Tag: HDZ

Categories
Politika

Hrvatska seljačka stranka

Pojma nemam da li vam je promaklo ili ne, no nakon prilično glasne promjene župana u Varaždinskoj županiji pala je prekjučer odluka da se ista situacija ponovi i u Zagrebačkoj županiji. Akter priče je ovdje HSS, a za očekivati je da bi se slični recept mogao dogoditi i Zagorsko Krapinskoj ali i Sisačko Moslavačkoj županiji.

Htio to HSS ili ne, u ovome času odrađuju prljavi posao za HDZ te bez izbora mijenjaju volju birača. Malo sam prosurfao uokolo i ovo ponašanje se u svijetu smatra političkom korupcijom. Promjena odnosa snaga se može desiti na više načina, no tipičan način su ili prebjezi iz jedne strane na drugu (primjer HNSovih vijećnika u Varaždinu), kupovina, financiranje ili na drugi način pogodovanje pojedinim vijećnicima kako bi se osigurao njihov glas (primjerice HDZ / HSU dogovor u Karlovcu), te naravno razvrgavanjem koalicije i formiranje alternativne većine.

Obzirom da su na razini lokalne vlasti izbori udaljeni svega deset mjeseci, postavlja se pitanje smisla takve grube promjene neposredno prije nego što glasači imaju priliku ocijeniti taj potez i to u razdoblju dok će političko sjećanje ipak ukazivati na taj vid ponašanja, no jednako tako, nema se smisla zavaravati i ne spomenuti kako pozicija vlasti privlači daleko više medijske pozornosti i mogućnosti nametanja svoje priče od opozicijske situacije.

S pozicije morala i etike (koji su kod nas ionako deficitarni pojmovi), naravno da to nije dobro, no za isprane umove naših glasača to ionako nikada nije bila kočnica i ta vrsta konflikta se donekle i stimulira. Zaključak koji je neminovan slijedi i svjetsku praksu u kojem je desni dio političkog spektra odavno shvatio da se na vlast treba izboriti svim mogućim sredstvima, bila ona sportska ili nesportska, legalna ili ilegalna – jer na kraju dana, u politici nema druge pozicije. Ili si na vlasti ili nisi, a vlast je (navodno) vrhunski afrodizijak.

Lokalni izbori koji nam slijede su velika nepoznanica apsolutno svima; naime po prvi se puta župani, gradonačelnici, načelnici i Milan Bandić biraju direktno i ono što mnogima nije jasno je to da ćete u ruku dobiti dva međusobno različita glasačka listića te kako će se glasači ponašati nije baš totalno jasno nikome. Imamo dva scenarija na izborima s tri moguća ishoda, od toga da glasač odabere istog kandidata i za gradonačelnika i u vijeću, preko toga da odaberete jednog gradonačelnika a sasvim drugu listu. Ono što je sigurno je da gradonačelnik može biti samo jedan i on dolazi iz jedne stranke (ili liste) i promjena vlasti na način kako je to odigrano prije nekoliko dana u Varaždinu ili za koji dan u Zagrebačkoj županiji više neće biti moguća; no ono što će i dalje biti moguće je promjena odnosa snaga u samome vijeću pa se tako može desiti (primjerice) da imate gradonačelnika iz jedne stranke, dok je njegova lista u samome vijeću u opoziciji.

Vrijedi spomenuti kako su i zakoni postali vrlo restriktivni i dok se naoko može reći da će gradonačelnik postati još veći gazda nego što je on to danas (jer ima pravo i raspuštanja skupštine/vijeća), istovremeno bez blagoslova te iste skupštine on ne može izglasati niti jednu odluku koja je “skuplja” od milijun kuna. Dok je to svemirski velika cifra za neke općine (ok, računa se i postotak budžeta), u Zagrebu i drugim većim gradovima će to biti veliki problem budući da u Zagrebu ne možete cestu ofarbati bez da to toliko košta. Biti će zanimljivo kako će se formirati odnos skupštine i gradonačelnika, odnosno u kojem će to smjeru degenerirati s vremenom.

