Tag: Ivo Sanader

Categories
Business Politika Priroda i društvo

Godina iza nas, godina ispred nas

Obično sam na kraju godine znao raditi nekakve inventure što se dogodilo ili što očekujem da će se dogoditi, u nekom trenutku sam prestao jer se problemi uporno ponavljaju i radimo malo ili ništa da promijenimo stanje. Ipak, da zapišem i sistematiziram misli evo jedne kraće verzije inventure, očekivanja i razmišljanja.

  • Godina je očigledno bila obilježena pandemijom, ipak, moramo biti iskreni kako je utjecaj pandemije na naše živote ipak sve manji i da smo našli na cijeli niz načina kako se prilagoditi ovoj situaciji. Moje mjerilo normalnosti su putovanja; u 2020. ih nije bilo uopće, u 2021. sam ipak putovao (niti blizu kao prije ili onoliko koliko bih želio ali se putovalo). Očekujem da će 2022. biti skoro pa normalna u tom smislu.
  • Puno sam razmišljao o tome i u biti mislim da je potrebno reći kako smo kroz ekonomske efekte pandemije prošli vrlo dobro. Vlada (ne moram naglasiti da se s njima duboko ne slažem oko većine odluka) je kroz subvencije uspjela održati većini ekonomije glavu iznad vode i bez većih posljedica. Napisao sam detaljni popis proračunskih rupa tamo početkom pandemije u 2020. i zanimljivo je danas to čitati i gledati gdje sam sve pogodio ili fulao (i razmišljati o tome koliko su prognoze ili analize poput te pomogle da se crni scenariji nikada ne dogode). Možda ne zvuči tako, ali to je doista iskreni kompliment Vladi (a ne dajem ih često).
  • Uz časni i nevjerojatni izuzetak te reakcije Vlade na pandemiju, u svim ostalim područjima u biti smo na istome ili stagniramo. Apsolutno smo nezainteresirani i/ili nesposobni pozabaviti se bilo kakvim suvislim promjenama (aka. reformama) neovisno o tome koliko smo ih se naobećavali ili koliko se one od nas traže.
  • U 2022. godinu ulazimo bez poreznih promjena; naravno da tražimo nova rasterećenja, ali ako malo bolje pogledate i usporedimo to s našom neposrednom okolinom ili ostatkom EU, objektivno mi i ne stojimo toliko loše s poreznim teretom. Problem koji nas muči (a to je ovaj s kojim nikako da se razračunamo) je prvenstveno problem naše neefikasnosti tj. neproduktivnosti. Dakle, fokus moramo prebaciti na podizanje učinkovitosti a manje na to da za malo rada dobijemo više. Ideja bi bila kako unutar postojećeg okvira proizvesti više, prostora ima u nedogled.
  • U 2022. nas uz malo sreće očekuje ulazak u Schengenski režim – nije to neka velika pobjeda ali će veseliti da se kroz granični prijelaz provozamo bez zaustavljanja, to mi se čini kao neka simbolična granica koju treba srušiti da punim plućima počnemo vjerovati da smo dio Europske unije, a ne samo nekakvo slijepo crijevo koje su prikvačili jer manje boli dok smo unutra nego dok smo vani. Nešto slično je i s eurom, mi nikada nismo imali pravu i istinsku domaću valutu, sve što imalo vrijedi smo oduvijek kupovali ili u glavi čuvali u njemačkim markama ili eurima. Ekonomija nam je toliko ovisna i u toj mjeri indeksirana u odnosu na euro da je jednostavno blesavo opirati se. Puno ćemo uštedjeti prelaskom na euro i puno novih mogućnosti otvoriti (i da, biti će onih koji će loviti u mutnom i pokušati zaraditi ali ako budemo dovoljno pametni i to se može zaustaviti ili smanjiti na nekakvu prihvatljivu mjeru koja uz inflaciju koja ionako dolazi, sa ili bez eura, može to sve skupa lijepo popeglati).
