Categories
eDržava Ekonomija Politika

O padovima (BDP-a i proračunskih prihoda)

Jučer na sjednici vlade se govorilo o gospodarskim rezultatima i očekivanjima u ovoj godini. Ministar Marić je tako podijelio projekcije kretanja gospodarstva koja je proglasio “konzervativnima” što je donekle čudna formulacija u ovim okolnostima, pojašnjavajući što to znači nije bio puno precizniji kada je rekao:

Projekcije su nam i do sada bile konzervativne, pa je izvršenje bilo bolje. U ovom okolnostima uzet je također konzervativan pristup.

Malo je nejasno što to znači, da li to znači da je do sada vlada prognozirala manji rast nego što je stvarno bio slučaj (nekako mi je ostalo kako uporno precjenjuju rast), ili to pak znači da su sada pad procijenili većim nego što ga doista očekuju? Jer ako je tako, onda je ova rečenica još zanimljivija:

Bazni scenarij po njegovim riječima ne uključuje pretpostavku da se virus vraća najesen, uz posljedično ponovno zatvaranje ekonomije.

Što je od toga točno konzervativna procjena meni je i dalje nejasno (ministar Marić i dalje misli da se može spasiti turistička sezona u što duboko sumnjam).

Ipak, neusporedivo mi je zanimljivija ova rečenica koja je prošla totalno ispod radara a koja mi se čini apsolutno komičnom (iako ima daleko boljih pridjeva kojima bi se mogla opisati):

Vlada je u Programu konvergencije za 2020. i 2021. godinu za ovu godinu projicirala pad BDP-a za 9,4 posto, a za 2021. očekuje oporavak po stopi od 6,1 posto te manjak proračuna opće države od 6,8 posto BDP-a ili 24,8 milijardi kuna u 2020., a u 2021. godini projicirano je smanjenje manjka proračuna opće države na 2,4 posto BDP-a.

Ja sam opet nešto računao pa mi je taj scenarij vrlo, vrlo nevjerojatan, naime moja kalkulacija prebačena u tablicu čisto da vidite vremenski slijedi izgleda ovako:

Samo da objasnim od čega se tablica sastoji, imamo vremenski slijed od 2002. do 2019. godine, podaci o rastu BDP-a u drugoj kolumni su stigli iz tablice glavnih makroekonomskih indikatora HNB-a (podaci za 2018. i 2019. su i dalje privremeni, dakle i dalje ne znamo 100% točno koliki je rast bio). Podaci o potrošnji opće države dolaze iz tablice vremenskih serija Ministarstva Financija (koju sam koristio već ranije). Do 2014. imamo samo podatke središnje države, a potom se prebacujemo na opću državu (iskreno, to su malo kruške i jabuke ali kako je uvjerljiva većina opće države i dalje središnja država prisiljen sam vjerovati kako su odnosi, jer nas oni zanimaju, točni ili vrlo, vrlo blizu točnih). Da bi situacija bila još kompliciranija, napominjemm da je između 2014. i 2015. godine došlo do promjene metodologije konsolidacije opće države pa je prekinut vremenski slijed (pa se zato prebacujemo iz treće u četvrtu kolumnu radi kalkulacije). I u posljednjoj kolumni se nalazi rast opće države (dakle koliko je para više prikupljeno).

Dva su bitna zaključka koja proizlaze iz gornje tablice, prvi od njih je da rast BDP-a od 1% donosi otprilike 2% rasta proračuna (to je prst puta oko metoda, prosjek je 1.71% opet uz par intervencija u brojeve). Analogno tome, pad BDP-a od 1% donosi i pad poreznih i drugih državnih prihoda od 2% proračuna (pa slagali se mi s time ili ne). To znači da ako nam BDP pada 9.4% onda očekujemo pad proračunskih prihoda (aka. proračunska rupa za koju se moramo zadužiti) od cca. 16%. To je jako daleko od gore spomenutih 6.8 posto BDP-a i ima nekoliko mogućih objašnjenja (makar se uglavnom čini kako naši političari namjerno bacaju krive podatke samo zato da se ne shvati što su točno rekli):

