Harač poslije harača

Hrvatska ekonomija je tijekom godina postala uvozno orijentirana, a po mojem skromnom sudu jedan od temeljnih razloga za to je sustav doprinosa i poreza na dohodak, dakle svega onoga što opterećuje cijenu rada hrvatskog radnika. Primjerice, ako imamo Hrvatsku čokoladu koja danas u proizvodnji košta 10kn i inozemnu čokoladu kojoj je cijena na graničnom prijelazu također 10kn, tada će obje čokolade u dućanu koštati jednako: 10kn uvećano za PDV ili 12,30 kn. No, kada bi smanjili opterećenje na rad tada bi trošak rada bio jeftiniji i s manjim troškom opterećivao cijenu čokolade i tada bi naša čokolada mogla koštati 9kn i u konačnici na polici supermarketa biti jeftinija za 1,23kn od inozemne čokolade.

Nije stoga niti pretjerano čudo da je Vlada kao jednu od mjera borbe protiv izlaska iz krize ponudila upravo intervenciju u sustav poreza na dohodak od rada te najave premijerke Jadranke Kosor i koordinatora za provođenje mjera Ivana Šukera izgledaju više nego zanimljivo. No da li je to uistinu tako i krije li se iznad atraktivne najave nešto više ili su ponuđene mjere samo isto ono što smo imali i do sada ali zapakirano u malo atraktivniji celofan. Mijenjamo li sustav promjene radi ili će ove promjene unijeti neke pozitivne promjene u sustav i doista pomoći izlasku iz krize. Nakon kraće analize, rezultati su ne samo poražavajući nego se čini kako Vlada pod krinkom smanjenja poreznih stopa pokušava progurati harač poslije harača.

Simulacije izradio Marko Krištof (klikni za veći graf)

Na gornjem grafu nalazi se simulacija odnosa bruto/netto. Na horizontali nalazi se iznos vaše bruto plaće (simulacija se odnosi na samca koji živi u Zagrebu), dok se na vertikali nalazi iznos netto plaće. Plava linija je iznos netto plaće koju dobijete ako se plaća isplaćuje po trenutno važećem porezu na dohodak. Crvena linija pokazuje netto plaću po važećem zakonu o porezu na dohodak umanjenom za krizni porez (harač), dok plava linija pokazuje iznos netto plaće po prijedlogu koji je izašao iz Vlade. Ono što je vrlo očito je da je porezna presija u biti i dalje gotovo identična kao i do sada i za veliku većinu ljudi čiji je bruto manji od 22.000kn praktički nema nikakve razlike. Da, točno je da u određenim intervalima iznos netto plaće raste, no naša simulacija pokazuje kako je maksimalni iznos razlike svega 127,44kn što predstavlja manje od 2% ukupnog iznosa netto plaće s čime će se teško tko puno usrećiti. I posljednje, iako je broj građana koji dobijaju plaću veću od 22.000kn bruto relativno malen, njima će netto plaća najviše narasti i oni će doista osjetiti razliku (primjerice, u tu kategoriju spadaju državni dužnosnici).

Ako je to doista tako, postavlja se pitanje što se točno događa s prihodima od poreza na dohodak i što je Vlada u stvari predložila, osim što je stari sustav presložila na malo drugačiji način i zapakirala ga u novi celofan pod krinkom smanjenja poreznog opterećenja.

Simulaciju prihoda je napravio Marko Krištof (klikni za veći graf)

