Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.

Share the post "Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Kriza povjerenja

Jedan prijatelj mi je prije nekoliko godina objašnjavao kako je ekonomija poput parnjače, treba ti puno para da bi je pokrenuo, a naša ekonomija u ovome trenutku ne samo da stoji nego podaci ukazuju kako klizimo u nazad. U biti, onako sa strane amatera ekonomiste, gotovo je nevjerojatna brzina i snaga kočenja koja je dovela do situacije u kojoj smo se našli.

Danas se nažalost nalazimo u poziciji gdje su se svi akteri ukopali u svojim pozicijama i poput revolveraškog obračuna iz špageti vesterna svi čekaju da netko povuče prvi potez. Banke tako nerado daju nove kredite, osobito ove investicijske, čuvaju svoje cash pozicije i pokušavaju naplatiti svoje rizične plasmane dok istovremeno nisu voljne financirati nove kupce tih potencijalno loših plasmana. Potrošači, zabrinuti za svoje vlastito radno mjesto stegnuli su remen do maksimuma i sve nabavke osim ovih apsolutno nužnih su na čekanju. Industrija je iscrpila svoje rezerve, napunila skladišta i očajnički traži kupce. Pare su dakle tu i jedva se čeka da se pokrene naša ekonomska parnjača ali unatoč tome što potrošači u biti i dalje žele trošiti, banke financirati a industrija proizvoditi, svi oni čekaju prvi potez, a taj potez mora donijeti Vlada.

Ekonomska kriza koja nas je obuzela u svojoj biti je kriza povjerenja, jer unatoč tome što svi očekujemo od Vlade da nešto učini za ekonomiju, nitko nema povjerenja da će oni u tome doista i uspjeti, a što je najgore ne postoje niti neki osobito čvrsti dokazi kako će vlada pokušati učiniti bilo što da promijeni sadašnju situaciju. Rashodna strana proračuna (u koju se nitko nije usudio dirnuti posljednjih dvadeset godina) zlatno je tele o kojem se teško raspravlja te se ponavlja mantra o “zadanom proračunu”, dok se s prihodne strane rade manevri i zamagljivanje kako bi se svaka postojeća i nepostojeća kuna prikazala kao prihod, a sve valjda u nadi da taj nesretni budžetski deficit izgleda manjim.

Naša Vlada nije ponudila niti jednu suvislu ekonomsku mjeru, osim naravno povećanja stope PDV-a i uvođenja sada već mitskog harača (o čemu većina struke ionako ne misli ništa dobroga) i makar Vlada razumije da nema dalje i da su stigli do zida, svejedno na stol niti ne pokušava staviti neku od nepopularnih mjera koje su nam očajnički potrebne. Nekako izgleda da Vlada misli da ako dovoljno dugo ignorira problem da će on i nestati. To naravno nije točno, problemi imaju nezgodnu tendenciju da se gomilaju i rastu a jedina stvar za koju barem naoko izgleda da je imamo napretek je vrijeme, no za razliku od novca kojeg uvijek možemo posuditi iznova, vrijeme ne možemo vratiti. U našem nacionalnom horoskopu, krv, znoj i suze su već dugo zapisani i vrijeme je da se i to predskazanje ispuni. Zbog grijeha nečinjenja, krvariti ćemo jače, znojiti se više i plakati duže.

Slovenski ministar financija plasirao je prije nekog vremena državne obveznice na svjetskom financijskom tržištu po iznimno povoljnih 2,75%, a mi čekamo sada to isto od našeg ministra. Razlika između cijene kapitala koju plaća slovenija i one koju će platiti hrvatski porezni obveznici je cijena rizika ili, kako to sam naslov članka kaže; cijena povjerenja u to da će ova Vlada doista i riješiti problem u kojem se nalazimo. Što su kamate manje, to je povjerenje financijske zajednice veće (i obrutno, nažalost). Pitanje je možemo li to od ove Vlade očekivati? Promatrajući primjerice Podravku posljednjih nekoliko dana situacija je u najmanju ruku obeshrabrujuća. Politika koja je taj biser hrvatske privrede dotukla do koljena očito ništa nije naučila. Umjesto da se Podravka prepusti stvarnim vlasnicima, businessu i stručnjacima da saniraju štetu koja je nastala – politika je odlučila dokrajčiti i ono malo što je ostalo poput bijesnih pasa koji su nanjušili ranjenu životinju. I sada netko od nas očekuje da imamo povjerenja da ti isti ljudi koji komadaju i trgaju zdravo tkivo čim ga vide, imaju u sebi snage i vizije da ovu ranjenu hrvatsku ekonomiju ponovno dignu na noge?

Misao dana:
In my judgment, we have to avoid, at all costs, tax increases. That would be the worst possible thing to do and will make a bad economy even worse. Beyond that, targeted tax relief should be expanded upon.

Share the post "Kriza povjerenja"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Share the post "Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu"

  • Facebook
  • X