Eto, nakon dosta vremena napokon novi intervju. Prema zahtjevu publike (ali i mojoj vlastitoj znatiželji) uspio sam doći do zastupnika HSPa g. Tončija Tadića. Tonči san je dobro poznati saborski zastupnik koji je u fokus javnosti izbio krajem mandata Račanove vlade u času kada je proglašen najaktivnijim i vjerojatno najproduktivnijim zastupnikom prethodnoga saziva sabora (ovo je naravno pitanje debate, no takva je bila percepcija u medijima).
Tonči Tadić je rođeni Hvaranin, maturirao je u MIOC-u. Diplomirao Fiziku (inženjerski smjer) 1987. nakon čega se zaposlio na Institutu Ruđer Bošković gdje je magistrirao i doktorirao 1995..
Prema sovjim riječima, politikom se počeo baviti 1989. godine. Sredinom devedesetih postaje član Velikog vijeća HSLS, član zagrebačke Gradske skupštine i predsjednik zagrebačke organizacije HSLS. No u rujnu 1995. prelazi s Miroslavom Rožićem u HSP. Od 2000. je saborski zastupnik, potpredsjednik HSP-a, a sve ostalo, je kako kažu – povijest.
Intervju je jako dugačak ali mislim da odražava većinu tema za koje se g. Tadić zalaže. Kao što čitatelji ovoga bloga znaju, HSP nije nužno (a to sam jako pristojno napisao) politička opcija kojoj težim, no većinu stavova koje g. Tadić promovira spreman sam bezuvjetno podržati.
Jedan od problema s kojime se Tonči Tadić mora boriti (između ostaloga) je prostor kroz koji može podastrijeti svoje argumente; ako uzmete vremena i pročitate odgovore biti će i vama jasno zašto u nekoj televizijskoj debati, organičenom prostoru u saboru ili u nekoliko novinskih pasusa jednostavno ne možete prenijeti svoju poruku kako bi trebalo.
IRIjevo istraživanje iz kolovoza prošle godine je između ostalog detektiralo kako HSP možda više nego druge stranke privlači mlađu populaciju, dakle ljude mlađe od 29 godina. Kako to objašnjavate, što HSP nudi mladim biračima a da to ne mogu pronaći u drugim strankama?
IRIjevo istraživanje je još 2001. pokazalo da je 80% naših birača mlađe od 40 godina, da ih 75% živi u gradovima, te da među njima dominira srednja stručna sprema. Po stručnoj spremi i po mjestu stanovanja birača smo dakle prosjek RH, no po mladosti birača smo izuzetak. Po istom istraživanju IRIja iz 2001. HDZ-u i HSS-u teže stariji i slabije obrazovani birači, dok SDP-u teže stariji birači koji su po obrazovanju i po stanovanju slični kao kod HSP (nama teže mlađi ljudi!). HSLS i HNS privlače visokoobrazovane birače, koji su kod HNS nešto stariji.
Uglavnom to istraživanje je pokazalo da birači HSP nisu, neobrazovani, stariji i ruralni birači, nego većim dijelom mlađi urbani ljudi, barem sa srednjom školom.
Ljudi od HSP traže i dobivaju dosljednost, dakle stranku koja ne mijenja uvjerenja i koja sa svojim stajalištima ne trguje politički. Ljudi od HSP traže i dobivaju stranku koja djeluje kao svojevrsna “savjest” političke scene, posebno kad je riječ o borbi protiv korupcije i sukoba interesa, odnosno protiv droge, te naročito kad je riječ o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa. Svako odstupanje od toga naši birači strogo kažnjavaju na izborima.
Kod HDZ ili SDP je lakše, jer kod njih se glasa navijački po sistemu “Hajduk loše igra, ali ja sam u Torcidi“, pa je zato moguće da Sanader uoči izbora 2003. desničari i glumi ultra-Hrvata, a da nakon toga ide u koaliciju sa SDSS i progoni generala Gotovinu, a da unatoč tome i dalje zadrži veliki dio svojih birača. Isto tako ni Račanovo vrludanje i bezidejnost nikada nije bilo kažnjeno, jer SDP i dalje zadržava veliki dio svojih birača
Jedan od prvih google rezultata na vaše ime je 8. Svjetski kongres osoba koje mucaju, kakve to veze ima s Tončijem Tadićem?
Taj kongres trebao bi se održati u Cavtatu početkom svibnja 2007., a uz njega je vezan tzv. Počasni odbor kojeg uz mene čine još Željko Rohatinski, Slaven Bilić i Gibonni. Naša zadaća je naravno svrnuti pozornost medija i sponzora na ovaj kongres. Ali i pozornost vlasti, jer u RH čak 10% djece ima govorne smetnje, dok je u drugim zemljama, pa i u RH prije 1990-ih to bilo oko 3%. To je po meni sve posljedica rata, koja je ostavila trag na našim klincima, a liječnika-specijalista je malo i premalo. Bio bih sretan da nas četvorica možemo poslužiti kao primjer da se ne treba sramiti mucanja i da se unatoč tome može uspjeti u karijeri, te ako time nagovorimo roditelje te djece da se to danas može liječiti i suzbiti.
Mucanje uvijek počne nekim šokom – kod mene se to javilo sa 4 godine. Te 1966. mi se rodila sestra – pa više nisam bio u centru pažnje roditelja. No iste godine sam “uspio” sebi prošiti kašiprst iglom sa mamine šivaće mašine. Tu iglu je pokojna nona pokušala izvući kliještima, no igla je pukla i njen vrh mi je ostao duboko u prstu. Iglu mi je onda navečer vadio liječnik opće prakse, režući mi prst bez ikakve anestezije (sa 4 godine!). Nakon toga sam počeo mucati. No 1972. su moji roditelji odlučili potražiti pomoć u Zagrebu, na Šalati, kod logopedice Vjere Bubaš-Ilić.
Na govorne vježbe sam dakle putovao sa Hvara u Zagreb svaka dva mjeseca i u Zagrebu bismo ostali kod rodbine po tjedan dana. Bio je to “skup sport” za moje roditelje, no nakon dvije godine rezultati su se pokazali. Kasnije sam nastavio govorne vježbe na Firulama u Splitu. Uglavnom, spasila me upornost roditelja. No Stari Grad je i onda bio urbana sredina, nisam imao problema sa ruganjem klinaca u školi, a nastavnici su mi omogućili pismeni odgovor kad bi vidjeli da nije “moj dan”. Mucam i danas kad se iznerviram, ali su mi govorne vježbe na Šalati ipak pomogle da kontroliram izgovor i disanje u stresnim situacijama, pa se to malo primijeti.
