Categories
Ekonomija

Pronašao sam 700mil kuna koje bi mogli iskoristiti da izađemo iz krize

Znam da nam ministarstva muku muče gdje namaknuti silne pare kako bi nadomjestili nedostatke prihoda pa sam surfajući uokolo naletio na slijedeće:

Hrvatska agencija za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata (HANDA) može stjecati dionice i poslovne udjele u tvrtkama registriranim u Hrvatskoj koje se bave djelatnošću skladištenja nafte i naftnih derivata i to tako da se osigura udio Hande od najmanje 25 posto, propisala je uz ostalo hrvatska Vlada uredbom kojom je regulirala pojedina pitanja u vezi djelatnosti HANDA-e.

Vlada je tom uredbom, objavljenom u najnovijem broju Narodnih novina, definirala namjensko trošenje sredstava za formiranje i skladištenje obveznih zaliha. (banka.hr)

Big Green Gas Tank

Dakle, prije nešto malo više od mjesec dana Vlada je donjela odluku kojom HANDA, opskurna agencija čija je funkcija kreiranje strateških zaliha nafte za hrvatsko tržište (dakle isto ono zbog čega je INA izgubla u prošloj godini 800mil kuna, a HEP milijardu), smije stjecati udjele u drugim društvima.

Ono što je zanimljivo je da je ta odluka donesena zato što HANDA ima namjeru uložiti pare u JANAF (također državnu tvrtku) i to putem dokapitalizacije uplatom u novcu iznosa od skromnih 700 milijuna kuna.

Moje pitanje je tu vrlo jednostavno, zašto HANDA ima 700mil kuna na računu i tko su ljudi koji upravljaju tim novcem. Ako je njihov posao da se bave strateškim zalihama, gdje su bili tijekom zimske krize i zašto već danas nemaju 700mil kuna nafte u skladištima (ne nužno u našem skladištu nego negdje drugdje). Meni se čini kako je riječ o vrlo nelogičnom potezu, a obzirom da ovi imaju 100mil eur na računu, ispada i da je namet koji se plaća HANDAi očito prevelik kada su sakupili toliki silni novac kojime očigledno ne znaju upravljati.

Hrvatska energetika je jedna vrlo čudna priča, a potez s dokapitalizacijom Janafa je samo jedan u nizu. Na vrlo sličan način se odigrala priča o podzemnom plinskom skladištu Okoli. Za one koji ne znaju, Okoli je u vlasništvu INAe (barem bio) i to je u stvari nekadašnja bušotina koja se koristi kao ogromni rezervoar plina. Iz nekog, samo Vladi znanog razloga to skladište je otkupljeno od INAe iako je totalno jasno da INA ama baš ništa s time ne može napraviti nego skladištiti plin u tome i to po cijeni koja nije pretjerano daleka od gradnje novog skladišta sličnog kapaciteta IAKO znamo da nam postojeći skladišni kapaciteti kao naciji nisu dovoljni.

The Cost of Gasoline

500 milijuna kuna vamo (kupnja skladišta koje je ionako naše), pa 700 mil kuna da dokapitaliziramo Janaf (koji je također naš) i eto, već govorimo o sasvim ozbiljnim novcima.

Misao dana:

With various people complaining about “price gouging”… economist Walter Williams has coined a new term: “Tax gouging.” But government is never accused of either “greed” or “gouging” — not even when they bulldoze people’s homes in order to turn the land over to businesses that will pay more taxes.

Categories
Ekonomija

Hiperinflacija

Kaže američki blog:

Drugi problem kojeg imam sa novom bilancom FEDa je to što on značajno kompromitira ulogu centralne banke. Koliko ja znam, svaka hiperinflacija u povijesti imala je dva ključna sastojka: (1) deficit budžeta koji nije moguće riješiti politički i (2) centralna banka koja je preuzela obveze koje fiskalna vlast nije mogla izvršiti.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

To je naravno Amerika, no ovaj recept za hiperinflaciju mi daje lagani Deja Vu osjećaj. Gdje smo li ovo vidjeli ranije? Hrvatska se zbog nespremnosti centralne vlasti nalazi pred rebalansom proračuna za koji se već danas zna da neće udovoljiti padu državnih prihoda. A znamo da imamo HNB s guvernerom koji ionako vrišti zbog situacije no pitanje je kako bi se ponašao ako dođe pred metaforički zid neispunjenja obveza države.

