Mračni blog

Ovo je trinaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Druga fundacija u sklopu svojih aktivnosti aktivno prati sudsku praksu koja se odnosi na teme kojima se bavimo. Sudsku praksu pratimo i na europskoj razini, a kod nas pratimo sve presude i odluke sa svih razina sudova. U ovome trenutku smo evidentirali i analizirali više od 28.000 sudskih odluka koje su gotovo 100% na strani početne teze o ništetnosti promjenjive kamatne stope, valutne klauzule kao i ulaznih i izlaznih i drugih naknada koje su banke naplaćivale.

Činjenica jest da se većina odluka odnosi na nekonvertirane kredite, dok se u ovome trenutku manji dio odnosi na konvertirane. Sudski predmeti koji se bave konvertiranim kreditima su godinama bili u prekidu zbog toga što je prevladavalo mišljenje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske donijeti obvezujuće pravno shvaćanje što se do današnjeg dana nije dogodilo. U iščekivanju obvezujućeg pravnog shvaćanja koji bi ujednačio sudsku praksu, mnogi predmeti (pa i predmeti Druge fundacije) su bili privremeno prekinuti. Nakon gotovo istovremene objave nekolicine revizijskih odluka što se dogodilo prošle godine, mnogi prekinuti predmeti su nastavljeni i suci i sutkinje nastavljaju postupak. U nizu predmeta su donesene prvostupanjske ali i drugostupanjske presude koje su u međuvremenu postale pravomoćne i izvršne.

Ako krenete čitati presude, biti će vam vrlo brzo jasno kako sudovi precizno razdvajaju konverziju i dodatak o konverziji kao dio ugovornog odnosa koji je reguliran primjenom zakona o konverziji (a koji je stupio na snagu tijekom izvršavanja ugovora), od štete koja je potrošaču nanesena kao posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora kojeg su potrošači sklapali s financijskim institucijama. Ugovori o kreditu su regulirani Zakonom o potrošačkom kreditiranju (i drugim zakonima koji reguliraju rad banaka i financijskih institucija), dok se restitucijom i obeštećenjem kao posljedicom izvanugovornog odnosa, odnosno kršenja ugovora o kreditu bavi Zakon o obveznim odnosima. Povrh svega, tu je i Zakon o zaštiti potrošača čiji je temeljni cilj osigurati prava potrošača u odnosu na banku, koja je po svakom mogućem kriteriju dominirajuća ugovorna strana i koja je diktirala i nametnula cijeli ugovor. Zakon o zaštiti potrošača, kao i europska direktiva i pravo koje se odnosi na potrošače služi između ostalog i zato da vrlo jasno definira na koji način potrošač mora biti obaviješten o ugovornim odredbama, svojim pravima i obvezama, a također brine i o tome da u slučaju kada je neka od odredbi nejasna ili dvojbena, da se ona uvijek mora tumačiti u korist potrošača kao slabije/podređene ugovorne strane u tom asimetričnom odnosu.

Sudovi nemaju dvojbi oko toga da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, nemaju dvojbe ni oko toga da se konverzija odnosi isključivo na zamjenu valute i otplatnog plana. Sudovi zaključuju i da dodatak ugovoru o kreditu nema niti jedno od zakonom propisanih obilježja i elemenata koji bi dodatak o konverziji činili restitucijom ili nagodbom, te naglašavaju da čak i kada bi takvih dvojbi bilo (a nema ih), europsko pravo i domaći zakoni nalažu da se u takvim situacijama sud prikloni strani potrošača. Mnogobrojne sudske odluke ističu i kako ne može biti prihvatljiva teza da ugovori koji su konvertirani (u pravilu stambeni krediti) zbog konverzije budu u nepovoljnijem položaju od nekonvertiranih ugovora koji nisu zahvaćeni zakonom konverziji.

