Categories
Business eDržava Ekonomija Priroda i društvo

Što nam je Vlada točno dala (o ekonomskim mjerama)?

U iskrenom čudu promatram ove sindikalce koji komentirajući najave smanjenja plaća viču “Zašto baš sada i zašto baš nama“, zbog vlastitog psihičkog zdravlja nisam išao dalje od naslova ali se baš pitam jesu li ponudili neke očigledne i imalo smislene alternative. Isto tako se čudim i našoj Vladi koja je isproducirala brdo ekonomskih mjera (koje sam u više navrata nazvao homeopatijom), ali čisto intelektualne vježbe radi krenuo sam malo računati, zbrajati i oduzimati da vidimo što je to Vlada točno dala i kome (i, neusporedivo bolje pitanje: da li je uopće dala), rezultati i moji zaključci su u najmanju ruku zanimljivi.

Sindikalci; male pčele što kroz let u čudu gledaju svijet.

Kao prvu neposrednu mjeru, Vlade je ponudila odgodu plaćanja nekih poreza i doprinosa (u biti svih osim PDV-a), odgoda ima trajanje od tri mjeseca i nakon toga svi oni koji su korisnici te mjere moraju ili platiti poreze i doprinose koje su ili će akumulirati u prethodnom periodu ili moraju tražiti obročnu otplatu u sljedećih dvije godine uz neku kamatu. Ne vidim da je tu Vlada nešto osobito pogodovala bilo kome, kamatne stope su ionako nula ili blizu nje i sve obveze koje poduzetništvo stvori po toj mjeri moraju biti plaćeni. Dakle trošak je ostao, obveza je tu samo je plaćanje odgođeno za minimalno devedeset dana. Nikome nije ništa oprošteno ili poklonjeno. Proračunski prihodi ostaju neizmjenjeni iako se novčani tok (dospijeće) mijenja.

Druga neposredna mjera (ili splet mjera) a koju je u biti prekomplicirano nabrajati je kreditna aktivnost koja se provodi kroz komercijalne banke, HBOR i HAMAG. Kao i gore, u biti je riječ o najobičnijem kreditnom odnosu između onoga tko posuđuje novac i onoga tko prima, možda po posebnim uvjetima koji uvažavaju trenutnu situaciju, no when all is said and done, to je i dalje kreditni odnos, na novac se plaća kamata i taj novac se mora vratiti u nekom određenom roku a kredit/zajam se osigurava nekim kolateralima (u rasponu od zadužnica i mjenica, preko zaloga na zalihe i opremu do nekretnina ili možda čak zaloga na nenaplaćena potraživanja). Ove mjere su podložne nekim odlukama, odlučivanjima kreditnih odbora, bonitetima, vremenski su dugotrajne i nema jamstva da ćete novac dobiti ako i aplicirate za njega. Nadalje, i ovo je u stvari najbitnije, ako i kada bude isplaćen ovaj novac uopće nije proračunski novac nego novac koji se nalazi u bilancama HBOR-a i banaka (dok HAMAG odrađuje posao za koji je ionako predviđen). Dakle da ponovimo, sporo i razgovjetno, za one sindikalce koji sporije (ili uopće) ne kopčaju; država nije nikome ništa dala, nema troška u proračunu, nema manjih prihoda (u stvari bi mogli argumentirati da će prihodi proračuna biti veći).

Kako su nastale Vladine mjere?

I tu dolazimo do jedine mjere kroz koju poduzetnici primaju neki novac od države – mjere za sufinanciranje neto plaće. Kao prvo, uočite da se mjera zove “sufinanciranje neto plaće”, što znači da država plaća dio neto iznosa koji se isplaćuje zaposlenom. Kasnije, iz razloga koji su dijelom očigledni a dijelom logističko-administrativna noćna mora, odlučeno je kako se isto odnosi i na pripadajuće doprinose koji bi se na taj iznos morali platiti. Uočite da se to odnosi samo na doprinose i porezi nisu spomenuti i to zato jer je osobni odbitak u RH u ovome času 4.000kn mjesečno po zaposleniku pa se na taj iznos ionako ne plaća porez iz čega slijedi da se nema što od poreza oprostiti sve kada bi i htjeli. Mjera traje najviše 90 dana (zasada, vidjeti ćemo kuda će nas budućnost odvesti) i po novinskim napisima u ovome času je ta mjera zatražena za 550.000 zaposlenih (u članku se problematizira pitanje onih koji imaju manju plaću od sufinanciranog iznosa ali to za sada stavimo po strani). Plaća za ožujak koja se isplaćuje u travnju je sufinancirana do 3.250kn, dok će plaće za travanj i svibanj biti sufinancirane sa 4.000kn po radnom mjestu. Kada to malo raščlanimo po stavkama to vam izgleda otprilike ovako:

Struktura sufinanciranja neto plaće.

