Categories
Edukacija i školstvo

Kako rasturiti domaću industriju (dio treći)

Ovo je treći dio iz serije, prva dva dijela (konteksta radi) možete pročitati ovdje i ovdje. Ovaj tekst je čisto teoretsko/ekonomske prirode ali obećajem poantu na kraju, tako da budite strpljivi. Ovdje bih htio objasniti kako to da je u businessu u kojem sam ja sudjelovao koncept cijene i troška totalno rasturen i kako siva ekonomija djeluje na zdravo tijelo u industriji. Problem je kao što sam napisao teoretski u smislu da obuhvaća sve, a ne samo grafičare i primjenjiv je kao koncept na bilo koga, pa ako imate tvrtku i ako vam ovo što upravo krenem pisati nije poznato onda se dobro zamislite.

Dakle, temeljni problem u proizvodnji bilo koejg tipa je kako odrediti cijenu krajnjeg proizvoda. Na sreću, to je problem od pamtivijeka pa su ljudi pronašli više mogućih rješenja od kojih je vjerojatno najbolje ono koje govori o tzv. cost-price modelu (sorry, nisam završio ekonomiju pa ne znam za hrvatski izraz za taj koncept, no on sigurno postoji). U biti, temelj ideje je da se pobroje svi troškovi koji utječu na određeni krajnji proizvod i na to se doda marža (željena stopa profita) i voila, to je prodajna cijena proizvoda.

Idemo probati s jednostavnim primjerom tek toliko da shvatite i pobrojite što sve sudjeluje u trošku određenog proizvoda. Recimo da imamo stotinu araka papira koje treba saviti na pola, svaki od tih araka papira košta 1 kunu. Recimo također da nema nikakvih dodatnih radova i krajnja cijena proizvoda je trošak materijala (100 araka papira po 1kn = 100kn) plus rad koji je potrebno uložiti da bi obavili taj posao. Čini se vrlo jednostavno (zasada), zar ne? No problem nastaje kod rada i kako njega vrednovati.

Hipotetskom radniku za savijanje tih 100 araka treba (hipotetski) sat vremena rada i sve što nam treba je trošak rada tog djelatnika, pridodamo to trošku materijala, na sve skupa nadodamo našu maržu (profit) i to je prodajna cijena. Netto cijena rada jednog radnika u doradi papira kreće se između 13 i 18 kuna po satu. To znači da na tu cijenu treba dodati još skoro toliko poreza i doprinosa i u biti baratamo o bruto cijeni jednog radnog sat između 26 i 36 kuna. No da li je to tako? Prosječni radnik, ima skoro pa mjesec dana godišnjeg odmora, pola sata dnevno je njegova pauza, dio vremena troši na različite neproduktivne (nenaplative djelatnosti) od čistog čekanja na radnu operaciju do čišćenja ili održavanja radnog mjesta. Dio svog vremena nema što raditi, dio vremena (prosjek je oko 3-4%) provede na bolovanju…

Prevedeno, to ukratko znači da osoba kojoj bruto radni sat košta 30kn (dakle neka zlatna sredina) tvrtku godišnje košta oko 63.360kn. No 1/12 njegovog ukupnog radnog vremena odmah možete baciti na godišnji odmor, i tim troškom treba opteretiti njegov radni sat (ako uzmemo da je prosjek 176 radnih sati mjesečno) pa odjednom on više ne košta 30kn po satu nego 32,7kn što je skoro 10% više. Uzmemo li od toga dodatnih 4% za predviđeno bolovanje (koje ide na trošak poslodavca), cijena radnog sata se penje na 34,21kn.

