Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
Ekonomija Politika

Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)

Kako me nije bilo u Zagrebu cijeli niz tema mi je promakao od komentiranja:

  1. Večernji list je objavio tekst o tome zašto je gospodarski rast veći od 5% težak. Kao jedan od problema navode i restriktivne mjere HNBa koje ova provodi kako bi zaštitila tečaj kune (o problemu tečaja kune je govorio i Ljubo Jurčić tvrdeći kako se cementiranjem tečaja kune HNB i država odrekla jednog od najmoćnijih alata za reguliranje tržišta).
  2. Dogodio se i rebalans proračuna. Vlada je (još jednom u jako dugačkom nizu) odbila apsolutno svaki amandman na rebelans proračuna. Meni ovo nije jasno jer ne vjerujem da od 150 zastupnika u saboru nema niti jednog jedinog mudrog amandmana.
  3. Split je dobio novog gradonačelnika, a koji je još nekoliko dana ranije (baš kao i Sanader) uvjeravao sve okupljene da ostaje gradonačelnik. Sigurno je pao neki dogovor.
  4. Sanaderov spin oko akcije Maestro ne samo da se otopio u smislu optužbi koje se pojedincima mogu zalijepiti (Gotovac je najbolji od svih, čovjeku jeUskok u akciji koja je koštala oko 10 milijuna kuna uspjela dokazati da je dobio peku – uvijek volim vidjeti kada su moji porezni novci mudro utrošeni). Eh, i javnost misli da je to samo predizborna fora, a ne dostignuće ove vlade.
  5. Troškovi arheoloških iskopavanja HACa su narasli u mandatu ove vlade 14 puta. Supruga premijera Sanadera je arheolog. What a coincidence!
  6. Antun Novalić, lokalni Osiječki tajkun pravomoćno je oslobođen optužbe za gospodarski kriminal. Od svih tajkuna nijedan “veliki” nije završio iza brave (barem ne permanentno), podsjećam na riječi kardinala Bozanića: “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”.
  7. Vlada je izdala nove obveznice u vrijednosti od 3 milijarde kuna. Po tom istom PRu, vlada je smanjila svoj vanjski dug za nekih 7.5 milijardi u svome mandatu što oni valjda misle da je neki uspjeh. Podsjećam da država ima registrirani deficit svake godine, deficit iznosi nekih 3% (ako im vjerujemo) a prve godine je bio 6%. Ako je veličina državnog proračuna danas nekih 113mlrd kuna, ispada da je novonastalo zaduženje države u protekle četiri godine otprilike 15 milijardi kuna. Dakle država se zadužila za 15 milijardo novih kuna i 7.5 milijardi vanjskog duga zamijenila s unutarnjim dugom. Sada bih podsjetio na video s Jandrokovićem u Nedjeljom u 2 (jest da je sredina tjedna ali se svi zajedno možemo nasmijati), u tom videu imamo trenutak kada Sanader govori u Saboru i kaže kako je privatni i javni dug u malenoj državi poput Hrvatske jedno te isto. Ja bih na to dodao, da u malenoj državi poput naše izjednačio i unutarnji dug i vanjski dug. U prvom bulletu ovog teksta piše da su restriktivne mjere HNBa s visokim rezervacijama rezultirale i većom cijenom kapitala. Taj kapital netko treba platiti i unatoč tome što je tržište fondova i banaka (koje moraju imati rezerve) likvidno, svejedno tvrdim da se taj kapital mogao prikupiti drugdje jeftinije.
  8. Boris Mikšić, ridikul hrvatske visoke politike odlučio je da želi još jedno šamaranje i povlaćenje po novinama.
  9. Državno odvjetništvo je odbacilo prijave za sumnjve rabote u “Viktoru Lencu”, za razliku od primjerice Brodosplita – čini se kako su u Lencu ipak bili samo nesposobni ali ne i lopovi.
  10. Martina Dalić, moja omiljena ekonomistica, izjavila je u Nacionalu da vlada nema “miljenike među poduzetnicima”. Ovo je zanimljivo jer sam se odmah podsjetio na priču s recikliranjem PET boca koju je misteriozno dobila tvrtka koja je sagradila cijeli pogon samo za ovu namjenu na tržištu koje dosada nije uopće postojalo. Eh, da je i meni malo takve poduzetničke sreće.

