Božo Petrov

Slušao sam prije neki dan našu predsjednicu kako priča u Minhenu na konferenciji o sigurnosti, pa je potom i gledao na TV jer je imala dane propuha (aka. otvorenih vrata) u uredu na Pantovčaku, da bih sada zadnje slušao o tome kako je “izmjestila” ured u Slavonsku Požegu. Dakle…

Kao prvo, ako promatrate te njezine verbalne ispade ja mislim da je očito da ona pojma nema o čemu priča, a još manje koliko je to relevantno za nas ovdje. Uopće to ne razumijem, tj. kužim ja nju da je u doba NATO stažiranja ona sjedila u drugom redu na nekim sastancima gdje su neki Važni Ljudi pričali o sigurnosti i terorizmu i prijetnjama i koječemu drugome, no to s nama i nema previše veze. Naravno da je problem sigurnosti aktualan, da je terorizam prijetnja no objektivno, mi tu vrlo malo ili ništa ne možemo učiniti i pretvarati se i pokušavati Velikim Riječima objašnjavati kako je upravo naš doprinos neprocjenjiv je jednostavno uvreda zdravom razumu i inteligenciji svih po redu. Naš maksimalni domet koji možemo napraviti je po nalogu neke od stranih službi nekoga malo pratiti i prisluškivati, eventualno neki kritični element možda nestane negdje na putu i to je to. Nemojmo imati iluziju da smo imalo bitni faktor u bilo čemu. Premali smo i previše beznačajni da bi bilo drugačije. Taj birokratski kvazijezik koji se koristi u kojem ima puno tih Važnih Fraza nema ama baš nikakvog sadržaja, uspravnice ili kohezivni narativi su govor osobe koja je na ekranu (ili iz gore spomenutog drugog reda) promatrala druge kako vode politiku pa se i ona sada pretvara da radi isto. Naša predsjednica je najveći pobornik Cargo kulta na ovim prostorima.

Jeste li primjetili da je pomalo nestalo spominjanje uspravnica Jadran-Baltik i da u biti jedino što mi možemo i htjeli ili ne htjeli to je jedino što možemo, je baviti se našom malom regijom (a veliko je postignuće što se više ne govori o zapadnom balkanu nego o jugoistoku europe, naše zasluge su leksičke naravi), ne zato što možda želimo nego zato što je naše susjedstvo jedino na koje koliko-toliko možemo utjecati. Granice istoka i zapada su oduvijek ovuda prolazile i moramo se prije ili kasnije pomiriti s time da čuvamo tu granicu, nije da nas u “centrima moći” previše slušaju oko toga što mislimo.

In other news, gledao sam i taj mini slet u uredu predsjednice prije neki dan; da su ovo osamdesete onda bi ona s tribine stadiona gledala sve to, ali kako su vremena takva kakva jesu, mora se zadovoljiti malom dvoranom na Pantovčaku (nije puno ali veseli). A u vijestima možete slušati o izmještanju ureda što je samo malo ljepši izraz da se dvorska svita sjedne u automobile s vozačima i malo vozika i časti po domovini. Nije problem, sve je to legalno i legitimno i ne radi ništa što nisu radili njezini prethodnici, no malo je komično promatrati taj teatar, barem onoj nekolicini koja zna da su sve to samo kulise (i to ne osobito čvrste).