Uračunamo li tu pauze, to je dodatnih 100 radnih sati i predvidimo li da je 80% ukupnog radnog fonda produktivno radno vrijeme ispada da je radno vrijeme na koje možete računati od svog zaposlenog oko 1400 radnih sati godišnje ili da njegova satnica kojom opterećujete proizvod iznosi impresivnih 45kn po satu bruto. No to nije sve, dotični radnik okupira neki poslovni prostor (koji ima neku najamninu), morate ga grijati ili hladiti, nabaviti mu radnu odjeću, pribor i potrošni materijal kojim radi, no to je i dalje samo vrh sante leda troškova koji se svode na taj jedan radni sat. Tu su troškovi knjigovodstva (koji u nekoj mjeru opterećuju i proizvodni sat radnika u proizvodnji), tu je direktor, tu je prodaja, tu je voditelj proizvidnje, tu je administracija koja brine o svim tim dokumentima… Kada sve posložite, bruto radni sat nisko kvalificirane osobe u doradi papira može vas koštati nekih 65-70kn po osobi (mogu elaborirati danima kako se dođe do te brojke). Naravno, sve skupa da bi izašli van s nulom i da kao poduzetnik niste ništa zaradili. Možemo sada teoretizirati da li je to 65kn ili može biti 50 ili je možda čak 80kn, no bit je tu i nije oboriva, trošak rada ako želite raditi korektno je opterećen mnogim faktorima od čega je čisti uloženi rad samo jedan segment priče.

I sada se desi situacija da vaš konkurent odluči svoje ljude platiti na crno i po satu; oni nemaju nikakve beneficije za godišnje odmore, oni ne koriste bolovanja jer onda nisu plaćeni, oni ne plaćaju poreze ili doprinose jer su plaćeni na crno. Njihov radni sat je neusporedivo jeftiniji, i ako smo krenuli sa 100kn materijalnog troška (za papir), na to dodali radni sat radnika koji koristi sve beneficije koje zakon garantira, njegov sat je cca. dodatnih 65kn troška, na sve skupa smo dodali recimo 20% neke marže (i to na rad, na materijal su marže daleko niže) dođemo do toga da će savijanje 100 araka papira koštati krajnjeg korisnika nekih 180kn + PDV.

Istovremeno, čovjek koji radi na crno i koji je plaćen 15kn po satu na ruke na kraju dana, isti će posao obaviti za 100kn + 15kn troška za rad + 15kn profita poslodavca + još dodatnih 15kn za pranje novca i i dalje ste na 145kn po proizvodu tj. i dalje ste 20% jeftiniji od gore spomenutog poslodavca koji je odlučio sve raditi na čisto i ok.  20% razlike u cijeni proizvoda je razlika zbog koje će se svaka osoba koja se bavi nabavom dobro zamisliti kome će povjeriti posao.

45kn koliko košta rad radnika na crno (15kn njemu, 15kn poslodavcu, 15kn za pranje i peglanje) je otprilike iznos koliko vas košta jedan radni sat radnika bez da je ovaj išta napravio i bez da ste u to uračunali bilo koji drugi trošak koji opterećuje radni sat tog čovjeka.

Možemo mi sada diskutirati o koječemu, o tome moramo li platiti čovjeka baš 15kn netto (ovo je posao u kojem je vještina kritična i o njoj ovisi ne samo brzina nego i kvaliteta obavljenog posla; a vještina se mora nagraditi), možemo li grijati malo manje ili raditi bez hlađenja, možemo li poslovni prostor unajmiti a ne kupiti, možemo li štediti na potrošnom materijalu, možemo li ljude plaćati po učinku, možemo li angažirati studente… Puno toga je moguće, no to ne možete raditi za sve radnike i ne možete to raditi cijelo vrijeme. Uočite da je jedini prostor za napredak smanjenje troška, a to znači manja plaća, manje godišnjeg, veći fond radnih sati, dignuta učinkovitost… Probajte razmišljati malo kao poduzetnik, razmislite gdje vi ili vaš poslodavac “reže” da bi postigao željenu razinu troška?