  • Ipak, ima nekoliko područja s kojima smo tradicionalno slabi. Zdravstvo je posebni i osobito bolni problem, dugogodišnjim kadroviranjima pretvorio se u medicinsko krilo vladajuće partije i uglavnom služi za cementiranje postojećih odnosa bez ikakvog kvalitativnog pomaka. Promatrajući prihode našeg zdravstva, nije teško zaključiti kako su doprinosi nešto veći nego u ostatku Europe i vjerojatno balans moramo tražiti u racionalizaciji sustava (uklanjati viškove, osobito administrativne) kao i povećanju baze onih koji actually plaćaju doprinose (jer smo i tu na dnu Europe; broj pacijenata je fiksan i neće se mijenjati, ali broj onih koji plaćaju doprinos je premalen). Nema logike da imamo relativno skup ili među najskupljim sustavima u Europi, a istovremeno imamo loše rezultate tog istog sustava (pogledajte samo smrtnost od Covida, ne možemo/ne smijemo baš sve “viškove” podvesti pod glupost ljudi koji su se odlučili ne cijepiti).
  • Spominjanje zdravstva teško može proći bez stožera i pandemijskih mjera i kampanje (ne)cijepljenja. Nekonzistentnost odluka i mjera koje su same po sebi velikim dijelom bile nelogične i međusobno kontradiktorne, dodatno su urušene selektivnim pristupom gdje negdje vrijede a negdje ne vrijede, te naravno bez ikakvih imalo suvislih kontrolnih mehanizama da se te mjere doista i provode. O cijepljenju i broju ljudi kojima elementarno obrazovanje nije uspjelo pomoći objasniti koji je smisao cijepljenja bolje da i ne govorimo, baš kao i količini novonastalih digitalnih proroka koji najvijaju za jednu ili drugu stranu (od kojih su, barem meni, ovi iz “anti” tabora osobito glasni u svojoj gluposti i kratkovidnosti).
  • Ako ste pratili, jedan sam od osnivača Udruge obveznika obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova. Fascinantno mi je da četvrtinu naših mirovinskih davanja već dvadeset godina spremamo u OMF-ove dok objektivno imamo vrlo malo uvida u to kako oni posluju i s kojim rezultatima. Smatram da ima punoooo prostora da budu uspješniji, da budu transparentniji u svojem poslovanju, ali i da treba jasno identificirati i kazniti “disgresije” proteklih razdoblja kako bi spriječili da se isto ponovi. Tijekom 2021. godine napravili smo iznimno detaljnu analizu mirovinskog sustava (s time da je sve skupa jedna velika spojena posuda i nije moguće promatrati samo OMF-ove već je potrebno promatrati daleko veću sliku), o samoj analizi i nekim (mojim) zaključcima ću pisati uskoro, a samu analizu na svih svojih 140 stranica možete pronaći na stranicama udruge. Promjene u mirovinskom sustavu nas čekaju u 2022. godini i nadam se da će neki od naših zaključaka pronaći put do zakona, a sve kako bi jednoga dana mirovine bile veće (jer kako je sustav postavljen danas, to se neće dogoditi; neće propasti ali neće biti bolje).
