Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”

Categories
Politika

Smije li uopće SDP govoriti o nacionalnim pitanjima?

Na mojoj uobičajenoj subotnjoj jutarnjoj kavi prelistao sam novine i došao do Butkovićeve kolumne u Jutarnjem u kojoj kaže (između ostalog) i slijedeće:

Ovdje, međutim, valja reći da navodno SDP-ovo skretanje udesno nipošto nije nova pojava. Još prije nego što se Račan bio razbolio, SDP je angažirao generala Kotromanovića i aktivirao Savjet za branitelje, što je u ono vrijeme izazvalo opravdan zazor većeg dijela hrvatske javnosti.
Sadašnja Milanovićeva izjava o Gotovini samo je na tragu takvog djelovanja SDP-a, kojem očito jest cilj da razbije imidž jugokomunističke stranke.
Problem je, međutim, u tome što kod središnjih birača i birača ljevice SDP već dugo nije operećen takvim imidžem, a sam Milanović tvrdi da ga birači desnice ne zanimaju.
Dapače, sasvim je moguće da koketiranjem s radikalnim nacionalizom i sentimentima ljudi vezanih bilo uz Gotovinu, bilo uz ustaštvo, Zoran Milanović odbije dio svojih prirodnih birača, koje je mobilizirao vrlo dobrim vođenjem stranke u prva dva mjeseca svoga mandata.

Zoran Milanović
No, Milanovićeve izjave o ustašama i generalu Gotovini zapravo su problem manjeg ranga od njegove izjave o NATO-u.
Predsjednik SDP-a rekao je, podsjetimo, da bi se u Hrvatskoj trebao provesti referendum o ulasku u NATO, iako hrvatski Ustav takvo što ne zahtijeva.
Bilo bi posve legitimno da se SDP suprotstavlja ulasku u NATO; riječ je, ionako, o još neosvojenom političkom prostoru, koji treba artikulirati, i u kojem se mogu prepoznati mnogi hrvatski birači.
Međutim, posve je nelegitimno da se SDP načelno zalaže za ulazak u NATO, a da istodobno traži referendum koji bi, ustvari, bitno prolongirao proces učlanjenja Hrvatske u tu organizaciju. Krajnje je nevjerodostojno načelno biti za NATO, a istodobno građanima nuditi opciju koja zapravo značajno otežava ulazak u NATO. (jutarnji)

Ono što je Butković htio reći (a u samoj kolumni ima i eksplicitnijih primjera) je da slobodno govoreći o nacionalnim temama (ustaštvu, domovinskom ratu, a očigledno i NATOu) Milanović navodno “koketira” s radikalnim desnim stavovima. No nije Butković jedini u takvoj dijagnozi, dobar dio ovog stava i reakcija proizašao je iz prošlotjednog intervjua kojeg je Milanović dao H-Alteru (inače, relativno solidnom alternativnom web portalu):

Jedna od SDP-ovih konstanti u zadnja dva desetljeća je da neoprostivo petlja oko fašizma i antifašizma. Ljubo Jurčić je izazvao lavinu kritika pričom o ujacima ustašama.
Zar je trebao u svakom trenutku imati đokera u rukavu i isticati da mu je otac bio u partizanima? Odgovorio je na izravno pitanje, a svoje ujake ne možete birati. Za sebe mogu reći da sam sretan što su moji ujaci bili u partizanima, i to na osnovu osobnog izbora, ali ne osuđujem nekoga tko je očito bio u zabludi vjerujući da je NDH bila hrvatska država i da se bori za nju. (h-alter)

A o istoj temi je pisao i drugifilm, tj. njihov kolumnista Tomislav Klauški, (drugifilm je web portal koji je javno deklarirao potporu HNSu):

Da parafraziramo Slavka Goldsteina koji se nakon Jurčićeva desničarenja pitao zašto ne bi glasovao za Sanadera, možemo reći zašto bi – nakon svega izrečenog – netko glasao za SDP, a ne HDZ, HSP ili nekog još goreg. Jer situacija sigurno neće biti obrnuta. Nitko se neće upitati zašto bi glasao za HDZ, kad može za SDP. Ako već dijele iste vrijednosti, HDZ je barem autentičniji.

