Categories
Priroda i društvo

O šibenskim konobama (i konobarima)

Prošloga tjedna policijski službenik Damir Horvatović (bivši načelnik Pomorske policije PU Šibensko-Kninske) suspendiran je sa svog radnog mjesta djelatnika granične policije (čovjek je naime nakon smjene vlasti 2003 degradiran). Ovo samo po sebi i ne bi bilo osobito čudno jer po priznanju bivšeg ministra, nad 5% zaposlenih policajaca provode se različite stegovne mjere. No, ova konkretna je posebna po tome što je čovjek dobio suspenziju zbog toga što je proglašen vlasnikom bloga “Šibenska konoba” na kojem po objašnjenju iz PU “učestalo vrijeđa i omalovažava javne osobe” – tako barem tvrdi Slobodna Dalmacija. Čovjek dakle nije ništa ukrao, nikoga nije zgazio, pijan se potukao, nego je napisao nekoliko kritičkih tekstova. I da bi priča bila bizarnija, Horvatić tvrdi, a anonimni autor na samome blogu potvrđuje – kako Šibenska konoba uopće nije Horvatićev blog, nego blog neke zasada anonimne treće osobe. Horvatića su dakle suspendirali zbog bloga koji uopće nije njegov.

Naravno, kako policija u stvari i ne razumije bit bloga ili blogiranja, može biti da oni niti ne razumiju razliku između autora bloga i komentatora, no to je u ovoj priči možda šaljivi dodatak u moru vrlo ozbiljnih pitanja koja iskaču.

Blog Šibenska konoba do negdje kraja prosinca prošle godine nalazio se na blog.hr-u, da bi potom bio pobrisan a nova adresa mu je na blogspotu. Dio sadržaja tog bloga možete pročitati i na pollitici (barem ovaj koji je crosspostan), dio sitea skupa sa komentarima možete pronaći u google cacheu (dok je još tamo). Razlog zbog kojeg je blog pobrisan (tako mi kažu) je informacija koja je došla do autora kako se mnogi zanimaju za taj blog i pokušavaju otkriti tko je pravi vlasnik bloga.

Zahvaljujući vijesti koju danas vrti dnevnik.hr (vjerujem da će i u samom dnevniku o cijeloj priči biti više) to je očigledno točno, budući da se na dokumentu kojeg je novaTV objavila jasno vidi kako je policija tražila IP adresu osobe koja kreira sadržaje na tom blogu. Nažalost, u članku ne piše koji opseg podataka je blog.hr predao policiji.

Prva stvar koja je meni upala u oko je to da u dopisu PU nema navedene zakonske osnove po kojoj se informacija traži, a ona bi (koliko je meni poznato) morala biti sastavni dio dopisa, a da i ne spominjem kako se od djelatnika blog.hr-a očekuje da samostalno obave pojedine radnje kako bi policiji olakšali posao. Prema informacijama koje sam dobio, policija je postupala na temelju anonimne prijave koja se desila negdje u studenom prošle godine. Ako se držimo gornjeg objašnjenja kako je autor bloga vrijeđao i omalovažavao javne osobe, moglo bi se zaključiti kako je riječ o djelu klevete koja se može sankcionirati isključivo kao civilna tužba a nikako po službenoj dužnosti. U takvim okolnostima tužitelj daje prijavu policiji, kako bi pribavila podatke o počinitelju djela (u ovome slučaju klevete) kako bi potom tužitelj mogao u civilnom postupku tražiti odgovarajuću sankciju. Ovo prilično dobro znam jer sam i sam bio predmet jedne takve istrage tijekom prošle godine zbog jednog od tekstova koje sam napisao na temu Rahima Ademija. U ovome konkretnom slučaju, čudno je to što je riječ o anonimnoj prijavi, pa čak i kada bi se radilo o djelu klevete koja se ne može ganjati po službenoj dužnosti ne vidim kako bi (i uostalom zašto) policija tražila podatke o počinitelju koje potom nema kome predati?