Primjerice, drugostupanjska odluka Županijskog suda u Zagrebu u obrazloženju presude Gž-635/2020-2 između ostalog kaže i sljedeće:

„Odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine; br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje tuženik u žalbi, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Dubrovniku u obrazloženju presude Gž-268/2022-2 govori i o sljedećem:

„Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

Istina Sud Europske unije (dalje Sud EU) je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

Tužiteljica se, kao prvo, nije odrekla prava na restituciju, a i kada bi se tumačilo drukčije odredbe Dodatka ugovora bjelodano je da nije ispunjen niti jedan od prethodno navedenih uvjeta za valjanost odricanja. Naime, tužiteljica nije znala čega se odriče (npr. za preplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije ni mogla znati jer još uvijek nije bilo utvrđeno da je i ta odredba ništetna), a ni tuženica ne tvrdi da ju je informirala o relevantnim činjenicama. Eventualni pristanak se ne bi mogao smatrati ni slobodnim jer je tužiteljici mjesečni anuitet sa 4.478,33 HRK rastao do 7.455,32 HRK pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužiteljica bila “faktički prisiljena” sklopiti dodatak.

Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Žulić protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo ” da banka potpisivanjem anexa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu”, a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.“

Banke svoju pogrešnu tezu „konverzija je obeštećenje“ temelje upornim ponavljanjem i prezentiranjem nekoliko odluka o reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao finalno rješenje, unatoč tome što postoji uvjerljiva i dominantna sudska praksa, domaća i europska, pa i revizijske odluke u korist potrošača.

Revizija je izvanredni pravni lijek koji stoji na raspolaganju nezadovoljnoj strani tek nakon pravomoćno dovršenog prethodnog postupka. Reviziju je potrebno prvo predložiti s formuliranim pravnim pitanjem koje je prema predlagatelju važno za odluku u sporu i koje je nužno riješiti kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava, a ako revizija bude dopuštena stranka podnosi predmet revizije, te potom sudsko vijeće donosi revizijsku odluku koja ima moć poništiti, preinačiti ili vratiti postupak na ponovno rješavanje (iako je u međuvremenu drugostupanjska odluka postala pravomoćna i izvršna). Obzirom da većina sudske prakse ide u korist tužitelja (korisnika kredita), logično je za očekivati da će zahtjeve za reviziju podnositi gubitnici u sporu – banke, s time da su pravila o podnošenju revizije i pravnom pitanju koje revizija mora riješiti precizno definirana.

Sve revizije koje banke ističu kao primjer u svojim predmetima imaju nekoliko zajedničkih elemenata koje ne treba smetnuti s uma. Sve takve revizije se odnose isključivo i samo na pitanje utvrđenja imaju li pravo potrošači na punu restituciju ako su temeljem zakona o konverziji sklopili dodatak ugovora i zamijenili valutu i otplatni plan. Nijedna revizija se ni na koji način ne bavi svime što se dogodilo nakon provođenja konverzije, pa stoga ni ništetnosti koje su utvrđene nakon tih datuma. Revizijske odluke su neobvezujuća pravna shvaćanja koja se odnose samo i isključivo na predmet koji je predmet revizije i nemaju utjecaja na druge predmete, što uostalom i navodi revizija koju banke često ističu Rev-925/2023 i koja u svojoj točki 25. obrazloženja između ostalog kaže i sljedeće:

„Odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju o pravno relevantnim pitanjima sudske prakse, iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnog drugostupanjskog sudskog vijeća.“

Mislim da slobodno možemo zaključiti kako banke koriste revizije da bi utjecala na niže sudove u njihovim odlukama.

Kao i u svim drugim situacijama, i kod revizije je iznimno bitno tko su stranke i kojim resursima raspolažu. Vjerujem da je svima očigledan nesrazmjer u resursima kojima raspolaže banka, koja je voljna pronaći i platiti najbolji mogući odvjetnički talent kako bi postigla svoj cilj u odnosu na tužitelja iz jednostavnog razloga što je banka izložena tisućama sudskih sporova i imaju neposredan uvid u tisuće predmeta, dok tužitelj ima samo jedan, a odvjetnik ili odvjetnica koji ga zastupaju svega nekolicinu. Financijska motivacija banke za uspjehom u sporu se mjeri u desetinama ili stotinama milijuna EUR-a, dok se pojedinačni korisnik kredit bori za nekoliko tisuća. Također, sasvim je jasno da će svaka stranka, pa tako i banka, u zahtjevu za reviziju isticati samo za nju povoljne sudske odluke a ignorirati one nepovoljne iako ih je u redovima veličine više.

