Categories
Putovanja

Tko se boji mandatara još?

Čisto da pokrenem priču zanimljivom tvrdnjom: postoji li bilo tko u ovoj državi koji misli da Sanader (da se kojim slučajem našao s Milanovićevim brojevima) ne bi pokušao napraviti istu stvar? Kako bi to tada bilo interpretirano?

Dakle, nije sporno da je HDZ dobio pojedinačno najveći broj glasova i najveći broj mandata. Ako zavirimo u brojeve malo dublje, sasvim je jasno kako se radi o nekih 20% stanovnika ove zemlje (i dijaspore također), tako da je pitanje “pobjednika” (neovisno o tome koja to strana bila) u stvari pitanje relativne manjine glasača. No, svejedno, HDZ je i dalje najveća stranka i to vrijedi poštivati (pa i čestitati, jest da su iskoristili ama baš svaki trik koji je postojao u udžbeniku, a i poneki sa šalabahtera, jest da nas je to koštalo strašno ali nema veze – tko može reći da neka druga vlada ne bi napravila isto?).

No Ustav je tu prilično jasan, i on kaže kako predsjednik daje mandat za sastavljanje vlade onome tko uživa povjerenje većine zastupnika (dakle ne spominje se apsolutni ili relativni pobjednik, nego onaj koji može pokazati/dokazati da ima najveće šanse osnovati vladu). Naravno da se Sanader sada poziva na svoju pobjedu i navodne demokratske standarde, no ako malo pogledate europsku povijest u posljednje vrijeme sasvim je jasno kako i kod njih vrijede apsolutno ista pravila kao i kod nas i sama činjenica da vodite po broju mandata ničime ne garantira poziciju predsjednika vlade tj. preuzimanje vlasti.

Sakupljanje većine definitivno nije proces u kojem se gleda tko brže trči, nego je to pitanje pregovaranja i ugovaranja pa je stoga Sanaderovo živciranje nepotrebno (mislim, ako je cijeloj državi uspio prodati da je njegova vlada uspješna, ne vidim kako bi neki Josip Friščić mogao biti problem). Većina postoji samo jedna i nitko ne može zaustaviti Milanovića (baš kao što ne bi zaustavilo niti Sanadera da su kojim slučajem odnosi obrnuti) da pokuša i sam okupiti većinu oko sebe. Ne vidim ništa osobito sporno u tome, osobito stoga što je dakle 70% birača zaokružilo nešto drugo a ne HDZ, ili ako već želimo pretjerivati 80% birača je ili odabralo nekoga drugoga ili je uopće odustalo izići na izbore (toliko o Sanaderovom legitimitetu koji u svjetlu ovih informacija nije bitno veći ali niti manji od Milanovićevog).

Pogledajmo s praktične strane što to znači, naime Sanader se danas nalazi u situaciji u kojoj je Račan bio poslije 3. siječnja 2000., ako se malo bolje sjetite HDZ je i tada imao većinu mandata (gledano po klubu zastupnika) ali je odustao od formiranja vlasti. 2003. po interpretacijama nekih također se mogla formirati lijeva vlada koja bi otprilike bila u poziciji u kojoj će biti Sanader u slijedeće četiri godine ako formira vlast.

No prije nego što razmotrimo što to znači za buduću vladu, treba prvo vidjeti što to znači s pozicije pregovora. Naime, da je SDP odustao od formiranja vlasti, preostali politički akteri ne bi imali izbora i ako žele participirati u vlasti to moraju napraviti s HDZom i u toj konfiguraciji objektivno nemaju previše opcija nego pristati na ono što im Sanader ponudi (uz malo drame i taktiziranja, naravno). Ovako, pozicija HSS/HSLSa je u stvari daleko jača jer se uvijek mogu ustati od stola i mrtvi-hladni reći Sanaderu da se idu malo proštetati uhvatiti svježega zraka i popiti kavu na Iblerovom trgu. Cijena vlasti je jednostavno daleko veća i sada možemo jasno reći da možda čak Milanović i nema namjeru oformiti vladu, ali je zato njegov prvi oporbeni potez bio upravo to – izjava da će sastaviti vladu što će natjerati Sanadera na daleko više ustupaka nego što bi to bio slučaj da je jedini koji pretendira na tu poziciju. Što je pozicija Sanadera teža, to je i teže ispunjavanje koalicijskog sporazuma