Drugi grafikon pokazuje raspored prihoda državnog proračuna od prikupljenog poreza na dohodak (grafikon pokazuje godišnju razinu), obzirom na nepostojanje i nedostupnost svježijih podataka, za ovu simulaciju smo koristili podatke REGOS-a i to za 2008. godinu (nažalost ovi podaci nisu javno dostupni, toliko o transparentnosti). Kao što je iz grafa očito, prihodi proračuna će dramatično podbaciti na svim onim plaćama čiji je bruto manji od cca. 8.000kn i to nas dovodi do kritičnog problema koji će se desiti ovom promjenom zakona o porezu na dohodak. Naime, iz gornjeg grafikona slijedi kako će država na ime smanjenja poreza na dohodak uprihoditi oko 1.2 milijarde kuna manje na godišnjoj razini, što je gotovo 10% ukupnog godišnjeg prihoda od poreza na dohodak i naizgled se čini kako je riječ o velikoj uštedi. No ta simulacija se odnosi samo na redovne mjesečne isplate simulacijom novih poreznih mjera i ona ne uključuje efekte povrata poreza na dohodak koji se ostvaruju godišnjom prijavom. Po priznanju same porezne uprave, tijekom godine oni naprave povrat od oko 1.8 milijardi kuna, iz čega slijedi kako će efekt ove promjene poreznog sustava biti oko 600 milijuna kuna ali u korist države. Da, dobro ste pročitali, država će na kraju godine ubrati oko 600 milijuna kuna više nego što ubire danas i to prvenstveno zahvaljujući ukidanjem poreznih olakšica. Od tih 1.8 milijardi kuna povrata, njih 919 milijuna kuna se odnosi na povrat po osnovi kamata za stambene kredite, 594 milijuna za dodatna osiguranja i 371 milijun za zdrastvene olakšice. Nije teško zaključiti kako su to olakšice koje masivno koristi jedva primjetljiv srednji sloj društva (dakle isti oni koji će ušičariti na mjesećnoj razini tih 127,44 kune olakšica), tako da će i njihov netto efekt na godišnjoj razini biti negativan, dok će jedina grupacija društva koja će doista biti rasterećena biti ona koja prima više od 22.000kn bruto plaće.

No, promjene poreza na dohodak imaju još jedan vrlo veliki i značajni efekt kojeg vladajući nisu pripomenuli, a to je da je prihod od poreza na dohodak prihod jedinica lokalne uprave i samouprave; što ukratko znači da je Vlada ovim prijedlogom u biti manipulirala njihovim poreznim prihodima. Uzevši to u obzir, a znajući da će vlada po novom prijedlogu uprihoditi više novaca nego što je do sada prikupljala, vrijedi se zamisliti kakve će to efekte imati na jedinice lokalne uprave. Nažalost, to je relativno jednostavno predvidjeti i više je nego očito da će jedinice s malenim primanjima i jedinice u siromašnijim dijelovima zemlje (osobito Slavonija, Lika, Dalmacija) po novoj raspodjeli uprihoditi manje nego što to rade sada iz jednostavnog razloga što većina stanovništva na njihovom teritoriju prima plaće koje su najviše zahvaćene poreznim rasterećenjem, dok će istovremeno jedinice lokalne uprave u kojima prevladava bogatije stanovništvo (dakle gradovi) uprihoditi više. Ne treba reći da će se time samo povećati nesrazmjer u prihodima malih i velikih sredina.

Efekti ove porezne reforme su u biti porazni, oni pokazuju kako Vlada nije mućnula svojom kolektivnom glavom. Ako prijedlog ostane ovakav kakav je, u cijelosti će izostati bilo kakvi pozitivni efekti ove reforme, dok će se istovremeno jaz između bogatih i siromašnih pojedinaca, te bogatih i siromašnih općina i gradova samo povećati. Ova vlada, poput superhika, uzima siromašnima da bi dala bogatima i to je taktika koja teško da će donijeti pozitivni efekt.

p.s. ima jedna pozitivna stvar iz ovog prijedloga, naime obzirom na ukidanje poreznih olakšica sasvim je sigurno kako će broj poreznih prijava biti daleko manji, no obzirom da smo već u 2010. godini, ta promjena će se manifestirati na poreznim prijavama tek u 2012. godini, što će u 2012. godini smanjiti presing na administraciju koja je potrebna da bi se prijave obradile te automatski smanjiti trošak prikupljanja poreza, no to je i dalje daleka 2012. godina

Misao dana:
Ponosan sam što mogu plaćati poreze u Hrvatskoj; no, bio bih jednako ponosan da plaćam upola manje.

