Kosovo

Nisam nešto raspoložen pa da skrenem pozornost na nekolicinu zanimljivih tekstova:

Miodrag Šajatović glavni urednik Lidera imao je sjajan uvodnik koji se bavi dužničkom krizom koja prijeti Hrvatskoj. Nije da ja tvrdim da će se nama desiti isto što i Argentini, no nije osobito teško skužiti da nam se inozemni dug dramatično penje (a cijela priča o tome kako je dug usporen je u stvari totalna glupost jer je zbog mjera HNBa nastao cijeli val dokapitalizacija banaka koji je samo za ovu godinu blizak 2 mlrd eur-a, dakle dugovanje raste samo što se dio duga u stvari nalazi na stavci unutarnjeg duga). Ne smatram da smo sada na rubu armagedona, no samo nijekanje da problem postoji je više nego zabrinjavajuće. Nadajmo se samo da će buduća vlast biti fiskalno odgovornija, jer ako se prisjetite, vlada je imala brdo kritika na račun HNB-a, a ispada da je pozitivno mišljenje MMF-a i svjetske banke u stvari proizašlo iz mjera koje je donijela HNB. Rohatinski rulez!
Darko Baniček na business.hr-u govori pak o HDZovom gospodarskom programu. Ono što mnogim kritičarima SDPovog programa nedostaje kao konstatacija je činjenica da HDZ već mjesecima kontrira SDPovim prijedlozima politika, te da HDZ nije ponudio nijednu originalnu inicijativu koja ne bi bila odgovor na neku od teza koje je SDP već ponudio. Priča o porezu na imovinu, porezu na kapitalnu dobit, glasanju dijaspore… O svemu tome HDZ ima isključivo obrambeni stav i naravno, samo njima svojstveni pokušaj spina, koji vjerojatno nekim grupacijama puno znači.
Ako niste još čuli, HDZ će za glasanje dijaspore u hercegovini otvoriti 126 biračkih mjesta što je 4x više nego u bilo kojim izborima do sada. HDZ je definitivno u panici i ako je istinita informacija o 400 billboard plakatnih mjesta po BIH razina neizvjesnosti čak i u njihovim redovima je daleko veća nego što to izgleda. Dragutin Lesar objašnjava mehanizam glasanja dijaspore i kako to utječe na nas. Čak i ako ne želite glasati na ovim izborima (jer nemate svog favorita) ali spadate u 2/3 biračkog tijela koji se protivi 11 izbornoj jedinici, iziđite na izbore i precrtajte listić, nacrtajte karikaturu, odaberite nekoliko parova, odglasajte za najmanje izglednu stranku – sasvim svejedno, samo dignite cenzus za glasove dijaspore. Usput rečeno, pogledajte video iz emisije Otvoreno u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović branila izbledijele boje HDZa – divim se inače HDZovim kadrovima poput Polančeca ili Jandrokovića koji dođu u studio s obrazom debljine đona čizme, no Kolinda je educirana osoba i da se svede na partijskog vojnika doista nije u redu.
Vjesnik donosi priču kako Makedonija izvozi više IT usluga nego Hrvatska (via Monitor). To me podsjetilo na jednu drugu teoriju a koja se odnosi na Kosovo, naime tamo je nevjerojatnih 60ak postotaka populacije mlađe od 25 godina (uzmite postotak uvjetno, ali je iznimno visok) i sada se postavlja pitanje kako to isto Kosovo u uvjetima samostalnosti (ili konfederacije) na najbrži mogući način izvući iz ekonomske krize u kojoj se nalaze, i logični izbor je IT industrija. Možemo očekivati da će Kosovo (a potencijalno i Albanija nakon toga) postavi Europski Bangalore. Smjela tvrdnja, zar ne?

Misao dana:
Discontent is the first step in the progress of a man or a nation.

Malo jedan čudni tekst, no tema mi se čini zanimljivom, a kako sam bio direktni sudionik diskusije čisto i da je dokumentiram. Naime, danas je Boris Tadić, predsjednik Srbije u Vijeću Europe održao kraći govor o značenju i razvitku demokracije te je potom gotovo sat vremena odgovarao na pitanja polaznika ljetnog sveučilišta (njih otprilike 600 iz 15 zemalja europe).