Misao dana:
Inflation is like sin; every government denounces it and every government practices it.

Categories
Ekonomija

Definirajmo krizu

Vidim da postoji nesuglasje oko toga jesmo li u krizi ili nismo, čak bih išao toliko daleko da bih se složio s aktualnim premijerom (Ivo Sanader op.a.) koji je prije nekoliko dana rekao kako Hrvatska nije u krizi – čini mi se da se on i ja slažemo kako kriza tek stiže – pa se stoga zbunjujući potezi primjerice Rohatinskog, gdje je on u proteklih niti 90 dana bankama otpustio 12mlrd kuna i još ih zadužio za dodatnih 7.5mlrd možda čine previšepaničnima osim ako je neka frka u tijeku, no kako imamo otvorenu vlast koja nam je povijesno uvijek priznavala kada je bilo problema – doista ne vidim razloga za tako nervozne reakcije (možda se Rohatinski malo umislio zadnjih dana nakon što je dobio nagradu pa se i opustio i postao kreativan, tko zna).

Anyway, pogledajmo što je to kriza i kako je dožvljavaju stranci. Za početak što kaže struka:

Zastrašujući rizici su oni koji stimuliraju jaku emocionalnu reakciju. Takvi rizici, koji uobičajeno uključuju velike konsekvence, najčešće imaju i malu vjerojatnost događaja osobito zato jer život danas nije više težak, brutalan i kratak. Suočavajući se sa zastraušujućim rizikom niske vjerojatnosti, ljudi često pretjeruju oko prednosti preventivnih, stimulativnih ili mjera smanjenja rizika. U osobnom ali i političkom životu, rezultat je štetno prereagiranje na rizike. Dokaz za ovaj fenomen nevrednovanja vjerojatnosti i nesposobnost razlikovanja visokih i niskih rizika je pristrana odluka oko aktivnosti koje se pokreću za rješenje percipirane krize. (Cass Sunstein)

Prevedeno (prvo s engleskog na hrvatski a potom i pojednostavljeno): suočivši se s velikom percipiranom krizom imamo tendenciju pretjerivanja. Ili: kriza je samo u našim glavama.

Razmislite o slijedećoj situaciji. DHL je zapošljavao 10.000 ljudi a Wilmington je grad s 12.000 stanovnika (nisu svi stanovali unutar gradskih granica). Kada DHL ode neće biti drugih poslodavaca da preuzmu neradno stanovništvo, a DHL je odlučio otići. DHL gubi 6 mil USD dnevno i trenutno zatvara svoje pogone unutar US. Nikakvi javni radovi ili izgradnja škola neće pomoći u zapošljavanju nezaposlenih u Wilmingtonu. Banke mogu kreditirati i cijena kapitala će pasti, no DHL se neće vratiti. Čak i kada se ekonomija oporavi, hoće li Wilmington? Tužna je istina da radnici Wilmingtona imaju vrlo malo šansu da ikada više nađu posao u svome gradu. (marginal revolution)

Poučak gornje priče je između ostaloga i to da više ništa neće biti isto. Kriza kreira tektonske poremećaje koji će trajno narušiti i promijeniti odnose i glupo je vjerovati da ćemo po završetku krize poslovati po starome. Ovo je bolno pravilo za Ameriku, ali vrijedi i za nas koji smo visoko globalizirana zemlja (jedna jedina tablica na kojoj naizgled stojimo super iako je upitno da li je to dobro). Danas nemate više kome prodati svoj proizvod, no kada kriza prođe hoće li se vaš kupac vratiti?

Trošak transporta za kontejnere iz Azije u Europu su pali na nulu po prvi puta otkako postoje zapisi, podvlačeći dramatični kolaps trgovine od pada svjetske ekonomije u listopadu.