Nije baš svako kretanje akcija

‘Ako se ponovi kriza poput one u jesen 2008, naše mogućnosti obrane daleko su manje. Potrošili smo sve mehanizme i rezerve koje smo imali i moramo priznati sebi da smo prošli mnogo bolje nego što se itko mogao nadati’, rekao je Željko Rohatinski, guverner HNB-a obraćajući se prisutnima na 19. konferenciji Zagrebačke burze u Splitu. (tportal)

Nisam već dugo drobio na temu ekonomije pa eto, posložilo se nekoliko događaja koji su mi taman razvezali jezik. Rohatinski je jučer govorio o krizi. Ono što je on otprilike rekao je to da je HNB u proteklim godinama pokušavajući obuzdati pretjerani unos gotovine u državu banke natjerao na velike rezerve. Taj potez je povećavao hrvatima cijenu kapitala, no u času kada je pukla kriza imali smo padobran u obliku velikih bankovnih rezervi čijim je otpuštanjem održana koliko-tolika likvidnost sustava. S druge strane, zbog pretjerane osjetljivosti državnog proračuna na fluktuacije u zemlji, osobito na potrošnju koja je dramatično pala (od uvoza pa na dalje) – država je u stvari ta koja je “posaugala” sve novce na tržištu te je financiranje banaka prema stanovništvu i poduzetnicima praktički stalo (ne baš, ali otprilike). Problem je u tome što je rohatinski svoje karte ispucao i sada očajnički za stolom pogledava druge igrače sve se nadajući da će netko nastaviti njegov niz. Nekako si mislim da je neshvaćen i usamljen.

Ako malo bolje razmislite, i imajući u vidu što HNB može napraviti, ono što se desilo je da je HNB svojim mjerama kupio državi vrijeme, a što je država morala iskoristiti da sredi svoje financije (a pritom osobito mislimo na potrošnju države). Naravno, i država je imala svoj set problema, počevši od neočekivano visokog pada proračunskih prihoda, akutnog problema državne potrošnje pa do odlaska prethodnog premijera u samom središtu krize. Novo/staro vodstvo ne pokazuje neke osobite znakove razumijevanja problema i čini se da maksimalno pokušavaju iskoristiti vrijeme koje im je Rohatinski kupio ali bez osobitog cilja ili barem ne metode kojom će nastaviti gore spomenuti pobjednički niz. U tom smislu i jučerašnje upozorenje Lovrinčevića koje ukratko kaže kako financijskih rezervi ima za još nekih 5 mjeseci što (vidi čuda) se poklapa baš s krajem predsjedničkih izbora.

Obol cijeloj stvari će dati i Milan Bandić koji je također očito zatečen krizom u koju smo uletili pa je tako Zagrebačka blagajna praznija za nekih 600mil kuna. Kako se to moglo desiti, nitko pojma nema, no to po svoj prilici neće biti Bandićev problem jer on želi svoje gradonačelničke uspjehe preslikati u predsjedničke dvore.

Kada već govorimo o neodgovornoj državi, spomenuo bih još dva detalja. Unatoč početnim skepsama oko Jadranke Kosor, ono što se posljednjih dana pokazuje (ili barem meni to tako izgleda) je to da se žena pokazuje kao sasvim solidni komunikator. Prodala nam je uspješno priču o Slovencima, s nekoliko sjajnih izjava je pokopala već potkopanu oporbu i u stvari njoj stvari idu sjajno. Problem je što hoda po nasapunanoj dasci koja će prije ili završiti, a proždrljiva svjetina dolje čeka i pjeni (iako ne osobito organizirano) već mjesecima. Kritična masa nije ovdje ali smo blizu. Da bi spriječila neminovno, Jadranka je očito gurnula Pedra u liku i djelu Berislava Rončevića. Čini se kako će Bero biti prvi predan svjetini, a sve valjda u nadi da će glad malo splasnuti. Mislim da je Berislav Rončević samo još jedna od antikriznih mjera za dobijanje na vremenu, no isto tako je to i važna paradigma u našem društvu koja se s ovim primjerom pomiče. Ovo je prvi puta da ministar odlazi na optuženičku klupu i ako smo u stanju optužiti (bivšeg) ministra obrane tko je onda siguran u svoju poziciju? Nije to niti tako loše, makar je sam potez u svojoj biti neiskren i krajnje sebičan.