Statistike također kažu kako trenutno vladajući imaju polugu i očitu prednost u reizboru na lokalnim neposrednim izborima, pa je to možda razlog zašto se krenulo u razvrgavanje koalicija i novo pozicioniranje na političkoj sceni. HSSovci možda misle da će svojim županom osigurati i njegov reizbor u drugome mandatu.

S pozicije kampanje koja također slijedi, sasvim je sigurno da će ona biti personalizirana jer mediji će se uvijek radije prikloniti konkretnom imenu i prezimenu nego nekoj manje ili više imaginarnoj političkoj organizaciji, tako da će element drame biti krucijalan u slijedećim izborima (a ovdje ponovno postojeća pozicija vlasti donosi neke konkretne prednosti).

Pitanje HSSa i njihove opredjeljenosti na HDZ i desnu stranu političkog spektra i nije neko iznenađenje. Logično je (barem meni) da se HSS oslanja na desnicu iz koje i sami dolaze (ili bi barem to trebali), a iskreno i mentalitet vodstva tih minornih strančica koje trenutno donose neku prevagu je takav da je logično da se grupiraju oko HDZa koji ih potpomaže kako bi pak ostvorio svoje globalne ciljeve koji uopće ne uključuju HSS, HSLS ili HSU.

Tišina kojom HNS i SDP promatra razvoj situacije je zabrinjavajući i pitanje je da li oni razumiju konsekvence pregrupiranja koje se danas događa na političkoj sceni. Da bi etablirali nekog grado-načelničkog kandidata potrebno vam je godinu dana i desničari rade upravo to; pozicioniraju svoje kandidate.

Politička scena kod nas je postala ne samo korumpirana i moralno/etički devalvirana nego pokazuje i elemente daljnje degeneracije dok se biračko tijelo čini totalno umrtvljenim bez neke namjere da pošalje signal za promjenu smjera. Vlast koju imamo (ali i ona koja slijedi) je stoga vjerojatno i vlast koju smo zaslužili.

p.s. stavio sam naslov jer sam krenuo pisati o HSSu pa me prošla inspiracija, no poanta koju sam htio ponuditi je da treba jasno razlikovati riječ seljak koje znači časno i teško zanimanje, od riječi seljak što je moralna osobina

Misao dana:
There is no pain, you are receding.
A distant ships smoke on the horizon.
You are only coming through in waves.
Your lips move but I cant hear what youre sayin.
When I was a child I had a fever.
My hands felt just like two balloons.
Now I got that feeling once again.
I cant explain, you would not understand.
This is not how I am.
I have become comfortably numb.

Share the post "Hrvatska seljačka stranka"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika Priroda i društvo

Dojam je sve

Imam nekoliko bisera koji su se događali u posljednjih nekoliko dana. Uvjerljivo najveći (iako je konkurencija velika) je “Petar Croarmy” grafit. Ako bacite pogled na google i vidite tko je sve prenio vijest sasvim je jasno da je jedna glupost hrvatskog časnika i to niti manje niti više nego bojnika Petra Kažimira (po svoj prilici, sumnjam da je bio još koji Petar u Zapadnoj Sahari u to vrijeme) zaokupila svjetske medije. Uopće nemam što za reći na ovu temu, osim očigledne ironije uvaženom mišljenju pa ispada da smo mi (europljani, hrvati, balkanci) uspjeli napraviti nereda usred afrike. Impresivno postignuće.

No da se Petar Kažimir ne bi osjetio usamljenim pobrinuo se Andrija Hebrang koji je izgovorio (i pritom ostao živ) slijedeće:

Ponosan sam što naša Vlada ima problema u pregovorima, jer to znači da ona brani nacionalne interese. Račanova vlada nije mogla imati ovakve probleme jer nije štitila nacionalne interese. Zato je dobro da je došlo do problema u pregovorima i otvorenih razgovora.