Trgovinski podaci od azijskih tigrova je bio očajan u proteklih nekoliko tjedana, reflektirajući rasulo na američkom, britanskom i europskom tržištu. Korejski izvoz je pao 30% u odnosu na godinu ranije. Izvoz je pao 42% u Taiwanu i 27% u Japanu prema najnovijim podacima. Čak je i kina počela uočavati direktno smanjenje isporuka, osobito u čeliku, elektronici i tekstilu.

Prazni brodovi su sada poredani u redovima ispred singapurske luke, kreirajući strašljive siluete poput vojne flote na sidrištu. Stručnjaci za transport kažu kako je broj plovila koje se kreću uokolo visoko iznad plovne linije neobično velik što indicira nisku opterećenost teretom. (telegraph)

Rok isporuke robe iz azije u brodskom transportu je 4-6 tjedana, dakle 6-8 koliko je potrebno da ta roba stigne na vaše i naše police. Tj. u ovom slučaju neće doći na naše police jer je nitko nije naručio. Nema trgovine pa nema niti PDVa, nema trgovine pa se pitam što se dešava s onima koji financiranje svoje operacije baziraju na obrtaju zalihe? Što će se desiti u trgovinskom sektoru za 8-12 tjedana?

U studenom ste zatvorili burzu u Zimbabweu. Hoćete li je otvoriti ponovno?
Brokeri su kreirali izvore novca koji ne postoje. Tiskao sam 1.5quadriliona, ali burza je operirala sa 100 sextiliona. Pa sam se upitao “Tko to radi moj posao?”. Osim ako neće biti više discipline i časti, burza će biti zatvorena. Ne mogu se baviti time. Doista ne znam kada će biti otvorena. Ovo je slobodno tržište, businessu mora biti dozvoljeno da uspije ili propadne. (Newsweek)

Zapamtite ovu novu doktrinu iz Zimbabwea; u neobičnim vremenima treba primjeniti neobične lijekove.

Postoji debata treba li nam financijski stimulacija, postižu li rezananja poreza efekte. Postoji ta cijela akademska diskusija među ekonomistima. Što vi mislite. Da li je ovo ispravan put sa stimulacijama i smanjenjem poreza?
Odgovor je da nitko ne zna. Ekonomisti ne znaju. Sve što znamo je da usmjeravamo sve što imamo na krizu, kao i kada se pitamo kada gasimo požar da li je efektnije da vodu usmjerimo na jedan ili drugi kraj požara. Koristiti ćete sva raspoloživa sredstva boreći se protiv stihije. A ljudi, oni ne znaju koji su doista efekti. Ekonomisti vole govoriti o tome, ali na kraju većina njih je bila jako, jako u krivu posljednjih godina. Mi ne znamo savršene odgovore na gornja pitanja. Ono što znamo je da stajanje i nečinjenje zastrašujuća pogreška ili taktika sakrivanja bi bila pogreška i mi ne znamo koliko ćemo efekti biti u kratkom roku ili koliko će se brzo stvari ispraviti. Ono što znamo je da američka mašina radi sjajno i da će ponovno raditi sjajno. (calculatedriskblog)

Warren Buffet je zaradio i/ili izgubio više nego što je ukupni hrvatski BDP nekoliko puta za redom, pa ako on kaže da nema pojma kako riješiti krizi i ako on kaže da je loše sjediti i promatrati sa strane onda je to valjda tako (ili barem treba uzeti u razmatranje da je on mislio ozbiljno).

I da zaključim, novci su najplašljivija životinja i brdo toga što se već dogodilo je u stvari uključilo buduće događaje koji tek slijede, no pravi efekti na naše živote slijede kada se te silne brojke, postoci i gubici počnu slijevati prema našim dućanima, bankama i tvrtkama u kojima radimo (možda je bolje reći “kada se počnu ne slijevati”).


Misao dana:

Uopće ne brinem za javni dug, on je dovoljno velik da se brine sam za sebe.