Za početak treba konstatirati kako smo jučer dovršili superizbornu 2024. godinu i ako ne bude nekih osobitih političkih potresa (a zasada ne vidim da će ih biti), sljedeće tri godine smo mirni od izbora i napokon smo u političkom prostoru u kojem je moguće napraviti nekolicinu doista bitnih strukturnih promjena koje su ovome društvu potrebne. Nažalost, kako smo sada na vrhuncu neke (imaginarne) konjukture, nije previše realno za očekivati da će do tih nasušnih promjena i doći.
Pod strukturnim promjenama svakako mislim na jedinice lokalne samouprave, koja je kod nas atomizirana do karikature i jednostavno nije normalno da s tisuću glasova netko postane gradonačelnik (kompliciranije je postati predstavnik stanara u zagrebačkoj mamutici nego gradonačelnik u 93% JLSova u državi). Minijaturni JLSovi nas koštaju ogromnu količinu novaca, ne stvaraju nikakvu vrijednost i jednostavno nemaju kapaciteta da rade na dobrobit svih svojih građana (naglasak na svih svojih građana).
Kada analizirate rezultate, imajte na umu tri temeljne teze:
- birači biraju sukladno svojim (percipiranim) vrijednostima a suprotno svojem interesu
- u izborima u pravilu ima malo iznenađenja ali neobično puno iznenađenih
- posao pozicije (vlasti) jest da osigurava kvorum, posao opozicije jest da osigurava kvalitetu diskusije
Što se tiče ovih lokalnih izbora, ako se malo vratite u prošlost, ne predaleko, svega devedesetak dana unatrag – sasvim je jasno kako je HDZ u lokalne izbore ušao kao ranjena gazela na Serengetiju. Čak i ako ste promatrali pojedine odluke vrha HDZ-a bilo je jasno kako se pokušava “delegirati” očekivani neuspjeh na niže razine kako bi se vrh stranke izolirao od u tome trenutku očekivanog rezultata. U konačnici se apsolutno ništa od toga nije dogodilo i HDZ je ostvario među najboljim ako ne i najbolji rezultat ikada (na lokalnim izborima). Od svega su najbolje izjave kako HDZ “uvijek ima 30%” pa tkogod da je kandidat. Povijesno gledano to na prvome mjestu nije točno (pogledajte arhivu rezultata na izbori.hr), a riječ je ionako o generalizaciji jer i druge stranke imaju xy% birača koji će nekritički izabrati “svoje”, razlika je samo u tome što je jedna stranka veća i/ili organiziranija od ostalih.
Jedan od razloga uspjeha HDZ-a je između ostalog u tome što se u mnogim općinama i gradovima ostale stranke ili liste uopće nisu uspjele organizirati da bi napravile bilo kakav otpor ili ponudile nešto što je drugačije od HDZ-a (ili koje god druge političke opcije obitavaju na tom prostoru). Dakle, ako ste stranački strateg koji ima zadatak razviti teren za sljedeći period (a ne zaboravimo, cvijet nacionalne demokracije raste s komposta lokale samouprave), onda za početak krenite formirati i tražiti saveznike u ovim jedinicama u kojima nije bilo protukandidata. Isto možete raditi i u onim jls-ovima u kojima je bitka bila na rubu.
Osobito je bilo zanimljivo pratiti razvoj događaja u većim gradovima. Ako postoji zajednička nit koja povezuje promjene u svim tim lokacijama je ili pretjerana uljuljanost u vlastiti rezultat ili je to koncentracija na percipirane “slabije” suparnike i ignoriranje gore navedenog HDZ-a. Mislim da se to nije nigdje toliko dobro osjetilo kao u Splitu gdje je izborna bitka bila i suviše personalizirana do razine da su kandidati bili spremni i aktivno su radili na vlastitu štetu a samo kako bi spriječili pobjedu favorita (što se u konačnici i dogodilo). Ne ulazim u diskusije niti mislim da osobito razumijem kako i zašto u Splitu nije bilo gradonačelnika u dva uzastopna mandata (iako Puljak jest pobjedio na dva uzastopna izbora ali nije imao dva puna mandata) ili o toj navodnoj prevrtljivosti Splićana koji su (između ostalog) iznjedrili i Keruma kao gradonačelnika. Teško mi je povjerovati da Split nije bio u stanju iznjedriti kvalitetnije a sasvim sigurno konstruktivnije političare, no to se dogodilo pa je Split ponovno u rukama HDZ-a. Ovo je “teachable moment” za sve u Splitskoj politici, a i za one na nacionalnoj razini koji imaju utjecaja oko toga što se događa u Splitu.
Donekle slična situacija se dogodila i u Rijeci, gdje je SDP suvereno upravljao praktički oduvijek. Za očekivati je bilo da će prije ili kasnije doći do zamora materijala. Prije gotovo 15 godina sam bio radio fokus grupe po Rijeci i još tada je vrilo ispod površine i sve što je trebalo je usmjeriti tu frustraciju. Slično ali ne i identično kao i u Splitu, ako imate problem na stranačkoj razini onda je njega trebalo riješiti dovoljno ranije a ne u tjednima prije isticanja kandidature.