Poanta postojanja bilo koje političke stranke je osvajanje vlasti i to je uostalom i razlog zašto su joj glasači dali svoje povjerenje i krajnje bi neodgovorno bilo od Milanovića (ali i HNSa, IDSa i ostalih zainteresiranih) da tu vlast ne pokušaju osvojiti osobito ako je takva mogućnost realna. Istovremeno, u slučaju da ne uspiju, njihov je posao da vladajuću koaliciju drže u neizvjesnosti i koriste sve prilike da forsiraju svoja rješenja ili pak da (ako mogu i politička situacija to zahtjeva) sruše vlast i isprovociraju nove izbore.

Nemam sada namjeru diskutirati o tome koja bi vlada bila bolja (moj je stav uostalom na tu temu poznat), niti razglabati o moralnim, etičnim i ljudskim kvalitetama mandatara ali i budućih koalicijskih partnera, nego samo pokušavam razjasniti gdje tko od potencijalnih mandatara stoji i koje mu opcije stoje na raspolaganju.

Ukratko, ako i ne dobijemo vladu lijevog centra – čini se da smo nakon dugoooo vremena napokon dobili poštenu oporbu. Za ovu državu to je win-win situacija.

Misao dana:
May you live in interesting times.

Categories
Politika

Idemo dalje jer si ti odlučio?

Luda noć je prošla i sjećanje na uzbuđenje kampanje rapidno blijedi i realnost rezultata je tu.

Kao prvo treba čestitati GONGu, nakon svih izlaznih anketa ispada kako je njihovo predviđanje rezultata bilo uvjerljivo najtočnije (barem za prve dvije stranke).

HSU je vidim odmah kao problem izvukao Stranku umirovljenika koju ne nepoznati netko u miru osnovao, još je tiše stavio na listu i pokupio taman onoliko glasova da HSU ne prođe u sabor. Ne pada im (zasada) na pamet da su možda svojim vlastitim stavovima i prodavanjem svoje priče umirovljenicima kao uspjeh u stvari sami sebe potkopali. Jedini HSUovac u saboru je Silvano Hrelja koji za početak uopće nije umirovljenik i on se (ako me sjećanje ne vara) u stvari neki sindikalac. Da li je to kraj HSUa ostaje tek za vidjeti, no kredibilitet i relevantnost im je na nuli. Da li je Silvano na prodaju?

HSP je desetkovan i to doslovce. Svojevremeno sam negdje napisao kako je HSP prošao svoj zenit i sada ide samo vožnja nizbrdo, no da će vožnja biti tako brza i toliko strma nisam imao pojma. Donekle je ironično da će upravo Đapić krasiti saborske klupe u slijedeće četiri godine, navodno su pobijedili u Osijeku no i tamo ne vidim neke perspektive za formiranje vlasti jer koliko razumijem četiri aktera imaju podjednake postotke; HDZ, HSP, HDSSB i SDP. Objektivno, nitko od ovih ne želi koalirati s nikime. Dakle ili ćemo skidati kriterije (i u Đapićevom slučaju ionako nepostojeći obraz prodati ponovno za tračak vlasti) ili ćemo tamo ponovno na izbore.

HSS/HSLS je neprincipijelna koalicija, stranka loših trgovaca koji misle da će svoje mjesto pod suncem osiguravati prodajom na izborima. sjećam se dana kada je HSS bio jedan od jačih aktera naše političke scene, a HSLS jedna solidna intelektualna i građanska opcija. Da li ih je vlast pokvarila, ili su jednostavno negativnom selekcijom došli do ovog stanja krajnje je nejasno. Usput, koliko čujem, i Čehok i Adlešić su poraženi u svojim sredinama što može nagovijestiti kako će izgledati lokalni izbori za koju godinu. Dakle, koju god oni odluku donijeli, osobna egzistencija će biti veliki dio odluke. HSSovci dakle osim što sam ih etiketirao kao bezlične trgovce bez stava su ujedno i članovi (ili pridruženi ili štogod) europske pučke stranke i priča se već kako je Wilfried Martens već zvao kako bi ih stisnuo da se priklone HDZu, a oko HSLSa sam čuo da su se oni u stvari već i dogovorili (ovo je naravno rekla-kazala ali se fino uklapa u priču pa eto).