Prije nekoliko tjedana u jeku saborske rasprave o uvođenju izvoznih kvota za šećer uručili ste ministru Čobankoviću dvije kile šećera. Ako su proizvođači šećera podržali sporazum, čemu onda tolika strka oko toga i zašto ste se točno toliko ljutili?
Da EU razmišlja o uvođenju kvota za uvoz šećera iz RH saznao sam još početkom 2005. od Željka Ivančevića, hrvatskog lobista u Bruxellesu. Radi toga smo Vlado Jukić i ja u lipnju 2005. u ime Kluba zastupnika HSP zatražili da Sabor donese stajališta koja će hrvatski pregovarači o tome zastupati na Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje, koje je paritetno sastavljeno od predstavnika RH i EU.
Naime, jedini važeći međunarodni ugovor kojeg RH ima sa EU je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). A po članku 38. SSP-a, ona strana koja osjeća gospodarske poteškoće radi prekomjernog uvoza iz druge strane npr. EU radi uvoza iz RH, treba to argumentirati na Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje, koje odlučuje koje će zaštitne mjere primijeniti. Uglavnom o kvotama za izvoz šećera nema ni spomena u SSP.
Sam SSP je pisan tako da se poziva na slobodnu trgovinu u onih 90% proizvoda iz RH u kojima nismo konkurentni, ali nameće kvote tamo gdje jesmo kvalitetniji i jeftiniji od EU npr. riba i riblji proizvodi, maslinovo ulje, mliječni proizvodi, vino, bešavne čelične cijevi itd. no kvota za šećer nema. Tu se vidi svo licemjerje EU kad je riječ o slobodnoj trgovini. Dakle EU želi slobodnu trgovinu, ali ne tako da je EU time oštećena i da su izvoznici iz RH na dobitku. Također, za EU slobodna trgovina znači monopolnu dominaciju na tržištu RH od strane firmi iz EU. Ali ne i slobodno tržište RH koje znači natjecanje firmi iz EU sa američkim, japanskim ili ruskim i kineskim firmama.
S druge strane, za nas je šećer najvažniji poljoprivredni izvozni proizvod, čija vrijednost se mjeri u stotinama milijuna eura godišnje. O proizvodnji i izvozu šećera izravno ovisi na tisuće radnih mjesta: u šećeranama, u prijevozu bilo cestovnom bilo željezničkom, u svim pratećim službama – sanitarnim, carinskim, špediterskim, te kooperanti – proizvođači šećerne repe. O šećeru radi gospodarske važnosti sladorana izravno ovisi sudbina dva grada – Virovitice i Županje, a djelomično i Osijeka. Nejasno je dakle zašto je vlada RH pristala na pregovore sa EU o šećeru, bez argumentiranja EU da naš izvoz stvara gospodarski poremećaj na tržištu EU. EU dakle svjesno krši proceduru koju SSP predviđa u članku 38. kad je riječ o šećeru. Naime, o kakvim gospodarskim poremećajima na tržištu šećera u EU se može govoriti ako naš šećer u EU čini tek 1% uvezenog šećera?
I na kraju brojke – RH ima pod šećernom repom 30.000 hektara, s prosječnom proizvodnjom 6 tona šećera po hektaru 2005., što daje 180.000 tona šećera godišnje ukupno iz sve tri sladorane 2005. Prosjek EU je međutim 8 tona po hektaru, možemo dakle i povećati proizvodnju do tog prosjeka, te je stoga prijedlog Kluba zastupnika HSP glasio: ako već pristajete na izvozne kvote, onda neka to bude kvota po europskom prosjeku proizvodnje šećera, dakle ne manje od 240.000 tona godišnje. Usput, RH je u EU 2004. izvezla 170.000 tona, 2005. već 190.000 tona, a 2006. čak 220.000 tona šećera. Čobanković je međutim pristao na izvoznu kvotu od 180.000 tona šećera godišnje!
Ukratko, bojim se da nam slijedi isti scenarij kao u Poljskoj ili Mađarskoj gdje su nakon ulaska u EU bili prisiljeni zatvoriti trećinu svojih šečerana. No dok se to njima dogodilo nakon ulaska u EU, RH sebe ograničava u izvozu prije ulaska u EU. To znači propast jedne od tri naše sladorane, odnosno Viroviticu ili Županju doslovce “na ulici”, uz nekoliko tisuća nezaposlenih i gnjevnih radnika i kooperanata, ili možda baš u Osijeku gdje je na vlasti HSP. Zato sam Čobankoviću darovao dva kilograma šećera, među zadnjima koje će proizvesti naše sladorane. I nakon svega dobijem pismo uprave sve 3 sladorane u kojoj oni podržavaju Čobankovića!? Tko je ovdje lud?
Pored toga, prema ovom sporazumu EU neće više u RH izvoziti subvencionirani, jeftini šećer, što će pogoditi “Kraš” i druge proizvođače. Naime, dok su šećerane većinu šećera usmjeravale u EU na tamošnje skuplje tržište, “Kraš” i drugi su uvozili jeftini subvenconirani šećer iz EU, ugrađivali ga u svoje čokolade i kekse i to izvozili u EU. Ovako su dakle Čobanković i Sanaderova vlada nanijeli dvostruki udarac i šećeranama i našoj proizvodnji čokolade i keksa. Toliko o Sanaderovoj “Izvoznoj ofanzivi”. Inače, od Kluba zastupnika HDZ čulo se u saborskoj raspravi kako je “dobro da nema izvoza” jer će tako više šećera ostati domaćim proizvođačima i našim građanima”?!
Puno svoje energije ste posvetili sada već glasovitom ZERPu; u čemu je pogreška Račanove a u čemu Sanaderove vlade? Kome koristi još jedna prolongacija početka primjene ZERPa i ako su Italija i Slovenija svoje pojaseve proglasili zašto mi moramo strpljivo čekati njihov mig kako bi proglasili svoj?
Sve je počelo kad je Klub zastupnika HSP u ožujku 2001. dao u saborsku proceduru Prijedlog Odluke o proglašenju gospodarskog pojasa Republike Hrvatske u Jadranskom moru. O ovom prijedlogu HSP je 9. srpnja 2001. provedena rasprava u Hrvatskom saboru. Štoviše, međustranačka radna skupina izradila je zaključke koje je tada jednoglasno usvojio Hrvatski sabor. Zaključeno je da se glasovanje o prijedlogu HSP odgodi do ožujka 2003, te da vlada do tada pripremi izvješća o stanju ribljeg fonda na našoj polovici Jadrana, o veličini i sastavu obalne straže, u problemima koje može izazvati proglašenje gosp. pojasa prema EU i susjedima, te o razgraničenju sa susjedima na moru.
