Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
Literatura Politika

Blink, Warren Harding vs. Ivo Sanader

Blink je naziv posljednje knjige Malcolma Gladwella, a koja objašnjava fenomen zbog kojega ste ovaj tekst odlučili pročitati do kraja, i ja ću ga ilustrirati na Warren Harding fenomenu.

Slijedi prijevod dijela trećeg poglavlja (slobodni prijevod, djelomično kraćen):

Jednog ranog jutra 1899., u vrtu Globe hotela u Richwood, Ohio, susrela su se dva čovjeka. Jedan je bio odvjetnik i lobist imenom Harry Daugherty. On je bio čovjek crvena lica i ravne crne kose. On je bio Machiavelli politike Ohia, klasična siva eminencija, dobar sudac karaktera ili, u najgorem slučaju, političke prilike. Druga osoba je bio novinski urednik iz malog gradića Marion, Ohio, koji je u tome času bio udaljen sedam dana od pobjede za Ohio državni senat. Njegovo je ime Warren Harding. Daugherty ga je pogledao te je bio odmah zaprepašten onime što je vidio. Kao što je novinar Mark Sullivan napisao:

Vrijedi pogledati Hardinga. U ono vrijeme imao je 35 godina. Veličina njegove glava, crte lica, ramena i torzo su obuzimali pažnju; proporcije jednog u odnosu na drugo su bila takve da bi ga bilo tko u bilo kojim uvjetima proglasio zgodnim – u kasnijim godinama kada je postao poznatiji, riječ “Rimljan” je povremeno bila korištena kako bi se opisala njegova pojava. Kada bi ustao, njegove noge su bile upečatljive i u proporciji s ostatkom tijela, lakoća kojom se kretao i stav odavali su dojam fizičkog dostojanstva i energije. Njegove široko postavljene oči, gusta crna kosa, i brončani ten davali su mu dopadljivost indijanca. Pristojnost kojom je svoje sjedalo dao strancu sugerirali su istinsko prijateljstvo prema ljudima koji ga okružuju. Njegov glas je bio očigledno rezonantan, muški i topao. Pažnja koju je posvećivao odijevanju odudarala je od male sredine iz koje je došao. Njegovi nastup sugerira dobronamjernost i želju da ugodi svakome.

U tome času, kada je Daugherty pogledao Hardinga, ideja mu je pala na pamet a koja će promijeniti tijek Američke povijesti: Ne bi li bilo sjajno da ova osoba postane Američki predsjednik?

Warren Harding nije bio osobito inteligentna osoba. Volio je igrati poker i golf, volio je piti i, više od svega, ganjati žene; u stvari, njegovi seksualni apetiti su postali dio legende. Kako se dizao s jedne političke funkcije na drugu nikada se nije isticao. Bio je neodređen u stavovima i nezainteresiran za politiku. Njegovi govori su bili opisani kao “vojska pompoznih fraza u potrazi za idejom”. Nakon odabir au senat 1914 godine, bio je odsutan u debatama o pravima žena i prohibicije – dva najveća politička problema tog vremena. Polako i stabilno je napredovao od lokalne politike Ohia samo zato što ga je tjerala njegova supruga Florence, a u svemu ga je pratio i iza scene “sređivao” Harry Daugherty i naravno, zato što je s godinama postajao fizički sve neodoljiviji. Na jednome je banketu jedan simpatizer uzviknuo “Zašto, pobogu, pa on izgleda kao senator!” – te je tako i postao senator. Harding je, prema njegovom bigrafu Francisu Rusellu mogao odjenuti togu, stati na pozornicu i odglumiti u Julije Cezaru. Daugherty je sredio da se Harding obrati Republikanskoj konvenciji 1916 godine, samo zato jer je znao da ljudi moraju vidjeti Hardinga kako izgleda i čuti njegov glas da bi bili uvjereni u njegovu sudbinu da postane američki predsjednik. 1920. Daugherty je protivno Hardingovoj želji uspio natjerati Hardinga da se kandidira za predsjednika.

Harding je ušao na repulikansku konvenciju kao šesti od ukupno šest kandidata. Daugherty nije bio zabrinut. Konvencija se zakomplicirala u pat poziciji između dva kandidata, pa su delegati, kao što je to Daugherty predvidio, morali potražiti alternativnog i neutralnog kandidata. Kome će se okrenuti u tako ozbiljnom trenutku, ako ne čovjeku koji doslovce zrači razumom, dostojanstvom i koji prije svega izgleda predsjednički? Šefovi Republikanske stranke su mahali rukama i počeli se pitati postoji li jedan kandidat oko kojega bi se svi mogli složiti? Jednom ime je odmah iskočilo: Harding! I tako je senator Harding postao predsjednički kandidat, a kasnije te jeseni nakon kampanjekandidat Harding je postao predsjednik Harding. Odslužio je svega dvije godine prije nego što je umro od infarkta. On je bio, kako se mnogi povjesničari slažu, jedan od najgorih predsjednika u Američkoj povijesti.