Većina “neuspjeha” na lokalnim razinama proizlazi u biti iz toga što se mnogobrojne grupacije koje su zainteresirane za promjene nisu u stanju dogovoriti i kreirati zajedničku frontu (pa zvali to interesnom koalicijom ili nekako drugačije), no u sjeni većine tih neuspjelih dogovora u biti stoje pojedinačne ljudske taštine koje nisu spremne “žrtvovati” svoju “vodeću ulogu” za opće dobro – pa se onda u konačnici niti ne uspiju približiti rezultatu kojeg su priželjkivali. Opet, mogu iz prve ruke reći da u vremenu kada sam vodio kampanju Josipa Kregara 2009. godine (a što je defacto bila prva točka političkog djelovanja iz koje je nastao današnji Možemo) da je bio ogromni problem prikupiti percipirane protukandidate u zajedničku listu, a kada smo i u tome uspjeli, ti isti protukandidati su više vremena provodili birajući svoje fotografije na plakatima ili pazeći koliko će koji profil biti veliki, nego što se pazilo na opće dobro, birače i udovoljavanju njihovih interesa.
I to je sublimacija onoga što se dogodilo u Zagrebu, puno malih taština se nije uspjelo dogovoriti, a ovi koji se i jesu uspjeli dogovoriti su uglavnom neka dobro poznata imena zagrebačke političke povijesti pa nisu ni imali neke velike šanse, tj. dovoljno velike da budu prepoznatljivi ali i dovoljno kompromitirani prošlošću da nemaju ni potencijal ostvariti rezultat. U takvim okolnostima izronila je protukandidatkinja koja je objektivno izgubila izbore još u prvom krugu, što je bilo sasvim i svimajasno, ali koja je u izbore ušla površno i nepripremljeno, a s vremenom će biti totalno jasno da su njezini motivi bili totalno drugačiji od deklariranih. Da vas ne držim u nekoj velikoj neizvjesnosti očiglednoga, njezini motivi su isključivo vlastito samoodržavanje i nemaju nikakve pa niti najmanje veze s dobrobiti grada ili njezinih građana, no u tom procesu je nepovratno uništila vlastitu reputaciju i dugoročno si naštetila. Niti je ona ostvarila nekakav rezultat niti taj rezultat “obvezuje” niti će se to dogoditi, sasvim je normalno da većina građana naginje na jednu stranu (a Zagreb kao urbana i prosječno obrazovanija sredina naginje na lijevo) baš kao što je normalno i da postoji dio populacije koji je protiv (ne nužno zato što postojeća vlast svoj posao radi loše, nego zato što nisu “njihovi” na vlasti – vidi gore pod temeljne teze).
Spomenuo bih da je u ovoj kampanji uvjerljiva većina vremena bila utrošena na personalizaciju izbora i na pojedinačne aktere na vodećim pozicijama župana, gradonačelnika ili načelnika – no vrlo malo vremena i energije, a osobito medijske pozornosti je posvećeno županijskim, gradskim ili općinskim skupštinama i vijećima a koje imaju značajnu moć koja se razlikuje od zakonodavne uloge npr. sabora kojeg cijelo vrijeme imamo u vidokrugu. Tako da dok smo se mi svađali oko Tomislava ili Marije, Ivice ili Tomislava, Ive ili Marka – pravi znalci su se bavili skupštinama.
U odnosu na programe, fasciniran sam količinom vremena koje je provedeno na diskusije o rješavanju problema koji su većinom ili u cijelosti izvan kompetencija lokalne uprave/samouprave. Samo na tome se vidjelo koliko kandidati uopće ne razumiju niti poznaju stvarne ovlasti i mogućnosti koje stoje gradonačelnicima na raspolaganju, ili su pak možda mislili da je to prihvatljivo budući da birači pojma nemaju što jedan gradonačelnik može ili ne može napraviti? Teško je procijeniti, a bilo bi dobro poskidati te programe i pogledati koliko je njih napisao ChatGPT a koliko su pisali stvarni ljudi.
I posljednje, funkcija župana/gradonačelnika ili načelnika je prvenstveno managerska funkcija a sekundarno političarska. Ne postoji HDZ-ov ili Možemo! način odvoza smeća ili isporuke pitke vode, ti sustavi ili funkcioniraju ili ne. U upravljanju gradom ili općinom nema previše mjesta niti prostora za ideologiju i ona ako i postoji može se dijelom reflektirati kroz kulturne ili socijalne programe, dok je sve ostalo totalno imuno na ideologiju.
p.s. in other news, drago mi je da je Zagrebačka vlast ostala netaknuta i da su odnosi u skupštini jasni, odavno smatram da ćemo desetljeća nereda koje je Bandić ostavio ispravljati stotinu godina i tu nema prečica niti brzih rješenja, zatečeno stanje je bilo strašno i puno toga neispunjenog se može oprostiti ali u drugome mandatu to više nije niti može biti isprika
Misao dana:
The bad end unhappily, the good unluckily. That is what tragedy means.