Tužitelji često (a u gore navedenim revizijama je to tako) nisu iskoristili svoje pravo da dostave svoj odgovor na reviziju. Mnogobrojni su mogući razlozi za to, za početak njihov odgovor nije obvezan, možda su smatrali da je njihov predmet i angažman s klijentom dovršen jer su postigli pravomoćni i povoljni rezultat za svoju stranku, možda zato jer nisu imali ili znali što odgovoriti, a ne treba podcijeniti niti objektivnu mogućnost da je tužitelj s namjerom propustio reagirati kako bi suprotnoj strani olakšao ishod (ne bi bilo prvi puta da se na ovaj način pokuša manipulirati sudovima).

Revizija se također bavi sadržajem spisa koji je predmet revizije, a kako je u ovoj seriji tekstova detaljno objašnjeno i argumentirano, ne postoji „one size fits all“ pristup jer je riječ o kreditima i financijskim aranžmanima kojeg su izdavale mnoge banke i financijske ustanove, kroz duži vremenski period, različitim grupacijama klijenata, uz različite ugovorne obveze. Na reviziju velikim dijelom utječe priložena dokumentacija i kvaliteta argumenata koji su iskorišteni tijekom postupka, ali i argumenti koje jedna strana možda nije smatrala bitnim utvrditi a koji su se tijekom revizije pokazali kao odlučnim, te je njihovo definiranje tijekom revizije u cijelosti bilo prepušteno suprotnoj strani. Sud sudi temeljem zakona i argumenata koji su mu predočeni. Ako je suprotna strana propustila ponuditi svoje protuargumente i odgovoriti, utoliko je oslabila poziciju pravomoćne presude koju je bilo potrebno braniti.

Banke i financijske ustanove su oduvijek u nadmoćnoj poziciji u odnosu na potrošače te kroz svoje plaćene kanale odnosa s javnošću i marketinške aktivnosti aktivno stvaraju dojam neizvjesnosti ili čak uzaludnosti zahtjeva za restituciju kako bi obeshrabrile potrošače u njihovim zahtjevima za obeštećenjem. Asimetrija snage i resursa koristi se na svim razinama kako bi se stvorila slika da je sve već odlučeno i kako je prihvaćanjem konverzije uspostavljena ravnoteža između stranaka iako to evidentno nije slučaj.

Matematički izračun restitucije u odnosu na preplatu koju je banka utvrdila konverzijom jasno pokazuje kako je teret nakon svega i unatoč utvrđenoj ništetnosti neproporcionalno i to redom veličine pao na potrošača. Banke su konverziju već naplatile od države i sada to što bi morale isplatiti financijski devastiranim potrošačima pokušavaju ustegnuti pravnim putem (link). Iako su pravo i svi argumenti na strani oštećenih, u pravnoj bitci sasvim sigurno ne postoji „jednakost oružja“ pa će stoga rješenje otvorenih pravnih nedorečenosti/neizrečenosti u konačnici morati biti ostavljeno Vrhovnom sudu i obvezujućem pravnom shvaćanju ili prepušteno još višim instancama poput Ustavnog suda ili Europskog suda za ljudska prava.

Misao dana:
What’s breaking into a bank compared with founding a bank?

Ovo je dvanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Druga fundacija u više od tisuću sudskih postupaka koje vodi do sada je izradila i stotine financijskih vještačenja. Nepobitna je činjenica da ako napravimo financijsko vještačenje temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, da je rezultat financijskog vještačenja – dakle ukupni iznos preplate, uvijek i bez iznimaka značajno i u redovima veličina veći od izračuna konverzije kojeg je banka izradila temeljem zakona o konverziji, te eventualno priznate preplate u konverziji.