Knjiga Blink govori o odlukama koje donosimo u treptaj oka a kasnije racionaliziramo zašto smo baš tako odlučili. Često su takve odluke točne i opravdane, no ponekada, kao u slučaju Warrena Hardinga vode u katastrofu.

Misao dana:
A sada zamijeniti ime Warrena Hardinga s Ivo Sanader i pročitajte ponovno.

Share the post "Blink, Warren Harding vs. Ivo Sanader"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika

Mora li Kosovo ostati dio Srbije?

Malo jedan čudni tekst, no tema mi se čini zanimljivom, a kako sam bio direktni sudionik diskusije čisto i da je dokumentiram. Naime, danas je Boris Tadić, predsjednik Srbije u Vijeću Europe održao kraći govor o značenju i razvitku demokracije te je potom gotovo sat vremena odgovarao na pitanja polaznika ljetnog sveučilišta (njih otprilike 600 iz 15 zemalja europe).

Jedno od zanimljivijih priča iz očiglednih razloga je i priča o Kosovu koja sada ulazi u svoje finale jer dok su pljuštala pitanja po Tadiću, istovremeno se u americi odvija diskusija između Putina i Busha koja će sasvim sigurno odrediti ili barem značajno utjecati na sudbinu Kosova. Priča koju nam je ispričao Boris Tadić je samo jedna strana medalje i sasvim sigurno treba saslušati i drugu stranu, no moj je dojam kako je Tadić uspio stvoriti dojam iskrenosti te je barem mene (napominjem da nisam čuo drugu stranu priče) uvjeriti kako Kosovo mora ostati dio Srbije.

Atmosfera nije nužno bila u cijelosti naklonjena Tadiću budući da su u dvorani bili predstavnici iz Albanije i Kosova, te su u nekoliko navrata jasnim negodovanjem ali i vrlo direktnim pitanjima pokušali razbiti Tadićevu argumentaciju (do razine da je osiguranje već krenulo smirivati Kosovare, a predsjedavajući Vijeća Europe je u jednome trenutku morao podsjetiti Tadića da je demokracija i slušanje i odgovaranje na neugodna pitanja).

U svakom slučaju, tih sat i pol vremena je bilo vrlo dobro utrošeno vrijeme jer smo na djelu vidjeli (po mom mišljenju) sjajnog političara koji je barem s one zanatske strane uspio odraditi predavanje i grillanje iznimno dobro; pritom ne gubeći niti u jednome času nit, bez da se vidno uzrujao na neugodna pitanja ili da je izbjegao odgovor (uz jedan jedini izuzetak).

I još samo da opišem njegovu argumentaciju koja je zanimljiva. Naime, njegova temeljna postavka je da je funkcija predsjednika Srbije između ostaloga da osigura integritet i suverenitet njegove zemlje, te da je prirodno da se bori za svaki pedalj zemlje koja mu zemljopisno pripada, a Kosovo je sastavni dio Srbije već stoljećima. Nadalje, on tvrdi kako bi otcjepljenje Kosova čija se opravdanost argumentira potencijalnim nasiljem koje će se desiti ako priznanje izostane – postaviti značajni presedan u drugim sličnim situacijama kojih ima širom svijeta u izobilju. Naveo je nekoliko primjera od kojih se neki nalaze u okolici Crnoga mora gdje zemlje imaju identične ili vrlo slične situacije koje mogu biti značajno pogođene primjerom nasilnog izuzimanja Kosova od Srbije. Za razliku od Kosova koje je pak samo politički problem, zemlje crnoga mora nalaze se na važnoj energetskoj ruti i takav razvoj događaja bi značajno utjecao na energetsku sliku europe jer bi se time kreirala značajna nestabilnost u regiji na duži vremenski rok.

Nadalje, u slučaju da međunarodna zajednica izdvoji Kosovo, koja je moguća racionalizacija da se i primjerice Republika Srpska po tom istom mehanizmu ne pripoji Srbiji ili postane u cijelosti samostalna država? A ako se to desi i dođe do dezintegracije BIH onda smo svi ponovno na pozicijama na kojima smo bili prije petnaest godina (ako govorimo o političkoj stabilnosti regije).