Kada dakle danas govorimo o potrebi postizanja međustranačkog konsenzusa, treba reći da je tada o proglašenju gospodarskog pojasa postignut međustranački konsenzus! No taj međustranački konsenzus izigrala je vlada Ivice Račana! Niti su pripremili ijedno od zatraženih izvješća, niti je glasovano o našem prijedlogu!
Naš cilj bio je onda isti kao i danas: pomoću gospodarskog pojasa zaštititi biološke resurse hrvatske polovice Jadrana i omogućiti upravljanje njima od strane hrvatske države. Tada kao i danas tražili smo da odmah počne primjena ekološkog dijela gospodarskg pojasa, te da se dade poček od 6 mjeseci radi pregovora o ribarstvu sa susjedima.
O prijedlogu HSP opet je raspravljano u Saboru u listopadu 2003. Hrvatski sabor je 3. 10. 2003. svojom Odlukom proglasio tzv. Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), sa sadržajima gospodarskog pojasa. Međutim, mišljenja smo da je bolje proglasiti isključivi gospodarski pojas jer bi onda bila jasnija hrvatska međunarodno-pravna pozicija. Treba podsjetiti i na to da je odmah po usvajanju rečenog ZERP-a Račanova vlada odgodila njegovu primjenu za 12 mjeseci.
Zanimljivo je navesti s kojim argumentima Račanove vlade su odbijani prijedlozi HSP tih godina, a istu retoriku preuzela je i Sanaderova vlada: (citiram):
“Jednostrano proglašenje gospodarskog pojasa moglo bi narušiti percepciju RH kao pouzdanog partnera međunarodne zajednice i čimbenika stabilnosti u ovom dijelu Europe”; “Pitanje proglašenja gospodarskog pojasa nije pravno pitanje, nego pitanje političkog, odnosno međunarodnopravnog oportuniteta”
“Treba pažljivo analizirati potrebu hrvatske odluke s cjelinom hrvatskih interesa u svjetlu odnosa sa EU i Italijom”.
Promjena vlasti 2003. nije donijela ništa, te smo umjesto izvješća o stanju ribljeg fonda u Jadranu, o ribolovnim kapacitetima naše flote, o zoniranju gospodarskog pojasa na ribolovna područja, o gradnji ribarskih luka, o potrebama i planovima Obalne straže, ukratko o svemu što je potrebno za provedbu gospodarskog pojasa, dobili u sabor na klupe 3. lipnja 2004. prijedlog odluke o odgodi primjene ZERP-a na članice EU. Ovakva diskriminacija, protivna Konvenciji UN o pravu mora, može narušiti i zacijelo jest narušila međunarodni ugled Hrvatske. Primjena gospodarskog pojasa nebi Hrvatskoj narušila njen međunarodni ugled – štoviše smatramo da država brani svoj ugled samo onda ako brani svoja prava koja joj jamči Konvencija UN o pravu mora i Povelja UN.
Nikakvim aktom EU, niti Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju nije zabranjeno proglašenje gospodarskog pojasa. Štoviše, EU preporuča zemljama članicama i kandidatima da prošire svoj nadzor nad nekontroliranim ribolovom u međunarodnim vodama. Sve je to bilo poznato i onda i danas. Finska je proglasila svoj gospodarski pojas 2005., Italija ekološki dio 2006., Francuska i Španjolska ekološku, odnosno ribolovnu zonu kao članice EU. Poljska, Malta, Bugarska i Rumunjska pristupile su EU sa gospodarskim ili ribolovnim pojasima.
Odlukom o odgodi tzv. ZERP-a na članice EU od 3. lipnja 2004. dan vrlo neprecizan rok do kojeg vrijedi ova odgoda, tj. do zaključenja ugovora o ribarstvu s EU. Međutim, ovakav ugovor sklapaju sa EU države koje ne misle postati članice EU, poput Norveške. Onog časa kad je Hrvatska počela pregovarati o pristupanju EU tako definirani rok postao je besmislen. Hrvatska uostalom od 2004. do danas nije ni započela pregovore o zaključenju Ugovora o ribarstvu sa EU!
Pokrenuli smo dakle proceduru proglašenja gospodarskog pojasa još 2001., daleko prije izbora i daleko prije ikakvih pregovora o pristupanju EU. Naime, države koje su ušle u pregovore sa EU sa svojim proglašenim i aktiviranim gospodarskim ili ribolovnim pojasima tretirale su to u pregovorima kao svoje stečeno pravo. Poljska i Malta su (kao kompenzaciju za pripuštanje tuđih ribarsih brodova u svoje gospodarske pojase) ishodile visoka sredstva iz fondova EU! Zato smo i tražili proglašenje gospodarskog pojasa daleko prije ulaska u EU. Međutim posve je druga stvar kada zemlja kandidat pokušava u pregovorima sa EU steći svoja prava, kao što to radi Hrvatska. Račanova i Sanaderova vlada su odustajući od primjene gospodarskog pojasa izbile Hrvatskoj iz ruku jaku kartu u pregovorima sa EU.
Finska je u veljači 2005. zamijenila svoj dotadašnji ribolovni pojas punim gospodarskim pojasom radi učestalog ispuštanju nafte s brodova u more, a zagađivanje mora izlijevanjem nafte s brodova u Jadranu je mnogo ozbiljnije nego kod Finske. Satelitske radarske SAR snimke ukazuju da je naftna mrlja u Jadranu velika 1230 četvornih kilometara ili kao svi otoci u Kvarneru! U prosjeku je oko 250 slučajeva izlijevanja nafte s brodova u Jadranu godišnje. Ekološki pojas Italije proglašen 30. 1. 2006. dovest će do toga da će brodovi tamo izbjegavati zabranjene djelatnosti, te će to (ispiranje tankova i sl) poduzimati u području hrvatskog ZERP-a!
Iz svih bi tih razloga Hrvatska u sadašnjoj političkoj situaciji, bez potrebe dodatnih konzultacija sa susjednim državama i EU-om, mogla izmijeniti Odluku Sabora iz lipnja 2004, i to tako da u punu i bezuvjetnu primjenu stavi ekološku komponentu ZERP-a (dok bi o ribolovnoj komponenti mogla zatim nastaviti konzultacije s članicama EU-a). Naime, jedino primjenom ekološkog dijela gospodarskog pojasa na članice EU on postaje za njih činjenica. Dakle jedino primjenom ekološkog dijela gospodarskog pojasa i na članice EU može gospodarski pojas biti temelj za pregovore o ribarstvu u poglavlju 13.