  • Pravosuđe je također tradicionalna bolna točka naše države. Pravda koja je isporučena s puno godina zakašnjenja nije pravda. Korupcija se razmahala u razmjerima koje čak i zatvoreni Ivo Sanader promatra sa zanimanjem i iskrenim čuđenjem. Apsolutna nespremnost Vlade da se obračuna s korupcijom je također impresivna, kao što je to Mart Laar svojevremeno izgovorio Ivi Sanaderu u lice, potrebno je možda i Andreju Plenkoviću reći kako borba protiv korupcije počinje tako da i sam nisi korumpiran. Bavim se javnim nabavama i korupcijom sustava (skoro pa profesionalno) i uvjeren sam da bi čak i razmjerno jednostavnim odlukama mogli dramatično poboljšati sustav i smanjiti mito i korupciju vrlo brzo. Nažalost, ne vidim spremnost niti neku pripremu da bilo što učinimo po toj temi.
  • Obnova od potresa je posebna tema. Sve što imam reći o tome je da bi u bilo kojoj normalnoj državi Vlada odavno pala zbog totalnog i apsolutnog izostanka čak i najskromnijih mogućih rezultata u obnovi. Ludilo resornog ministra je duboko, ignorancija koju posjeduje nevjerojatnih razmjera, a debljina obraza i besramlja epskih proporcija. Fascinantno je gromoglasno ignoriranje države prema obnovi, ali i totalno pacificirani stanovnici čije se negodovanje jedva čuje; vrlo tužno.
  • Negdje putem smo izgubili i oporbu. To mi je totalni fenomen, ekipa se izgubila u vlastitom traženju i pokušaju utaživanja vlastitih i redom kratkoročnih interesa; i male i veće stranke rastaču se nevjerojatnom brzinom. Pokušajte promatrati saborske rasprave, svega je nekoliko ljudi u sabornici i kvaliteta diskusije je uglavnom na razini povremenih uvredljivih doskočica. Oporba nikako da shvati da su oni zaduženi da drže kvalitetu rasprave (od Sabora na niže), dok je na vlasti da odgovori na kritike i održava kvorum. Nažalost, od proteklih parlamentarnih izbora nismo do današnjeg dana čuli kvalitetnog iskoraka oporbe, niti u suvisloj kritici a još manje u kvalitetnom prijedlogu/protuprijedlogu. Konstruktivna i promišljena oporba bi dramatično povećala kvalitetu političkih odluka kroz pritisak na vladajuće. Ako mislite da sam neprijateljski orijentiran prema Vladi onda me morate pitati za mišljenje o opoziciji.
  • Zagreb je posebni problem, “gridlock” koji se dogodio traži mjesece ako ne i godine da se razriješi, nema tu prečaca (barem ne prevelikih). Kapacitet objektivno malene skupine ljudi koji su pobijedili zauzet je rješavanjem “Zagrebačke situacije” u kojoj imaju jako malo saveznika i veliki broj objektivnih i subjektivnih prepreka koje treba riješiti. Ne vidim da je dvadeset godina nereda moguće riješiti u kratkom roku, dapače, smatram da ćemo nered (osobito onaj koji je nastao u prostoru) rješavati i osjećati posljedice u sljedećih stotinu godina.
  • Treba spomenuti i famozni nacionalni plan oporavka i obnove (ili obnove i oporavka) gdje nam se obećavaju silne milijarde. Upravo taj “novčani” plijen je jako problematičan jer nas pohlepa za tim novcem paralizira u nasušnoj potrebi da se mijenjamo, dok korumpirani slojevi društva, gledaju načine kako se dokopati “besplatnih” novaca bez obzira na opće društvene posljedice. To prokletstvo da nikada ne bankrotiramo nas priječi da postanemo uspješno društvo jer nam nikada nije dovoljno loše da odlučimo da doista treba zasukati rukave, početi raditi i mijenjati navike.