Meanwhile, na drugom brdu, onom Gornjogradskom na kojem stoluje Andrej Plenković, neki članovi vlade i sabora su odlučili paliti ponoćno ulje (sorry, ova pop culture referenca fakat loše zvuči na hrvatskom). Poput profesora Baltazara, oni su mislili, mislili i u konačnici se i dosjetili. U pokušaju da pred lokalne izbore spriječe rast cijene plina (kojeg, objektivno, mogu trošiti samo neki građani) oni će iz redovite djelatnosti HEPa subvencionirati taj trošak (a redovnu djelatnost HEPa plaćamo svi) pa smo tako prelili još jednom iz šupljeg u prazno na način da mnogi subvencioniraju neke, a sve u pokušaju da zadržimo dojam socijalizma i borimo se protiv tržišne ekonomije pod krinkom velike brige za građane ili kako je to državni tajnik iz redova Mosta rekao “za male ljude“.
Komično u tom cijelom pokušaju je da Vlada sada ponavlja grešku koja je velikim dijelom zavila u crno INAu, gdje postoji arbitražni spor između Vlade i MOLa zbog plinskog businessa. Forsiranje socijalnog mira po cijenu poslovnih rezultata INAe, na čemu je inzistirao Ivo Sanader i što će u konačnici gotovo izvjesno dovesti do više milijardi kuna odštete MOLu, sada na totalno isti način Plenković pokušava nametnuti HEPu.
Ako postoji paralela između Sandera i Plenovića (a postoje mnoge), ova je sada najočitija. Za razliku od odluke koja se odnosila na plinski biznis i INAu koja će radi drugog dioničara plaćati milijarde, ova sada ide na teret HEPa koji je državna tvrtka i to je samo “Politička Odluka”, a političke odluke su uvijek legalne makar bile jako, jako glupe (a ova osim što je glupa je i štetna).

S druge strane, ova aktivnost će pojeftiniti dionice HEP-a pa će se Plenković moći hvaliti i time (na našu sreću, od kupovine INAe neće biti ništa, no na našu nesreću fokus je ionako na tome kako prodati HEP, a sada će hladna ruska zima pomoći da HEP bude u financijskom dometu onoga tko ga je cijelo vrijeme imao na nišanu).

Inače, činjenica je da političari inače lupetaju gluposti, no one su uglavnom rezervirane za karikature iz druge postave, no da je ekipi udarilo sunce u glavu (ili su se previše plina nadisali) je i današnja izjava premijera kako je rast gospodarstva u zadnjem kvartalu prošle godine rezultat njegovog rada. Rezultati prošlogodišnjeg rasta su ovdje samo zato jer Vlade objektivno nije ni bilo, jer smo Vladu (a koja nije bila u ostavci, tehnička ili u formiranju) imali jedva nekih devedeset dana, pa se ta gomila antitalenata nije uspjela umiješati u ekonomske tokove ili trošiti porezne kune kao pijani milijarderi kakvi jesu (vidite samo ovog Gorana Marića, koji dijeli državnu imovinu kao ratni plijen). Ove godine će biti drugačija situacija i očekujte svašta kada se počnu podvlačiti crte.

I da se vratim na još jednu temu koja je zajednička i jednom i drugom brdu, to je pitanje ovog latentnog sklizanja u radikalizam i nacionalizam. To se, za vas koji imate crno bijele televizore, sastoji u tome da se podižu kojekakve spomen ploče ili se postrojavaju ovi crnokošuljaški pajaci. To se manifestira i kroz kojekakve kvazi konzervativne autoritete koji zazivaju kojekave stavove i nazadna rubno srednjevjekovna razmišljanja koja su valjda primjereni njihovim vlastitim misaonim procesima. Kako bi rekao Balašević, prije su luđake puštali za vikend a sada direktno pred kamere.

Nemam ja ništa protiv toga da neki pojedinci žive u davno zaboravljenim vremenima, neka ih čak i idealiziraju ako ih to veseli. No u 2017. godini pitanje da li je ispravna strana pobijedila u WWII jednostavno ne može biti pitanje debate bilo koje vrste, diskusija o tome da li je “Za dom spremni” prihvatljiv ili ne pozdrav jednostavno ne može biti pod znakom upitnika. Civilizacijske norme koje su u posljednjih 100-200 godina dostignute ne mogu biti predmet debate, jednostavno ne mogu, ne smiju. Nedjelovanje institucija je grijeh nečinjenja, grijeh struktura (a nije da ne djeluju, javno oni promiču umjetni koncept zajedništva i/ili tolerancije, dok nedostatkom konkretne akcije svojim nereagiranjem potiču daljnje sklizanje) koji će nas pratiti dugo vremena i koji nas vodi u blatnu, mračnu rupu čije dno se uopće ne nazire.

Misao dana:
How can you know what wisdom is if you don’t occasionally talk to drunks and idiots?

Nakon izbora po prvi puta smo došli u poziciji da imamo MOST kao kingmakera, to je poznati termin u političkoj teoriji i označava onog političkog partnera bez kojeg kralj (u našem slučaju premijer), ne može biti izabran.