Ljubo Jurčić je (očekivano) jučer postao kandidat SDPa za hrvatskog premijera; u posljednjih nekoliko dana krenula je mala i ničime izazvana medijska ofenziva demontiranja Jurčića s te pozicije. Argumenti su razni, od toga da Jurčić nije političar (što mu je vrlo nedavno bila velika prednost), preko toga da je Milanović daleko bolji izbor (iako Milanović nije zasada imao nijedan “public office”), pa do klasične HDZ spike o tome kako je Jurčić nedokazani kadar (u odnosu na koga?). Zanimljivo mi je čitati novinarske uratke danas i prije tri mjeseca jer kroz njih vidite dvoličnost i nekonzistentnost u pisanju. Nije mi jasno koji je argument prije tri mjeseca mogao biti vrijedan, a danas to više nije. To je ukratko i jedan od najvećih problema naše politike – kratkoročni interesi, a mediji čini se nisu u stanju podržati ništa što bi se duže zadržalo.

U svakome slučaju, Zoran Milanović je održao svoje predizborno obećanje i sada je na njemu (i Jurčiću) da snose posljedice svojih odluka.

Mi Hrvati smo čudni narod, baš kao što je svatko od nas najbolji trener ili nogometni izbornik, čini se da je svatko od nas spreman biti i premijer. Pitam se kako smo samo došli do te ideje? (doduše, gledajući ovu našu vladu čini mi se da vidim izvor)

Misao dana:
I think there is a good reason why the propaganda system works that way. It recognizes that the public will not support the actual policies. Therefore it is important to prevent any knowledge or understanding of them.

Share the post "Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Literatura Politika

Blink, Warren Harding vs. Ivo Sanader

Blink je naziv posljednje knjige Malcolma Gladwella, a koja objašnjava fenomen zbog kojega ste ovaj tekst odlučili pročitati do kraja, i ja ću ga ilustrirati na Warren Harding fenomenu.

Slijedi prijevod dijela trećeg poglavlja (slobodni prijevod, djelomično kraćen):

Jednog ranog jutra 1899., u vrtu Globe hotela u Richwood, Ohio, susrela su se dva čovjeka. Jedan je bio odvjetnik i lobist imenom Harry Daugherty. On je bio čovjek crvena lica i ravne crne kose. On je bio Machiavelli politike Ohia, klasična siva eminencija, dobar sudac karaktera ili, u najgorem slučaju, političke prilike. Druga osoba je bio novinski urednik iz malog gradića Marion, Ohio, koji je u tome času bio udaljen sedam dana od pobjede za Ohio državni senat. Njegovo je ime Warren Harding. Daugherty ga je pogledao te je bio odmah zaprepašten onime što je vidio. Kao što je novinar Mark Sullivan napisao:

Vrijedi pogledati Hardinga. U ono vrijeme imao je 35 godina. Veličina njegove glava, crte lica, ramena i torzo su obuzimali pažnju; proporcije jednog u odnosu na drugo su bila takve da bi ga bilo tko u bilo kojim uvjetima proglasio zgodnim – u kasnijim godinama kada je postao poznatiji, riječ “Rimljan” je povremeno bila korištena kako bi se opisala njegova pojava. Kada bi ustao, njegove noge su bile upečatljive i u proporciji s ostatkom tijela, lakoća kojom se kretao i stav odavali su dojam fizičkog dostojanstva i energije. Njegove široko postavljene oči, gusta crna kosa, i brončani ten davali su mu dopadljivost indijanca. Pristojnost kojom je svoje sjedalo dao strancu sugerirali su istinsko prijateljstvo prema ljudima koji ga okružuju. Njegov glas je bio očigledno rezonantan, muški i topao. Pažnja koju je posvećivao odijevanju odudarala je od male sredine iz koje je došao. Njegovi nastup sugerira dobronamjernost i želju da ugodi svakome.