Naravno, Andrija kada krene onda to sasvim sigurno nije radi samo jedne rečenice, pa je tako nastavio (ne znam da li u istom slijedu ili nekom drugom, no u Feralu se nalazi na istoj stranici) i nadodao:

Nismo mi govorili da treba donijeti zakon o ZERP-u niti nas je itko pitao. HDZ je dobio od SDP-a vrući krumpir, u prvoj godini našeg mandata trebala je započeti primjena ZERP-a. Taman kad smo morali dobiti status kandidata i otvoriti pregovore s EU. Tu situaciju sebi nismo napravili mi nego oni iz SDP-a. Oni su donijeli ZERP.

I ovo je u stvari srž problema, ZERP je tvorevina prošle vlade, HDZ je tada glasao protiv njega i on je i danas u osnovi protiv njega ali ga eto valjda radi političkog kontinuiteta pretposljednje vlasti održava na životu. ZERP je sjajan jer nam je on kreirao probleme s EU i u ovome času koristi se kao objašnjenje zašto je pristupanje EU zaštekalo. Naravno, svi se slažu da nigdje ništa nije stalo, dapače, radi se kao nikada prije no iz nekog čudnog razloga se ne pomičemo s mjesta. A to nas pak dovodi do jedne od mojih omiljenih ministrica Ane gogo Lovrin. Naime, Ivo Sanader je na sjednici vlade rekao (kaže jutarnji):

Premijer Ivo Sanader prije desetak se dana, na sastanku vodstva HDZ-a, obratio ministrici pravosuđa Ani Lovrin i nedvosmisleno joj objavio da ima rok od šest mjeseci u kojem mora provesti sve najnepopularnije i najbolnije poteze nužne za reformu pravosuđa. Pritom joj je rekao da će joj kao pomoć za državnog tajnika doći Dražen Bošnjaković i time zaključio tu temu.

Naslov članka je “Ana Lovrin dobila 6 mjeseci popravnog“, naravno, u svjetlu svih događanja oko pristupanja EU posljednjih dana očekivani razvoj događaja bi bio zamjena nesposobnih kadrova, no promjena ministra petnaest dana nakon što je odabran ne vodi baš nekom povjerenju prema takvoj vladi pa je stoga Ana dobila popravni (nadam se da će joj netko objasniti što to točno znači). Nino Đula je mudro zaključio slijedeće:

Tu je izvor problema s blokadom pregovora, a ne u kancelariji slovenskog političkog luzera Dimitrija Rupela. Nije Rupel odabrao Anu Lovrin, premda bi to vjerojatno bio učinio da je mogao osobno sastaviti tim koji bi Hrvatsku pretvorio u puža na putu prema EU. Izabrao ju je Ivo Sanader. Njeni su promašaji stoga prvenstveno Sanaderovi neuspjesi. Nitko u Hrvatskoj, ni u Sloveniji, niti u Bruxellesu, nije kriv što Sanader nije našao bolju osobu za provođenje teških i važnih reformi.

Na stranu sad je li pitanje ulaska u EU više politička odluka ili datum ulaska u većoj mjeri ovisi o tome kad ćemo i koliko napredovati u promjenama. Da smo od sveg tog posla koji ćemo na koncu ionako morati završiti, da smo, dakle, napravili barem pola, sada bismo mogli svi naricati kako nas zla Slovenija muči i zaustavlja, kao što to čini novi šef diplomacije Gordan Jandroković, još jedan od kadrova probranih više da slušaju nego da misle.

Slušam baš Poligraf na HR1 i Jandroković je onako lijepo i pristojno (i ne osobito uvjerljivo) ponovio niz propagandnih poruka koje naša kvazidiplomacija koristi kako bi uvjerila što nas same a potom i svijet koji nas okružuje kako je pristupanje NATOu kritična stvar za Hrvatsku. Zanimljivo da je upravo Srbija (koja je također članica partnerstva za mir) jedan od argumenata zašto bi mi morali u NATO.

HDZova vlada je u posljednje četiri godine napravila puno (ili malo – ovisno o perspektivi) i zahvaljujući/unatoč svemu uspjela je dobiti drugi mandat. Sanaderov brod nezaustavljivo plovi dalje i doista je pitanje da li su ovi problemi koji su nas snašli u proteklih nekoliko dana samo minijaturna stanka ili su oni naznaka problema koji slijede. No, “appearance is everything” pa uživajte u tome, može biti da nam je domet crtanje grafita po šest tisuća godina starim spomenicima – ali barem na tome rade najbolji ljudi koje imamo.