Ovo je teški sažetak koji pišem iz glave, no argumentacija mi se čini solidna i vrijedna razmatranja. Nemam nekog osobitog sentimenta prema Srbiji i prva reakcija mi je da im to Kosovo treba uzeti, ako ništa drugo onda kao kaznu za devedesete godine – no kada pogledam argumente ovako posložene, pitam se da li je to ispravan način rješavanja problema? Nije da moje mišljenje i stav ima bilo kakvu težinu u međunarodnim odnosima, ili da će imalo utjecati na finalno rješenje problema Kosova, no ponavljam pitanje; Da li bi otcjepljenjem Kosova stabilizirali možda Kosovo, no istovremeno sasvim sigurno srušili stabilnost Srbije (a bez stabilnosti Srbije nema stabilnosti u regiji, to je nadam se svima jasno), a potencijalno stvorili i presedan koji se poput lančane reakcije može preseliti na cijeli niz drugih slučajeva u svijet.

Misao dana:
Room for improvement is the largest room in the world.

Share the post "Mora li Kosovo ostati dio Srbije?"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika Video

Sabor HDZa, epilog

Snimio sam desetak minuta događanja iz Cibone no nešto me muči s mojom DVD pisalicom tako da ništa od jubitoa (zasada), tako da update slijedi kada ulovim vremena.

Sada malo analize HDZovog sabora nakon prespavane noći. Kao prvo, u odnosu na SDPovu konvenciju ogromna je razlika bila u uvjetima za novinare s kojima sam se ja družio, bili smo zgurani u malenu sobu, ponuđena je bila samo voda (koje je nestalo) i kava iz automata (koje je prvo nestalo), u novinarskoj sobi neko vrijeme nije bilo struje i interneta, stolci su bili tako postavljeni da bi prošli s jednog kraja prostorije na drugi u pravilu ste morali dignuti barem nekoga. Neki su dobili i sendviče no nisam shvatio odakle su došli i zašto ih nema više. Imam snimku press sobe na videu pa ćete to vidjeti kako je izgledalo.

[youtube]zNevvaWKRuU[/youtube]

Za one koji znaju oko Cibonine dvorane ima prsten hodnika kroz koji se do dvorane i dolazi, prsten je dobrim dijelom (nevjerojatno velikim dijelom ako se mene pita) zakrčen smećem kartonskih kutija u kojima su se nalazili materijali za sabor, fora je da su kutije bile različite kao da su ljudi te materijale pakirali u prvo što im padne pod ruku.

Dvorana je bila zakrčena ljudima, gužva je bila iznimno velika (iako ne i nemoguća za hodanje), osiguranja je bilo strašno puno od policije ispred dvorane preko likova s prozirnim slušalicama u crnim odijelima na svim hodnicima i po dobrom dijelu dvorane, pa do primjerice rendgena i detektora metala na samom ulazu (barem ovome za novinare). Unatoč potvrđenoj akreditaciji, nije me bilo na popisu i što sam ja ženi izgovorio na ulazu to je ona i zapisala.

Razglas je bio preglasan dok su govorili političari – mislim da je to bilo namjerno napravljeno radi efekta. Najglasnije je bilo za vrijeme dok je trabunjao Ivo Sanader (hrvatski premijer, op.a.).

A sada malo o sadržaju; kao prvo (a vidim da su mnogi to primjetili), cijeli skup je režirao Dolenčić koji je od toga napravio kazalište, red zabave, red muzike, red političara i tako nekoliko put a na kraju ljubitelj opere (osobito veronske scene) dr Ivo. Neki od govora su bili prilično dobri, primjerice Darko Milinović je imao sjajan govor na temelju kojega ja koji nemam licencu mu mogu slobodno preporučiti da potraži profesionalnu pomoć. Hebranga i Jandrokovića sam u cijelosti propustio. Martina Dalić je bila dosadna.

