Izaslanici 360 sindikata iz 150 zemalja svijeta okupili su se u utorak u Beču kako bi osnovali opsežniju organizaciju, Međunarodnu konfederaciju sindikata (ITUC). Da li sam ja jedini koji uočava, kako to Berislav kaže “ironiju”?
Category: Priroda i društvo
Tekstovi o prirodi i društvu koje nas okružuje.
Categories
Mit o prosječnoj plaći
Već duže vremena me interesira koncept prosječne netto (ili brutto) plaće koja se isplaćuje u hrvatskoj, budući da je ta ista osnovica (koja za kolovoz ove godine iznosi 4.633kn netto) ujedno i temelj svih potraživanja sindikata i njima sličnih institucija kada traže povećanje svojih primitaka.
Naime, kako smo koncentrirani na Zagreb koji kao što znamo ima BDP jedna ili veći od pojedinih država EU (a pritom ne mislim na novih 10 članica), onda dođemo brzo do zaključka kako je, može biti, zagrebačka perspektiva bitno drugačija od perspektive koja se primjerice vidi iz Osijeka, Nove Gradiške, Gospića ili recimo Makarske.
Nažalost, naš državni zavod za statistiku javno objavljuje samo dio podataka koji kada bi se kombinirao bi mogao dati odgovore i na pitanja koja ja imam, no daleko je jednostavnije to njih direktno pitati (ono, zakon o pravu na pristup informacijama i tome slično). Nemam nekih velikih nada da ću tražene podatke i dobiti, no evo što se može iskombinirati iz javno dostupnih podataka (ovo su grube kalkulacije i u principu iznosim koncepte, za veću razinu detalja odite na stranice državnog zavoda za statistiku).
Na stranicama DZSa, u biltenima možete pronaći iznose netto (ili brutto) plaća po segmentima industrija, no ono što nije moguće pronaći je recimo odnos broja zaposlenih u pojedinim industrijama koji čine taj prosjek. Tako npr. imamo situaciju da je prosječna netto plaća u poljoprivredi 3.698kn, no ona se dijeli na poljoprivredu i šumarstvu (gdje je prosjek 3.715) i ribarstvo (gdje je prosjek 3.350), i dok bi se lagano izračunalo koji je međusobni odnos poljoprivrede i ribarstva, situacije je malo kompliciranija u nepoljoprivrednim djelatnostima koje su podijeljene na 4 segmenta, ili uslužne djelatnosti koje su podijeljene na 11 segmenata.
Temeljni argument državnih službenika je da žele postići prosjek plaća koji je veći od državnog prosjeka. Ako pogledamo uslužne djelatnosti, nije teško zaključiti kako je prosjek javne uprave i obrane 4.749kn (dakle kojih 2-3% iznad prosjeka), u obrazovanju je bitno lošija situacija sa 4.342 (6-7% manje od prosjeka), zdrastvena zaštita 5.109kn (10% iznad prosjeka) i ostale djelatnosti koje su 4.634 (dakle dead_on).
U segmentu uslužnih djelatnosti, prosjek najbijaju značajnijim iznosima financijsko posredovanje (aka. banke) s 6.417kn, prijevoz skladištenje i veze s 5.250kn (čitaj telekomunikacije). U nepoljoprivrednim djelatnostima prosjek dobrim dijelom štancaju distributeri energije (struja, plin, nafta, voda), dakle tvrtke koje su u većinskom državnom vlasništvu ili javna poduzeća, te rudarstvo i vađenje (valjda kamenolomi) s 4.973kn.
Iz gore navedenog, nije osobito teško zaključiti kako bi izuzimanjem osobnih dohodaka javne uprave te industrija za koje znamo da su iznimno profitabilne (i koje, čini se, žive život za sebe) prosjek dramatično smanjili. Još kada bi taj prosjek pokušali složiti po geografskoj pripadnosti, ne bi bilo osobito teško zaključiti kako javni djelatnici, osim u vjerojatno zagrebu i potencijalno drugim gradskim središtima imaju značajno veću plaću nego prosjek ove države.
Misao dana:
One man’s wage rise is another man’s price increase.