  1. Pad BDP-a se računa kao apsolutna brojka u odnosu na rezultat kojeg smo postigli u 2019. godini, dok naš ministar pad proračunskih prihoda računa ne u odnosu na postojeći proračun nego na proračun nakon rebalansa – a taj rebalans prvo mora resetirati plan 2020 (a plan je bio 2.8%) na stanje iz 2019 da bi tek onda došli do pada od -9.4% (što nam dijelom daje gabarite koliko misle srezati proračun, jer treba zbrojiti 2.8% plana s 9.4% pada, pa smo u biti na 12.2% – moj opis tog rezanja je jednostavan i nadam se razumljiv: nedovoljno).
  2. Druga metoda da ra razlika između pada BDP-a i pada proračunskih prihoda ne bude takva jest ta da se uvedu neki novi porezi. Ako pogledate gornju tablicu, postoje dvije godine (pada) u kojima razlika proračunskih prihoda i pada ne prate gornju formulu to su 2009. i 2012. godina. U 2009. godini je vlada Jadranke Kosor uvela krizni porez, čime se nadomjestila pad ekonomske aktivnosti i pripomoglo da se na duži rok država zakopa u recesiju. Drugi takav događaj je 2012. godina, kada je Milanovićeva vlada podigla PDV s 23% na 25% i također nadomjestila proračunsku rupu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da će pad BDP-a biti ogroman (promatrajte samo procjene prvih kvartala zapadnih zemalja u kojima je kriza tek kretala u krajem prvog kvartala, drugi će biti devastirajući), a sve skupa to stavite u relaciju s nama gdje smo drugi kvartal pregazili, a koncentracija našeg turističkog BDP-a dolazi u trećem kvartalu. Tako da “konzervativno” nije metoda kojom treba pristupiti procjenama.

Vlada se priprema na izbore i uvažavanje činjenica i ekonomskih pravila im ne ide ni u normalnim vremenima, a kamoli vremenima krize a ponajmanje u vremenima izbora. U sljedećim tjednima možemo od njih očekivati puno magle, suludih obećanja i otvorenog laganja.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017., III dio

Slušao sam prije neki dan našu predsjednicu kako priča u Minhenu na konferenciji o sigurnosti, pa je potom i gledao na TV jer je imala dane propuha (aka. otvorenih vrata) u uredu na Pantovčaku, da bih sada zadnje slušao o tome kako je “izmjestila” ured u Slavonsku Požegu. Dakle…

Kao prvo, ako promatrate te njezine verbalne ispade ja mislim da je očito da ona pojma nema o čemu priča, a još manje koliko je to relevantno za nas ovdje. Uopće to ne razumijem, tj. kužim ja nju da je u doba NATO stažiranja ona sjedila u drugom redu na nekim sastancima gdje su neki Važni Ljudi pričali o sigurnosti i terorizmu i prijetnjama i koječemu drugome, no to s nama i nema previše veze. Naravno da je problem sigurnosti aktualan, da je terorizam prijetnja no objektivno, mi tu vrlo malo ili ništa ne možemo učiniti i pretvarati se i pokušavati Velikim Riječima objašnjavati kako je upravo naš doprinos neprocjenjiv je jednostavno uvreda zdravom razumu i inteligenciji svih po redu. Naš maksimalni domet koji možemo napraviti je po nalogu neke od stranih službi nekoga malo pratiti i prisluškivati, eventualno neki kritični element možda nestane negdje na putu i to je to. Nemojmo imati iluziju da smo imalo bitni faktor u bilo čemu. Premali smo i previše beznačajni da bi bilo drugačije. Taj birokratski kvazijezik koji se koristi u kojem ima puno tih Važnih Fraza nema ama baš nikakvog sadržaja, uspravnice ili kohezivni narativi su govor osobe koja je na ekranu (ili iz gore spomenutog drugog reda) promatrala druge kako vode politiku pa se i ona sada pretvara da radi isto. Naša predsjednica je najveći pobornik Cargo kulta na ovim prostorima.

Jeste li primjetili da je pomalo nestalo spominjanje uspravnica Jadran-Baltik i da u biti jedino što mi možemo i htjeli ili ne htjeli to je jedino što možemo, je baviti se našom malom regijom (a veliko je postignuće što se više ne govori o zapadnom balkanu nego o jugoistoku europe, naše zasluge su leksičke naravi), ne zato što možda želimo nego zato što je naše susjedstvo jedino na koje koliko-toliko možemo utjecati. Granice istoka i zapada su oduvijek ovuda prolazile i moramo se prije ili kasnije pomiriti s time da čuvamo tu granicu, nije da nas u “centrima moći” previše slušaju oko toga što mislimo.

In other news, gledao sam i taj mini slet u uredu predsjednice prije neki dan; da su ovo osamdesete onda bi ona s tribine stadiona gledala sve to, ali kako su vremena takva kakva jesu, mora se zadovoljiti malom dvoranom na Pantovčaku (nije puno ali veseli). A u vijestima možete slušati o izmještanju ureda što je samo malo ljepši izraz da se dvorska svita sjedne u automobile s vozačima i malo vozika i časti po domovini. Nije problem, sve je to legalno i legitimno i ne radi ništa što nisu radili njezini prethodnici, no malo je komično promatrati taj teatar, barem onoj nekolicini koja zna da su sve to samo kulise (i to ne osobito čvrste).