Jedno od zanimljivijih priča iz očiglednih razloga je i priča o Kosovu koja sada ulazi u svoje finale jer dok su pljuštala pitanja po Tadiću, istovremeno se u americi odvija diskusija između Putina i Busha koja će sasvim sigurno odrediti ili barem značajno utjecati na sudbinu Kosova. Priča koju nam je ispričao Boris Tadić je samo jedna strana medalje i sasvim sigurno treba saslušati i drugu stranu, no moj je dojam kako je Tadić uspio stvoriti dojam iskrenosti te je barem mene (napominjem da nisam čuo drugu stranu priče) uvjeriti kako Kosovo mora ostati dio Srbije.

Atmosfera nije nužno bila u cijelosti naklonjena Tadiću budući da su u dvorani bili predstavnici iz Albanije i Kosova, te su u nekoliko navrata jasnim negodovanjem ali i vrlo direktnim pitanjima pokušali razbiti Tadićevu argumentaciju (do razine da je osiguranje već krenulo smirivati Kosovare, a predsjedavajući Vijeća Europe je u jednome trenutku morao podsjetiti Tadića da je demokracija i slušanje i odgovaranje na neugodna pitanja).

U svakom slučaju, tih sat i pol vremena je bilo vrlo dobro utrošeno vrijeme jer smo na djelu vidjeli (po mom mišljenju) sjajnog političara koji je barem s one zanatske strane uspio odraditi predavanje i grillanje iznimno dobro; pritom ne gubeći niti u jednome času nit, bez da se vidno uzrujao na neugodna pitanja ili da je izbjegao odgovor (uz jedan jedini izuzetak).

I još samo da opišem njegovu argumentaciju koja je zanimljiva. Naime, njegova temeljna postavka je da je funkcija predsjednika Srbije između ostaloga da osigura integritet i suverenitet njegove zemlje, te da je prirodno da se bori za svaki pedalj zemlje koja mu zemljopisno pripada, a Kosovo je sastavni dio Srbije već stoljećima. Nadalje, on tvrdi kako bi otcjepljenje Kosova čija se opravdanost argumentira potencijalnim nasiljem koje će se desiti ako priznanje izostane – postaviti značajni presedan u drugim sličnim situacijama kojih ima širom svijeta u izobilju. Naveo je nekoliko primjera od kojih se neki nalaze u okolici Crnoga mora gdje zemlje imaju identične ili vrlo slične situacije koje mogu biti značajno pogođene primjerom nasilnog izuzimanja Kosova od Srbije. Za razliku od Kosova koje je pak samo politički problem, zemlje crnoga mora nalaze se na važnoj energetskoj ruti i takav razvoj događaja bi značajno utjecao na energetsku sliku europe jer bi se time kreirala značajna nestabilnost u regiji na duži vremenski rok.

Nadalje, u slučaju da međunarodna zajednica izdvoji Kosovo, koja je moguća racionalizacija da se i primjerice Republika Srpska po tom istom mehanizmu ne pripoji Srbiji ili postane u cijelosti samostalna država? A ako se to desi i dođe do dezintegracije BIH onda smo svi ponovno na pozicijama na kojima smo bili prije petnaest godina (ako govorimo o političkoj stabilnosti regije).

Ovo je teški sažetak koji pišem iz glave, no argumentacija mi se čini solidna i vrijedna razmatranja. Nemam nekog osobitog sentimenta prema Srbiji i prva reakcija mi je da im to Kosovo treba uzeti, ako ništa drugo onda kao kaznu za devedesete godine – no kada pogledam argumente ovako posložene, pitam se da li je to ispravan način rješavanja problema? Nije da moje mišljenje i stav ima bilo kakvu težinu u međunarodnim odnosima, ili da će imalo utjecati na finalno rješenje problema Kosova, no ponavljam pitanje; Da li bi otcjepljenjem Kosova stabilizirali možda Kosovo, no istovremeno sasvim sigurno srušili stabilnost Srbije (a bez stabilnosti Srbije nema stabilnosti u regiji, to je nadam se svima jasno), a potencijalno stvorili i presedan koji se poput lančane reakcije može preseliti na cijeli niz drugih slučajeva u svijet.

Misao dana:
Room for improvement is the largest room in the world.