Međutim, Europska komisija i vlada stalno nameću tezu da Hrvatska to nema pravo učiniti. To je potpuno izvrtanje činjenica!
Naime, ekološki dio ZERP-a ili gospodarskog pojasa nije dio europske pravne stečevine tj. acquisa, te ne može biti predmet pregovora sa EU niti sa susjedima, niti nas itko smije ucjenjivati u vezi toga.
Stoga je danas pitanje svih pitanja: smije li Hrvatska, dok još nije postala članica EU, učiniti nešto što nije dio europske pravne stečevine? Mi smatramo da može, te da treba postupiti u cilju zaštite svojih interesa na Jadranu. Ako ne može, onda očito RH ima tek ograničeni suverenitet, nešto poput Poljske u Varšavskom paktu.
Onog časa kad je Sanaderova vlada pristala u pregovorima sa EU pregovarati i o onome što nije dio acquisa, zabila je Hrvatskoj nož u leđa, jer će se stoga kod svih idućih pregovora o bilo kojem poglavlju raspravljati i o bezvezarijama koje nemaju veze sa acquisom! Pored toga, u Veneciji je 25. i 26. studenog 2003. održana Ministarska konferencija EU o održivom razvoju ribarstva na Mediteranu.
U točki 10. završne deklaracije ovog skupa naglasak je na potrebi širenja gospodarskih i ribolovnih pojasa, i to radi bolje zaštite ionako ugroženog ribljeg fonda na Mediteranu, a o Jadranu da i ne govorimo. Dakle, EU ne samo da nema ništa protiv gospodarskih pojasa ili ribolovnih zona, nego ih štoviše potiče! U točki 10. završne Deklaracije Ministarske konferencije u Veneciji stoji: „Proglašenja ribolovnih zona trebaju biti predmet regionalnog usuglašavanja susjednih zemalja, vodeći računa o već učinjenim presedanima“. Već proglašeni hrvatski ZERP je dakle presedan, jer je usvojen prije toga i na njegovu primjenu nije bilo primjedbi u Veneciji! Zato ne vidimo razloga za dugo odlaganje njegove primjene.
Ako se međutim pregovara o ribolovu u gospodarskom pojasu u sklopu svih ostalih pregovora sa EU, mi zapravo pregovaramo o usvajanju Zajedničke ribolovne politike EU (CFP) na naše ribolovno more u gospodarskom pojasu. Napominjem da u teritorijalnom moru zemalja članica EU prema CFP nije dopušten strani ribolov sve do 2013. godine. Kod pregovora o ribarstvu naglasak je na izostanku bilo koje diskriminacije bilo prema brodovima iz EU, bilo prema brodovima iz RH, a rješenje koje treba primijeniti je već primijenila Malta u svojim pregovorima:
- isti broj naših brodova i brodova EU, a ne 10 puta više talijanskih brodova nego naših!
- ribarski brodovi iz EU nesmiju biti veće snage od prosječnog našeg broda, dakle ako je hrvatski prosjek npr 250 KS, ne može doći ribariti talijanski brod od 2500 KS!
Na kraju – kratki tečaj iz međunarodnog prava mora: Zašto želimo isključivi gospodarski pojas, a ne već proglašeni ZERP? Razlika nije u pravu na postavljanje umjetnih otoka i slično kako to misle HSS i SDP, nego je suštinska.
Isključivi gospodarski pojas obuhvaća morsku vodu, morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. U njemu država ima isključivo neka prava – zaštite morskog okoliša i određivanja pravila ribarenja, ali nema sva prava kao u teritorijalnom moru – nema pravo nametanja pravila plovidbe ili zabrane vojnih vježbi. Država ga jednostrano proglašava i time preuzima odgovornost za taj dio mora. Odmah počinje primjena ekološkog dijela i s tim povezane kontrole zagađenja s brodova. O ribolovnom dijelu se vode pregovori sa susjedima kojima se sporazumno prepušta eventualni višak izlova.
Razgraničenje u uskim morima provodi se kroz međudržavne ugovore s time da prati razgraničenje epikontinentalnog pojasa, jer se preklapaju – oba obuhvaćaju morsko dno i podzemlje.
Epikontinentalni pojas obuhvaća morsko dno i podzemlje do 200 milja od polaznih crta. Ne treba ga proglašavati, nego ga država ima ako ispred svog teritorijalnog mora ima međunarodne vode. Hrvatska ima epikontinentalni pojas i iskorištava plin iz njega u sjevernom Jadranu. U Jadranu je inače utvrđena crta sredine kao granica epikontinentalnih pojasa Italije i Hrvatske prema ugovoru Italije i SFRJ iz 1968. i potvrđena razmjenom nota obiju vlada 4.8.2005.
ZERP kako je proglašen 2003. međutim ima sadržaje gospodarskog pojasa, te obuhvaća morsku vodu, ali ne i morsko dno i podzemlje kao gospodarski pojas. Kako se ZERP ne preklapa sa epikontinentalnim pojasom, moguće je da razgraničenje ZERP-a u konačnici možda neće slijediti razgraničenje epikontinentalnog pojasa po crti sredine u Jadranu. Upravo na to ciljaju dvije note iz 2004. i 2006. koje je glavnom tajniku UN uputila stalna misija Italije pri UN – da je protiv interesa Italije primjena crte sredine na ZERP, te da se razgraničenje epikontinentalnog pojasa nesmije prenijeti na ZERP.
To pokazuje da nema mjesta improvizacijama kada je riječ o gospodarskom pojasu. Želimo dakle proglašenje gospodarskog pojasa, trenutnu primjenu njegovog ekološkog dijela na sve države jednako, bez izuzetaka za članice EU, te pregovore o ribarstvu sa EU sa realnih pozicija, vodeći računa o presedanima poput Malte i o gospodarskom pojasu kao činjenici!
Najluđe je od svega to da 1. siječnja 2008. Slovenija preuzima EU i da od cijele priče neće biti ništa. Ukratko, Sanader je uspio, očito radi obećanja i jamstava danih Italiji i EU, odgoditi primjenu ZERP/gospodarskog pojasa za cijeli svoj mandat!