Kao što vidite, ukupna suma koja se očekuje nakon isteka devedest dana je skoro pa okruglo 9 milijardi kuna. Ali mislim da treba malo pogledati pod povećalom taj ukupni iznos. Plaćanja poduzetnicima će iznositi 6.2mlrd kuna i taj iznos ide na rashodnu stranu proračuna. Istovremeno, ovih 2.8milijardi doprinosa se u biti odnosu na prihodnu stranu proračuna, dakle to je percipirani prihod državnog proračuna (konkretnije, doprinos za mirovinsko i zdrastveno). Mislim da s ovim doprinosom za mirovinskog koje država “sufinancira” u najmanju ruku treba biti oprezan jer država neće taj novac nikome uplatiti, dakle udio mirovinskog doprinosa u prvi stup neće nitko uplatiti u vaše ime, jednoga dana kada budete išli u mirovinu oni će doista računati ova tri mjeseca kao vaš staž, ali iznos uplata za ta tri mjeseca će biti i dalje nula kuna i iznos mirovine neće biti povećan zbog veće uplate u solidarni bunar prvog mirovinskog stupa – tako da u najboljem slučaju od ovih 2.823mlrd kuna doprinosa stvarni “minus” proračuna se odnosi na 16.5% doprinosa za zdrastveno koji u ovoj ukupnoj cifri sudjeluje s 1.127mlrd kuna. Država će ipak uplatiti II mirovinski stup (tako barem piše na stranicama RIF-a, nisam našao referencu na službeni izvor). Iako nije vrijeme da cjepidlačimo o tome što zdrastveni sustav točno radi u ovome času (i u kojem postotku kapaciteta, makar je jedan dio napet do maksimuma), mislim da nije sporno zaključiti kako je količina uobičajenih aktivnosti cijelog sustava (od primarne zdrastvene zaštite, laboratorijskih i drugih obrada, bolničkih liječenja i terapija – ovo nije link na domaći tekst nego na američki, ali nema razloga vjerovati da je kod nas situacija drugačija) drastično niža od uobičajenog, pa ni ovih 1.127mlrd kuna neće u cijelosti nedostajati. Naravno, plaće treba obračunati svima, u punim ugovorenim iznosima i na sve iznad ovog sufinanciranja i dalje treba prijaviti sve poreze i doprinose (a koje morate platiti kada istekne rok odgode plaćanja). Ako ste sretni, onda je vaša plaća iznad tog iznosa i dobiti ćete nešto povrh državnog sufinanciranja, a ako niste i ako je vaša tvrtka pogođena, onda ste vjerojatno već bili izloženi smanjenju plaće koje može biti privremeno dok traje kriza ali je puno vjerojatnije da punu plaću poput one za veljaču nećete vidjeti još dugo vremena. Privatni sektor nije imao puno izbora i morao se prilagoditi vrlo, vrlo brzo.

Pay me my money down.

Gore spomenuti sindikalci se dakle bune zbog ovih 6mlrd kuna “sufinanciranja” neto plaća, jer se novac dijeli privatnom sektoru a želi se oduzeti javnom (državnom, javnom, lokalnom). Oni smatraju da je riječ o nekom velikom ničim izazvanom poklonu ali imam dva protuargumenta (ili drugačija scenarija, kako to već želite nazvati).

