Category: Politika

Slušam danas na 101 Rožića i ne sjećam se što je točno rekao, no rezultat njega je ovaj tekst koji počinjem jednim postizbornim komentarom o HSPu. I vrapci na grani znaju kako je HSP prošao na izborima (ili možda bi bolje bilo reći: “kako nije prošao na izborima”) i valjda ironije radi jedini koji je prošao je u stvari Anto Đapić.

O Anti Đapiću, tom kvazi magistru puno se pričalo i niti u jednom suvislom razgovoru nitko nije uspio pronaći tu principijelnost i stroge stavove o kojima se uvijek govorilo. To je više bila fasada namijenjena onima koji HSPu daju njegovu osnovnu moć, a to su birači, no u času kada su se trebale dijeliti karte vlasti, Đapić je više bio poput arapskog trgovca kod kojega je cjenkanje sastavni dio rituala prodaje do točke kada ako i pristanete u samome startu na njegove zahtjeve, on se osjeća prevarenim jer vam nije morao napraviti niti jedan jedini ustupak. HSP je poznat i po tome da reciklira odbačene kadrove koji su na različite načine bili diskreditirani, počevši primjerice od famoznog Zeca i svega onoga što se pod okriljem politike događalo u Požeškoj kotlini ili pak recentnija akvizicija u vidu Mate Granića koji se eto uspio ugnjezditi kao savjetnik (navodno za vanjsku politiku u kojoj HSP nikada nije niti participirao).

Naravno, iako su ovi znakovi bili vidljivi i ranije, prve rupe u oklopu su se nazrijele odlaskom gore spomenutog Rožića i Tadića kada su oni istupili iz stranke bez nekog osobitog objašnjenja. Mjesec dana kasnije HSPu je rejting pao na polovicu, a da bi na izborima od očekivanih deset dobili samo jednog (ali kao da ih je barem troje-četvero) zastupnika u vidu Ante Đapića, starog otpadnika iz HDZa kojem je po svim kriterijima vlast bila jedini cilj. Njegovo famozno objašnjenje budućih uspjeha (ako ste malo pratili njegove istupe) je uvijek uključivalo rečenicu; “Jer se HSP u proteklih 17 godina nije ogriješio o Hrvatski narod”. Nije teško uočiti kako je na prethodnim izborima to bilo 13 godina, a na slijedećim vjerojatno 21, no to nije u ovome času bitno. Zanimljivo je kako je HSP razlog svog neuspjeha morao potražiti u HDZu koji ga je doslovce asimilirao u ovom izbornome ciklusu, a da pritom nije niti kao mogućnost razmotrio odlazak Tadića i Rožića, ili pak možda kampanju koja je vizualno tako izgledala da su se nje bojali (tako mi kažu) samo ljudi s karijesom (što je, moramo priznati ipak značajan dio biračkog tijela u hrvata). Odlaskom gornje dvojce, Đapić se nije previše eksponirao ali mi je u sjećanju ostala Ruža Tomašić po svojoj izjavi kako je HSP sagradio njih dvojcu, te Pero Kovačević koji je došao na pressicu ove dvojce ali je samo sjedio i promatrao. Debaklom na izborima, Anto kao najprincipijelniji među principijelnima odmah je ponudio svoju ostavku a odmah se pridružilo i cijelo predsjedništvo stranke. So far, so good. Malo je nejasno zašto je Đapić odlučio ostati zastupnik a nije svoje mjesto ponudio prvome slijedećem, no vjerujem da ćemo i to doznati uskoro (ovo je nekako idealno vrijeme da se Đapić kao disident HSPa i biblijski razmetni sin priključi ocu koji ga je svojevremeno odbacio).

I dok možda za Milanovića nismo sigurni zna li on da li bi piškio ili kakio, jučerašnji razvoj događaja u HSPu gdje je kompletno predsjedništvo otkazalo svoje ostavke definitivni je znak nesigurnosti u te osnovne fizikalne potrebe. Koja je poanta tog manevra nije mi jasno, osim što kroz sustav povjerenika Đapić uredno mijenja one koji pozivaju na njegovu ovaj puta neopozivu ostavku i Đapić možda ima dugoročniji plan. Zanimljivo je da je i Ruža Tomašić došla do zaključka kako joj funkcija u predsjedništvu HSPa u ovome času ne koristi i u osnovi ona je danas došla do zaključka koji su Rožić i Tadić imali prije dva mjeseca. Angela Merkel je inače došla na svoju poziciju tako što se odrekla Kohla i kao neokaljana zauzela poziciju iako je skoro pa sigurno da je imala saznanja i aktivno sudjelovala u svemu onome što je dovelo do Kohlovog pada, a do zadnjeg trenutka je bila bezrezervno uz njega da bi u nekoliko dana napravila obrat i eto je sada.

