Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Rat čipovima

Već neko vrijeme razmišljam o tome da hoću napisati jedan (poduži) post na temu poluvodiča i općenito intelektualnog vlasništva u visokoj tehnologiji. Visoka tehnologija je predmet ratovanja, u svim svojim oblicima, već dugo godina a u posljednje vrijeme situacija polako ali sigurno eskalira na različite načine.

Brinu me kojekakve stvar, a jedna od njih su i poluvodiči.

Ako vas zanima ta tema, preko praznika svakako pročitajte knjigu Chip War, koja je upravo dobila i nagradu Financial Timesa za najbolju poslovnu knjigu godine. Chip War opisuje borbu za tehnološku premoć amerike u proizvodnji poluvodiča praktički od trenutka kada su u Intelu proizveli prve poluvodiče do danas.

Inicijalna “borba” oko poluvodiča vodila se s Rusijom, koja, objektivno gledano, nikada nije niti uspjela uloviti korak s USofA, i ako pratite malo razmjere tehnološkog raskoraka vidjeti ćete kako Rusi predviđaju da će do 2030. godine imati tvornicu koja će biti u stanju proizvesti procesore u 28m “rezoluciji” – dakle tek za osam godina planiraju da će biti 20 godina u zaostatku. Rusija danas u cijelosti ovisi o uvozu poluvodiča iz trećih zemalja, koje možda više ne mogu kupovati direktno, no zbog opće i široke upotrebe istovrsnih ili vrlo sličnih poluvodiča u praktički svemu, od portafona preko perilica za veš do high tech naoružanja, teško je ili nemoguće provoditi efikasni embargo.

Tijekom vremena, borba za prevlast u proizvodnji poluvodiča se prebacila u Kinu. Jeftini kineski proizvodi, globalizacija i offshoring odveli su visoku tehnologiju u Kinu koja je desetljećima proizvodila robu koju izvozi širom svijeta, ali je istovremeno sakupljala znanje i vještine potrebne da tu istu tehnologiju proizvodi i sama. Prvi veći okršaji između Amerike i Kine u ratovima poluvodiča, i u biti prvi koji su imali direktnu posljedicu na krajnje potrošače je eskalacija koju je Trumpova administracija napravila protiv Huaweija i ZTE-a gdje su efektivno zabranili implementaciju googleovih servisa, a što je pak dovelo do toga da je Huawei iz vodeće pozicije tržišnog udjela u drugom kvartalu 2020. godine efektivno ispao iz igre.

Istovremeno: The journalist who broke the Snowden story, Glenn Greenwald, published a picture of a Cisco router allegedly intercepted in the mail, taken out of the box and tampered with by the NSA.

Iako se kao razlozi za zabranu Huawei i ZTE proizvoda navodi pitanje sigurnosti i sigurnosnih rizika, do današnjeg dana nije identificiran niti jedan security incident ili backdoor koji bi dokazao ili barem ukazivao na potencijalni problem s kineskom opremom. Jedan od argumenata je i u tome da je oprema samo “jedan firmware update” udaljena od toga da postane “weaponized”, no takav argument vrijedi i za bilo koji komad opreme bilo kojeg proizvođača, a Snowden files su pokazali kako je NSA kreirala posebne firmware verzije za CISCO opremu koja je išla u Kinu (NSA firmware je u međuvremenu izoliran, možete ga downloadati s interneta skupa s detaljnim objašnjenjima što on sve radi i koje parametre šalje “kući”).

U jeku kampanje, u Kanadi je bila uhićena i tadašnja CFO Huaweija Meng Wanzhou zbog navodnih kršenja sankcija prema Iranu, no i te optužbe su nakon višegodišnjeg postupka nedavno ukinute.