Neki prigovaraju da MOST ucjenjuje ili da nije primjereno da uvjetuju (štogod da uvjetovali) obzirom na njihovu relativnu veličinu i broj glasova koji su dobili. Ja mislim da je to glupo razmišljanje jer je cijela poanta demokracije i političke borbe dominacija jedne grupacije glasača nad drugim, to možda zvuči grubo ali u svojoj osnovi to je cilj, da pobijedimo ove druge i da nametnemo svoje ideje, teme, rješenja kako bi naši birači od toga imali koristi. Niti manje niti više od toga, ako netko misli da je drugačije onda neka pronađe neku od preostalih autoritativnih državica i uputi se prema izlazu. Dakle, MOST u ovoj poziciji može raditi štogod im padne na pamet jer znaju da bez njih nema dalje; no ta tvrdnja nije vječna i ima svojih ozbiljnih ograničenja. HNS na tom principu živi već dugo godina i ne vidim ništa lošega u tome, s druge strane, veliki pokušavaju limitirati takva događanja i kada god mogu ili uništavaju ili apsorbiraju druge, primjerice ako se sjetite odnosa HDZ i HSP-a tamo negdje 2007. godine kada je momentum oko HSP-a bio progutan u svega nekoliko mjeseci i u konačnici donio Sanaderu još jedan mandat.

No, da odemo malo na dvije velike grupacije okupljene oko SDP-a i HDZ-a (da ne vrtimo i sve njihove priljepke), kao prvo, malo je nejasno tko je u biti pobijedio. Karamarko uporno ponavlja da je on relativni pobjednik, no to se više čini kao autosugestija nego kao neka dokaziva tvrdnja. Ako izuzmemo dijasporu u kojoj se SDP nije ni natjecao situacija baš i ne izgleda tako jako pobjednički. A ako promatramo potpise podrške, ni tu HDZ ne djeluje osobito uvjerljivo jer im zasada nedostaje mandata da bi uopće bili blizu SDP-ovom fasciklu. HDZ ako želi pobijediti mora dobiti cijeli MOST na svoju stranu. Nije nemoguće ali je teško.

SDP s druge strane je u nešto povoljnijoj situaciji jer ima bolju startnu poziciju i štogod govorili o Milanoviću, on je u utakmici koja se igra ipak favorit i to s dobrim razlogom. Milanoviću nije potreban cijeli MOST nego samo neki dijelovi. No činjenica i dalje stoji i za jedne i druge da im je MOST u nekom obliku potreban makar možda ne u istom opsegu.

Ima još nekoliko detalja koje vrijedi spomenuti. Nakon izborne noći i kada su nove realnosti bile svima očite, aktivirala se pozadinska mašinerija. Ona funkcionira otprilike ovako; kao prvo krenulo se tražiti sve što se tražiti moglo o novim saborskim zastupnicima MOSTa, ama baš svatko tko je ikada išta radio ima dovoljno kostura u ormaru ili nečega što izdaleka i na naslovnici može ličiti na kostur i to je trebalo identificirati i pripremiti za produkciju. Istovremeno, pronalaze se zajednički prijatelji i poznanici, osobe od povjerenja obje strane koje vjerojatno posljednjih tjedana obavljaju stotine kava, ručkova i večera uvjeravajući kako je upravo njihova opcija bolje rješenje. Pretpostavljam da HDZ sa svojim špijunsko-policijsko-kriminalnim metodama solidno prednjači u tome. Priča o Raškoviću je zato dobra ilustracija jer nije trebalo dugo da ga se ekipa sjeti i vjerojatno podsjeti na načine na koje je sve zadužen. Čak i priča o Prgometu ima slične elemente makar se interpretirati drugačije.