Eto, to je otprilike sažetak situacije kako je ja danas vidim. Nisam od onih koji žele previše kopati po prošlosti jer u njoj ima malo dobroga i ništa bitno se neće promijeniti ako se njome bavimo, ali istovremeno mislim da moramo nešto naučiti i promijeniti način na koji funkcioniramo kako bi spriječili da iste greške (isti kriminal ako tako hoćete) ne ponavljamo u budućnosti. Ignorirajući mogućnost velike svjetske ekonomske krize (a samo jedno loše jutro nas dijeli od toga), budućnost nam je manje više skroz ružičasta (s elementima pojedinačnih tragikomedija) i moje žaljenje i pesimizam nije toliko usmjeren prema onome što jesmo (kao društvo) nego prema onome što bi po svim parametrima mogli biti.

Misao dana:
“Nell,” the Constable continued, indicating through his tone of voice that the lesson was concluding, “the difference between ignorant and educated people is that the latter know more facts. But that has nothing to do with whether they are stupid or intelligent. The difference between stupid and intelligent people—and this is true whether or not they are well-educated—is that intelligent people can handle subtlety. They are not baffled by ambiguous or even contradictory situations—in fact, they expect them and are apt to become suspicious when things seem overly straightforward.”

Share the post "Godina iza nas, godina ispred nas"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017., III dio

Slušao sam prije neki dan našu predsjednicu kako priča u Minhenu na konferenciji o sigurnosti, pa je potom i gledao na TV jer je imala dane propuha (aka. otvorenih vrata) u uredu na Pantovčaku, da bih sada zadnje slušao o tome kako je “izmjestila” ured u Slavonsku Požegu. Dakle…

Kao prvo, ako promatrate te njezine verbalne ispade ja mislim da je očito da ona pojma nema o čemu priča, a još manje koliko je to relevantno za nas ovdje. Uopće to ne razumijem, tj. kužim ja nju da je u doba NATO stažiranja ona sjedila u drugom redu na nekim sastancima gdje su neki Važni Ljudi pričali o sigurnosti i terorizmu i prijetnjama i koječemu drugome, no to s nama i nema previše veze. Naravno da je problem sigurnosti aktualan, da je terorizam prijetnja no objektivno, mi tu vrlo malo ili ništa ne možemo učiniti i pretvarati se i pokušavati Velikim Riječima objašnjavati kako je upravo naš doprinos neprocjenjiv je jednostavno uvreda zdravom razumu i inteligenciji svih po redu. Naš maksimalni domet koji možemo napraviti je po nalogu neke od stranih službi nekoga malo pratiti i prisluškivati, eventualno neki kritični element možda nestane negdje na putu i to je to. Nemojmo imati iluziju da smo imalo bitni faktor u bilo čemu. Premali smo i previše beznačajni da bi bilo drugačije. Taj birokratski kvazijezik koji se koristi u kojem ima puno tih Važnih Fraza nema ama baš nikakvog sadržaja, uspravnice ili kohezivni narativi su govor osobe koja je na ekranu (ili iz gore spomenutog drugog reda) promatrala druge kako vode politiku pa se i ona sada pretvara da radi isto. Naša predsjednica je najveći pobornik Cargo kulta na ovim prostorima.

Jeste li primjetili da je pomalo nestalo spominjanje uspravnica Jadran-Baltik i da u biti jedino što mi možemo i htjeli ili ne htjeli to je jedino što možemo, je baviti se našom malom regijom (a veliko je postignuće što se više ne govori o zapadnom balkanu nego o jugoistoku europe, naše zasluge su leksičke naravi), ne zato što možda želimo nego zato što je naše susjedstvo jedino na koje koliko-toliko možemo utjecati. Granice istoka i zapada su oduvijek ovuda prolazile i moramo se prije ili kasnije pomiriti s time da čuvamo tu granicu, nije da nas u “centrima moći” previše slušaju oko toga što mislimo.

In other news, gledao sam i taj mini slet u uredu predsjednice prije neki dan; da su ovo osamdesete onda bi ona s tribine stadiona gledala sve to, ali kako su vremena takva kakva jesu, mora se zadovoljiti malom dvoranom na Pantovčaku (nije puno ali veseli). A u vijestima možete slušati o izmještanju ureda što je samo malo ljepši izraz da se dvorska svita sjedne u automobile s vozačima i malo vozika i časti po domovini. Nije problem, sve je to legalno i legitimno i ne radi ništa što nisu radili njezini prethodnici, no malo je komično promatrati taj teatar, barem onoj nekolicini koja zna da su sve to samo kulise (i to ne osobito čvrste).

Meanwhile, na drugom brdu, onom Gornjogradskom na kojem stoluje Andrej Plenković, neki članovi vlade i sabora su odlučili paliti ponoćno ulje (sorry, ova pop culture referenca fakat loše zvuči na hrvatskom). Poput profesora Baltazara, oni su mislili, mislili i u konačnici se i dosjetili. U pokušaju da pred lokalne izbore spriječe rast cijene plina (kojeg, objektivno, mogu trošiti samo neki građani) oni će iz redovite djelatnosti HEPa subvencionirati taj trošak (a redovnu djelatnost HEPa plaćamo svi) pa smo tako prelili još jednom iz šupljeg u prazno na način da mnogi subvencioniraju neke, a sve u pokušaju da zadržimo dojam socijalizma i borimo se protiv tržišne ekonomije pod krinkom velike brige za građane ili kako je to državni tajnik iz redova Mosta rekao “za male ljude“.
Komično u tom cijelom pokušaju je da Vlada sada ponavlja grešku koja je velikim dijelom zavila u crno INAu, gdje postoji arbitražni spor između Vlade i MOLa zbog plinskog businessa. Forsiranje socijalnog mira po cijenu poslovnih rezultata INAe, na čemu je inzistirao Ivo Sanader i što će u konačnici gotovo izvjesno dovesti do više milijardi kuna odštete MOLu, sada na totalno isti način Plenković pokušava nametnuti HEPu.
Ako postoji paralela između Sandera i Plenovića (a postoje mnoge), ova je sada najočitija. Za razliku od odluke koja se odnosila na plinski biznis i INAu koja će radi drugog dioničara plaćati milijarde, ova sada ide na teret HEPa koji je državna tvrtka i to je samo “Politička Odluka”, a političke odluke su uvijek legalne makar bile jako, jako glupe (a ova osim što je glupa je i štetna).