Prvi od njih kaže kako je država odabrala, u pokušaju da spasi radna mjesta, napraviti sufinanciranje neto plaća kako bi spriječila masovna otpuštanja. 550.000 ljudi koji su zahvaćeni ovom mjerom predstavljaju otprilike jednu trećinu ukupne radne snage u našoj zemlji i makar je to totalno očigledno, postavlja se pitanje kakav ekonomski šok se dogodio i koji su njegovi pravi i potpuni razmjeri da je jedna trećina ekonomije u potrebi da joj se pomogne. Podsjećam da prosječna iskazana dobit trgovačkog društva, dakle udjela “ekstra profita” u ukupnom godišnjem prihodu društva sudjeluje s 3-6%. Na milijun kuna prihoda bogati kapitalist će prijaviti 60.000kn dobiti, na koju mora platiti 12% poreza na dobit, a prilikom isplate, na tu isplatu dodati još 12% poreza na dividendu/isplatu dobiti + pripadajući prirez, dakle od milijun kuna u džep, ako nema prireza, može spremiti 46.464kn godišnje (ili 3.872kn mjesečno), što teško da može pokriti vilu s bazenom ili skromnog Bentleya. Ako se vratimo na pitanje sprečavanje otpuštanja, poslodavci su naravno imali i imaju još uvijek priliku dati otkaz velikom broju zaposlenih, ti zaposleni bi potom završili na burzi gdje bi u prva tri mjeseca mogli dobiti naknadu koja smije biti najviše 70% prosječne neto plaće iz prethodne godine ili 4.369kn po osobi mjesečno (potencijalno je ovaj iznos danas veći, ali nisam našao službeni izvor) iz čega pak slijedi da bi trošak za državu bio oko 200 milijuna kuna mjesečno veći (2.403.170.000kn ukupne naknade na 550.000 ljudi) nego što će biti sada ovom mjerom sufinanciranja neto plaće (ako je 4.000kn, ako smo na 3.250, onda je to 600mil kuna, što je čista neto ušteda državi od milijardu kuna). OK, naravno da ne bi svih 550.000 ljudi dobilo otkaz i da, nemaju svi prosječnu plaću ali mislim da je jasno kako bi to bile ogromne brojke (a od opasnosti tog događaja i dalje nismo pobjegli). Državi je jednostavno jeftinije ponuditi ovo sufinanciranje nego se suočiti s kompletnim ekonomskim rastakanjem.

Drugi argument je puno radikalniji, sindikati kažu kako se “poklanja” novac, no u okolini u kojoj je ekonomija stala uz radikalnu upotrebu ručne kočnice i u kojoj je ogromnom broju zaposlenih doslovno zabranjeno obavljanje djelatnosti (dakle, da to nacrtamo sindikalcima – doslovno ne smijete otići u svoju tvrtku/dućan i otvoriti ga za kupce, ne smijete organizirati koncert ili nekome napraviti pedikuru), netko bi mogao argumentirati da je trenutno takvim poslodavcima nametnut 100% porez jer su prisiljeni plaćati plaću i doprinose za one djelatnike koji ne obavljaju nikakav posao i koji je stvaraju nikakvu vrijednost za tvrtku u kojoj su zaposleni i to ne krivnjom niti zaposlenih a još manje poslodavaca (analogno tome, isto to vrijedi i za ogromni dio državnog, javnog i lokalnog sektora), tako da mislim da je pogrešno ovo sufinanciranje nazvati “poklonjenim novcem” jednako kao što je pogrešno očekivati neku pretjeranu zahvalnost privatnog sektora. Posao države je da osigura nesmetano poslovanje i pravni okvir u kojem je moguće raditi. Ništa od toga trenutno nije izvedivo.

Ali, reći će sindikalisti, država je rekla da će kasnije otpisati određene iznose poreza i doprinosa (a na ove poreze i doprinose koji su iznad sufinanciranog dijela). Da, to je točno, ako imate dokumentirani pad prihoda 50% ili više onda ćete biti trajno oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, a ako vam je prihod inače veći od 7.5mil kuna godišnje, onda ćete plaćati obveze u postotku. Nekako si mislim da je ovo samo priznavanje očiglednog, jer ako imate tvrtku koja je u stanju preživjeti 50% pada prihoda onda tim ljudima treba dati medalju i plaćanje poreza i doprinosa je daleko od njihovog primarnog problema ili prioriteta. Puno tvrtki, imovine i radnih mjesta će biti nepovratno izgubljeno i ta bitka tek stiže.

Sindikalci lupetaju gluposti (ok, nismo od njih ni očekivali da budu imalo konstruktivni, nije im to u prirodi), ali ni Vlada se nije nešto iskazala. Ministri koji pohode televizije i daju intervjue ovih dana neumorno nabrajaju milijarde kuna ne razumijevajući da je onaj tko im je pisao taj šalabahter olako pomnožio kruške s jabukama, pozbrajao proračunske prihode i rashode, pridodao na sve i bilance banaka i svemu skupa nadodao pad državnih prihoda jer se država našla zatečena time da je ekonomija stala i da neće sustići proračunske planove. Objektivno, od četrdeset i pet milijardi kuna s kojima se država hvali, gospodarstvo će ukupno dobiti oko 6mlrd (a solidan dio će ionako morati vratiti na razne načine), dok ostatak novca uopće ne postoji nigdje osim u mašti naših ministara i sindikalnih vođa.