Ipak, puno očitiji razlog zašto se uopće krenulo u obračun s kineskim kompanijama je pitanje 5G tehnologije. Naime, tijekom godina upravo ZTE i Huawei su se nametnuli kao vodeće kompanije po broju patenata u 5G prostoru te su njihovi proizvodi, osim cjenovne prednosti i tehnološki napredniji od njihovih zapadnih konkurenata. Tako da je pritisak na kineske proizvođače moguće promatrati kao pokušaj stvaranja “predaha” za zapadne tehnološke kompanije kako bi ulovile korak s Kinom. Iako su pritisci usporili Kinu i njihove proizvođače, nisu uspjeli i zaustaviti tehnološki raskorak koji se posljednjih godina sve više seli i u prostor strojnog učenja i umjetne inteligencije. Umjetna inteligencija je relativno nedavno opisana kao nova rubna granica (frontier) u kontroli naoružanja i u usporedbi stavljena bok uz bok s nuklearnim naoružanjem, te ako znamo da se i Henry Kissinger bavi problematikom umjetne inteligencije onda možemo znati da je AI došao na sam vrh američke sigurnosne agende (a posljedično i svih ostalih).

Pokušaj usporavanja daljnjeg razvoja kineskih proizvođača nije limitiran samo na Ameriku, nego se on kao doktrina širi i na zemlje saveznike, pa je tako primjerice Velika Britanija u cijelosti odlučila izbaciti Huawei što ih zasada košta oko 2 milijarde eura (s procjenom da će ukupni trošak biti bliže 4 milijarde). Ostale zemlje EU-a su odlučile umjesto političkih koristiti tehničke kriterije za evaluaciju i odlučivanje o tome koja oprema se može ili ne može koristiti, i koji uopće elementi računalnih i telco mreža i sustava se smatraju kritičnim da se u njima ne koriste određeni proizvodi, no kao posljedica pritisaka, poslovanje Huaweija na europskom kontinentu je vrlo ograničeno.

Značajna i dugo vremena često ponavljana tema u svjetsko – kineskim odnosima je i pitanje krađe intelektualnog vlasništva, koje je možda najbolje ispričati kroz priču o ARM-u, britanskoj kompaniji koja je osmislila ARM procesore koji danas pogone apsolutno svaki pametni telefon i tablet na planeti, a sve više ulaze i kao zamjene za desktop računala i servere umjesto AMD i Intel procesora. U priči koja se smatra “najvećom intelektualnom krađom” gdje je odmetnuti direktor de facto preoteo kinesku poslovnicu ARM-a zajedno s intelektualnim vlasništvom koje se u njoj nalazilo (situacija je u međuvremenu riješena i kineska podružnica se vratila u okrilje ARM-a, no sličnih priča ima još). Slične priče o kopiranju su slijedile i Japan i to ne samo u tehnološkom sektoru nego u svim mogućim poljima od odjeće, preko pića do muzike. Dostizanjem odgovarajuće razine ekonomskog i tehnološkog napretka prestala je potreba za kopiranjem i počeli su se razvijati vlastite proizvode koji su često bolji od zapadnih uzora.

No, da se vratimo na pitanje poluvodiča. U centru cijele borbe za dominacijom nad proizvodnjom poluvodiča našla se nizozemska kompanija ASML koja je jedina kompanija na svijetu koja je u stanju proizvesti EUV strojeve (Extreme Ultraviolet Litography), ukratko strojeve koji proizvode čipove najnovijih generacija. Iako ASML nije jedini koji proizvodi strojeve za proizvodnju čipova, jedini je koji nudi EUV tehnologiju a koja osigurava daljnje smanjenje veličine čipova (s trenutnih 5nm na 2nm ili čak manje), pa tako i ASML-ovi konkurenti koriste njihove strojeve. Iako je dio EUV strojeva prodan u Kinu, oni su danas pod embargom i daljnja prodaja više nije moguća, a održavanje postojećih je pod velikim upitnikom. Prodaja tehnologije za proizvodnju čipova je trenutno limitirana na 14nm, no primjerice HiSilicon (proizvođač procesora u vlasništvu Huaweia) je 14nm čipove proizvodio još 2018. godine, a na 5+nm su prešli još 2020. Kina kroz vlastitu kompaniju SMEE pokušava uloviti ritam, no to je vremenski intenzivan proces i pretpostavka je da će proći najmanje petnaest godina do sustizanja tehnološkog pariteta.