S druge strane, ova aktivnost će pojeftiniti dionice HEP-a pa će se Plenković moći hvaliti i time (na našu sreću, od kupovine INAe neće biti ništa, no na našu nesreću fokus je ionako na tome kako prodati HEP, a sada će hladna ruska zima pomoći da HEP bude u financijskom dometu onoga tko ga je cijelo vrijeme imao na nišanu).

Inače, činjenica je da političari inače lupetaju gluposti, no one su uglavnom rezervirane za karikature iz druge postave, no da je ekipi udarilo sunce u glavu (ili su se previše plina nadisali) je i današnja izjava premijera kako je rast gospodarstva u zadnjem kvartalu prošle godine rezultat njegovog rada. Rezultati prošlogodišnjeg rasta su ovdje samo zato jer Vlade objektivno nije ni bilo, jer smo Vladu (a koja nije bila u ostavci, tehnička ili u formiranju) imali jedva nekih devedeset dana, pa se ta gomila antitalenata nije uspjela umiješati u ekonomske tokove ili trošiti porezne kune kao pijani milijarderi kakvi jesu (vidite samo ovog Gorana Marića, koji dijeli državnu imovinu kao ratni plijen). Ove godine će biti drugačija situacija i očekujte svašta kada se počnu podvlačiti crte.

I da se vratim na još jednu temu koja je zajednička i jednom i drugom brdu, to je pitanje ovog latentnog sklizanja u radikalizam i nacionalizam. To se, za vas koji imate crno bijele televizore, sastoji u tome da se podižu kojekakve spomen ploče ili se postrojavaju ovi crnokošuljaški pajaci. To se manifestira i kroz kojekakve kvazi konzervativne autoritete koji zazivaju kojekave stavove i nazadna rubno srednjevjekovna razmišljanja koja su valjda primjereni njihovim vlastitim misaonim procesima. Kako bi rekao Balašević, prije su luđake puštali za vikend a sada direktno pred kamere.

Nemam ja ništa protiv toga da neki pojedinci žive u davno zaboravljenim vremenima, neka ih čak i idealiziraju ako ih to veseli. No u 2017. godini pitanje da li je ispravna strana pobijedila u WWII jednostavno ne može biti pitanje debate bilo koje vrste, diskusija o tome da li je “Za dom spremni” prihvatljiv ili ne pozdrav jednostavno ne može biti pod znakom upitnika. Civilizacijske norme koje su u posljednjih 100-200 godina dostignute ne mogu biti predmet debate, jednostavno ne mogu, ne smiju. Nedjelovanje institucija je grijeh nečinjenja, grijeh struktura (a nije da ne djeluju, javno oni promiču umjetni koncept zajedništva i/ili tolerancije, dok nedostatkom konkretne akcije svojim nereagiranjem potiču daljnje sklizanje) koji će nas pratiti dugo vremena i koji nas vodi u blatnu, mračnu rupu čije dno se uopće ne nazire.

Misao dana:
How can you know what wisdom is if you don’t occasionally talk to drunks and idiots?

Share the post "Stanje nacije, veljača 2017., III dio"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Jasna i neposredna opasnost

Američki spisatelj Tom Clancy napisao je knjigu “Jasna i neposredna opasnost” po kojoj je kasnije snimljen i fim. U tom filmu, koji ukratko govori o malom privatnom i ilegalnom ratu kojeg vodi američka administracija s kolumbijskim kartelom postoji jedna scena u kojoj se pojavljuje direktor američke CIA-e i američki predsjednik. Američki predsjednik objašnjava problem i u jednome trenutku daje instrukciju sebi podređenom da “riješi problem”. On ne kaže da treba uzeti dvadeset specijalaca i početi puškarati po kolumbiji, ne govori ni koga treba skratiti za glavu, on jednostavno kaže da treba riješiti problem.