Država se u biti po prvi puta našla u situaciji kao i tvrtke koje u njoj djeluju, odjednom i bez najave je izgubila ogromni postotak prihoda, a nije se u vremenima pijanstva i kiča pripremila za teška vremena koja su nam zakucala na vrata. U nekim drugim recesijskim vremenima bi digli PDV za koji postotak i jednostavno uzeli više, ali danas to više nije opcija jer smo dijelom po poreznoj presiji dosegli plafon, a dijelom zato što dodatnih 3% PDV-a od nule je i dalje nula. Stoga, nema alternative nego odrezati u najskuplji dio državnog aparata a to su njihove plaće.

Misao dana:
We the willing, led by the unknowing, are doing the impossible for the ungrateful. We have done so much, with so little, for so long, we are now qualified to do anything with nothing.

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo

Post korona-virusna budućnost, II dio

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10% ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji), moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1% američke radne snage. Analogno tome i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama jer trgovačka drušva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim), su naši zakoni o radu koji između ostalog predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili lockdown ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka na dalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije, siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ali obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći “na crno” u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletili punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka trinaestog ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od Boston Consulting Group, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3% BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog “uvoznika” virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južno Korejski primjer također pokazuje znakove “umora” i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora (o čemu sam pisao za index). Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi naravno spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi radi se cijeli niz razno raznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne zna) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nije baš bog zna kako popularan u našim krajevima. Biti će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva Financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju niti o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio a ne kontaktirao direktno svoju banku je apsolutno nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

Update: na sjednici Vlade FINA ipak je dobila zadatak da radi nešto, svejedno, oni su ionako abominacija sustava s nepostojećom paralelom u zapadnom svijetu i kao takvi nemaju razloga postojati. Kao osobito parazitirajući relikt socijalizma potrebno ih je što je prije moguće ukinuti budući da oni samo usisavaju i proždiru zdravo tkivo ove države (ono malo što je ostalo)m okupiraju vrijeme i prostor i ne stvaraju ama baš nikakvu tržišno nedostupnu dodanu vrijednost.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

Misao dana:
When faced with a radical crisis, when the old way of being in the world, of interacting with each other and with the realm of nature doesn’t work anymore, when survival is threatened by seemingly insurmountable problems, an individual life-form — or a species — will either die or become extinct or rise above the limitations of its condition through an evolutionary leap.

Categories
Business Politika Priroda i društvo

Kako će izgledati post-koronavirusna budućnost?

Ako smo prošli u proteklih nekoliko dana fazu samorefleksije i brige za one najbliže oko nas, sasvim sigurno ste se zapitali kako će izgledati naša budućnost nakon koronavirusa. Ovdje koristim termin “budućnost nakon koronavirusa” ali u biti razmišljam o svim pošastima koje su nas zadesile istovremeno, a trenutno se to brojanje svodi na koronavirus, zagrebački potres i ekonomsku krizu koja slijedi (ovaj popis nažalost nije nužno konačan, slobodno možete dodati i HDZ na listu ali tu smo skoro pa već razvili rezistenciju pa ga ne navodim zasebno). Ovo je prvi u vjerojatno dužem serijalu razmišljanja na tu temu.

Ako ste vlasnik ili direktor male ili srednje tvrtke, ili ste pak zaposleni u maloj ili srednjoj tvrtci (isto vrijedi i za obrte i OPGove) – a to je skoro pa polovica svih zaposlenih u RH, našli ste se u velikom problemu. Tvrtka u kojoj radite gotovo sigurno nema novčane rezerve koje su veće od mjesečne ili dvomjesečne plaće, ako ste u ugostiteljstvu ili drugim sličnim uslužnim djelatnostima vaša poslovna aktivnost je trenutno obustavljena odlukom Vlade i nemate načina ostvariti bilo kakav prihod. Opcije koje vam stoje na raspolaganju su podijeliti otkaze zaposlenima (uz manje ili veće obećanje da ćete ih vratiti natrag, ljudi jesu najveće blago većine tvrtki), no tada se izlažete isplati otpremnina koje su opet vjerojatno daleko veće od cash rezervi. Ništa manji problem nije ni sve ostalo, vjerojatno imate dugovanja prema dobavljačima koji panično traže plaćanje kako bi utvrdili cash poziciju i konsolidirali sve što se konsolidirati može, dok istovremeno vaši kupci oklijevaju s plaćanjem i odgađaju svako plaćanje koje nije apsolutno nužno. Investicije su stale (to se valjda podrazumijeva), a krediti i dalje nemilice teku neovisno o tome što je civilizacija povukla ručnu. 3.250 kuna pomoći je u biti jedina konkretna mjera koju je Vlada zasada ponudila. Sve drugo što su do sada na stol stavili je teška homeopatija i u biti samo odgoda neizbježnog.