Od danas je (nakon dogovora u vladi) pojeftinio kruh, mlijeko i ulje; koja li je ono definicija planske privrede?

Misao dana:
We are never deceived; we deceive ourselves.

Share the post "Dojam je sve"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika

Prije i poslije

Pregovori HDZa s koalicijskim partnerima priveli su se kraju i kako izgleda krajem ovog tjedna imati ćemo novu vladu (osim ako ne bude iznenađenja u Saboru). I sada, dok je sve još svježe vrijedi se podsjetiti nekolicine zanimljivih zahtjeva koji su se pojavili tijekom predizborne kampanje i promotriti sudbinu tih krucijalnih pitanja.

Referendum za NATO – čini se da od njega ništa. Ivo&Co već duže vremena zagovaraju priču o ulasku u NATO bez referenduma, negdje tamo u proljeće dobiti ćemo (navodno) pozivnicu i potom slijedi proces ratifikacije. Ja sam osobno protiv NATOa. HSS i HSLS su kao dio predizborne platforme govorili kako referendum za pristupanje NATOu mora biti održan. Vidimo sada iz njihovih pregovora da se od toga neće ništa dogoditi jer “ako referentne” ankete kažu da je podrška veća od 50% onda nema potrebe, a ako je manja onda ionako nam ne treba referendum – ne razumijem poantu. Uostalom, što je to referentna anketa, možemo pitati primjerice ZAPI koji je svojevremeno za vladu radio istraživanje koje je zabilježilo impresivnih pedesetak postotaka podrške ili pak Novi list koji je predviđao natpolovičnu većinu za SDP. Čisto fore radi, eto jedan quote iz ožujka prošle godine:

Reagirajući na jučerašnju izjavu predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa po kojoj se o ulasku Hrvatske u NATO neće odlučivati na referendumu, koalicija HSLS i HSS priopćila je danas da će te dvije stranke biti protiv ulaska u NATO ne bude li takva odluka potvrđena referendumom. (dnevnik)

Ministarstvo regionalnog razvoja – jedna od velikih diskusija tijekom kampanje je bila decentralizacija zemlje, a jedna od okosnica cijele priče je i osnivanje novog ministarstva regionalnog razvoja. Ako se netko sjeća prosinca 2006. godine tada smo u praktički drugoj polovici prosinca imali situaciju kada je vlada odlučila promijeniti prihode lokalnih jedinica na način da se dotadašnji porez na dobit kao osnova prihoda lokalne samouprave zamijeni porezom na dohodak. U toj koncepciji uz izuzetak Zagreba i Rovinja (i još pokojeg naselja prebrojivog na prste jedne ruke) svi ostali su dobili nešto više nego što su dobijali dok su Zagreb i Rovinj izgubili na prihodima, no em je u Zagrebu SPD na vlasti, a Rovinj ionako ima Adris pa valjda nije frka, a nova raspodjela je praktički svim drugima osigurala da šute. Godinu dana kasnije i vrapcima na grani je jasno ono što je zagrepčanima bilo jasno još od prvog dana; godišnji rast poreza na dobit je neusporedivo veći od rasta od ubiranja poreza na dohodak (a da ne kažemo da će svakom novom poreznom olakšicom ili povećanjem neoporezive osnovice taj iznos padati). Lokalna samouprava sudjeluje sa samo 10ak postotaka državnog proračuna od čega je skoro pa polovica kako god okrenuli otpala na Zagreb pa je stoga razvoj lokalnih jedinica moguć samo dodatnom decentralizacijom i regionalnim razvojem (što je, vidi ironije, jedna od okosnica SDPovog izbornog programa). Obzirom da i EU ozbiljno pristupa regionalizaciji, da je decentralizacija kod nas neminovna nekako se činilo da je osnivanje ministarstva gotova stvar. Na današnjem sastanku, ispada kako je drIvo odlučio da ministarstva neće biti.