Ako ovaj holivudski scenarij prenesemo na Markov trg i proučimo trenutni nacionalni sport kako inkriminirati Sanadera, neće biti teško uočiti kako se doslovce sva svjedočenja a koja uključuju Ivu Sanadera svode na to kako je on rekao “Riješite problem!”. On nije rekao da se FIMI mediji prebace milijuni, on nije nikome prijetio ili čak i sugerirao rješenje, on je samo sa svoje pozicije autoriteta zahtjevao da se problem riješi. Eh sada, to što je Sanader pronašao problem i pokušao ga riješiti samo po sebi nije nezakonito,  problem je u tome što su podređeni, počevši od Barišića, Mravka i cijele plejade direktora javnih poduzeća s privremenim boravkom u Remetincu to njegovo “riješite problem” protumačili na raznolike načine od kojih su svi redom nezakoniti.

Dva su elementa koji me ovdje zbunjuju. Prvi od njih je ta tendencija da se u biti podrazumijeva da se problem riješi na način koji je nedopušten. U startu se znalo kako su cijene koje je primjerice Fimi medija nudila pretjerane, kako iza uplaćene cijene ne ide usluga koja je ugovorena i makar to nije očito nigdje rečeno, taj novac ide za neki drugi veći cilj a ne nužno privatne džepove (biti će zanimljivo vidjeti put novca, ako ikada budemo privilegirani dovoljno da ga saznamo). Jasno je također bilo da se ti poslovi moraju ugovoarati direktno, bez javnih natječaja i svih ostalih zamornih procedura koje su obavezne za javna poduzeća. Jasno je bilo i ako se već inzistiralo na natječajima da oni moraju biti fiktivni pa smo tako počašćeni i sa jednim od objašnjenja kako je lagano moguće manipulirati Zakonom o javnoj nabavi. Dvadesetak javnih poduzeća i dvadesetak nezakonitih nabavki, savršeni rezultat.

Drugi element koji je jednako zanimljiv, ako ne i zanimljiviji je činjenica da se sve skupa odigralo bez pogovora. Čak i Damir Mihanović, sada već bivši član uprave Croatia osiguranja a koji se pretvorio u USKOKOvog svjedoka nije u cijeloj priči vidio previše problema te je odlučio izaći u javnost tek kada je cijela priča o Fimi mediji već duboko zaglibila u uskokovim hodnicima. Dakle, niti on nije pravio baš previše otpora tijekom samog postupka, nego je dobio naknadnu pamet u času kada je shvatio da mu je javnost najbolji saveznik i da u gužvi koja vlada za progonom premijera on sam ima relativno velike šanse izvući se kao sporedni lik u toj drami. Zanimljivo mi je i to da nijedan od silnih direktora javnih poduzeća nije odlučio držati se zakona ko pijan plota i ne popustiti pritisku pa makar dobio nogu. Razmislite malo o tome, radite svoj posao profesionalno i čestito i odjednom se od Vas očekuje da operete koji milijunčić i to pritom ne za sebe nego za neke druge ljude i te zamračene kune neće nimalo povećati vaš osobni standard. Zašto bi riskirali svoj ugled, profesionalnu poziciju i potencijalnu zatvorsku kaznu zbog tako nečega? Nije li jednostavnije odbiti instrukciju i u najgorem slučaju dobiti otkaz sa svoje pozicije i i miru i tišini pokupiti debelu otpremninu? Kakve su to privilegije i koliko je važno ostati pod svaku cijenu na poziciji da pristanete na takve mutne aranžmane?

Ivo Sanader možda i je na vrhu ledenog brijega i trenutno samo njegovo lice viri iznad vode, no piramida korupcije je puno dublja i servirajući Sanadera pravosuđu, dno piramide očekuje da će se izvući sa svojim privatnim nedjelima koja očito dramatično nadmašuju ove milijunčiće koji su otišli raznim Fimi medijima.

p.s. ovo je moja devetnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 6. studenog 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://www.politico.com/ Ovoga utorka amerikanci su imali “midterm” izbore za senat i kongres. Politico je jedna od najboljih web adresa na kojima možete pratiti analize i predviđanja što izborna promjena znači za ameriku, svijet pa i nas.

Share the post "Jasna i neposredna opasnost"

  • Facebook
  • X