HNS je meni jedno od većih razočarenja ovih izbora. I dalje tvrdim kako je njihovo inzistiranje na premijerskoj kandidaturi proizvelo kontraefekt kod birača, a sudeći po rezultatima izbora, oni su se doista sveli na granice međimurske i varaždinske županije. Optimizam njihovih čelnika je veći i od mojega.

HDZ je unatoč svemu uspio zadržati broj mandata od prethodnih izbora. Nevjerojatno dobar rezultat. HDZ je izvukao apsolutno svaku kartu koju je imao, pokazao svaki trik iz udžbenika, tjerao od pozitivne do negativne kampanje, preplavio TV oglasima, izmanipulirao koga je uspio i rezultat je tu. Nadam se da će se na njihovoj kampanji naučiti kako treba modificirati izborni zakon za ubuduće.

SDP je osvojio uvjerljivo najbolji rezultat u svojoj povijesti te je došao nadomak pobjedi. Vjerujem da će biti siciranja kampanje do u detalje, kao i što se moglo ili moralo napraviti drugačije, no svejedno, činjenica je kako je SDP sa dvadesetak postotaka podrške prije godinu dana uspio prevaliti 30% i neovisno o tome što je bol gubitaka izbora velik, činjenica je i dalje da se radi o dobrom rezultatu.

Naravno, nitko nije dovoljno jak za samostalno formiranje vlade i sada slijedi priča o prikupljanju potpore i formiranju vlade. Moj stav je naravno da treba pokušati oformiti saborsku većinu unatoč HDZovoj pobjedi. A kako su se izborni rezultati posložili to uopće nije nemoguće. Veliki dio odgovornosti će ovdje pasti na gore navedeni trgovački duet, no sve je danas moguće.

Neovisno o tome tko dobije vladu, slijedeći sabor će biti bitno drugačiji od prethodnog i oporba će imati daleko veće mogućnosti nego ranije. Tkogod formira vladu, oporba će u bilo kojem času igrom o kvorumu moći opstruirati ili nametnuti svoja rješenja i to je dobro.

Vidjeti ćemo kako vjetrovi pušu u slijedećih nekoliko dana.

Categories
Priroda i društvo

Moja poruka njima

Prije nego što krenete čitati tekst dalje, ako to niste učinili svakako pročitajte Jedan vrlo osobni tekst o politici.

Prošloga tjedna je krenula izborna kampanja i sada je vrijeme da i ja pokušam argumentirati zašto je potrebno smijeniti postojeću vlast. Ako ste pročitali gornji tekst (koji je nastao prije svih ovih velikih promjena u SDPu) tada znate koji je moj odabir, no puno je bitnije razumjeti zašto je promjena nužna.

Ja bih sada mogao o tome pisati danima i u osnovi jedini parametar koji je bitan za mjerenje uspjeha neke adminstracije je gospodarstvo. Gospodarstvo je to koje generira dodanu vrijednost, zapošljava ljude i koje puni državni proračun čijim se mudrim managementom rješavaju problemi poput socijale, zdravstva, mirovina i općenito podizanja kvalitete života u zemlji. Hrvatska ima specifičnu situaciju i osim gospodarstva ima jedan jednako veliki prioritet rješavanja a to je korupcija koja je razgranala svoje krakove. Korupcija nije uvijek pitanje da je netko nekome nešto platio, korupcija je i kada nazovete poznatoga u bolnicu i zamolite ga da neku pretragu obavi brže ili s osobitom pažnjom, kada nekom referentu zaposlite kćer na školsku praksu ili kada date ekstra 800kn svojem odvjetniku kako bi ovaj osigurao upravo ono ime tvrtke koje ste željeli…