Promatram ove naše u Vladi i oni pokušavaju kamilicom i nekom projekcijom autoriteta zadržati kontrolu, no vidi se među redovima kako oni u biti samo očekuju da će se probuditi u ponedjeljak i kako će noćna mora nestati (što naravno nije točno). Kao i u drugim krizama, zakvačili su se na dijelove sustava koji percipirano funkcioniraju (nacionalni stožer civilne zaštite i zdravstva), dok su drugi elementi totalno zaboravljeni. Dok naši susjedi (primjerice Janša), jurca okolo i ganja milijarde eura iz europskih novčanika (u kojima zasada treba samo posegnuti), naši genijalci trče panično u krug i diskutiraju o tome da “nema potrebe spekulirati o recesiji” ili slične izjave koje bi u boljim vremenima izazvale solidne napade smijeha. Zanimljivo je da je zabranjeno i kažnjivo u punom kinu vikati “požar, požar”, ali bi po mom mišljenju jednako kažnjivo trebalo biti i objašnjavati kako nema požara iako je zgrada sasvim očigledno u plamenu.

Naravno, javili su se i dežurni moralisti/ekonomisti i socijalisti (liberala koji u ovome času zazivaju državne intervencije ne nedostaje) i svatko daje svoj obol javnoj diskusiji. Liberali traže brzu i snažnu intervenciju države što ima smisla jer država pruža okvir, porezi koje plaćamo su naknada, mogli bi reći polica osiguranja, da će sustav funkcionirati što u ovome trenutku nije slučaj, a sasvim je neizvjesno u kojem trenutku će neka razina normalnosti uopće biti postignuta. Neki pak kažu kako ova situacija odgovara ratnom stanju, što je meni se čini samo donekle točno, jer u ratu uvijek imaš industriju koja velikom brzinom proizvodi za ratne potrebe i postoji velika potreba za raznim robama, no u ovome času kompletni teritorij je (barem privremeno) “pao” u ruke virusnog korona-neprijatelja i proizvodnja je obustavljena po svim razinama i sveli smo se na ono što znamo zvati “hladni pogon”. Većina je kod kuće i čeka razvoj situacije. Socijalisti se pak ismijavaju poduzetnicima i pitaju gdje su sada silni profiti i kako je moguće da se očekuje od nezaposlenog da preživi mjesece bez kuna, a istovremeno velike i navodno solidne tvrtke ne mogu izdržati niti nekoliko tjedana. Od svih su mi najbolji sindikalisti, Vilim Ribič kao posljednji relikt socijalizma (i kojeg bi odavno trebali držati u nekoj vitrini) jučer kaže kako je voljan pristati na smanjenje plaća u javnom sektoru ako mu netko uspije dokazati kako će to pomoći. Ako ignoriramo činjenicu da postoje ljudi kojima 2 i 2 nikada neće biti četiri jer im sinapse u glavi jednostavno nisu tako posložene (a Vilim je tu među najtvrdokornijim slijepcima koji se suočavaju s očiglednim), ono što on u biti kaže jest to da je potrošnja 350.000 ljudi državnog i javnog sektora ključ oporavka ukupnog gospodarstva. Naravno, u ukupnom gospodarstvu ima oko 1.6-1.7 milijuna zaposlenih (ili ih je barem toliko bilo prije koji tjedan), i on kaže/tvrdi i izaziva bilo koga drugoga da ga uvjeri u suprotno kako upravo tih 350.000 mora biti dobro da bi se nas preostalih 1.2-1.3 milijuna oporavilo (nema tu ni S od solidarnosti ali ni od sindikata, jer riječ sindikat označava grupu ljudi koji promoviraju zajednički interes ili pak grupu ljudi ili tvrtki koje su voljne podijeliti zajednički trošak kako bi financirali neku operaciju u kojoj je potrebna velika količina novca). Licemjernije izjave nisam vidio ili čuo dugo vremena. Naravno, sindikalisti koji su inače i jako dobri PR-ovci, sada u prvi plan guraju liječnike i medicinske sestre, vatrogasce i policajce na kojima doista je veliki teret ove situacije (barem ove koronavirusno-potresne), ali dok nas hvataju na emociju, istovremeno iza leđa pokušaju progurati stotine tisuća onih koji trenutno sjede doma i pokušavaju shvatiti kako funkcioniraju MS Teams ili zašto bi oni nešto morali raditi dok cijela država stoji.