U tom svjetlu treba gledati i potpis Hidajeta Biščevića na onaj zapisnik 4. lipnja 2004. u Bruxellesu. U prvom redu je bizarno da 3. lipnja 2004. Hrvatski sabor i vlada panično brzo – u roku od 24 sata – raspravljaju o odgodi ZERP-a do daljneg, samo da bi sutradan Biščević imao papir koji može pokazati u Bruxellesu. Drugo, zašto uopće pregovara sa EU, Italijom i Slovenijom o nečemu što nije dio acquisa? Treće, jasno da taj Biščevićev potpis nije međunarodno-pravno obvezujući za RH, ali predstavlja političko obećanje Sanaderove vlade i Sanader od toga neće odstupiti.
E sad, zašto su hrvatski ribari pristali na još jednu odgodu? Da sam im je to bilo tko predložio nabili bi ga na osti, no Sanaderu očito vjeruju. Treba poimence spomenuti “trio fantastikus” koji je na to pristao u ime hrvatskih ribara 13.12.2006.. To su:
- Miro Kučić, predsjednik Grupacije ribarstvo u HGK (blizak SDP),/li>
- Petar Baranović, predsjednik Sindikata ribara (član HNS),
- Tonči Božanić, predsjednik Ceha ribara HOK (član HSS).
Pristali su na odgodu jer kao pravi naivni Hrvati vjeruju kako će Sanader i njegova vlada kroz ovih 12 mjeseci učiniti sve ono što nisu u prošlih 36 mjeseci: srediti otkup ribe, sagraditi ogromnu ribarsku flotu, urediti ribarske luke, itd. Što je previše, je previše.
Kada smo već na jadranu, koja je pozicija HSPa oko morske (ali i kopnene) granice sa slovenijom i zašto mislite da je upravo naša pozicija točna? Koliko je Račanov paraf zakomplicirao rješenje problema i koliki je napredak aktualna vlada napravila u protekle tri godine? Zar ne bi bilo logično i fair rješenje slovencima omogućiti neki koridor za slobodni prolazak njihovih brodova (što im ionako možemo omogućiti)?
Što se tiče kopnene granice, ona je uglavnom poznata jer je postojala i prije 1991., te prema nalazu Badinterove komisije bivša međurepublička granica unutar SFRJ postaje međunarodna granica. Položaj kopnene nebi trebao biti sporan, jer se uglavnom radi o naslijeđenoj granici iz 19. stoljeća iz vremena Austro-Ugarske, tj. granici Kraljevine Hrvatske koja je spadala pod Ugarski dio i slovenskih vojvodstava koja su spadala pod Austrijski dio Carevine. Teško je zamisliti da granica Austrije i Ugarske nije bila dobro definirana od Međimurja do Istre. Iznimka je samo na području Istre, gdje treba slijediti međurepubličku granicu. No sve do 1992. ni to nije bilo sporno – uglavnom svi granični sporovi sa Slovenijom nastali su tako da ih je potaknula slovenska strana, čak i tamo gdje je sve jasno već 300 godina. Recimo, granica na Muri ide starim tokom Mure i to je jasno od 1692. kad su se tako sporazumjeli grof Feštetić u Međimurju i grof Esterhazy u Prekmurju, a ta međugrofovska granica poslije je postala granica Austrije i Ugarske, pa međurepublička granica i sada međudržavna granica. Kad već govorimo o kopnenoj granici, nemoguće je zaobići Sv. Geru na kojoj je 100m unutar hrvatskog teritorija kasarna koju su zaposjeli slovenski vojnici u doba njihovog operetnog rata 1991. i od tada se nedaju vani. Radi se o jedinom okupiranom teritoriju u RH – eto će se čak i srpska vojska povući s ada na Dunavu – i to od strane članice NATO-a i EU. Bizarno je da je o tome RH službeno izvijestila Bruxelles tek 2005.!
Granica na moru proizlazi iz granice na kopnu i suverenitet na obalnom moru proizlazi iz suvereniteta na kopnu. Granica u Savudrijskoj vali izlazi danas u njenom dnu, na tzv. “novom toku Dragonje” – što je zapravo odteretni kanal Sv. Odorika, koji je mahom suh. Stari tok Dragonje završava inače na polovici slovenske strane Savudrijske vale i da je po tome određivana morska granica Hrvatskoj bi pripala većina Savudrijske vale. No i ovako, ako kopnena granica izlazi na more u dnu Savudrijske vale, onda se dalje na moru treba slijediti crta sredine. Naime, onog časa kad dvije države postaju međunarodno-pravno priznate, a do tada nisu imale međusobnu granicu na moru, sve se određuje pomoću članaka 14. i 15. Konvencije o pravu mora. Dakle, ako drugog sporazuma nema, vrijedi crta sredine. Iznimka može biti jedino tzv. historijski naslov, dakle da Slovenija polaže pravo na našu savudrijsku obalu ili na neka povijesna prava koja dokazuju da je vršila vlast na našoj polovici vale. Iznimka mogu biti i tzv. posebne okolnosti, dakle stanje u kojem Slovenija de facto vrši vlast u cijeloj Savudrijskoj vali. Sve što smo vidjeli u Savudrijskoj vali od listopada 2001. do danas jest slovenska tragikomična repriza “Bakalarskog rata” između Velike Britanije i Islanda iz 1986. Island je naime proglasio svoj gospodarski pojas, kojeg Britanci nisu priznali, pa su slali tamo svoje ribarske brodove u pratnji svojih fregata. Britanske ribarske brodove lovila je islandska Obalna straža sastavljena od mobiliziranih (i naoružanih) islandskih ribarskih brodova, koji su se zalijetali u britanske fregate. Na kraju su Britanci priznali islandski gospodarski pojas. No ovdje RH nema posla sa pomorskom velesilom poput UK, nego sa frustriranom balkanskom državom Slovenijom, koja cirkusom na moru pokušava stvoriti tzv. posebne okolnosti u Savudrijskoj vali.
U tom slučaju najbolje je zatražiti ne arbitražu, nego presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu. No Slovenija je jedina obalna država u Europi koja prema svom očitovanju glavnom tajniku UN 1994. nije pristala ni na jedan oblik međunarodnog suđenja (ni Međunarodni sud pravde u Haagu, ni Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, ni obvezujuća arbitraža), osim savjetodavne arbitraže!
Slovenija prema člancima 17., 18. i 19. Konvencije o pravu mora ima pravo na neškodljiv prolaz kroz naše teritorijalno more, kao i BiH na području Neuma, ili Ukrajina, Gruzija, Rumunjska i Bugarska kroz tursko teritorijalno more u Bosporu i Dardanelima, ili Poljska i Finska ili Estonija i Litva kroz dansko teritorijalno more. Nepotrebni su bilo koji koridori. Slovenija zapravo pokušava na sve načine pomaknuti morsku granicu južno od Savudrije da se dokopa sredine Jadrana, u visini polovice Istre. I nije riječ o ribarstvu nego o plinu, kojeg Italija i Hrvatska iskorištavaju, a Slovenija ne može.