Tužno je i donekle razočaravajuće što je blog.hr prepustio te podatke na temelju jednog loše napisanog dopisa, no svima mora biti jasno da blog.hr štiti prvenstveno svoje poslovne interese i da zaštita identiteta blogera definitivno nije od osobitog značaja. Depresivno je da se policija uopće bavi ovakvim stvarima i da danas zbog kritičkog teksta (ili omalovažavanja kako to tvrdi PU Šibensko-Kninska – pitam se tko je taj koji određuje razliku) oni uopće pokreću bilo kakve radnje; naravno, ne treba smetnuti s uma da su oni djelovali na temelju nekakve prijave (anonimne?) i potom eventualna saznanja (za koju gore navedeni Horvatić tvrdi da nisu točna) koriste za vlastite disciplinske postupke. Poučak bi svakako bio da ako ste odlučili blogirati o tako osjetljivim stvarima (poput osjećajčića lokalnih HDZovaca) da to radite na blog servisu koji drži do privatnosti korisnika i koji neće biti impresioniran dopisom poput ovoga iz Šibenika. Ako vam niti to nije dovoljno, postoji cijeli niz mogućnosti kako ostati anoniman na internetu a dio njih je opisan na pollitici pod anonimne dojave.

Još bih malo samo o tehničkom aspektu cijele priče. Ako policija posjeduje IP adresu s koje se spajate oni mogu identificirati internet priključak i vlasnika tog priključka (ako imate wireless uvijek se možete izvlačiti na to da imate slobodan pristup i da se bilo tko mogao zakvačiti na vašu kućnu mrežu), ako se dokopaju računala, morate znati kako se puno toga može rekonstruirati iz cache, history i cookies foldera pa stoga vrijedi to redovito brisati. Paranoja je dobrodošla kada je o sigurnosti riječ.

Zanimljiva je tvrdnja policije da je Horvatić blog pisao u radno vrijeme. Naime, kada bi to bilo točno, IP adresa koju bi policija dobili bi bilaIP adresa njihovog proxy-a ili gatewaya prema internetu. U svim većim sustavima, lokalna mreža je sakrivena od javnosti i logično je da se identično rješenje koristi i u policiji, dapače, poznato je kako policija koristi proxy software kako bi mogla filtrirati sadržaje koji se downloadaju (primjerice youtube). Kako su oni skužili koje je računalo pristupalo blogu malo je nejasno (iako ne i nemoguće), no da je u istome času više računala pristupalo blog.hr domeni (a svi blogovi su na istoj IP adresi) bez kopanja po cache-u i history-u ne bi bilo pouzdano moguće utvrditi o kojem se računalu radi. Ne kažem da je nemoguće, dapače, kvalitetnom administratoru nije potrebno puno za tako nešto – no iskreno se čudim da bi policija tako nešto uopće radila radi anonimne prijave.

To nas dovodi do onoga posljednjeg, pitanje slobode govora i javnog izražavanja. Depresivno je da 2008. godine bilo tko može trpiti posljedice zbog svog javnog djelovanja. Horvatić nije otkrivao poslovne/službene tajne policijske uprave ili službe u kojoj radi, nego je pisao o gradu u kojem živi i vlasti koja tamo djeluje (i očigledno je spremna obračunati se sa svim neistomišljenicima ne birajući pritom sredstva). Čovjek bi pomislio da je verbalni delikt stvar prošlosti i da tamo treba ostati?

I na kraju, ne treba zaboraviti da Damir Horvatović uopće nije autor tog bloga.