ASML stroj za proizvodnju čipova.

Da bi priča bila dodatno zakomplicirana, većina procesora, njih čak 56% danas se proizvodi u kompaniji TSMC koja je locirana na Taiwanu, a reintegracija Taiwana u Kinu je postavljen kao jedan od prioriteta Kineske države i ako pratite dalekoistočnu politiku, većina sukoba i provokacija se događa upravo oko Taiwana.

Nije zato nikakvo čudo da je TSMC, poput mnogih drugih kompanija, odlučio nove tvornice graditi na teritorijima savezničkih zemalja, pa je tako nedavno odlučeno da se u Arizoni sagradi tvornica u koju će se uložiti 40 milijardi dolara što će biti među najvećim stranim investicijama ikad. Taiwan istovremeno smatra kako će gradnjom visokotehnoloških kapaciteta izvan Taiwana izgubiti silicijski štit, koji danas velikim dijelom motivira saveznike da paze na sudbinu strateški bitnog Taiwana. U smirivanju tenzija neće pomoći ni odluke mnogih kompanija, od kojih je najvidljiviji vjerojatno Apple, a koji su odlučili dio svoje proizvodnje, što je moguće brže, iseliti u druge zemlje (poput Indije i Vietnama). Posebni problem je i to što se Appleovi iPhoneovi sastavljaju u pogonima Foxconna koji je u biti Taiwanska kompanija, pa ni gašenje proizvodnje neće pomoći Taiwansko-Kineskim odnosima, a tu je i pitanje Foxconnove investicije u kineskog proizvođača čipova Tsinghua Group a koji proizvodi čipove za električna vozila.

Očigledno je da posljednjih nekoliko godina svjedočimo izgradnji novih blokova, kao i kraju “mirne” globalizacije koja je vladala posljednjih tridesetak godina i osigurala, osobito Americi i Europi stabilni rast i razvoj. Očito je također i da se polarizacija, za koju smo navikli da bude na Američko-Ruskoj liniji sve više seli, ako se već u cijelosti nije preselila na Američko-Kineske odnose. Europa (a to bi bili i mi) je tu u posebnoj situaciji i mora pronaći svoje mjesto u novom balansu snaga. Nedavno je o tome dosta detaljno govorio i Olaf Scholz (zanimljivi govor koji je nekako promakao radarima, iako u svojoj osnovi ocrtava buduće politike ne samo Njemačke nego i cijele Europe), rekavši na jednom mjestu kako Kineski rast ne može biti opravdanje za izolaciju ili kočenje suradnje.

Rat čipova, sve je manje (ako je ikada i bio) rat oko tehnologije, sigurnosti ili intelektualnog vlasništva, a puno više je to priča o ekonomskoj dominaciji i očuvanjem statusa (quo). Kao i u mnogo drugih slučajeva, situacija nije crno-bijela, a akteri poput nas (koji orbitiraju oko polova ekonomske i političke snage) moraju pronaći balans koji će očuvati naše vrijednosti ali istovremeno neće naštetiti našim ekonomskim interesima.

Misao dana:
“No other facet of the economy is dependent on so few firms,” he writes. “Chips from Taiwan provide 37% of the world’s new computing power each year. Two Korean companies produce 44% of the world’s memory chips. The Dutch company ASML builds 100% of the world’s extreme ultraviolet lithography machines, without which cutting-edge chips are simply impossible to make. OPEC’s 40% share of world oil production looks unimpressive by comparison.”