A znate li što je najporazniji učinak ove cijele priče? To je da ako odlučite raditi korektno i pokušate svoje ljude platiti onoliko koliko ste se dogovorili, na kraju mjeseca, kada poreznoj upravi treba predati dokumente i obračun poreza za prethodni mjesec, tada ste vi veliki dužnik i tvrtka koja mora platiti, vi ste krivi što se ne puni proračun, dok je ovaj drugi, koji radi na crno iz garaže (a koji je potrošni materijal ponekad i drmnuo iz svoje matične firme u kojoj radi preko dana) dužan doslovce ništa ili vrlo malo.

Misao dana:
The cost of a thing is the amount of what I will call life which is required to be exchanged for it, immediately or in the long run.

Categories
Business Ekonomija Politika Toyota TPS

one way or another… (3:36, Blondie, Best Of Blondie, 1984)

Pita AnarhijaWeekly kako zaposliti 300.000 ljudi u visokoj tehnologiji?

Pa moj bi odgovor je da ih uopće ne treba zaposliti u visokoj tehnologiji. Postoji cijeli niz načina da se zaposle ljudi, no prvi i osnovni je da se dopusti privatnom sektoru da diše punim plućima. No to nije moguće ako se polovicu radnog vremena bavite besmislenim poslovima koji proizlaze iz hiperprodukcije pravila, pravilnika i zakona. Zato sam veliki pobornik ukidanja viška zakona, a osobito pravilnika i raznih pisanih uputa, a jedno od idiotskijih su donijeli baš nedavno:
Eto primjerice mogli bi se malo okomiti na jedno pravilo kojeg je izdala porezna uprava a koje se odnosi na način evidentiranja lokalne vožnje. Ako niste znali, privatna tvrtka ako posjeduje ili unajmljuje osobni automobil, ali i ako koristi privatni automobil nekog od zaposlenika u poslovne svrhe mora raditi evidenciju. Ja osobno smatram da je to glupo i nepotrebno iz jednostavnog razloga što je unaprijed definirano da je 30% svih troškova osobnog automobila porezno nepriznati trošak te ga tako treba tretirati. To ukratko znači da je država unaprijed odredila da je 30% svih kilometara koje sam napravio u tvrtkinom automobilu bilo napravljeno za moje osobne potrebe i da tih 30% ne smijem tretirati kao trošak poslovanja nego kao dobit na koji se plaća porez.

OK, mogu razumjeti taj potez jer doista, činjenica je da koristim automobil osobne svrhe, iako bi bilo upitno da li to radim u čak 30% svih situacija. S druge strane, nekako si razmišljam da poslodavac koji ima neku flotu automobila i sam razmišlja o tome da bi se neki zaposlenici mogli voziti u njima za svoje osobne svrhe i vjerojatno je to nekako regulirao kako bi se zaštitio od zloupotreba koje će definitivno nanijeti štetu tvrtki; ne vidim potrebe da država intervenira u tom segmentu, osim ako se želi izbjeći situacija da ljudima umjesto plaće iznamljujem tvrtkine automobile (što bi mogli nazvati npr. managerskom povlasticom), no tada bi to bilo izbjegavanje plaćanja poreza i po meni je to pokriveno nekimm drugim pravilima. Treće gledište koje često koristim je da bi, recimo, kao vlasnik ili direktor tvrtke svoju dobrobit poistovjetio s dobrobiti tvrtke, a to može značiti da smatram da je dobro da meni tvrtka plaća automobil s kojim se brzo dovedem do svog radnog mjesta i na njemu provedem sat vremena duže, nego da to isto vrijeme neproduktivno provedem u vozilima javnog gradskog prijevoza.

Bilo kako bilo, na vožnju osobnim automobilom morate platiti 30% poreza na dobit (tj. na 30% svih troškova morate platiti punu stopu poreza), taj trošak ne smijete koristiti i taj PDV ne smijete odbiti. Izuzeci na ovo pravilo ne postoje.