Usput još jedna šizofrena primjedba. Da li je itko promatrao rezultate izbora u Osijeku, naime na nacionalnoj razini HSP gubi u Osijeku, dok na lokalnoj dobija. To znači da ste imali puno glasača koji su na jednome listiću zaokružili HSP a na drugome nisu. Dok razmišljate uz kavu, razmislite i o tome!

Što me dovodi do HSS-HSLS ekipe. Nije li čudno da HSLS koji bi po svoj sili morali biti skloniji lijevoj opciji druka za desnu, dok HSS koji je desno konzervativan barem deklarativno svrstava sebe (ili barem svoje ogranke) uz lijevu opciju? HSLS naravno nema previše izbora i obzirom na svoju političku snagu na nacionalnoj razini koja je duboko ispod razine statističke pogreške, nema u stvari drugog izbora nego držati se HSSa kako bi barem dali dojam većine (to me podsjetilo na jedan vic; pretrče miš i slon preko mosta, i na drugoj strani viče miš “alaj smo protutnjali” :). Joža Friščić se navodno ne petlja u pregovore s HDZom i uopće se ne govori o foteljama iako manje-više svi članci koje možete čitati zadnjih dana govore o povećanom broju ministarstava, u stvari, kada malo bolje pogledate čini se kako se o ničemu drugome ne raspravlja nego o foteljama. Ivo će tu sigurno biti široke ruke, a kako i ne bi, zar nije bolje imati nekog HSSovca ili HSLSovca u vladi nego primjerice Kirina, Vukelića ili Rončevića? HDZ ima opaki shortage ljudi koji bi trebali zauzeti pozicije (a neki, eto recimo Martina Dalić), ova ekipa ih ima na izvoz (nije nužno da ovi razumiju u što se upuštaju, bitno je da volontiraju za poziciju), a ti HSSovci će biti daleko lakše otpiljeni nego što je to Ivo radio sa svojim HDZovcima, a kako smo na primjeru Vesne Škare naučili, sasvim sigurno će i neka prigodna afera biti upriličena koja će HDZ učiniti boljim a koalicijskog partnera lošijim odabirom.

HSS je bio jako principijelan u predizbornom razdoblju oko toga da nema principa. Nisu znali niti prije, a vidimo niti poslije s kime bi oni koalirali, čini se kako im Pelješki most i nije neki problem, referendum o NATOu? Čemu na tome previše inzistirati! A i taj ZERP, nije da možemo preorati more i zasijati tamo nešto? Joža je tijekom pregovora došao do zaključka kako hrvatskom seljaku u stvari trebaju ceste, no podsjetio bih ga da slavonija svoju autocestu ima skoro pa dvadeset godina i zasada joj to nije pomoglo. Može biti da cesta ipak nije odgovor na njegovo pitanje (ali imamo operativu pa bi bilo valjda glupo da stoje).

Nekako si mislim da je Đurđa poput magarca razapeta između dva plasta sijena i ne može odabrati prema kojem bi potrčala, dok Joža Friščić gleda mrko jednu stranu, gleda mrko drugu i ne razmišlja u stvari previše o budućnosti osim o onome što mu govore njegovi savjetnici, a Ante Markov i Pankretić su mu blizu i svaki dan mu šapću na uho, dok je onaj tamo Jambo ionako recentni razvoj događaja, nije mu baš ni prirastao srcu, a i daleko čovjek stanuje pa od njega mišljenje može dobiti samo telefonom ili o njemu pročitati iz novina.

Ne očekujem pretjeranu mudrost koja bi trebala početi izvirati iz Friščića, no nije isključeno, a kako je to Milanović rekao, tko se zadnji smije…

U nedjelju se ponavljaju izbori i može biti da će tada biti razvrgnut prvi koalicijski sporazum kojeg je Sanader potpisao s novopečenim ministrom obojenih metala i glomaznog otpada (znam, doista je nepristojno i krajnje politički nekorektno ali nisam se mogao suzdržati), možda se još štogod promjeni, a možda i Joža dobije prosvjetljenje, nikada se ne zna.

Misao dana:
The best argument against democracy is a five-minute conversation with the average voter.