Misao dana:
Before the law, there stands a guard. A man comes from the country, begging admittance to the law. But the guard cannot admit him. May he hope to enter at a later time? That is possible, said the guard. The man tries to peer through the entrance. He’d been taught that the law was to be accessible to every man. “Do not attempt to enter without my permission”, says the guard. I am very powerful. Yet I am the least of all the guards. From hall to hall, door after door, each guard is more powerful than the last. By the guard’s permission, the man sits by the side of the door, and there he waits. For years, he waits. Everything he has, he gives away in the hope of bribing the guard, who never fails to say to him “I take what you give me only so that you will not feel that you left something undone.” Keeping his watch during the long years, the man has come to know even the fleas on the guard’s fur collar. Growing childish in old age, he begs the fleas to persuade the guard to change his mind and allow him to enter. His sight has dimmed, but in the darkness he perceives a radiance streaming immortally from the door of the law. And now, before he dies, all he’s experienced condenses into one question, a question he’s never asked. He beckons the guard. Says the guard, “You are insatiable! What is it now?” Says the man, “Every man strives to attain the law. How is it then that in all these years, no one else has ever come here, seeking admittance?” His hearing has failed, so the guard yells into his ear. “Nobody else but you could ever have obtained admittance. No one else could enter this door! This door was intended only for you! And now, I’m going to close it.” This tale is told during the story called “The Trial”. It’s been said that the logic of this story is the logic of a dream… a nightmare.

Categories
Blog

Vodič kroz galaksiju za samostalne blogere

Budući da čini se nitko nije napisao kako postati samostalni bloger, evo mojih nekoliko iskustava koje će Vam pomoći da shvatite želite li prebaciti se na samostalno blogiranje ili ne, tj. koliko će vas to uopće koštati? Čini se kako je u posljednjih nekoliko tjedana opet nastala klima u kojoj pojedinci žele otići na samostalnu domenu kako bi blogirali neopterećeni problemima s blog serverima ili kućnim politikama ili iz bilo kojeg drugog razloga.

Samostalno blogiranje ili ne, pitanje je sad?Da bi mogli imati samostalni blog potrebne su vam dvije stvari; domena i hosting.

Domena
Domena je ukratko URL vašeg bloga. Domenu je potrebno kupiti i to možete napraviti na stotinama mjesta na internetu. Domene se međusobno prvenstveno razlikuju po famoznom sufixu ili TLDu. Opće su poznate domene .com, .info, .biz, .net ili .org; hrvatski TLD je .hr no zbog paranoičnog CarNeta osim u nekim posebnim specijalnim situacijama praktički i da nije moguće dobiti .hr domenu za potrebe svog bloga (možete pokušati, mehanizam za to postoji, no moje je mišljenje da je trud koji morate uložiti u dobivanje svoje .hr domene neusporedivo veći od godišnjeg troška nekog drugog TLDa za kojeg treba samo upisati broj kreditne kartice – postoji razlog zašto jedna njemačka ima 10 milijuna domena na 80 milijuna stanovnika dok naša država ima jedva nekoliko desetaka tisuća domena – o tome neki drugi put i na nekom drugom mjestu).

Koju ćete domenu odabrati je pitanje ukusa i shvaćanja i o tome se može govoriti u nedogled i po našem internetu se može pronaći nekolicina diskusija koja se vodila na tu temu. Govoreći za sebe, činilo mi se primjerenim da mračni blog dobije ekstenziju .org budući da je .com rezervirana za neke komercijalne sadržaje, .info je domena bez osobnosti, .biz je blijeda kopija .com, .net ne opisuje baš ono što sam naumio raditi a .org iako rezervirana za različite instutucije i organizacije je nekako najbliža blogiranju (ili možda bolje rečeno najmanje udaljena od bloga).