Categories
Ekonomija

Hiperinflacija

Kaže američki blog:

Drugi problem kojeg imam sa novom bilancom FEDa je to što on značajno kompromitira ulogu centralne banke. Koliko ja znam, svaka hiperinflacija u povijesti imala je dva ključna sastojka: (1) deficit budžeta koji nije moguće riješiti politički i (2) centralna banka koja je preuzela obveze koje fiskalna vlast nije mogla izvršiti.

Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

To je naravno Amerika, no ovaj recept za hiperinflaciju mi daje lagani Deja Vu osjećaj. Gdje smo li ovo vidjeli ranije? Hrvatska se zbog nespremnosti centralne vlasti nalazi pred rebalansom proračuna za koji se već danas zna da neće udovoljiti padu državnih prihoda. A znamo da imamo HNB s guvernerom koji ionako vrišti zbog situacije no pitanje je kako bi se ponašao ako dođe pred metaforički zid neispunjenja obveza države.

Misao dana:
Inflation is like sin; every government denounces it and every government practices it.

Categories
Putovanja

Povratak iz Obamalanda (epilog)

Prije neki dan sam se vratio iz Amerike, gdje sam petnaestak dana sudjelovao u različitim izbornim i postizbornim aktivnostima po praktički cijeloj istočnoj obali. Prve, još predizborne prognoze dao sam u dnevniku “Još četiri dana ili četiri godine”, a oglasio sam se i na sam dan izbora dnevnikom “Get out to vote! NOW!!”. Napravio sam i malu fotogaleriju na flickru koju možete pogledati ovdje.

Kretati se tamo petnaest dana uz birače, volontere i političke profesionalce donijelo mi je uvida u kampanju i način na koji amerikanci rade politiku, a koju teško da možete osjetiti kroz članke ili TV priloge. Američka kampanja se bitno razlikuje od naše Hrvatske, ali i bilo koje druge europske kampanje i to po nekoliko elemenata. Kao prvo, sve izborne bitke koje se tamo vode (a osim najočiglednije za predsjednika, bilo je tamo i izbornih trka za Kongres, Senat ali i lokalne funkcije od šerifa, člana školskog odbora pa na dalje) glase na ime. Stranačka pripadnost je vrlo širok pojam i dok nominalno amerikom vladaju dvije stranke, činjenica je kako je apsolutno svaka osoba direktno podložna svojim biračima i samo o njima ovisi sudbina dotične političarke/političara pa stoga privrženost partiji nije toliko stroga kako je to primjerice kod nas. Ovo naravno donosi i neke druge pozitivne elemente, a to je direktna komunikacija koja je u stvari nužna kako bi preživjeli izbore na svojoj poziciji – naši političari nemaju takve potrebe, jer njihova sudbina u stvari ovisi o predsjedniku stranke a ne o raspoloženju elektorata.

Druga bitna razlika je financiranje; naime ogromni dio kampanje se uvijek sastoji u prikupljanju donacija. Više puta sam bio pitan i više puta je teško bilo američkom sugovorniku shvatiti kako sakupljanja novca kod nas nema. Stranke se u americi financiraju iz džepova građana i korporacija (s određenim ograničenjima), i dok postoji mogućnost da se oslanjate na državne novce isto tako postoje stroga ograničenja što se smije s čime učiniti i kako. Nadalje, za svaku aktivnost mora se znati tko ju je platio. Nije primjerice moguće održati skup a da jasno i glasno ne bude navedeno tko je platio zakup dvorane, tehnike, platio volontere…

Kada sudbina ovisi ne samo o vašim biračima nego i o njihovim donacijama, tada ćete dobro paziti što i kako radite i šteta je što takvog mehanizma nema i kod nas. Moj je dojam kako je sakupljanje donacija domaćim strankama više gnjavaža nego neka stvarna potreba, a odredbe o visinama donacija su kod nas, čak i u odnosu na američke limite, nevjerojatno visoke.