Izračun konverzije podrazumijeva promjenu otplatnog plana iz CHF u EUR, dakle zamjenu jedne valute drugom i uključuje obračun kamatnih stopa u zamijenjenom otplatnom planu po „usporedivim“ EUR kreditima odobrenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja. Vrijedi još jednom istaknuti da nitko nije kontrolirao kamatne stope koje su banke odlučile primjenjivati prilikom izračuna konverzije, nema treće i neovisne strane koja je provjerila točnost i utemeljenost tih kamatnih stopa (npr. pogledajte preglede kamatnih stopa banaka za EUR i CHF kredite pa razmotrite veličinu prostora interpretacije riječi „usporedivo“). Tako dobiveni otplatni plan se potom suočava sa stvarnim uplatama potrošača i računaju razlike. U konačnici se od više uplaćenih iznosa (koji su nastali nakon rasta tečaja CHF-a) oduzmu manje uplaćeni iznosi (po EUR otplatnom planu) i tako dobije iznos konverzije. Izračun konverzije na razlike u preplatama nije obračunavao zatezne kamate, a s konačnim iznosom konverzije tj. preplate niste mogli slobodno raspolagati, već je zakonom određeno da se 50% preplate koristi za namirenje budućih obveza (uočite da za tih 50% preplate banka vama ne plaća kamatu, dok vi njoj morate), a ostatak preplate je pitanje dogovora potrošača i banke o tome kako će se rasporediti.

U slučaju izračuna restitucije (koji je pojednostavljeno objašnjen ovdje), polazne postavke izračuna su bitno drugačije. Tečaj CHF-a koji se koristi za obračun odgovara tečaju CHF-a na dan isplate kredita (zbog ništetnosti valutne klauzule), kamatna stopa je fiksna tijekom cijelog vremena trajanja kredita (zbog ništetnosti promjenjive kamatne stopa). Kada tako izračunati otplatni plan sučelite s uplatama i dobijete ukupni iznos preplate na koje ste izračunali i zakonske kamate, ta brojka će (na prosjeku do sada izračunatih predmeta koje vodi Druga fundacija) biti otprilike četiri puta veća od izračunate konverzije.

U slučajevima u kojima je riječ o konvertiranom kreditu, da bi izračunali ispravni iznos restitucije, potrebno je izračunati iznos restitucije kao da konverzije uopće nije bilo, umanjiti je za izračunati iznos konverzije i na tako dobivenu brojku obračunati odgovarajuće zatezne kamate po pojedinačnim uplatama/preplatama (precizniji opis bi glasio ovako; umanjiti za priznatu preplatu iz konverzije ako je preplate bilo – u pojedinim situacijama je postojao i manjak koji je potrošač trebao doplatiti, preplata iz konverzije se potom odbija od zateznih kamata koje se obračunaju na sve preplaćene iznose od dana preplate svakog anuiteta, pa do dana konverzije – da bi u konačnici odbili preplatu iz konverzije, sve sukladno redoslijedu namirivanja definiranim u Zakonu o obveznim odnosima).

Konverzija podrazumijeva zakonom uređene promjene koje proizlaze iz ugovornog odnosa između banke i potrošača. Izračun restitucije pak uzima u obzir ništetnost ugovornih odredbi originalnog ugovora o kreditu, posebice odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je posljedica koja je proizašla izvan ugovornog odnosa – tj. stečeno je bez osnove. Financijska vještačenja pokazuju da je iznos restitucije u prosjeku četiri puta veći od izračunate konverzije. Banke nas pokušavaju uvjeriti da je konverzijom – tj. povratom svega jedne četvrtine obeštećenja ostvarena „ugovorna ravnoteža“ iako potrošaču nikada nisu izračunali niti objasnili koliki je potpuni iznos obeštećenja, niti su u dodatku ugovora bilo gdje upozorili potrošača da se prihvaćanjem konverzije odriče čak 75% iznosa restitucije koja bi mu pripala da nije pristao na konverziju.