Dakle, nakon što odlučite kako bi se vaša domena zvala, provjerite da li je ime domene zauzeto i kupite svoju domenu – no nemojte baš odmah, pričekajte na odluku o hostingu. Prilikom odabira tvrtke kod koje ćete kupiti domenu dobro pogledajte cijene, jer možete proći jako, jako skupo (primjerice kod networksolutions.com, 35USD godišnje) ili daleko jeftinije (npr. godaddy.com, 9USD godišnje).
Hosting
Hosting osigurava tvrtka koja će smjestiti na nekom od svojih servera vašu stranicu. Tržište web hostinga je vrlo veliko i mogućnosti postoje na sve strane, ako slučajno poznate nekoga tko vam može osigurati hosting badava iskoristite priliku, no ako to ne znate usporedite cijene i odaberite mjesto gdje mislite da ćete dobiti najbolji odnos cijene i usluge. Glede domaćih providera, valja imati na umu da postoji ograničeni broj tvrtki koje doista nude svoj hosting, većina njih u stvari preprodaje hosting kojeg kupuju na lopate negdje u americi (ili možda usred zagreba) a vi samo imate dojam da se radi o megakorporaciji. Problem je u tome što trebate odabrati tvrtku koja će vam dati dobru cijenu hostinga, no istovremeno morate povjerenje ukazati tvrtci koja ima bolji up_time record nego što to ima primjerice blog.hr (ok, ovo je zločesta primjedba glede blog.hr-a, no činjenica je kako njihovi serveri neuobičajeno puno vremena provode u nekim upgradeima). Kada sam ja odabirao hosting, domaće tvrtke nisam niti razmatrao kao mogućnost, budući da već nekoliko godina hostam web stranice svoje tvrtke kod američke tvrtke sitelutions.com koju i vama toplo preporučam.

Nema tu nekog pravog savjeta, no ako ste odabrali hosting kompaniju, tada treba odabrati i odgovarajući hosting paket. Hosting paketi se razlikuju po mogućnostima koje dobijete i po bandwidthu kojeg se nudi. Krenite konzervativno i od malenog. Mračni blog koristi midsite hosting na sitelutions.com koji uključuje 500mb prostora i čini mi se 15gb prometa (što je više nego dovoljno).

To ukratko znači da ako ste zakupili domenu na jednu godinu i web hosting na 12 mjeseci da vas vaš samostalni blog (u slučaju sitelutions.com) košta 1×8,95USD + 12*7 USD = 92,95USD, ili nekih 530,00kn godišnje.

Naravno, možete odabrati i bilo koju drugu tvrtku, no ključna riječ na koju morate paziti je cPanel. cPanel je web aplikacija pomoću koje možete kontrolirati vašu domenu, dodavati funkcionalnosti, administrirati mail i ftp račune, a također imate i genijalnu opciju Fantastico koja vam omogućava da CMS ili blog alat instalirate s praktički jednim klikom i bez ikakve mudrosti.

Što bi rekao John Travolta u Pulp fictionu: “To be Continued…” (u sutrašnjem postu; koji blog alat odabrati, malo o web dizajnu, SEO optimizaciji i marketingu vašeg samostalnog bloga)

Misao dana:
If Shakespeare had been a weblogger, Romeo would find Juliet after she took poison and would have been so overcome with emotion he would have blogged about finding Juliet dead and would have taken so long that Juliet would have awoken and Romeo wouldn’t have killed himself, and they would have married and had kids and his and her weblogs… and everything.

Categories
Blog

sorrow… (8:46, Pink Floyd, A Momentary Lapse of Reason, 1987)

U posljednjih nekoliko dana ne samo da pišem loše tekstove nego to radim i neredovito. Naime, puno vremena trošim na neke radne zadatke u uredu, no (objektivno) puno više vremena, osobito onoga koje je inače podređeno mračnom blogu trošim na bestseler.

Bestseler je za one koji nisu znali Blogerski online magazin koji je nastao prije nekoliko mjeseci, a čiji je cilj okupljanje blogera koji pišu kvalitetnije i ozbiljne tekstove. Poanta priče je bila u tome da je nekolicina ljudi (a koje gura Jesus Quintana) odlučilo malo se grupirati kako bi se izdigli (ili pomaknuli, kako to već zaželite opisati) s raznih lista koje se mogu viđati po domaćim blog servisima. Bestseler nije niti alternativa blog servisu (jer je uvjet da bi bili dio Bestselera da imate svoj samostalni Blog), niti je to ekskluzivno društvo čiji su članovi uklesani u kamen i koji se na ulici kada se sretnu raspoznaju po tajnom rukovanju. Bestselerovci su ekipa koja želi okupiti kvalitetnije sadržaje na jednome mjestu kako bi potencijalni čitatelj imao jednu adresu na kojoj može pronaći sadržaje koji ga zanimaju, umjesto da se snalazi na nekoliko blog servisa u dugačkim popisima fresh, almost cool i cool blogera (ili kako se to već zove na drugim blog naslovnicama). Ukratko, intencija bestselera je da okuplja relevantne blogere za relevantnu publiku.