Inače, Hrvatski sabor nikada nije donio toliko sumanuti dokument kakav je slovenski Memorandum o Piranskom zaljevu, usvojen u slovenskom Državnom zboru 1993., u jeku borbi na Maslenici. Uglavnom (posve u stilu Slobe M.) Slovenija proglašava da “ima pravo na cijeli Piranski zaljev, te pravo na izlaz na otvoreno more.” I toga se drži svaka garnitura slovenske diplomacije. Pa kud puklo da puklo.
Kao nuklearni fizičar nekako je prirodno da se bavite i energetikom, a svi smo vas upamtili po žestokim istupima na saborskom Odboru za gospodarstvo kad se raspravljalo o Nuklearnoj elektrani Krško. Što je tome prethodilo i koja je bit problema sa Slovenijom na temu nuklearke?
Davne 1970. su Hrvatska i Slovenija, kao republike tadašnje SFRJ, sklopile Sporazum o izgradnji dviju nuklearnih elektrana – jedne na tlu Slovenije u Krškom, a druge na tlu Hrvatske, u Prevlaci kod Dugog sela. Nuklearke je trebalo graditi zajedničkim ulaganjem po načelu 50:50, a u istom omjeru su obje strane trebale preuzimati i struju. Međutim, pri zatvaranju nuklearki krajem njihovog radnog vijeka, Slovenci su sami trebali financirati Nuklearke na svom tlu (bez hrvatske pomoći), dok je su Hrvati trebali brinuti samo o zatvaranju Nuklearke na tlu Hrvatske. Ovaj hrvatsko-slovenski sporazum bio je kopija sličnog belgijsko-francuskog sporazuma. Nuklearna elektrana u Krškom (NEK) puštena je u pogon 1979., pod zajedničkom hrvatsko-slovenskom upravom.
Unatoč tome što su 1986. Slovenci odustali od gradnje druge nuklearke – one na tlu Hrvatske (i time nam nanijeli štetu od 23 milijuna USD utrošenih za pripremu terena i papirologiju), time nisu promijenili početni ugovor kojim je sama Slovenija, bez hrvatskog sufinanciranja, trebala podnijeti teret zatvaranja NEK i zbrinjavanja njenog otpada! Tako dakle do nedavno, tj. do novog Sporazuma kojem je kumovao Goran Granić, sufinanciranje zatvaranja nuklearke u Sloveniji nije bila obveza Hrvatske!
Zajednička hrvatsko-slovenska uprava nad NEK trajala je do srpnja 1998. kada je slovenski parlament proglasio NEK za isključivo slovensko vlasništvo. Stoga je HEP trebao još 1998. pokrenuti međunarodnu arbitražu u New Yorku, temeljem Međunarodne energetske povelje, te zatražiti od Slovenije naknadu za našu polovicu investicije u NEK, odnosno 720 milijuna USD. Nažalost arbitražu ipak nije poduprla ni bivša HDZ-ova niti Račanova vlada.
Umjesto toga, 19. prosinca 2001. Goranko Fižulić je kao Ministar gospodarstva u ime Hrvatske potpisao novi Sporazum o NEK, koji je višestruko štetan za Hrvatsku.
Prvo, ovaj novi Sporazum predviđa oprost Slovenskoj elektroprivedi (ELES) svih dugovanja radi neisporučivanja struje. Kako od srpnja 1998. do veljače 2003. ELES nije isporučivala električnu energiju Hrvatskoj. Šteta koju je HEP trpio radi toga jer je bio prisiljen kupovati električnu energiju na međunarodnom tržištu iznosi 280 milijuna USD (usput rečeno, HEP još otplaćuje kredit od 180 milijuna USD uzet za gradnju NEK).
Drugo, Hrvatska pristaje pokriti Sloveniji polovicu svih troškova upravljanja NEK nastalih od 1. 7. 1998. do 1. 7. 2002., a da neznamo ni razlog, ni svrhu niti iznos tih troškova (od održavanja postrojenja, do uređenja okoliša, ekološke rente koja se isplaćuje samo slovenskim ali ne i hrvatskim gradovima, do reprezentacije!). Otprilike kao da vam netko ukrade auto, vozi ga 4 godine, pa se javi i kaže “auto je vaš, ali mi pokrijete polovicu svih troškova koje sam imao u ove 4 godine” i vi to naravno učinite?!
I treće, Hrvatska po prvi put pristaje sufinancirati zatvaranje i razgradnju NEK te pristaje zbrinuti na svom teritoriju polovicu radioaktivnog otpada. Rokove razgradnje NEK, plan razgradnje NEK i način raspodjele radioaktivnog otpada, te cijenu postupka određuje prema Sporazumu isključivo slovenska strana! Prema našim procjenama, imajući u vidu slične slučajeve u EU i izvan nje, to će Hrvatsku koštati barem 500 milijuna dolara, uz barem 150 milijuna USD za održavanje odlagališta radioaktivnog otpada daljnjih barem stotinjak godina. Nije doduše jasno hoće li se Slovenija odlučiti za konzerviranje NEK na licu mjesta (što će nam masno naplatiti!) ili će inzistirati na rastavljanju NEK, pri čemu Hrvatska mora izgraditi ogromno odlagalište radioaktivnog otpada, te naravno poluautocestu do njega. Jer u tom slučaju opasni otpad nije samo visokoradioaktivno istrošeno nuklearno gorivo (nije jasno tko ga preuzima!) nego i srednje radioaktivni ostali otpad tj. beton i čelik iz oklopa reaktora, primarni krug sa cijevima i pumpama, reaktorska posuda itd.
U svakom slučaju, Hrvatska će od sada nakon ratifikacije Sporazuma i u Hrvatskom Saboru u lipnju 2002., i slovenskom Državnom zboru 26. veljače 2003., velikodušno sufinancirati zatvaranje NEK, mada to nikad do sada nije bila obvezna. Ujedno ćemo im velikodušno oprostiti sve dugove, te pokriti polovicu svih troškova koje su zamislili! Sve ove činjenice bile su poznate još prije potpisivanja Sporazuma 19. prosinca 2001., pa ipak Sporazum je potpisan i za to su suodgovorne sve stranke Račanove vlade.