Ako se vratimo na početnu biciklističku analogiju; nakon što smo ulovili banku da je „nepošteno stekla“ vaš bicikl, dvadesetak godina njime razvozila Glovo i pritom ostvarila plodove u obliku značajnog povrata na kapital i financijsku dobit (nisu prestali ni nakon što smo ih ulovili da su vam ukrali bicikl), policajac je banci naložio da vam vrati od korištenja izlizani i izubijani prednji kotač, zadnje svijetlo, jednu pedalu i sjedalo, a vama naredio da potpišete da ste to primili i još vas pritom lopov uvjerava da morate vjerovati da je to pravedni povrat te da ga nemate za što tužiti!?

Bizarno je i teško za razumjeti kako je moguće da ako imate dva istovjetna kredita, potrošač koji je potpisao dodatak o konverziji ima pravo na svega jednu četvrtinu „obeštećenja“ od potrošača koji nije potpisao konverziju, bez da ga je bilo tko i bilo kada upozorio čega se i u kojem trenutku odrekao? I sve to u zemlji u kojoj postoji zakon koji vrlo precizno kaže da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate.  Vrlo Kafkijanski.

Misao dana:
The modern banking system manufactures money out of nothing. The process is perhaps the most astounding piece of sleight-of-hand that was ever invented.

Ovo je jedanaesti tekst iz serije, uvodni tekst i linkove na prvi dio serijala možete pronaći ovdje, uvodni tekst za (ovaj) drugi dio serijala nalazi se ovdje. Cijeli drugi dio možete downloadati i kao PDF dokument.

Ako detaljno prođete arhive Hrvatskog Sabora i pronađete prijedlog zakona kao i priložena im obrazloženja, video snimke i zapisnike rasprava na odborima ili raspravu u samom saboru (ja jesam, više od jednom), nije teško utvrditi kako se u prijedlogu zakona i svim popratnim materijalima nigdje niti jednom jedinom riječju ne spominje restitucija ili obeštećenje (ili bilo koji drugi sinonim ili jezična fraza koja bi naznačila bilo kakvu odštetu). Zakonom se ne intervenira i ne ograničava pravo potrošača na naknadu štete koju je pretrpio, niti se u tekstu ili obrazloženju zakona bilo gdje spominje odricanje i/ili ograničenje potrošača od bilo kakvog prava, niti se govori o tome da se konverzijom postiže bilo kakva nagodba ili sporazum osim usko propisane odredbe o zamjeni otplatnog plana.

Temeljna nakana zakona je zamjena otplatnih planova na način da se zamijeni obveza iskazana u CHF s onom iskazanom u EUR, zakon sam po sebi se uopće ne dotiče i ne uređuje prava potrošača ili uređenja bilo kojeg drugog dijela originalnog ugovora o kreditu nego matematički normira kako i pod kojim uvjetima banka mora prevesti/konvertirati kreditni odnos iz jedne u drugu valutu. Ukupni opseg i obuhvat zakonskih promjena precizno je i usko naveden u članku 19.b kroz definiciju načela konverzije, dok je sam mehanizam konverzije opisan u članku 19.c.

Dapače, ako govorimo o pravima potrošača, jedino mjesto na kojem se ona spominju je članak 19e, točka 9 u kojem se jasno definira kako je banci zabranjeno „postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava“. Druga prava uključuju i pravo na restituciju.

Ako pažljivo pročitate tekst zakona kojim je definirana konverzija, a bitno je radi konteksta, biti će vam jasno i da je pristanak potrošača samo nominalno bio dobrovoljan, te da su korisnici CHF kredita u stvarnosti bili izloženi Sofijinom izboru. Naime, ako bi potrošač odbio konverziju, tečaj koji se primjenjivao na njegov kredit bio je u tom trenutku (zakonom) fiksiran na 6,39Kn za 1 CHF do isteka jednogodišnje vatrogasne mjere koja je istjecala uskoro, da bi potom bio prepušten tržišnom tečaju (tečaj je u siječnju 2016. bio oko 6,9kn za 1 CHF i gotovo neprekidno raste od tada do danas kada bi bio otprilike 8,06Kn za 1 CHF). Usporedbe radi, potrošači su kredite dizali u trenutku dok je tečaj CHF-a bio oko 4,5 Kn. Sjetite se i da je u tom trenutku (po podacima HNB-a), uslijed nagle i ogromne promjene tečaja, čak 63% svih CHF kredita bilo u nekom obliku neuredne otplate (doslovno 10x više nego kod kredita u drugim valutama). Ovo je još jedan u nizu argumenata kako su potrošači bili prisiljeni prihvatiti konverziju jer je u tom trenutku to bio jedini odabir koji bi im umanjio mjesečne rate ili anuitete, tj. jamčio da će mjesečne rate biti predvidive i neće dalje nekontrolirano rasti.

