ZAGREB, 01. siječnja 2010. – Marko Rakar, komunikacijski savjetnik, postao je član Upravnog odbora Međunarodnog udruženja političkih savjetnika (Board of Directors, The International Association of Political Consultants – IAPC) za 2010. godinu. Članom Upravnog odbora IAPC-a Rakar je postao na godišnjoj konferenciji u Panami. Među 12 članova Odbora, Rakar je jedini s područja središnje i istočne Europe. Marko Rakar je trenutno angažiran u predsjedničkoj kampanji Ive Josipovića kao voditelj novih medija i komunikacijske infrastrukture.
Međunarodno udruženje političkih savjetnika – IAPC (http://www.iapc.org/) je organizacija profesionalnih političkih savjetnika i stručnjaka posvećenih poticanju i razvoju demokracije diljem svijeta. IAPC je osnovan 1968. godine u Parizu, a jedan od ključnih poticatelja njegova osnivanja je Joe Napolitan, čovjek kojem se pripisuje kreiranje naziva politički savjetnik, odnosno konzultant.
Najvažnije aktivnosti IAPC su godišnje konferencije koje se održavaju na području zemlje ili u regiji u kojoj se odvijaju zanimljiva politička događanja, prije svega značajne promjene. Polovina konferencije je, uglavnom, posvećena političkim događanjima zemlje ili regije domaćina, a u drugom dijelu članovi IAPC-a raspravljaju o događanjima u cijelom svijetu.
Marko Rakar je u fokus domaće javnosti došao nakon skretanja pozornosti na problem popisa birača, odnosno pronalaženjem alata, http://popisbiraca.pollitika.com/, kojim se moglo pokazati kako i u kojim područjima Republike Hrvatske nesređeni birački popis omogućuju manipulaciju izbornih rezultata. Osim toga, Rakar je osnivač i vlasnik kolaborativnog bloga http://pollitika.com/, etabliranog mjesta na Internetu gdje se vode otvorene, ponekada i žestoke, rasprave o društvu i politici u sadašnjem trenutku. Zbog angažmana na Internetu, Marko Rakar je bio dobitnik The 2009 e-Democracy Awards. Nagradu dodjeljuje world eDemocracy forum i PoliticsOnline pojedincima i organizacijama koje su postigle mjerljivu političku promjenu kroz upotrebu interneta.
p.s. sorry što blog koristim za objavu PR-a no odnosi se na mene i mislim da je bitno da to imate na umu dok čitate; usput, mislim da će se za desetak dana malo smiriti situacija pa se vraćamo na regular programming
Share the post "Marko Rakar član Upravnog odbora Međunarodnog udruženja političkih savjetnika – IAPC"
Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.
Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.
Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).
Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.
Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.
Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.
Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.
S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.
U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.
Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?
S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?
U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.
Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.
Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?
Samo da Vas podsjetim da je sutra posljednji dan kada možete provjeriti svoje podatke u biračkim popisima i ishoditi potvrdu ako želite glasati izvan mjesta prebivališta.
Danas sam (ponvno) bio u policiji radi obavijesnog razgovora. Ovoga puta radilo se o prijavi državnog odvjetništva u Zagrebu a koje su oni pokrenuli po službenoj dužnosti nakon što sam pokrenuo web stranicu http://popisbiraca.pollitika.com, na toj stranici moguće je provjeriti koliko ljudi je prijavljeno na bilo kojoj adresi u Hrvatskoj i ako se sjećate travnja mjeseca ta cijela priča je tada generirala ogromni interes, a u mjesecima koji su uslijedili ja sam dobio poziv da odem do Brisela i objasnim što se to događa, odnosno dobio sam nagradu “Top 10 who are changing the world of politics” (kasnije sam dobio još jednu nagradu od Googlea no bio sam prezauzet da bih je otišao pokupiti tako da to čeka neko buduće vrijeme).
Ovo nije moj prvi obavijesni razgovor, dapače, čini se kako sam u proteklih nekoliko godina uspio postići da svakih nekoliko mjeseci odem do Heinzlove ulice i popričam s nekime od policajaca na različite teme, tako da smo do sada diskutirali o primjerice Haaškom sudu ili o atentatu na Ivu Sanadera. Ovoga puta riječ je bila o biračim popisima za što sam postao minorni autoritet.
Problem s današnjim razgovorom je u stvari to što je sam zahtjev državnog odvjetništva tako napravljen da je u biti besmislen. Naime, policija je od mene tražila da im dam imena osoba za koje znam da su glasale ili zloupotrijebile biračko pravo. Ja takvih osoba ne znam, ali zato znam mehanizme koji se koriste da bi se zloupotrijebilo ne samo biračko pravo nego i mnoga druga prava (na različite naknade i primitke), znam kako se to radi, tko to provodi a čitajući novine nije bilo teško zaključiti o žarištima tih događanja (što će se ponovno dogoditi za koji tjedan).
Za pet dana biti će punih osam mjeseci od trenutka kada sam lansirao gore navedeni web site, tužno je da je popis birača daleko više interesa i pažnje dobio izvan granica ove države nego unutar nje gdje se jednostavnim odlukama u vrlo kratkom roku može raščistiti situacija.
Doći će jednoga dana kraj toj priči s biračkim popisima, baš kao što će doći kraj i desecima drugih, sličnih manje ili više skupih priča; pitanje je samo imamo li mi to vremena čekati, i koga ta ekipa iz državnog odvjetništva i policije zavarava?
p.s. čisto for the record, inspektor koji me je ispitao je bio vrlo pristojan tako da ne bih volio da se nekompetencija nekih viših struktura svali na leđa onih koji su svoj posao odradili kako spada
Misao dana:
I guess that’s the way the whole durned human comedy keeps perpetuatin’ itself.
Jednom tjedno (nedjeljom ujutro, taman u doba jutarnje kave) šaljem odabir desetak tema o kojima niste imali priliku čitati u domaćim medijima, a koje smatram bitnima. Prethodne newslettere možete pregledati u arhivi newslettera.