Categories
Ovdje se jedu žganci
U nedjelju sam otišao u dućan kupiti namirnice za nedjeljni ručak (da ja sam jedan od 90% onih koji kupuju u dućanu nedjeljom i nemam nikakvih moralnih ili drugih kočnica oko toga). Jedan od artikala kojeg sam zapazio u frižideru su čvarci, no zanimljivost ovih konkretnih čvaraka je da su bili uvezeni iz austrije (ne volim čvarke). Njoki su bili talijanski (potrebno ih je kuhati samo 5 minuta). Bijeli luk je također iz uvoza. Kruh kojem samo dovrše pečenje, u Mercatoru je napravljen u Grosuplju. Meso je (nadam se) ipak bilo hrvatsko…
Nije li čudno da tako veliki broj raznih artikala uvozimo unatoč tome što smo totalno sposobni sve napraviti i sami.
Otkriće mi je bilo da smo nedavno uvezli neke silne tone lišća (da, lišća, to je ono što pada s drveća u jesen), čini se da niti hrvatsko lišće nije dovoljno dobro; a otkrio sam da uvozimo i tisuće tona sijena (to bi bila pokošena i osušena trava pripremljena za hranjenje stoke) jer navodno i toga kod nas nedostaje. Obzirom da su nam i krave iz uvoza, može biti da ne žele jesti našu travu?
Zašto je to tako? Da li je to problem hrvatskog seljaka koji ne zna prodati (ili možda čak ne želi) svoj proizvod, ili je to pak strukturni problem cijele poljoprivrede ili je sve skupa velika zavjera uvozničkog lobija (kojem je, zamislite, samo profit na pameti)?
Slična stvar je i u drugim industrijama, no nekako (valjda zato što moramo jesti svaki dan) mi se čini kako je poljoprivreda slika funkcioniranja naše države jer eto, čak niti kada se treba prosvjedovati (a to se trebalo desiti jučer) niti onda se ne može biti složan. Zanimljivo je u jučerašnjem prosvjedu koji se trebao održati zbog kašnjenja isplata poticaja, a predstavnici seljačkog saveza su rekli kako mljudi nemaju za gorivo i gnojivo – razlog slabog odaziva i otkazivanja je “jesenska sjetva”, dakle oni koji navodno ne mogu sijati jer nemaju novaca nisu mogli prosvjedovati jer, eto, siju. Malo mi je to čudno.
Ima jedna priča o punjenoj paprici u kojoj je važno znati da sam mali dioničar Podravke. Naime, volim povremeno pojesti kiseljenu papriku punjenu kupusom. Otišao sam u BILLA-u i odlučio kupiti punjenu papriku. Na polici je bilo nekoliko međusobno različith vrsta papirke između kojih i Podravkina. Problem je u tome što je razlika cijene između Podravkine paprike i prve slijedeće bila veća od 20%. Naravno, radi se o svega dvije-tri kune, no, ako 20-30% prebacim na mjesečni iznos nabavki, te dvije-tri kune se uopće ne čine zanemarivim. Pitanje je što učiniti, kupiti Podravkinu papriku (pritom samom sebi vratiti koju lipu u džep kroz profit Podravke i rast dionice, jer se eto paprike prodaju ko lude), usrećiti malo Šukera kroz dodanu vrijednost koju je Podravka uspjela meni prodati ili pak kupiti inozemnu papriku i usrećiti slovenskog, austrijskog ili čini mi se mađarskog seljaka?
Sjećam se jedne druge priče koja je također uključivala Podravku (ali i Kraš) a u kojem su pojedini proizvodi te tvrtke u inozemstvu očigledno jeftiniji nego na našim policama. Pa se pitam zašto? Da li je to pitanje trgovačkog lobija (koji je dobro povezan s uvoznim) i koji namjerno favorizira inozemne proizvođače, ili možda Podravka i Kraš pokušavaju naplatiti neku premiju na domaćem terenu? Ako da, zašto to čine?
Ova priča nema stvarnu poantu, a ako ona i postoji to je da ova država još uvijek nije naučila poantu timskog rada, i sve silno repriziranje Vlaka u snijegu nije se do dana današnjeg isplatilo.
Razlika između timskog rada i outsourcinga (kojeg sam spomenuo u prethodnjem tekstu) je vrlo malena, i ako se potrudite može u cijelosti nestati.
Misao dana:
“There seem to be but three ways for a nation to acquire wealth. The first is by war, as the Romans did, in plundering their conquered neighbors. This is robbery. The second by commerce, which is generally cheating. The third by agriculture, the only honest way, wherein man receives a real increase of the seed thrown into the ground, in a kind of continual miracle, wrought by the hand of God in his favor, as a reward for his innocent life and his virtuous industry.”