U tome času, kada je Daugherty pogledao Hardinga, ideja mu je pala na pamet a koja će promijeniti tijek Američke povijesti: Ne bi li bilo sjajno da ova osoba postane Američki predsjednik?

Warren Harding nije bio osobito inteligentna osoba. Volio je igrati poker i golf, volio je piti i, više od svega, ganjati žene; u stvari, njegovi seksualni apetiti su postali dio legende. Kako se dizao s jedne političke funkcije na drugu nikada se nije isticao. Bio je neodređen u stavovima i nezainteresiran za politiku. Njegovi govori su bili opisani kao “vojska pompoznih fraza u potrazi za idejom”. Nakon odabir au senat 1914 godine, bio je odsutan u debatama o pravima žena i prohibicije – dva najveća politička problema tog vremena. Polako i stabilno je napredovao od lokalne politike Ohia samo zato što ga je tjerala njegova supruga Florence, a u svemu ga je pratio i iza scene “sređivao” Harry Daugherty i naravno, zato što je s godinama postajao fizički sve neodoljiviji. Na jednome je banketu jedan simpatizer uzviknuo “Zašto, pobogu, pa on izgleda kao senator!” – te je tako i postao senator. Harding je, prema njegovom bigrafu Francisu Rusellu mogao odjenuti togu, stati na pozornicu i odglumiti u Julije Cezaru. Daugherty je sredio da se Harding obrati Republikanskoj konvenciji 1916 godine, samo zato jer je znao da ljudi moraju vidjeti Hardinga kako izgleda i čuti njegov glas da bi bili uvjereni u njegovu sudbinu da postane američki predsjednik. 1920. Daugherty je protivno Hardingovoj želji uspio natjerati Hardinga da se kandidira za predsjednika.

Harding je ušao na repulikansku konvenciju kao šesti od ukupno šest kandidata. Daugherty nije bio zabrinut. Konvencija se zakomplicirala u pat poziciji između dva kandidata, pa su delegati, kao što je to Daugherty predvidio, morali potražiti alternativnog i neutralnog kandidata. Kome će se okrenuti u tako ozbiljnom trenutku, ako ne čovjeku koji doslovce zrači razumom, dostojanstvom i koji prije svega izgleda predsjednički? Šefovi Republikanske stranke su mahali rukama i počeli se pitati postoji li jedan kandidat oko kojega bi se svi mogli složiti? Jednom ime je odmah iskočilo: Harding! I tako je senator Harding postao predsjednički kandidat, a kasnije te jeseni nakon kampanjekandidat Harding je postao predsjednik Harding. Odslužio je svega dvije godine prije nego što je umro od infarkta. On je bio, kako se mnogi povjesničari slažu, jedan od najgorih predsjednika u Američkoj povijesti.

Knjiga Blink govori o odlukama koje donosimo u treptaj oka a kasnije racionaliziramo zašto smo baš tako odlučili. Često su takve odluke točne i opravdane, no ponekada, kao u slučaju Warrena Hardinga vode u katastrofu.

Misao dana:
A sada zamijeniti ime Warrena Hardinga s Ivo Sanader i pročitajte ponovno.

Share the post "Blink, Warren Harding vs. Ivo Sanader"

  • Facebook
  • Bluesky
Categories
Politika

Mora li Kosovo ostati dio Srbije?

Malo jedan čudni tekst, no tema mi se čini zanimljivom, a kako sam bio direktni sudionik diskusije čisto i da je dokumentiram. Naime, danas je Boris Tadić, predsjednik Srbije u Vijeću Europe održao kraći govor o značenju i razvitku demokracije te je potom gotovo sat vremena odgovarao na pitanja polaznika ljetnog sveučilišta (njih otprilike 600 iz 15 zemalja europe).

