Ratko Maček; Glasnogovornik kojem je bolje da šuti

Ne znam da li ste uočili, no u Jutarnjem je izašao pravi mali hommage glasnogovorniku vlade Ratku Mačeku. Maček je nekako izguran u prvi plan tijekom posljednjeg zasjedanja sabora kada mu je kroz promjene zakona o plaćama ista značajno povećana, a Nenad Stazić je tada na saborskom hodniku o njemu rekao:

“Ratko Maček bi morao imati i veću plažu od one koju predlaže Vlada, jer ima nemoguću misiju. Stalno mora javnosti objašnjavati da se 12 generala samo predalo Haagu i kako ih nije izručio HDZ. Da se sam predao i general Gotovina, da Vlada nerma ništa sa nestankom šest milijuna dolara iz Brodosplita, da Sanader nije putovao u Veronu i da nije na prevaru postao predsjednik HDZ-a. Morao je objašnjavati i gdje je račun iz Verone, kojega na kraju i nije pokazao novinarima.”

Ratka Mačeka bije i glas Sanaderovog spin doktora te se zbog ovog epiteta lome koplja, osobito stoga što je u posljednjih nekoliko tjedana Ratko Maček uletio u kadar s nekolicinom glasovitih izjava, počevši od one kako se visokom politikom ne bi smio baviti nitko bez odgovarajuće imovine, a kao negativni primjer je bio naveden SDPov ministar financija Mato Crkvenac čija je imovina ispod navedenih 50.000 eura, kuće ili stana i dva automobila (a da je Ratko pritom skroz zaboravio pročitati imovinske kartice svojih ministara, čisto zato je trenutni ministar financija Šuker ima manje imovine od Crkvenca, a da i ne kažem kako s navršenih pedeset godina života i dalje živi kod mame). svega nekoliko dana ranije, isti taj glasnogovornik nakon javnog prozivanja zašto vlada više ne objavljuje dokumente na svome internetu (one koje je dužna javno objavljivati, primjerice državni proračun kojeg čini se ni dan danas nema niti na jednom web siteu vladinih struktura), bez imalo okolišanja izjavio je kako “nema mjesta na disku” (čudno, jer sad baš gledam, vladina priopćenja su uredno išla).

No ovo nije jedini propust glasnogovornika, uočili smo mi njega i ranije, primjerice oko slučaja Verona kada je (ako malo bolje promislite) njegovom nesmotrenošću cijelo putovanje i završilo u novinama, da bi se potom pravdao oko računa kojeg ima ili nema i kojeg je pokazao petnaestorici novinara (iako se očigledno nitko ne sjeća tko su ti novinari bili), a račun nije pokazan niti u reprizi. A ako već spominjemo račune, Lesar je pitao a Maček odgovorio kako je spreman pokazati račune (a o carinskim deklaracijama nije bilo riječi) za Sanaderove satove. Pretpostavljam da se sada u podrumima vlade ili netko bavi intenzivno photoshopom ili pak računa nikada nećemo vidjeti. I naravno, na kraju, kako bi zaokružili lik i djelo, svakako treba spomenuti priopćenje vlade od 10. siječnja ove godine kada su (vjerovali vi to ili ne) napisali slijedeće:

Ured za odnose s javnošću Vlade RH uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite, nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava, pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim medijskim hajkama.

Impresivno, nema što. Neposredno nakon te izjave, Nacional je objavio malo reportažu iz Austrije iz koje je vidljivo da Sanaderove gospodarske aktivnosti u prijateljskoj nam i brdovitoj zemlji očigledno ne mogu biti objašnjenje porijekla njegove imovine, a što je tema koja je potonula jednako brzo kao što se i pojavila. A u Otvorenom koje se bavilo premijerovim ručnim satovima (kakva smo mi uopće država kada elitna politička emisija razglaba o premijerovim ručnim satovima – što to govori o nama?), Ratko je započeo emisiju tvrdnjom kako se u satove ne razumije i kako s premijerom nikada nije razgovarao o njima, da bi nekoliko minuta kasnije demonstrirao gotovo pa nevjerojatno poznavanje očigledno vrlo kompetetitivne urarske industrije.

Misao dana:
The clock talked loud. I threw it away, it scared me what it talked.