I naravno, tu je MOST, ekipa od 18-19 zastupnika koji su se u međuvremenu sveli na njih 15; platforma koja je nastala u nekoliko mjeseci i u kojoj ljudi imaju malo toga zajedničkog ali ipak imaju barem nešto. To nešto je činjenica da su ljudi MOST-a uglavnom nastali kao opozicija HDZ-u na lokalnim razinama; neki od njih možda jesu desno orijentirani no to ne znači da žele s HDZ-om biti u istoj rečenici. Kako HDZ (ili Petrov ako ćemo tako) misli da će uspjeti isporučiti svih 15 zastupnika na tu stranu je meni totalni misterij. Nadalje, politička povijest pokazuje da nema opcije koja je koalirala s HDZ-om i tako nešto preživjela. Istina, nije ni lijeva strana nešto bolja ali zbog svjetonazorskih razlika postoji objektivno bolja šansa da MOST preživi koaliciju (ili kako to god već želimo nazvati) s lijevima nego s desnima.

Idemo malo na famozne reforme; MOST je nastao na impotenciji vlasti da provede reforme, ovo što mi imamo je krizni management i plivanje od problema do problema i malo reformi se tu dogodilo. Građani su negdje u dubini duše ipak berem malo racionalni i znaju da je nešto ozbiljno potrebno učiniti. Susjedi srbi ovih dana otpuštaju 15.000 javnih službenika i daleko su pragmatičniji nego mi koji bi morali napraviti slično; nije tu problem 15.000 ljudi i da li je to malo ili puno, nego je to pitanje poruke koju odašiljete svojim građanima osobito onima koji ne žive na državnim jaslama. Smatram da je to nevjerojatno bitno da bi država profunkcionirala pa makar pola tih ljudi zaposlili za šest mjeseci nazad (ne nužno njih nego neke drugem, mlađe i sposobnije ljude). To je pitanje simbolike (makar će to biti teško objasniti otpuštenima), ali je nužno; ali opet, dijelovi reformi koji se odnose na upravu su u biti poprilično bezsadržajni.

OK, MOST inzistira na reformama, no jeste li pročitali upitnike koje su slali SDP-u i HDZ-u? Ja sam si dao truda i pročitao i pitanja i odgovore SDP-ove strane (HDZ-ove odgovore nisam imao prilike vidjeti). Solidni dio toga je primjerice u direktnoj suprotnosti s EU obvezama, pravilima slobodnog tržišta. Više je nego očito kako se u upitnicima pojavljuju dijelovi koji su očito rezultati vizije (ili bunila, teško je reći) pojedinih stručnjaka – primjerice, ne bi li SVI alarmi morali zazvoniti da u poglavlju o porezima i monetarnoj politici poreze nitko ni ne spominje? Ili, da u istom dokumentu i na istoj razini važnosti imamo neke konceptualne i gotovo filozofske razine poput “upravljanja javnim dugom”, dok koju stranicu dalje imamo detalje o pojedinačnim procedurama u stanicama za tehnički pregled vozila? To nije popis reformi nego shopping lista.

I sada dolazimo do Petrova koji pokušava (kako to Karamarko rječito kaže) iskovati drveno željezo, što je samo po sebi besmisleno jer kada bi HDZ i SDP htjeli raditi koaliciju onda im MOST sasvim sigurno ne bi trebao i taj MOST-ov end game je u najmanju ruku nejasan (a objektivno je mutan), tako da svakoga čuda tri dana dosta i “napadi” nisu napadi nego je ljudima valjda sinulo da za dogovor moraš imati konstruktivne prijedloge, a ovi to nisu.

Ulazimo i u neke druge problematike, poput one da nemamo proračun za 2016. godinu, privremeno financiranje traje do 31. ožujka 2016. i nakon toga se pipa zatvara. Hrvatski pravni sustav je posložen na način da istekom financiranja više ne postoji zakonska osnova za svaku daljnju isplatu ne samo redovnih obveza države nego nema osnove da se novac prebaci u mirovinski ili zdrastveni sustav kao i cijeli niz drugih problema. Kada bi danas došli do zaključka da nije moguće konstituirati Sabor, kada bi raspisali ponovne izbore, kada bi oni bili brzo, kada bi opet krenuli formirati Sabor (bez garancije da će situacija biti drugačija nego danas) novi proračun bi došao u foto finišu. To je definitivno loše. Naravno, i pitanje raspisivanja novih izbora je krajnje problematično jer predsjednica nema diskrecijsku ovlast sama odlučiti kad je su pregovori otišli u slijepu ulicu nego mora pričekati stroge formalne uvjete da bi to napravila. Kvazi-tehnička vlada koju bi imenovala zatekla bi prazna ministarstva jer su po zadnjem zakonu kabineti ministara sastavljeni od ljudi koji odlaze skupa s njima pa bi se osim s inicijalnom konfuzijom morali boriti s nižim ešalonima države u pokušaju da prezentiraju još jedan privremeni proračun kojeg ionako ne bi tko imao izglasati u Saboru. To dakle nije osobito inteligentna opcija, čak i kada ne bi razmatrali legitimnost postojanja takve vlade, a u kombinaciji s time je rezultat poguban.