Po oba kriterija postojeća vlada je totalni promašaj. Pratim gospodarstvo na dnevnoj bazi i 100% sam siguran kako ova vlada nije apsolutno ništa učinila za gospodarstvo u ovom mandatu. Pokušajte nabrojati zakone koji se direktno dotiču gospodarstva i poduzetničke klime? Jednostavno ih nema, vlada je krenula s postroženjem pravilnika o amortizaciji, ukinula je poticaje za zapošljavanje, ukinula je stimulativno priznavanje troškova istraživanja, razvoja i školovanja djelatnika. Apsolutno ništa nije učinila po pitanju rasterećenja poduzetnika od suvišne administracije ili nepotrebnih taksi kojima ste zasipani. Jedini imalo hvalevrijedni projekt koji je propao je Hitrorez, no preporuke koje su dane su više nego razočaravajuće u odnosu na početna obećanja, a da ne kažemo da se u posljednjem koraku (usvajanju hitrireza na vladi i saboru) odustalo. Katastrofa! Vanjski dug raste i ako postoji razlog zašto se njegov rast smanjuje to je isključivo radi napora HNBa koji je apsolutno jedina institucija u ovoj državi koja (barem se tako čini) je apsolutno neovisna od centralne vlasti. Vanjski dug bi bio i daleko veći da nije tog HNBa koji je svojim mjerama natjerao apsolutno sve banke da se dokapitaliziraju u posljednje dvije godine (pribrojite tako dugu i iznose dokapitalizacija pa će vam biti jasnije o kojem je novcu riječ). Izvoz nam raste pužjim tempom (da, vladajući će reći kako izvoz raste s 15-18% a uvoz s 8-9%), no uvoz je više nego dvostruko veći od izvoza i jaz između uvoza i izvoza svakodnevno raste. Gospodarski rast (onih famoznih i nepostojećih 7%) je najmanji u regiji i više je rezultat inercije i onoga što bi se ionako dogodilo nego stvarnog napora države da se nešto sustavno radi. Nezaposlenost nam pada kako nas sada svakodnevno podsjećaju, no jedno je evidencija zavoda za zapošljavanje, a nešto sasvim drugo stopa zaposlenosti, dakle stvarni broj zaoposlenih ljudi u državi. Te brojke nikako da vidimo? Državna uprava (koju apsolutno svaka vlada želi smanjiti) nezaustavljivo raste. MUP je ovo ljeto raspisao natječaj za 1700 novih zaposlenika u zemlji u kojoj ima više policajaca nego učitelja, a proporcionalno ih ima više nego u npr. Njemačkoj.

Državni proračun je u posljednje četiri godine narastao 30% (ako ne i više) i taj rast ne prati rast gospodarstva, istovremeno porezi nisu smanjeni, niti vidim da se živi 30% bolje (ili da su mirovine veće, zdravstvo manje zaduženo). Odgovor ove vlade na skoro pa svaki problem je “gradnja”, ako nešto sagradimo sasvim sigurno ćemo riješiti problem…

Korupcija je posebni problem, možemo mi sada govoriti o tome kako je otkriven cijeli niz potencijalnih korupcionaških afera koje su novinari manje ili više uspješno razvalili po medijima, no od početne ostavke Žužula i Hebranga, odustajanja od Bechtela i Liburnije ništa se drugo nije dogodilo. Imamo nekakve ljude po pritvorima, no istrage nikako da okončaju i rezultati nikako da se vide. Ono što je osobito zanimljivo, vlast prelazi preko tih prozivanja kao da se ništa nije dogodilo. Zašto primjerice Kalmeta ne otvori sve arhive za tu famoznu i u tajnosti otvorenu cestu do Gaženice pa neka se 3-4 poslovna novinara udubi u problematiku i jednom za svagda napiše što se u tim knjigama nalazi? Zašto Brodosplit nekoliko godina nakon otvaranja afere nije priveden kraju?

I sve to skupa me dovodi do finalnog argumenta za promjenu vlasti. Argument se čini površnim i nevažnim, no smatram da u stvari sažima cijeli problem u jednoj jedinoj rečenici. No prije toga, da objasnim kako sam do tog zaključka/argumenta uopće došao. Prije dvije godine u Zagrebu je boravio Mart Laar, estonijski političar koji je neko vrijeme bio i premijer Estonije i koji je direktno zaslužan za streloviti razvoj te zemlje. U svome govoru kojeg je imao na Zagreb summitu, govorio je o korupciji i pričao je o tome dosta. No sve se svodi na tu jednu jedinu rečenicu koja glasi: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran!”.