Sve u svemu dični pregovarači iz Račanove vlade – Goran Granić i Roman Nota – nanijeli su Hrvatskoj štetu od 980 milijuna USD. Očekivali smo da će Račanova vlada ipak povući Sporazum kad ga već Slovenci nisu ratificirali niti u velikodušnom roku kojeg im je na nagovor Račanove vlade dao Sabor t.j. do 1. 1. 2003., nego tek 26. 2. 2003. K tome je 1. 7. 2003. nastupila zastara za slovensku otimačinu našeg vlasništva.
I tako, dok se u Rijeci sudi Štokiću i Perožiću jer su oštetili Riječku banku za 97 milijuna USD, ovdje se kao stručnjaci i ugledni građani tretiraju oni koji su Hrvatsku ovim katastrofalnim Sporazumom oštetili za 10 puta veći iznos! Naravno, svi oni u Hrvatskoj koji na ove ludosti Račanove vlade već godinama prigovaraju i pri tome povise ton, poput moje malenkosti, se prikazuju kao nedemokrati i bezveznjaci.
Usput rečeno, sa slovenske strane u pregovorima su sudjelovali Ministar zaštite okoliša (koji je i potpisao Sporazum u ime Slovenije!), Ministar gospodarstva, te predsjednik slovenske Komisije za nuklearnu sigurnost! Slovenija se dakle ponašala u ovom slučaju kao uređena europska država koja brani svoje interese. Nasuprot tome, Hrvatsku je zastupao samo Roman Nota, trećerazredni administrativac iz našeg Ministarstva gospodarstva, dok je naše Ministarstvo zaštite okoliša bilo isključeno, a u to doba gle čuda Hrvatska je jedina članica Međunarodne agencije za atomsku energiju IAEA koja nije imala svoju Komisiju za nuklearnu sigurnost, koja bi bdjela nad pregovaranjem i sadržajem ovog sporazuma.
Ukratko, čisti diletantizam.
Ovih dana se razvila cijela afera o javno privatnom partnerstvu tvrtke Sunčani Hvar, kao rođeni hvaranin sigurno je to bio odlučujući razlog zašto vam je sunčani hvar jedna od tema kojima se bavite. Što se tu točno dogodilo? Nije li na kraju cijela transakcija u stvari 100% legalna ali vjerojatno duboko nemoralna i neetička?
Što se tiče Sunčanog Hvara, na sve ovo smo moje kolega i ja upozoravali već dvije godine. Još u srpnju 2004. godine Vlada je raspisala natječaj za «Javno privatno partnerstvo» (JPP) u Sunčanom Hvaru. Taj natječaj nije se pozivao ni na koji zakon, nego isključivo na razne vladine odluke. Hrvatska inače nema još uvijek Zakon o JPP.
Javno privatno partnerstvo-da razjasnimo taj pojam- obrađeno je u «Zelenom papiru» EU, koji je sagledao svu dosadašnju praksu u EU glede JPP koje se u EU javlja u dva osnovna oblika. Prvi je tzv. ugovorni oblik u kojem javna vlast, tj. državna ili lokalna, sklapa ugovor sa nekom firmom za obavljanje nekog javnog posla – npr. izgradnju i održavanje škole, bolnice, groblja, odlagališta otpada, prijevoz putnika, upravljanje zatvorom i sl… Naglasak je, dakle, na zaduživanju privatnog poduzetnika, a ne državne ili lokalne vlasti, te na ulazu privatnog kapitala u javni posao, uz privatnu efikasnu upravu. Tijekom cijelog JPP privatni partner ne smije steći vlasništvo nad onim čime upravlja! Ono sa čime upravlja ostaje vlasništvo države ili lokalne samouprave!
Drugi oblik JPP je tzv. institucionalni gdje se radi obavljanja javnog posla ustanovljava nova firma zajedničkim ulaganjem privatnika i države. Kod Sunčanog Hvara nema JPP, zato jer je došlo do prijenosa vlasništva na privatnog partnera kojemu je sporazumom omogućeno da postane i većinski vlasnik kad to poželi. Osim toga nije ni riječ o obavljanju javnog posla, nego o obavljanju posla koji je tržišno definiran, a ovdje se radi o turizmu.
Nadalje u samom sporazumu sa ORCO grupom nije nigdje deklariran javni interes koji se sa javnim privatnim partnerstvom želi zaštititi. A najbizarnije u svemu skupa je to što je Vlada u međuvremenu napisala smjernice za sklapanje ugovora u javnom privatnom partnerstvu, koje nemaju veze sa ovim što se događa u Hvaru. Niti sam sporazum koji je sklopljen s ORCO grupom nema veze sa javnim natječajem koji je bio raspisan. Dakle, tu se pokušava loviti u mutnome, bez zakonskih regulativa.
Sve što smo tražili ove dvije godine tražimo i sada:da Vlada prestane improvizirati, te ako želi JPP, da onda o tome donese zakon, putem zakona raspiše natječaj, sklopi ugovor koji će zaštititi javni interes i provede sankcije za one koji ga krše. Ovdje je međutim riječ o privatizaciji kroz dokapitalizaciju.
Za razumijevanje je važno razlikovanje između ta tri modela. Javno privatno partnerstvo znači: da svoj stan koji iznajmljujete turistima date nekome na koncesiju, da čovjek vama plati zakup i onda taj stan iznajmljuje nekome određeni broj godina i onda vam stan vrati. Privatizacija znači: čovjek od vas kupi stan po tržišnoj vrijednosti koji nakon toga postaje njegov i on ga može iznajmljivati kako hoće. Privatizacija kroz dokapitalizaciju po modelu Sunčanog Hvara znači: čovjek kupi svoj namještaj za vaš stan, nešto namještaja vi mu sami date, a nakon toga on ustvrdi da njegov namještaj i oprema u vašem stanu vrijede više od stana, pa je on sada vlasnik vašeg stana. A to se trenutno događa u Sunčanom Hvaru.
Vlada već dvije godine ne želi objaviti sporazum sa ORCO grupom o Sunčanom Hvaru. Hrvatska javnost, ali ni grad Hvar kao budući dioničar, niti mali dioničari ne raspolažu stvarnim ugovorom države i ORCO grupe, što je skandalozno. To je kršenje Zakona o tržištu vrijednosnih papira, jer ostavlja dio dioničara u neravnopravan položaj. Sam sporazum, ako je vjerovati onome što je objavljeno na internetu, trebao bi imati i petnaest priloga koji nisu objavljeni i o kojima ništa neznamo. No i iz onoga što je objavljeno očito je kako on štiti interes privatnog investitora, a za JPP značajno je upravo suprotno. Uz to su kod JPP ugovori sa privatnim partnerom javni.