Jedno od zanimljivijih priča iz očiglednih razloga je i priča o Kosovu koja sada ulazi u svoje finale jer dok su pljuštala pitanja po Tadiću, istovremeno se u americi odvija diskusija između Putina i Busha koja će sasvim sigurno odrediti ili barem značajno utjecati na sudbinu Kosova. Priča koju nam je ispričao Boris Tadić je samo jedna strana medalje i sasvim sigurno treba saslušati i drugu stranu, no moj je dojam kako je Tadić uspio stvoriti dojam iskrenosti te je barem mene (napominjem da nisam čuo drugu stranu priče) uvjeriti kako Kosovo mora ostati dio Srbije.

Atmosfera nije nužno bila u cijelosti naklonjena Tadiću budući da su u dvorani bili predstavnici iz Albanije i Kosova, te su u nekoliko navrata jasnim negodovanjem ali i vrlo direktnim pitanjima pokušali razbiti Tadićevu argumentaciju (do razine da je osiguranje već krenulo smirivati Kosovare, a predsjedavajući Vijeća Europe je u jednome trenutku morao podsjetiti Tadića da je demokracija i slušanje i odgovaranje na neugodna pitanja).

U svakom slučaju, tih sat i pol vremena je bilo vrlo dobro utrošeno vrijeme jer smo na djelu vidjeli (po mom mišljenju) sjajnog političara koji je barem s one zanatske strane uspio odraditi predavanje i grillanje iznimno dobro; pritom ne gubeći niti u jednome času nit, bez da se vidno uzrujao na neugodna pitanja ili da je izbjegao odgovor (uz jedan jedini izuzetak).

I još samo da opišem njegovu argumentaciju koja je zanimljiva. Naime, njegova temeljna postavka je da je funkcija predsjednika Srbije između ostaloga da osigura integritet i suverenitet njegove zemlje, te da je prirodno da se bori za svaki pedalj zemlje koja mu zemljopisno pripada, a Kosovo je sastavni dio Srbije već stoljećima. Nadalje, on tvrdi kako bi otcjepljenje Kosova čija se opravdanost argumentira potencijalnim nasiljem koje će se desiti ako priznanje izostane – postaviti značajni presedan u drugim sličnim situacijama kojih ima širom svijeta u izobilju. Naveo je nekoliko primjera od kojih se neki nalaze u okolici Crnoga mora gdje zemlje imaju identične ili vrlo slične situacije koje mogu biti značajno pogođene primjerom nasilnog izuzimanja Kosova od Srbije. Za razliku od Kosova koje je pak samo politički problem, zemlje crnoga mora nalaze se na važnoj energetskoj ruti i takav razvoj događaja bi značajno utjecao na energetsku sliku europe jer bi se time kreirala značajna nestabilnost u regiji na duži vremenski rok.

Nadalje, u slučaju da međunarodna zajednica izdvoji Kosovo, koja je moguća racionalizacija da se i primjerice Republika Srpska po tom istom mehanizmu ne pripoji Srbiji ili postane u cijelosti samostalna država? A ako se to desi i dođe do dezintegracije BIH onda smo svi ponovno na pozicijama na kojima smo bili prije petnaest godina (ako govorimo o političkoj stabilnosti regije).

Ovo je teški sažetak koji pišem iz glave, no argumentacija mi se čini solidna i vrijedna razmatranja. Nemam nekog osobitog sentimenta prema Srbiji i prva reakcija mi je da im to Kosovo treba uzeti, ako ništa drugo onda kao kaznu za devedesete godine – no kada pogledam argumente ovako posložene, pitam se da li je to ispravan način rješavanja problema? Nije da moje mišljenje i stav ima bilo kakvu težinu u međunarodnim odnosima, ili da će imalo utjecati na finalno rješenje problema Kosova, no ponavljam pitanje; Da li bi otcjepljenjem Kosova stabilizirali možda Kosovo, no istovremeno sasvim sigurno srušili stabilnost Srbije (a bez stabilnosti Srbije nema stabilnosti u regiji, to je nadam se svima jasno), a potencijalno stvorili i presedan koji se poput lančane reakcije može preseliti na cijeli niz drugih slučajeva u svijet.

Misao dana:
Room for improvement is the largest room in the world.

Share the post "Mora li Kosovo ostati dio Srbije?"

  • Facebook
  • Bluesky