Još jedan sjajan argument je taj da u trenucima krize ili gospodarskog usporavanja svaki udžbenik kaže da država svojom potrošnjom mora stimulirati poslovni sektor. Ovdje ima više problema, kao prvo – poglavlje udžbenika koji opisuje ovu situaciju još nije napisano i makar ima sličnosti s nekim drugim starijim dijelovima knjige to ne znači da je ovu situaciju moguće “liječiti” klasičnim ekonomskim doktrinama, a osim toga gospodarstvo nije usporilo nego je stalo, ukopalo se u mjesto i ne želi mrdnuti, što je situacija koju ili nismo nikada imali ili je ona zadnji puta postojala prije puno stotina godina. U globaliziranom svijetu gdje su lanci opskrbe za čak i najjednostavnije proizvode rastepeni na više kontinenata, nema presedana ili iskustva koje bi adekvatno opisalo, a kamoli riješilo ovu situaciju. Neobični problem nećemo riješiti običnim, a posebno ne udžbeničkim rješenjima. Ako nešto treba napraviti, to je da se država mora jeftino zadužiti (a trenutno se može zaduživati sa skoro pa nultim kamatama) i sustav ePorezne treba biti sustav za odobravanje kredita, odgoda i koječega drugoga samo zato da održimo razinu ekonomske aktivnosti. Kasnije ćemo se razračunavati tko jest a tko nije smio nešto zatražiti i da li je 200kn poreznog duga doista (really???) diskvalificirajući faktor.

Nego, nakon ove male retrospektive, da ponudim par stvari za razmišljanje:

  • Ako ste u businessu koji se na bilo koji način može “pivotirati” na online funkcioniranje, prodaju i trgovinu (btw. gdje ste do sada bili), onda svakako krenite razmatrati korake koji idu u tom smjeru. Ova situacija će trajati i trajati će dugo, a njezine posljedice još duže, online poslovanje će postati norma ako to već nije i treba učiniti sve da se prebacite u online svijet. Razmislite i o elektronskom slanju dokumenata i eRačuna, jer je odlazak u poštu postao potencijalno pogibeljni zadatak.
  • Ako ste u turističkom businessu ili bilo čemu naslonjenom na turističku industriju onda opako razmislite o posljedicama ove situacije. Prije neku večer sam došao do zaključka, a vidim da Kina to počinje provoditi već sada, je to da kada ova karantena i prođe ili je krenemo relaksirati, biti ćemo prisiljeni zatvoriti granice za goste na duži rok. To ne znači da oni neće moći doći, nego da ako dođu da će morati prvo u samoizolaciju od četrnaest dana. To će morati biti na nacionalnim granicama jer je više nego očigledno kako različite države rješavaju ovaj problem drugačije i ako obuzdamo epidemiju ovdje (a Hrvatska je, ako je vjerovati brojevima i situaciji, na putu da prođe vrlo solidno), nećemo smjeti dopustiti mogućnost da virus ponovno uđe među populaciju. To znači da barem ove sezone neće biti uopće stranih gostiju, a slobodna putovanja će biti žestoko limitirana do trenutka pronalaska cjepiva.
  • Osim turističke migracije, postoji i veliki broj ljudi koji su prelazili EU granice u potrazi za sezonskim poslovima u poljoprivredi. To više nije moguće i za očekivati je s jedne strane da ti ljudi neće ostvariti dohodak na koji su navikli (a koji je dohodak za preživljavanje a ne za bogaćenje) pa se udara na tu i inače osjetljivu društvenu skupinu, a s druge strane jako će trpjeti i proizvodnja hrane iz čega slijedi da će cijene hrane, osobito svježe, vjerojatno narasti. Ako imate vrt…
  • I uhljebi su u strahu. U potezu bez presedana, HGK je neke članove komore oslobodio plaćanja članarine. Ovdje treba uočiti i nemilosrdno rastaviti na proste faktore dva zanimljiva (a tako tipično birokratska) detalja. prvo, HGK je bila jakooo specifična u djelatnostima koja se oslobađaju članarine. DZS prilikom registracije daje mogućnost odabira djelatnosti i vi u biti napišete nešto (što mislite da će vam biti pretežita djelatnost, ili ako ste malo iskusniji, napišete djelatnost koja će vas odmaknuti od spomeničkih, turističkih članarina ili obveza izvještavanja prema DZS-u), djelatnosti se definiraju po razredima a oni odu do nekih detalja (četiri znamenke). To vam je kao da imate poštanske brojeve, ako poštanski broj počinje s brojem 1 onda znate da je to nešto u ili oko Zagreba, no ako napišete 10115 onda znamo da se to odnosi samo na poštanski ured u Savskoj. Mislim da je totalni idotizam misliti da je samo mali suženi popis djelatnosti zahvaćen, no s druge strane oni vjerojatno žele dati #dojam_da_nešto_rade. Drugi genijalni detalj je to da oni predviđaju mjere da traju do kraja svibnja, civilizacija je u ruševinama ali eto Luka Burilović i njegova ekonomska škola smatraju da će od 1. lipnja biti sve po starom.
  • Naša Vlada je na ovu krizu odlučila krenuti homeopatskim mjerama. Naši susjedi štancaju novce u četiri smjene osam dana tjedno a mi se igramo odgoda plaćanja i koliko mi ptičice iz Vlade dojavljuju, razmatraju hoćemo li moći zadržati kriterije za uvođenje Eura. Zašto su Plenković i Marić u Zagrebu umjesto da su u Briselu i Frankfurtu i zgrću novce u onaj vladin Challenger pa koliko stane, stane? Novca u ovome času ima na bacanje, no smatram da je iluzija vjerovati da će ovaj bal dugo trajati (po mojoj procjeni, otprilike do časa kada se shvati da bacanje novca na vatru samo potpiruje plamen).
  • Silne mjere koje su ovi birokrati iz prethodnog bullet pointa osmislili imaju cijeli niz pratećih pravilnika, uputa, i memoranduma o postupanju. Ono što birokrati naravno ne razumiju jest to da je 95+% svih tvrtki u ovoj državi u kategoriji obrta, mikro ili male tvrtke, a to pak posljedično znači da je osoba zadužena za ispunjavanje tih silnih formulara i obrazloženja poduzetnik – najvredniji resurs tvrtke koji u ovom času mora razmišljati i činiti sve da njegov poslovni poduhvat preživi, no svejedno država iz nekog razloga smatra da on mora obrazlagati savršeno i svima očigledne stvari poput pandemije i potresa. Čudo da nisu tražili da se doda motivacijsko pismo ili barem kraći esej o očekivanim efektima na poslovanje. Najbolji detalj mi je totalno besmislena rečenica na ePoreznoj gdje morate kliknuti checkbox “da pod materijalnom i krivičnom odgovornošću…”, toga ima samo kod nas, i naravn to da morate imate odgovarajuću razinu autorizacije da bi predali zahtjev, nećeš ti meni ništa neovlašteno… (makar ti je USB stick kod osobe u samoizolaciji ili pod ruševinama).
  • Nekako nam je fokus zadnjih dana skroz skliznuo na Vladu, i malo vremena provodimo razmišljajući o jedinicama lokalne uprave i samouprave, njih svih 577 komada koliko ih imamo (+-, teško je pratiti radnju). Kako se oni financiraju iz komunalne naknade i prihoda od poreza na dohodak koji ovih dana strelovito pada nizbrdo, za očekivati je da će oni vrlo, vrlo uskoro postati jako glasni. Možda nas to dovede do zaključka kako ih je jednostavno previše.

Misao dana:
Whatever became of the moment when one first knew about death? There must have been one, a moment, in childhood, when it first occurred to you that you don’t go on forever. It must have been shattering, stamped into one’s memory. And yet I can’t remember it. It never occurred to me at all. We must be born with an intuition of mortality. Before we know the word for it, before we know that there are words,out we come, bloodied and squalling… with the knowledge that for all the points of the compass, there’s only one direction and time is its only measure