Vlada je tek pod prijetnjom interpelacije Kluba zastupnika HSP u Saboru pristala uopće raspravljati o tome da se Crkvi vrati njezino, da se namiri grad Hvar itd.. Ali ni do dan danas nije objavila taj sporazum! Sve to vrijeme jedina izlika je bila da je investicija u Hvaru dovoljno velika i da se samim tim moramo pomiriti sa sadašnjim stanjem.
ORCO je dokapitalizacijom, a kasnije i kupnjom od malih dioničara, postao vlasnik 48% dionica. Ako dio malih dioničara ne upiše svoje dionice, već u ovoj dokapitalizaciji ORCO može postati većinski vlasnik, a sasvim sigurno će to postati kod iduće dokapitalizacije od 200 milijuna kuna. Dionica Sunčanog Hvara inače na burzi kotira već sada 260 kuna, što znači da mali dioničar koji je plati 100 kuna u dokapitalizaciji je istog trena može prodati na burzi za 260 kuna. Teško je očekivati da nitko neće poželjeti zaraditi na prodaji dionica, te ih ORCO tako može legalno kupiti. No i bez većinskog paketa dionica ORCO se može ponašati kao većinski vlasnik ako mu to sporazumno dopuste ostali dioničari – za to imamo primjer MOL-a u INA-i, koji ima 25% dionica, a ponaša se kao gazda INA-e.
Kod Sunčanog Hvara najbolje se ocrtavaju sve nebuloze postojećeg modela privatizacije u Hrvata. Hrvatska od 1996.godine do danas ima isti i i jednako loš Zakon o privatizaciji. Sve privatizacije u Hrvata padaju na tri potpuno ista problema. Prvo je pitanje investicije, jer je jeftinija cijena privatizacije uvijek plod obećanja o navodno velikim investicijama, koje su u sedamdeset posto slučajeva izostale.
Drugo je pitanje odnosa sa lokalnom zajednicom, a treće je pitanje zapošljavanja. Sve hotelske firme nastale su radi zapošljavanja domicilnog stanovništva. Potpuno su besmisleni projekti gradnje novih hotelskih kompleksa za koje na otokcima nema dovoljno radne snage pa je treba dovoditi iz ostalih dijelova Hrvatske ili iz inozemstva, što će na žalost biti slučaj i na Mljetu i drugdje. Svi hoteli nastali su otimanjem najboljih dijelova grada, dakle davanjem pojedinih gradskih zgrada, parkova ili dijelova obale za hotelsku firmu u vjeri da će to sve stvoriti radna mjesta i zadovoljiti lokalne interese, a novi vlasnik se nesmije ponašati neodgovorno prema tome. No vlada zato treba biti dosljedna, te prijenos od 25% dionica na grad treba vrijediti svuda na Jadranu, a ne samo u Hvaru i Opatiji. Država je dužna većini hotela na Jadranu sredstva za zbrinjavanje prognanika, što npr. može biti svojevrsna dokapitalizacija, s time da taj dio dionica prepusti gradovima.
No Sunčani Hvar je i primjer zanemarivanja interesa vlasnika nacionaliziranih objekata, među ostalima i Hvarske biskupije. Zaprepašćujuće je što je u Vladi potpisan sporazum sa ORCO grupom koji izravno krši međudržavni Ugovor o gospodarskim pitanjima Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom, na što sam upozorio u «Slobodnoj Dalmaciji» prije godinu dana. Nakon lociranja nekretnina Crkva naime ima pravo na njihov povrat ili ima da joj u roku šest mjeseci budu ustupljene nekretnine iste kvalitete kao kompenzacija, ili joj treba početi isplaćivati rentu. U Hvaru se radi o nizu crkvenih nekretnina, od kojih je najveća zgrada od bijelog kamena dovršena 1940. godine na dva kata površine oko šesto kvadrata, koja je trebala biti dom za umirovljene svećenike, oteta Crkvi nakon Drugog svjetskog rata. Radi se dakle o međudržavnom sporazumu koji je iznad ostalih zakona i to ne bilo kojem, nego onom koji jamči vlasništvo Katoličke Crkve. Ni jedna vlada pa ni ova se s tim ne smije igrati.
U jeku diskusije, svima omiljeni glasnogovornik vlade Ratko Maček javno je istakao sumnju u autentičnost dokumenata koji se pojavljuju na internetu te između redova predložio reguliranje interneta. Osim što su se svi dosada objavljeni dokumenti pokazali autentičnima, postavlja se pitanje zašto bi se internet posebno regulirao kada primjerice premijer s govornice može reći što god želi, uključivo i primjerice da je cijela vlada zbunjena da li moraju ili ne moraju upisati ručni sat u imovinsku karticu?
Za onemogućavanje raspačavanja dječje pornografije ili za drugo kriminalno korištenje interneta npr. pranje novca i sl. već postoje odredbe i kazne u našem Kaznenom zakonu, a u MUP-u poseban tim za cyber-crime. Međutim, za potpuno reguliranje sadržaja na internetu zalažu se npr. komunističke vlade u NR Kini i u DNR Koreji, pa mi je novost da se za to zalaže i HDZ-ova vlada u RH. Tko zna, možda slijedi susret vodstva HDZ-a i Politbiroa CK Svekineske KP radi razmjene iskustava u kontroli interneta, te izgradnji kulta ličnosti. No, šalu na stranu, mislim da Maček po običaju svoju dužnost glasnogovornika doživljava tako da po potrebi i laže ili da kaže bilo što, samo nek’ se piše.
Kako predstavljam Hrvatski sabor na sastancima Inter-Parliamentary Association for Information Technologies (IPAIT), tamo redovito o tome raspravljamo. No zaključak svih naših sastanaka je isti: internet je idealno sredstvo za prisiljavanje vlasti na transparentnost, te za jačanje demokracije.
Možete li poslati kakvu poruku čitateljima mračnog bloga?
Ljubazno vas molim da počnete povezivati svoje postupke na dan izbora (tj. izlazak na izbore i glasovanje) sa postupcima političara i njihovih stranaka koje pratite 4 godine.
Užasno me vrijeđa teza “svi političari su isti”, jer barem ja i moje kolege iz Kluba zastupnika HSP nastojimo ne biti isti, kako po svojim inicijativama i radu, tako i po izostanku korupcijskih afera.
Misao dana:
In Japan, employees occasionally work themselves to death. It’s called Karoshi. I don’t want that to happen to anybody in my department. The trick is to take a break as soon as you see a bright light and hear dead relatives beckon.