Puno važnije je da su odluke o ništetnosti odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koje su banke sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora donesena tek 2017. i 2018. godine (radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te odluka Vrhovnog suda broj Rev-t 249/2014 i Rev-2221/2018.).

Da bude totalno precizno – potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno ZID ZPK krajem 2015. godine i početkom 2016. godine imali su mogućnost utuživati promjenjivu kamatnu stopu (budući da je ništetnost promjenjive kamatne stope odlučena presudom Visokog trgovačkog suda 13. lipnja 2014.), no o ništetnosti valutne klauzule je odlučeno tek 2 godine kasnije. Banke pokušavaju argumentirati kako su postupkom konverzije potrošači dobili obeštećenje koje nigdje nije deklarirano, za štetu koja nigdje nije izračunata, za prava za koja uopće nisu znali da ih posjeduju, te koja su velikim dijelom stekli tek dvije godine nakon što su potpisali dodatak ugovoru o konverziji.

U dopisima koje su banke slale korisnicima u vrijeme konverzije sasvim je jasno kako su banke pozivale i nudile korisniku „mogućnost zamjene valutne klauzule, odnosno zamjene valute u kojoj se kredit obračunava“ – niti u jednom od nekoliko tisuća dopisa koje smo pregledali ne spominje se bilo kakva restitucija, obeštećenje nego samo i isključivo konverzija „slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju“.

Ako krenete čitati dodatke osnovnom ugovoru tj. anekse koje su banke sklapale sa svojim korisnicima, biti će vam također sasvim jasno kako se u tekstu sporazuma nigdje ne spominje obeštećenje, restitucija, naknada štete, nagodba, kompromis ili bilo kakva druga slična fraza te da je namjena dodatka ugovoru „promjena načina otplate preostalog neotplaćenog nedospjelog iznosa kredita“. Dapače, aneksi naglašavaju kako „sve ostale odredbe Ugovora koje nisu vezane uz konverziju kredita“ ostaju u cijelosti na snazi i nepromijenjene. Sve promjene koje jesu nastale isključivo su u funkciji usklađenja sa zakonom. Korisnici se ničega nisu odrekli, nisu se ni oko čega nagodili niti im je bio ponuđen bilo kakav izbor ili alternativa, a jedini „sporazum“ na koji su pristali je konverzija ugovorene valute i kamatne stope koju je banka mimo svoje volje morala ponuditi silom zakona i to na temelju izračune kojeg je izradila dominantna strana u ugovornom odnosu, temeljem podataka koje potrošač nije mogao u zadanom mu roku provjeriti ili testirati njegovu ispravnost. A i riječ „sporazum“ je u nategnuta, u svojoj biti uvjetna i izvan konteksta budući da se banka i potrošač oko ničega nisu sporazumjeli niti su oko nečega mogli pregovarati. Svojim potpisom su obje strane pristale na proces konverzije koji je u cijelosti normiran od zakonodavca (ok, banke su to radile s figom u džepu). Slično kao kada vam poštar isporuči pošiljku s povratnicom, vaš potpis ne znači da ste se bilo što sporazumjeli nego da vam je predao pošiljku u ruke, a sa sadržajem pošiljke se uopće ne morate slagati, odbijanje potpisa vas samo stavlja u još lošiju poziciju.