Čelnici HSLS-a Adlešič i Čehok potvrdili su da Sanader ne želi samostalno ministarstvo regionalnog razvoja. Čehok je dodao kako “je HSLS sklon tome da se osnuje ministarstvo, ali Sanader nije”. HDZ predlaže i to da se razdvoje ministarstvo znanosti i obrazovanja. HSLS će inzistirati na ministarstvu regionalnog razvoja i na tome mjestu žele Davora Žmegača.

Neslužbeno doznajemo i da Sanader ne želi ni izdvajanje ministarstva turizma. A upravo je na taj resor, kao i na regionalni razvoj, računao HSS. Ako se ne osnuju ta dva ministarstva, pitanje je što će još, osim potpredsjedničkog mjesta u Vladi, dobiti HSS. Traže i poljoprivredu, no Sanader želi zadržati Petra Čobankovića. (jutarnji)

ZERP – to neželjeno dijete Hrvatskog sabora nakon nekolicine odgoda stupilo je u svoju punu snagu prije nekoliko dana. ZERP i njegovo nepoštivanje pitanje je interpretacije, jer s jedne strane imamo ZERP kojeg ne samo da nemamo čime kontrolirati, no daleko bitnije, ministarstva zadužena nisu na vrijeme pripremila niti zakonodavni i pravni okvir postupanja u ZERPu. Hido Biščević je potpisao što je potpisao i svi osim nas misle kako je to obvezujući potpis. HSS je bio jako rezolutan oko ZERPa, no pritisak slijedi (a formiranjem nove vlade samo će se pojačati) a vrli HDZovci se ne oglašavaju na tu temu osim Hebranga koji je na fini način probao protumačiti da 100-200mil eur od pokradene ribe nije vrijedno zaostajanjem u pregovorima s EU. Nekako si mislim da će priča o ZERPu neslavno propasti u tako uvijenom sporazumu sa Slovenijom i Italijom da ni sami nećemo skužiti što se dogodilo, a po svoj prilici će dobiti i više nego što su imali do proglašenja ZERPa.

Manjine – manjine su krenule diskutirati o tome kako hoće dvostruko pravo glasa. Ono što je tijekom napornih pregovora dogovoreno je da će se o tome razgovarati u prve dvije godine mandata vlade; dakle rješenje ne postoji, HDZ je protiv prijedloga (iako je dvostruko pravo glasa postojao i kod nas do prije desetak godina) i o tome će se “razgovarati”, a odmah da spomenemo i Zdenku Čunhil koja je uspjela ishoditi da se u Daruvaru napokon stave dvojezične oznake (što je ionako bila zakonska obveza lokalne samouprave koju vodi – pogodite tko).

Poanta cijele ove priče je u stvari slijedeća. Nekakvi pregovori se vode već mjesec i pol dana i sve što se je u tome vremenu dogodilo je da su “koalicijski partneri”, kojima je bila važna samo “programska kompatibilnost” uspjela napustiti apsolutno svaku od pregovaračkih pozicija s kojima su krenuli. Ništa od regionalizacije, ništa od referenduma za NATO, manjinama ništa od prava glasa a niti onih šest milijardi kuna za hrvatsko selo se ne spominje previše. U posljednjem tjednu prije formiranja vlade počinju se po novinama spominjati fotelje (makar, ne vidim o čemu se drugome pričalo ako su programe već odlučili u cijelosti napustiti) i sada polako izlaze taštine na vidjelo.

[youtube]http://youtube.com/watch?v=te6qG4yn-Ps[/youtube]

Ono što bi danas Đurđa, Josip, Milorad i društvo trebali napraviti je lijepo sjesti, natočiti pivo, napraviti kokice i pogledati reprizu nekih od svojih “odlučnih” stavova iz predizborne kampanje te se poput David Byrnea zapitati: “Well, how did I get here?”.

Misao dana (za Đurđu i Josipa):
You’ve got the brain of a four-year-old boy, and I’ll bet he was glad to get rid of it.

Share the post "Prije i poslije"

  • Facebook
  • Bluesky