Anyway, u posljednjih desetak dana je Bestseler napravio preobrazbu sa svoje početne izvedbe na ono što smo nazvali Bestselerom 2.0, te smo skrenuli u smjeru blogerske mreže, a nju smo pak oformili na način koji je sličan uzorima blogerskih mreža iz inozemstva. Mislim da smo time postali prva blogerska mreža u hrvata i sasvim sigurno se na našem Blogroll-u nalazi velika većina istaknutijih blogera. Bestselerovo 2.0 je ujedno i asocijacija na famozni web 2.0, što je ukratko opis koncepta u kojem se razni autori samostalno organiziraju u mreže i time daju socijalnu dimenziju internetu, i dok mnogi pišu o webu dva nula – Bestseler je jedan od rijetkih primjera weba 2.0 na hrvatskom internetu. Ako to do danas niste učinili, svakako posjetite Bestseler, prvu hrvatsku blogersku mrežu.

Imam i jedan drugi web dva nula site koji mi se u staru iskreno činio kao čudna ideja (sorry Borja), no kroz zadnjih nekoliko dana proučavanja njegovog novog projekta, web sitea dvanula.com skužio sam kako koncept očigledno funkcionira. Na dvanula možete dakle konfigurirati svoje feedove i sami kreirati svoju naslovnicu. To samo po sebi možda i nije toliko uzbudljivo jer je to servis kojeg možete pronaći i na drugim mjestima, no ono što je zabavno je to da korisnici mogu odlučiti podijeliti svoje izvore s drugim korisnicima, pa tako bilo tko može primjerice pogledati moj blogroll koji sadrži nekih 20-30 blogova koje pratim (svi do jednog strani). Ovo je jako zabavno jer možemo jedni drugima gledati u bookmarke što je mislim jako važno jer obzirom na specifičnost našeg položaja i jezika nismo u mogućnosti na isti način koristiti vanjske razvikane servise koji nude iste ili slične stvari. Naša zemljopisna lokacija, dakle naš hrvatski komadić internet nekretnine nije adekvatno zastupljen na tim mjestima i stoga je iznimno važno da postoji domaći servis koji će omogućiti traženje i kreiranje siteova. Slično poput Bestselera, i dvanula omogućava prepoznavanje relevatnih sadržaja za relevantnu publiku, pa su stoga ta dva sitea jako slična iako naizgled nemaju ništa zajedničkoga. Obzirom da znam ponešto u unutrašnjosti dvanula znam i za neke nove mogućnosti koje će uskoro krenuti i bolje vam je da kreirate account tamo odmah jer će se pitati jednog dana tko je bio zadnji u redu!

Usput rečeno, napisao sam i jedan osvrt na situaciju koja se događa u sada već zatvorenoj Tvornici Duhana Zagreb. Bacite pogled na Bestseler i neće vam biti žao, a isto tako, bacite pogled i na komentare i male gravatare koje si možete pribaviti, a isto tako pogledajte kako će se upravo ovaj tekst totalno automatski pojaviti kao komentar na tekstu kojeg sam upravo linkao. Ping i Trackback su tehnički štosevi koji omogućavaju da kroz svoj post na mome blogu komentiram neki drugi post na nekome drugome blogu, a da to čitatelji mogu vidjeti i pratiti slijed diskusije kroz više web siteova. Ping i Trackback su funkcije koje su sastavni dio web dva nula koncepta i koji omogućavaju povezivanje blogera (pa makar kroz diskusiju) i to je jedna od kritičnih funkcionalnosti koja bi hrvatsku blog kulturu mogli odvesti na sasvim novu razinu; pošaljite mail svom blog webmasteru da implementira ping i/ili trackback.

Misao dana:
Trin Tragula – for that was his name – was a dreamer, a thinker, speculative philosopher or, as his wife would have it, an idiot.