Dolazimo u doba državnog proračuna i opet ćemo gledati bijesnog Šukera po TV ekranima. Unatoč očiglednome, prijedlog proračuna će biti na liniji ovogodišnjeg (valjda posljednje verzije) makar očekujemo daljnji pad gospodarstva, a savjet gore navedenog Rohatinskog je štednja. Očito će i ovi proračuni biti zamišljeni s rebalansom na pameti, a što će se morati rješavati tamo negdje kada istekne petomjesečni rok kojeg spominje Lovrinčević a što (možda) više i neće biti problem ove vlade.

I da se vratimo na Rohatinskog, iako su motivi bili sasvim sporedni, Rohatinski se pokazao u posljednjih godinu dana kao jedini igrač u ovoj državi s kakvim-takvim kartama. No njegov pobjednički niz je na izmaku i on će pokupiti svoje žetone i otići; statistika radi protiv njega i tu nema pomoći. Nitko ne očekuje da će Šuker ili Jadranka izvući asa iz rukava (jer je Rohatinski aseve do sada već potrošio) i svi se pitaju što je dalje.

Koja je vaaš exit strategija?

Misao dana:
I have all the money I’ll ever need – if I die by 4:00 p.m. today.

Saga se nastavlja ili Ponavljanje je majka znanja

Malo mi je već dosadno diskutirati o ekonomskoj krizi, a vidim i da se nitko oko toga ne uzbuđuje previše pa sam nekako mislio podijeliti s vama par informacija na koje sam naišao u proteklh nekoliko dana.

Kao prvo, ono što se desilo je da nas je prije nekoliko dana posjetio Austrijski ministar financija:

Austrijski ministar financija Josef Pröll idući će tjedan posjetiti Hrvatsku i još tri istočnoeuropske zemlje radi europskog programa stabilizacije financijskih sustava koji je pripremio Beč.

Pröll će u srijedu posjetiti Hrvatsku i Ukrajinu, a u četvrtak Rumunjsku i Bugarsku, gdje će se sastati s ministrima financija.

U intervjuu tjedna na 101 prošle subote, Andrija Hebrang je u odgovoru na pitanje o podbačaju poreznih prihoda izrekao rečenicu koja glasi otprilike ovako “podbacio je samo prihod od uvoznog PDVa” dok su svi ostali prihodi na razini (ili valjda blizu nje). Možda riječ “samo” nije primjerena jer PDV naplaćen prilikom carinjenja čini sedamdesetak posto svog naplaćenog PDVa, a ako država naplaćuje gotovo 50 milijardi kuna PDVa, pod uvjetom da je uvoz jednolik i da on čini 3/4 ukupnog PDVa, a znamo da je u siječnju falilo oko milijardu kuna, ispada da je uvoz u siječnju pao za jednu trećinu u odnsu na očekivanje. Fulati 2-3% je ok, ali fulati trećinu…

Hoće li istočna Europa pokrenuti raspad financijskog sustava?

Stephen Jen, šef valuta kod Morgan Stanleya, kaže kako je Istočna europa posudila 1.7 tisuća milijardi u inozemstvu, veliki dio toga na kratkotrajne pozajmice. Ona mora platiti ili refinancirati oko 400 milijardi eura ove godia, što je ekvivalent jedne trećine GDPa cijele regije. Sretno. Kreditne mogućnosti su naprasno zatvorene.

“Ovo je najveća potražnja za novcem u povijesti” rekao je g. Jen…

Gotovo sav istočno europski dug pripada zapadnoj europi. Osobito austrijskim, švedskim, Grčkim, Talijanskim i Belgijskim bankama. Dodatno, Europljani su vlasnici nevjerojatnih 74% cjeolokupnog 4.9 tisuća milijardi dolara portofolia zajmova prema brzorastućim tržištima… (naked capitalism)

Ono što također piše u članku je i rečenica: “Široko je pozato da su Austrijske banke bankrotirale. Austrijanci znaju da moraju biti spašeni i da trebaju pomoć”. Da li je gore spomenuti ministar došao upoznati Šukera s financijskim planom, ili mu je pak došao saopćiti stvari koje bi za koji dan ili tjedan mogli čitati iz novina?