Ako pogledate fotografije koje sam snimio u stožeru Baracka Obame za sjevernu Floridu; vidjeti ćete na slikama penzionere i studente – to je populacija ljudi koja je iznjela izbore na sebi. Razina volonterstva i aktivizma je doslovce impresivna, jednako kao i razina organizacije. Ako dođete u stožer i prijavite se da taj dan možete raditi 4-5 sati, tada dobijete odmah kovertu s vašim zadatkom. Zadatak može biti jednostavan, od toga da raznosite vodu volonterima, do razgovaranja i anketiranja ljudi telefonom, obilazaka kvartova i kucanja na vrata, postavljanja reklamnog materijala…

U americi nema billboarda i političara koji vam se smiješe sa svakog stupa; reklame su tamo ili s televizije i radija, ili pak zapiknuti mali (ali doista mali, malo veći od A3 formata) reklamni panoi na tratinama ispred kuća – no puno više aktivnosti se provodi u direktnoj komunikaciji s biračima (dakle nagovaranje na glasanje, nagovaranje na donacije i slično). U americi nema niti izborne šutnje, izborne aktivnosti se nastavljaju i traju non-stop sve do zatvaranja birališta – u stvari, najaktivniji dan cijele kampanje je bio upravo dan izbora kada su milijuni Obaminih volontera radili jednu od tri moguće aktivnosti.

Prva aktivnost koju možete raditi na dan izbora je telefoniranje ljudima da ih podsjetite da je dan izbora i da treba izići i glasati. Druga aktivnost je pješačenje i kucanje vrata-na-vrata, a ako nema nikoga tada na kvaki ostavite zakvačenu informaciju o izborima i ukratko zašto morate glasati baš za određenog kandidata. Treća aktivnost, koja se možda čini najbizarnijom, je tzv. sign waving. Može vam se dogoditi da dobijete zadatak da uzmete npr. Obamin transparent, zauzmete poziciju na raskršću i potom nadolazećem prometu mašete tim znakom. Iz naše pozicije to se naravno čini smiješnim (da ne kažem i besmislenim), no tamo je to razonoda za doslovce cijelu obitelj i na dan izbora stotine raskršća po Floridi su bile prenapučene ljudima koji su mahali Obaminim (a nerijetko i McCainovim) transparentima (uz povremeni ručni uradak “Honk if you voted for Obama”).

Direktna komunikacija između kandidata i njegovog glasača kreira vezu koju je kasnije teško potrgati. Vaša donacija je ujedno i vaš udjel u uspjehu određenog kandidata i u osnovi, ako malo bolje razmislite, sva ta silna aktivnost je u stvari želja ljudi da budu malo više uključeni u cijeli taj politički proces, i ono što oni (mi) žele je sudjelovanje i da malo češće budu pitani za mišljenje.

Iako su kulture drugačije, a tradicije praktički nespojive; mislim da identični motivi koji tjeraju amerikance da mašu natpisima po raskršćima postoje i kod nas. Samo treba naći načina kako to probuditi, kanalizirati i iskoristiti.

Druga iznimno važna stvar koju ste mogli i ovdje osjetiti je utjecaj interneta na izborni proces u americi (što je mene u stvari i najviše interesiralo). Imao sam prilike družiti se s ljudima iz samog vrha internet stožera obje kampanje – i ocjena praktički sviju je kako su ovo prvi internet izbori, i sva komunikacija koja se događala je bila direktna i dvosmjerna, a velika većina sadržaja se prvo generirala za internet populaciju a tek potom za televiziju, radio i ostale medije. Ako ste se bili prijavili na my.barackobama.com ili neku drugu kampanju mogli ste to osjetiti i sami. Obama je naravno moć interneta maksimalno iskoristio, koristivši temelje koje je postavio još Howard Dean u predsjedničkoj kampanji 2004 godine – te je naravno svemu skupa  dodao novu dimenziju.

Politički analitičari kažu kako je ova kampanja, u smislu interneta, bila “Perfect storm” i malo ste kritika osim divljenja mogli čuti, no jednako tako, mnogi se slažu kako ovo nije kraj, nego samo početak novog načina izvršenja političkih kampanja.