Svi znamo da je manje-više sve što je vrijedilo otišlo k vragu. U posljednje vrijeme se bavim proučavanjem načina kako vizualizirati određene podatke, a inače me smeta selektivno prikazivanje različitih podataka na način koji jednostavno nije prihvatljiv ili koji daje samo dio stvarne slike što se u stvari događa.
Jedan od boljih parametara za to je pokazatelj broja nezaposlenih. Naime, ta brojka je plod metodologije zavoda za zapošljavanje (koji, doduše slijedi neke druge i svjetske standarde), no mislim da je manji problem u tom broju nezaposlenih koliko je u biti problem u broju zaposlenih; a onda njih u odnosu na ukupnu populaciju (nešto o tome se pisalo prije nekoliko dana, primjerice Goran Radman je upozorio kako smo nacija s najmanjim postotkom zaposlenih tj. radno sposobnih u odnosu na ukupnu populaciju). Tako sam se zapitao da li je možda broj nezaposlenih samo vrh neke veće sante leda o kojoj možda ne diskutiramo pa je tako nastao donji graf:
Ono što sam htio pokazati su tri temeljna elementa kojime možemo pratiti što se događa. Krenuo sam promatrati posljednje dvije godine kako bi imali referentnu situaciju i nekako si mislim da je to donji minimum da možemo predvidjeti što bi se moglo događati u slijedećim mjesecima. Plava linija je linija ukupnog broja zaposlenih u državi i na nju se odnosi lijeva okomita os u grafikonu, početkom 2008 godine (dakle u veljači) imali smo 1.504.138 zaposlenih u državi i 260.091 nezaposlenog (to je crvena linija). Danas je situacija bitno drugačija, i na tržištu je famoznih 317.625 nezaposlenih (iako je u stvari broj nezaposlenih daleko veći, ovo je administrativna brojka), no puno bitnije je promatrati broj zaposlenih koji je pao (a to je ova oštro padajuća plava linija) na 1.421.478. Razlika između broja zaposlenih u veljači 2008 i u veljači 2010 godine je impresivnih 82.660 ljudi.
Dakle, nije samo broj nezaposlenih narastao sa 260 na 317 tisuća (dakle 57.000 novih nezaposlenika), nego se i broj zaposlenih smanjio za 82 tisuće ljudi (ili, izgubili smo 43% radnih mjesta više nego što to iskazuje statistika nezaposlenih). tih 80+ tisuća ljudi predstavlja mjesečni promet novca od otprilike 740 milijuna kuna (koji bi išli što državi, što zaposlenima, a samim time velikim dijelom i u potrošnju).
Ono što klasično razmišljanje kaže je također i to da je logično da dok nezaposlenost raste ujedno pada i zaposlenost, no mislim da u svojoj biti, te dvije brojke je potrebno zbrajati unatoč tome što se dijelom preklapaju iz jednostavnog razloga što su ti ljudi i dalje tu, oni brisanjem radnog mjesta nisu nestali nego su i dalje među nama i svakoga dana moraju jesti kruh i mlijeko – ono što se razlikuje je izvor odakle taj novac koji je potreban da oni prežive do sutrašnjeg dana dolazi. Ili, podjednostavljeno rečeno, tih 740 izgubljenih milijuna mjesečno nije samo čisto linearno smanjenje prihoda državnog proračuna i društva u cjelini, nego se dobar dio od tih 740 milijuna mora odnekuda iscrpiti, dakle ne samo da je proračun izgubio svoj prihod nego mora još tim istim ljudima isplatiti neke naknade (socijalne naknade, zdrastveno i slično).
I posljednje, nisam ja neki veliki ekonomista nonije teško uočiti da je linearnost trenda rasta nezaposlenih i strmina pada broja zaposlenih nešto što se nije niti slično desilo u 2008. godini, tako da nije osobito teško predvidjeti gdje ćemo se naći krajem svibnja (a to je nevjerojatnih 30.000 nezaposlenih više i skoro pa dodatnih 50.000 zaposlenih manje).
Pitanje dana glasi: koliko ovo dalje može ići prije nego što država ne počne pucati po šavovima?
Misao dana:
When people thought the Earth was flat, they were wrong. When people thought the Earth was spherical they were wrong. But if you think that thinking the Earth is spherical is just as wrong as thinking the Earth is flat, then your view is wronger than both of them put together.