Tu su naravno i male sudbine pojedinačnih zastupnika koji nikako da počnu konzumirati svoj izborni uspjeh; i dok bi većina kandidata ponovno našla svoje mjesto na listama, ovi iz MOST-a unatoč autosugestijama nemaju ama baš nikakve šanse ponoviti rezultat. Nema slične situacije u modernoj političkoj povijesti gdje je takav trik prošao dvaput s istim akterima. Svaki izborni ciklus ima slične fenomene samo što su do sada funkcionirali na drugoj vremenskoj skali pa ih zato ne promatramo kao usporedive. Imali smo primjerice Laburiste (koji su poput MOST-a u cijelosti kreirani od strane medija) i kojima je trebalo 6-7 godina da se skroz raspadnu. Imali smo ORAH kojem je trebalo tri i pol godine (taman su se rasuli prije parlamentarnih izbora), Živi zid koji je figurirao nešto malo više od godinu dana i sada MOST koji prije tri mjeseca efektivno nije postojao, prve ankete koje pokazuju da su došli do vrha i krenuli nizbrdo su stigle i šansa da se taj trend zaustavi je sličan šansi da imamo u četvrtom kvartalu rast BDP-a od 15%. U ponovljenim izborima, sve iznad polovice sadašnjeg rezultata bi bilo spektakularno postignuće.

Dakle, ekipa iz MOST-a zna da im sa svakim novim danom (a čini se i svakim novim nastupom Petrova i Grmoje) cijena rapidno pada a šansa da će grijati saborsku fotelju blijedi. S druge strane, oni također znaju da vrijede više kao skupina nego pojedinačno. U politici su 2 i 2 vrlo rijetko četiri, najčešće su ili 3 ili 7. Zato mislim da su oni još uvijek na kupu jer niz njih čekaju da se raspetlja situacija pa da kao jedna ekipa participiraju u vlasti, no kao što sam gore napisao, teško mi je vjerovati da solidan dio njih želi biti u istom košu s HDZ-om i nadaju se da će HDZ sam sebe upucati u nogu i ispasti iz igre. Ono na što nisu računali su neracionalni zahtjevi vlastitog vodstva koje postavlja zahtjeve koje nitko normalan ne može prihvatiti, a koji izgledaju kao pokušaj kreiranja alibija za koaliciju s HDZ-om (ne vidim drugog objašnjenja), pa se stoga pregovori u pozadini sigurno intenziviraju i nije čudo da vijesti o nezadovoljstvu polako izranjaju na površinu.

Situacija je dakle složena, reforme smo prestali spominjati jer je suglasje oko potrebe što se mora učiniti očito preveliko i prebacili smo se na kadrovska pitanja kako bi netko ispao iz igre. I dok MOST možda na današnji dan “ucjenjuje” velike, rapidno se bliži dan kada će se situacija u cijelosti preokrenuti.

Ima cijeli niz narodnih mudrosti koje objašnjavaju današnje stanje u kojem se nalazimo, no ključ je u odgovornosti, MOST ili oni koji donose odluke u njemu moraju preuzeti odgovornost proporcionalno svojem utjecaju na buduću vlast, ili, ako se nisu u stanju s time nositi onda priznati nedostatak kapaciteta i odstupiti. Na SDP-u i HDZ-u je da ili naprave dogovor s MOST-om, ili što mislim da bi u ovome času bilo možda mudrije, dogovore konstituiranje i raspuštanje sabora i ponovljene izbore jer je cijena koju MOST traži možda ipak prevelika za ovu zemlju.

Misao dana:
Progress just means bad things happen faster.