Meanwhile, na drugom brdu, onom Gornjogradskom na kojem stoluje Andrej Plenković, neki članovi vlade i sabora su odlučili paliti ponoćno ulje (sorry, ova pop culture referenca fakat loše zvuči na hrvatskom). Poput profesora Baltazara, oni su mislili, mislili i u konačnici se i dosjetili. U pokušaju da pred lokalne izbore spriječe rast cijene plina (kojeg, objektivno, mogu trošiti samo neki građani) oni će iz redovite djelatnosti HEPa subvencionirati taj trošak (a redovnu djelatnost HEPa plaćamo svi) pa smo tako prelili još jednom iz šupljeg u prazno na način da mnogi subvencioniraju neke, a sve u pokušaju da zadržimo dojam socijalizma i borimo se protiv tržišne ekonomije pod krinkom velike brige za građane ili kako je to državni tajnik iz redova Mosta rekao “za male ljude“.
Komično u tom cijelom pokušaju je da Vlada sada ponavlja grešku koja je velikim dijelom zavila u crno INAu, gdje postoji arbitražni spor između Vlade i MOLa zbog plinskog businessa. Forsiranje socijalnog mira po cijenu poslovnih rezultata INAe, na čemu je inzistirao Ivo Sanader i što će u konačnici gotovo izvjesno dovesti do više milijardi kuna odštete MOLu, sada na totalno isti način Plenković pokušava nametnuti HEPu.
Ako postoji paralela između Sandera i Plenovića (a postoje mnoge), ova je sada najočitija. Za razliku od odluke koja se odnosila na plinski biznis i INAu koja će radi drugog dioničara plaćati milijarde, ova sada ide na teret HEPa koji je državna tvrtka i to je samo “Politička Odluka”, a političke odluke su uvijek legalne makar bile jako, jako glupe (a ova osim što je glupa je i štetna).

S druge strane, ova aktivnost će pojeftiniti dionice HEP-a pa će se Plenković moći hvaliti i time (na našu sreću, od kupovine INAe neće biti ništa, no na našu nesreću fokus je ionako na tome kako prodati HEP, a sada će hladna ruska zima pomoći da HEP bude u financijskom dometu onoga tko ga je cijelo vrijeme imao na nišanu).

Inače, činjenica je da političari inače lupetaju gluposti, no one su uglavnom rezervirane za karikature iz druge postave, no da je ekipi udarilo sunce u glavu (ili su se previše plina nadisali) je i današnja izjava premijera kako je rast gospodarstva u zadnjem kvartalu prošle godine rezultat njegovog rada. Rezultati prošlogodišnjeg rasta su ovdje samo zato jer Vlade objektivno nije ni bilo, jer smo Vladu (a koja nije bila u ostavci, tehnička ili u formiranju) imali jedva nekih devedeset dana, pa se ta gomila antitalenata nije uspjela umiješati u ekonomske tokove ili trošiti porezne kune kao pijani milijarderi kakvi jesu (vidite samo ovog Gorana Marića, koji dijeli državnu imovinu kao ratni plijen). Ove godine će biti drugačija situacija i očekujte svašta kada se počnu podvlačiti crte.

I da se vratim na još jednu temu koja je zajednička i jednom i drugom brdu, to je pitanje ovog latentnog sklizanja u radikalizam i nacionalizam. To se, za vas koji imate crno bijele televizore, sastoji u tome da se podižu kojekakve spomen ploče ili se postrojavaju ovi crnokošuljaški pajaci. To se manifestira i kroz kojekakve kvazi konzervativne autoritete koji zazivaju kojekave stavove i nazadna rubno srednjevjekovna razmišljanja koja su valjda primjereni njihovim vlastitim misaonim procesima. Kako bi rekao Balašević, prije su luđake puštali za vikend a sada direktno pred kamere.

Nemam ja ništa protiv toga da neki pojedinci žive u davno zaboravljenim vremenima, neka ih čak i idealiziraju ako ih to veseli. No u 2017. godini pitanje da li je ispravna strana pobijedila u WWII jednostavno ne može biti pitanje debate bilo koje vrste, diskusija o tome da li je “Za dom spremni” prihvatljiv ili ne pozdrav jednostavno ne može biti pod znakom upitnika. Civilizacijske norme koje su u posljednjih 100-200 godina dostignute ne mogu biti predmet debate, jednostavno ne mogu, ne smiju. Nedjelovanje institucija je grijeh nečinjenja, grijeh struktura (a nije da ne djeluju, javno oni promiču umjetni koncept zajedništva i/ili tolerancije, dok nedostatkom konkretne akcije svojim nereagiranjem potiču daljnje sklizanje) koji će nas pratiti dugo vremena i koji nas vodi u blatnu, mračnu rupu čije dno se uopće ne nazire.

Misao dana:
How can you know what wisdom is if you don’t occasionally talk to drunks and idiots?