To je rečenica na kojoj mi padamo, ne zato što smo mi svi korumpirani (jer vjerojatno nismo, makar smo skloni otići liječniku preko veze, ili se izboriti preko reda za neku dozvolu ili da nam barem progledaju kroz prste u nekom urpavnom postupku), nego zato što su oni koje smo odabrali da ovu zemlju učine sređenom i progresivnom državom korumpirani.

Pitanje sudbine cijele ove zemlje možete svesti na pitanje Sanaderovog ručnog sata. Doslovce. Naime, ako imamo predsjednika Vlade koji nije u mogućnosti objasniti svoje bogatstvo (budimo realni, koliko novaca morate imati da bi bili spremni odvojiti cijenu jednog žestoko opremljenog BMWa da vam visi na ruci?), kako od njega možemo očekivati da se ponaša transparentno s imovinom koja mu je dana na upravljanje?

Nema odgovora na to pitanje, baš kao što nema niti argumenata ili dokaza (pa čak i neuvjerljivih) koji bi opravdali tu njegovu imovinu.

Možemo mi sada diskutirati o tome tko je najbolji izbor u ovome trenutku, da li je to SDP, HNS ili netko treći; da li nam nedostaje neki najnoviji “treći put”. I to je više pitanje ukusa ili nekih osobnih naklonosti i svjetonazora – no sigurno je da se postojeću vlast MORA promijeniti. Da li će oni biti bolji? Vjerojatno hoće, jer svaka nova iteracija, svaka nova promjena unosi neku novu kvalitetu u sustav ili barem u okoštale korumpirane strukture barem na neko vrijeme unosi nered dovoljan da barem neki udahnu malo zraka. Svi mi, pa tako i političati oporbe su uvjetovani okolnostima u kojima žive i u kojima su sticali svoje iskustvo. Ako ste odrastali u korumpiranom društvu, sigurno je da ćete i sami biti skloni (ponekad, ne uvijek) iskoristiti prečac, makar znate da to nije dobro, ali u tom konkretnom postupku je šteta malena ili ne postoji i baš bi mogli… Neki novi političar će možda ponovno naručiti cestu do svog rodnog sela, ali ovaj puta bi to mogla biti uža cesta, manje kilometara… Možda pod pritiskom medija se od te ceste odustane, možda se novinari malo osokole pa i slijedeći puta kada pronađu vrući krumpir naprave pritisak pa upali dva puta za redom…

Sjećam se da sam jednom negdje na starom blogu (http://mracniblog.blog.hr) napisao kako je bolje imati korumpiranog ali sposobnog političara od poštenog ali nesposobnog (misleći na Čačića), koju godinu kasnije došao sam do zaključka da to nije točno. Nikako si ne smijemo dozvoliti korumpirane političare (bio Čačić korumpiran ili ne) i danas mi je žao što sam to tada napisao.

Korijenite i prekonoćne promjene su moguće samo uz velike ljude, ljude skromne i nezamjetne poput Mart Laar-a koji je vjerojatno greškom došao do svoje pozicije ali koji nije bio iskvaren godinama politiziranja i imao je samo zdrav razum oko toga što se smije a što ne. Čovjek je podvukao crtu i preko nje (za razliku od naših političara) nije preskakao. Nažalost, takvi ljudi se događaju rijetko, i nacija može biti sretna ako na njega naleti u 50-100 godina, a mi smo svoju kvotu vizionara ispucali i pitanje je kada će naletiti slijedeći, no to ne znači da smijemo prestati tražiti, a u međuvremenu, od onih koje svake četiri godine stavljamo na vlast moramo tražiti sve više i više, i što je bitnije, jasno im dati do znanja koje ponašanje prolazi a koje ne.

Kada u nedjelju dvadeset i petoga odete na biralište, u onaj kartonom ograđeni prosto, htio bih da imate samo jednu jedinu misao na pameti: Ručni sat!

Tužan sam, ali 17 godina nakon osamostaljenja, mi i dalje moramo glasati PROTIV a ne ZA!

Misao dana:
Truth is not determined by majority vote.