Da bi sve skupa bilo zabavnije, porezna je propisala vođenje evidencije koja uključuje da je potrebno voditi evidenciju vožnje u kojoj se mora napisati relacija na kojoj se putuje, vrijeme polaska i dolaska, marku i registarsku oznaku automobila, svrhu, izvještaj te početno i završno stanje brojila. Ovo nije odredba koja se koristi samo za putovanja nego i za lokalnu vožnju!!!

Ako su već odlučili da mi ne vjeruju i naplaćuju mi flat_tax na 30% svih troškova, zašto bih ja vodio evidenciju za nešto što će ionako biti oporezovano na isti način? Ne vidim pretjerane logike/benefita u tome. Prosvjetlite me ako uspijete? Meni bi recimo bilo logično da imam opciju da ili odaberem 30% neoporezvih troškova kao jednu varijantu vođenja osobnog automobila, ili pak da se odlučim na vođenje evidencije kako bih dokazao da manje od 30% troškova osobnog automobila ide u osobne svrhe.

Osoba koja ispunjava takve formulare (ako već nemate random generator takvih naloga i loko vožnji) bavi se poslom koji ne donosi nikakvu vrijednost apsolutno nikome (uključivo i državi), te su ti radni sati zauvijek izgubljeni i produktivnost tvrtke je smanjena za vrijeme utrošeno na ispunjavanje te evidencije.

Znam da skačem s teme na temu i da me je zadnjih dana teško pratiti ali da završim sa slijedećim…

Čitam ovih dana The Machine That Changed the World : The Story of Lean Production što je priča o skoro pa desetogodišnjem američkom istraživanju proizvođača automobila širom svijeta, a sve u stvari da pokušaju objasniti zašto su japanski proizvođači toliko efikasniji od svih ostalih. Knjiga je začinjena desecima grafikona i rezultata pojedinih usporedbi i moram reći da sam i ja šokiran koliko je lean sustav proizvodnje u stvari različit od svih tradicionalnih metoda koje upotrebljavamo; ove knjige koje sam dosada proučavao više su ili filozofskog ili praktičnog tipa, dok ova prezentira hladne i izmjerene činjenice koje su zastrašujuće, osobito ako ste dio neefikasnog sustava koji je konkurent nekoj lean proizvodnji.

Naša cijela država je neefikasna i neproduktivna i to na apsolutno svim razinama, od državne uprave, preko školstva, zdravstva, preko javnih poduzeća kao nepresušnih izvora dosade i “slacka”, većih privatnih sustava pa sve do nas srednjih i malenih.

Put do globalnog rješenja uključuje izbacivanje svih nepotrebnih operacija (dakle zakona, pravilnika i pravila), kako bi to japanci rekli muda ili izbacivanje svih otpada (a pretjerana produkcija je najveći otpad od sviju), ukidanje tih operacija daje nam vremena da se bavimo produktivnim stvarima. Slijedeći korak bi bio “optimizacija” državne uprave i cilju smanjenja troškova države, smanjenje troškova države će dovesti do smanjenja poreza, a zbog čega će privreda biti konkurentnija te će lakše prodavati ono što proizvodi. Uz rast ekonomije i privatnog sektora idu i nova radna mjesta te će valjda dio ovih koje smo otpustili iz neproduktivnog državnog sektora dobiti priliku da nauče raditi u privatnom sektoru.

Da ne duljim (jer se i sam već gubim nakon pet dana u komadu po 12-14 sati u uredu), poanta bi bila da je daleko bolje za sve nas skupa da napravimo jedan krupni i teški lom, nego da se poput kroničnog bola u zglobu vucaramo u mikroskospkim pomacima slijedećih trideset godina da bi u trideset postigli ono što bi kvalitetnom ali bolnom odlukom mogli napraviti za pet.

Misao dana:
But in our enthusiasm, we could not resist a radical overhaul of the system, in which all of its major weaknesses have been exposed, analyzed, and replaced with new weaknesses.