U jednoj od diskusija koje smo imali na pollitici, postavilo se pitanje što je ispravna politika Hrvatske za izlazak iz krize. Mnogobrojne zemlje u ovome času povećavaju deficit kako bi pokrenule svoju ekonomiju. Neke druge režu investicije, dok eto Hrvatska ne radi ništa.

Ovaj gornji grafikon pokazuje indeks rasta javnog duga nakon recesije. Dakle, kada se govori o cijeni izlaska iz krize (barem ako pogledamo povijesne prosjeke), čini se kako je cijena izlaska prihvatljiva. No, ono što se u vremenima krize događa je dramatični pad poreznih prihoda. Primjerice, već smo primjetili kako nam dramatično opada uvoz (što samo po sebi nije loše) ali pada i naplata poreza na granici na što je hrvatska jako osjetljiva. Potom, građani koji su krajnji potrošač odgađaju sve investicije koliko god mogu a novac stavljaju na stranu i za pretpostaviti je da će depoziti građana rasti ubrzanim tempom u skorijem roku. No ušteđeni novac ne donosi državi prihode.

Da je hrvatska privreda fundamentalno zdrava ali zaustavljena, ja bih bio sklon vjerovati kako bi neke žestoke stimulacije gospodarstva mogle pripomoći da se stvar pokrene s mrtve točke. No mi u stvari nemamo zdrave industrije, a ono malo što i je zdravo će stradati ili će žestoko biti načeto ovim zaustavljanjem ekonomije. Primjerice, imali ste prije neki dan primjer tvornice u Zagorju koja se bavi auto dijelovima i koja je premoćnu većinu svojih proizvoda izvozila a koja je bila prisiljena zaustaviti proizvodnju i otpustiti svoje zaposlene. Prosječna tvrtka ostvaruje dobit od 3-5% ukupnog godišnjeg prihoda i financijske rezerve društva su u pravilu vrlo malene i rapidno djelovanje je nužno da bi se zaustavio totalno raspad sustava i sačuvao kapital.

Druga opcija bi bila smanjenje poreznih opterećenja kako bi se oslobodio prostor privredi za rast. No da bi se to desilo država se mora pokrenuti s mjesta a to se očigledno ne čini. Pelješki most je vjekovni prioritet i neće nas sada jedna ekonomska kriza zaustaviti u tome? Rukometno prvenstvo je prilika za promidžbu koju smo morali iskoristiti, a nadolazeća turistička sezona je naša svjetlost na kraju tunela. A kada smo već kod turizma, meni se nekako čini da je veliki broj naših gostiju u stvari tip gostiju koji u vrijeme godišnjeg sjeda u auto i odlazi na more. Odluku o tome idemo li ili ne idemo donosimo relativno kasno i ja nekako ne vjerujem da možemo ponoviti prošlogodišnju sezonu kao i da podaci o zauzetosti kapaciteta na današnji dan uopće reflektiraju taj potencijalni “change of mind” primjerice talijanskih gostiju koji su žestoko pogođeni ekonomskom krizom (osobito ako se desi meltdown neke od banaka koje operiraju na istočnome tržištu, a podsjetimo se, Unicredito je već dobio puste milijarde a zbog svog linka s Austrijom je vjerojatno i sastavnio dio gore opisanog austrijskog paketa). Tako da svjetlo na kraju tunela nije možda kraj tunela nego je to vlak u dolasku.

No, da bi završili na veseloj noti:

Predložit ću zagrebački projekt izlaska iz recesije. Ako će pomoći Zagrebu, pomoći će i Hrvatskoj – rekao je danas Bandić. Paket antirecesijskih mjera Bandić će pokušati dobiti od znanstvenika s Ekonomskog fakulteta i Instituta, ali i od uglednih gospodarstvenika. Još ne želi reći na čiju će pomoć računati, tvrdi da će s imenima izići za dva do tri tjedna. (večernji)

Misao dana:
Dobre odluke proizlaze iz iskustva. Iskustvo proizlazi iz loših odluka.