Ono što se moglo primjetiti (ako gledate na stvari poput mene, a podsjećam da ja nisam nužno najobjektivniji u tome) je da je većina govora bila defenzivna tj. odgovarali su na teme koje je nametnuo SDP. Primjerice to je tema glasanja dijaspore odnosno pitanje gospodarskog programa SDPa. Skoro je pa nevjerojatno koliko je vremena potrošeno na kritiziranje (i povremeno direktno vrijeđanje) oporbe i programa koje je oporba predstavila. Stoga zaključujem kako je ovaj sabor bio za unutarnju upotrebu HDZa i mobilizaciju njihovog članstva koje koliko god lobotomirano bilo mora biti barem dijelom načeto od ovih silnih afera koje su se u posljednje vrijeme zabrojale, odnosno anketa koje polako ali sigurno signaliziraju odlazak HDZa sa scene (unatoč sada već 7% razlike, ja i dalje nisam toliko uvjeren i razlika mora biti veća). Sabor HDZa nije prema javnosti poslao niti jednu poruku koju nismo znali do sada, predizborni program nije predstavljen, a u klasičnom HDZ spinu umotani su pojedini i djelomični podaci koji govore o postignućima ove vlade. Gotovo je nevjerojatno (no to je IRIjevo istraživanje pokazalo) kako ljudi misle da je HDZ sagradio više cesta nego koalicijska vlast (što je totalna glupost), dok ekonomske parametre (poput ovoga rasta BDPa u prvom kvartalu) ne dovode u relaciju s ostalim parametrima (potrošnje ili zaduženja).

Jedine dvije stvarne novosti, koje su totalno bizarne, je glasanje od 16 godina (što je prijedlog koji je već bio u parlamentu od strane SDPa i kojeg je ako se ne varam HDZ već jednom odbio) , rad umirovljenika bez da im se mirovina stavi u mirovanje (na stranicama SDPove mirovinske reforme imate negdje statistike starosti umirovljenika – to su iznimno nepovoljni podaci jer imamo ogromni broj vrlo mladih umirovljenika). Ova ideja mi se ne sviđa zato jer će postojeći umirovljenik biti puno konkurentniji poslodavcu nego obični radnik. Naime po pokazanom planu na plaću umirovljenika neće se obračunavati mirovinski doprinos (pa će biti jeftiniji), a po samoj logici stvari umirovljenik koji će imati dupli prihod biti će u stanju prihvatiti nižu plaću nego radnik kojem je to jedini izvor prihoda. I zadnje, predloženo je da se u prvoj godini zaposlenja ne obračunava novozaposlenima doprinos na zdravstvo (koji trenutno iznosi 20%), što mi je također glupo jer je primjerenije da se država (ako se već odriče) odrekne poreza a ne doprinosa na zdravstvo, zašto baš zdravstvo koje nam je u totalnoj banani? Osim toga, mislim da se različitim mjerama oslobađaju različitih davanja vrlo široke mase korisnika tako da su ogromne količine pomoći raširene na veliki broj ljudi umjesto na razmjerno manji kojima je pomoć doista potrebna – tu će (barem u teoriji) porezni broj doista pomoći i to je prijedlog (koji je univerzalan i za SDP i za HDZ) koji će pomoći.

Hrvatska je zemlja koja 50% BDPa redistribuira čime smo praktički i dalje u komunizmu i o tome nije bilo niti riječi, nije spomenuto niti smanjenje poreza (iako je uporno naglašavano SDPovo predlaganje poreza na kapital i imovinu koje ima svoju jasnu protutežu u smanjenju drugih davanja), decentralizacija nije spomenuta, a vidi čuda, niti NATO ili EU.

I kao finale, cijeli taj program HDZ je nazvao “3×7” što je valjda antipod Jurčićevom “4×4”- no nije mi jasno kada su skovali taj 3×7 obzirom da su se podaci iz zavoda za statistiku saznali tek prije dan-dva (prvo je bilo 6%, pa 6.9 i na kraju 7%), no uredno su se ti podaci našli u “brošurama” koje su podijeljene izaslanicima…

Taj, kako to Martina lijepo zove “strateški okvir” sam dobio pa ću ga i proučiti u slijedećem razdoblju.

Eto, toliko o saboru HDZa, ostao sam Vam dužan još samo video, ali to tek kada se izborim s DVD snimalicom.

Slijedeći tjedan me nema, naime zahvaljujući Vijeću europe dobio sam priliku boraviti sedam dana u Strasbourgu te se iz prve ruke upoznati sa tijelima Vijeća europe, Europskom parlamentu te suda za ljudska prava. Program je iznimno bogat sa mnoštvom sjanih govornika i radionica, a i društvo s kojime idem je sjajno tako da teško da će biti previše blogiranja.

Misao dana:
To enter Europe, you must have a valid passport with a photograph of yourself in which you look like you are being booked on charges of soliciting sheep.

Share the post "Sabor HDZa, epilog"

  • Facebook
  • Bluesky