Što se samog zakona o konverziji tiče, činjenica je da je u trenutku donošenja zakonodavcu već bila poznata odluka Visokog trgovačkog suda o ništetnosti promjenjivih kamata. Uočite i kako su kamatne stope koje su se koristile za izračun „usporedivog“ eurskog kredita također promjenjive, dakle ništetne. Članak 19.c. Zakona o konverziji, propisuje simulaciju euro kredita prilikom kreiranja novog otplatnog plana, s primjenom kamatne stope (po svojem iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja, denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Euru. Unatoč svemu tome pitanje ništetnosti kamatnih stopa uopće nije spomenuto u obrazloženju ili prijedlogu promjena i nadopuna zakona što je još jedan u nizu argumenata kako je jedina funkcija zakona zamjena otplatnih planova iz jedne u drugu valutu, tj. da budemo vrlo precizni, izjednačavanje pozicije nositelja CHF kredita s onima koji su imali EUR kredite.

Jedan od temeljnih pravnih koncepata jest da se ne možete unaprijed odreći prava za kojeg ne znate da postoji. Obveza restitucije proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima kao posljedica nevaljanosti ugovora ili ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, a ne kao posljedica ugovora, dakle iz izvanugovornog odnosa kojeg zakon o konverziji uopće ne dotiče niti regulira. Ništetni ugovor ne može postati valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, a dodatak osnovnom ugovoru u kojem je regulirana konverzija otplatnog plana ni na koji način ne uklanja te uzroke.

Sklapanjem dodatka o konverziji, potrošači nisu izgubili niti im je na bilo koji način umanjeno pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti su sklapanjem aneksa o konverziji izgubili ili uopće bili u poziciji izgubiti pravo na potpunu restituciju na jednaki način kako to pravo ostvaruju korisnici koji nikada nisu konvertirali svoje kredite. Sve ovo je sasvim jasno i bez bilo kakve dvojbe proizlazi iz hrvatskih zakona, bogate sudske prakse ali i pravne stečevine i relevantne sudske prakse Europske.

I na samome kraju, unatoč tome što banke uporno ponavljaju da konverzija predstavlja obeštećenje potrošača, ako pažljivo čitate financijske izvještaje banaka onda ćete naići i dijelove teksta koji govore o konvertiranim kreditima (isječak iz godišnjeg izvješća jedne od najvećih banaka u RH, slične formulacije možete pronaći i kod drugih banaka):

VSRH je u listopadu 2024. godine otpremio tri odluke s dva različita stajališta o pravu tužitelja. U odlukama Rev-1359/2019 i Rev-586/2019 VSRH je zauzeo stajalište prema kojem tužitelji imaju pravo potraživati samo zatezne kamate na iznose koji su im vraćeni konverzijom. Suprotno tome, odlukom Rev-1096/2022 VSRH je zaključio da tužitelji imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako ta razlika postoji s obzirom na provedenu konverziju.

Zbog suprotnih stavova VSRH, nejasno je kakve će odluke zauzeti nižestupanjski sudovi, kao i hoće li VSRH na kraju zauzeti unificirano stajalište ili će pojedina vijeća VSRH odlučivati samostalno. Čak i ako VSRH zauzme jedinstveno stajalište, ostaje pitanje stava Ustavnog suda Republike Hrvatske i potencijalnog stava Suda Europske unije, ako neki od sudova zatraži tumačenje prava Europske unije, unatoč već postojećim odlukama. S obzirom na naveden sudsku praksu, banka je formirala rezervacije i za konvertirane CHF kredite.

Ako imate iskustva u čitanju financijskih izvješća, gornji paragraf uz sve moguće zamagljivanje i ublažavanje koje su autori mogli izvesti, između redova kaže da banke računaju da će ove sporove izgubiti. Ako utrošite vremena i proučite primjenjivo pravo Europske unije ali i već prethodno donesene odluke Europskog suda (od kojih se neke direktno dotiču predmeta koji su uključivali konverziju) biti će vam jasno zašto su banke skeptične unatoč tri revizije koje im naizgled idu u korist. Primjerice, Addiko banka je u svojem (revidiranom) godišnjem izvješću, to izrijekom i napisala:

Slika 4 Izvadak iz godišnjeg izvješća Addiko banke

Misao dana:
I hate banks. They do nothing positive for anybody except take care of themselves. They’re first in with their fees and first out when there’s trouble.