Notorna je zabluda da hrvatska ljevica, bez obzira radi li se o SDP-u, HNS-u ili nekom drugom, može osvojiti dio desnog biračkog tijela. A još manje da to može učiniti na klasičnim desničarskim temama, poput ustaša, branitelja ili Domovinskog rata. Milanović je nedavno rekao kako je njegov SDP stranka birača ljevice i svih normalnih ljudi. Pa zašto onda ne nastoji pridobiti normalne ljude normalnim temama? (drugifilm)

No kao jedan od malo bizarnijih primjera desničarenja SDPa (i poglavito njegovog predsjednika Zorana Milanovića) je slijedeća rečenica:

SDP će u Sinju na ovogodišnjoj Alki biti najzastupljeniji od svih političkih stranaka: glavni odbor stranke stiže na Alku, a dolazak je najavilo više od 200 stranačkih dužnosnika i članova za koje lokalni SDP-ovci spremaju arambaše, uštipke i pršut. (jutarnji)

Ako ste primjetili, SDP je jedna od rijetkih stranka koja u svojem imenu ne sadrži nacionalni predznak, a zbog svojeg nasljeđa partije iz koje se transformirala i tradicionalnih podjela da ljevica govori o radništvu i socijali, dok desnica govori o obitelji i nacionalnome, SDP nikada u stvari i nije progovarao o nacionalnim temama. Promjenama u vrhu SDPa i dolaskom Milanovića kao osobe koja je stasala u razdoblju nakon raspada jugoslavije, te nadolazećom generacijom političara koja nije više opterećena hipotekom prošlog državnog uređenja odjednom se otvorio prostor za hrvatske teme, pa stoga nije niti čudo da su i Ljubo Jurčić i Zoran Milanović ispreskakani pitanjima, a odgovori koje su dali nisu privukli pažnju samo zato jer su zanimljivi i provokativni, nego i zato što je odjednom lijeva strana političkog spektra progovorila o temama o kojima 17 godina nije rekla niti riječi.

Ljubo Jurčić je hercegovac, a Zoran Milanović Sinjanin, obojca dakle dolaze iz krajeva koji su tradicionalno nacionalno osvješćeni i očekuju se da imaju čvrste stavove o nacionalnome. Ono što bih ja vas sada pitao je kako bi vi odgovorili na ista pitanja? Što je ispravan odgovor? Svi mi znamo što su politički konkretni odgovori; uvijek birajmo partizane ali se malo ogradimo od sustava koji je iz partizanskog pokreta proizašao. No što s onima koji su tijekom drugog svjetskog rata živjeli u urbanim sredinama, primjerice u Zagrebu, ili pak u nekim okupiranim područjima hrvatske, recimo Slavoniji? Što vaši djedovi i bake imaju za reći o ustašama i partizanima i koji je ispravni odgovor?

Čisto da bude jasno, s tim razdobljem nemam apsolutno nikakvih doticaja, a po najboljim saznanjima koje imam, moja obitelj nije bila povezana niti s jednom niti s drugom stranom, oni su te godine proveli radeći isto ono što i velika većina drugih – a to je čisto preživljavanje. No i to preživljavanje nikako ne znači da o onome što se zbivalo oko njih nisu imali svoje mišljenje; neovisno o tome koje se od tih mišljenja nakon rata pokazalo kao ispravno (ili možda bolje rečeno “oportuno”). Zašto je onda problem što je jedan od Jurčićevih ujaka bio ustaša, dok mu je otac bio partizan? Što to saziva sablazan u toj činjenici znajući da Ljubo Jurčić (niti Zoran Milanović, ako smo već na tome) nije mogao birati ni svoje roditelje ili rodbinu, a još manje utjecati na njihove odluke donešene prije 70ak godina?

Da li bi bilo bolje da se i Jurčić i Milanović uredno drže školske fraze o tome kako je država sazdana na antifašizmu, ili da daju iskreni odgovor na ono što su ih novinari pitali? Da li Jurčićev ujak (ili pak otac) utječe na njegovo socijaldemokratsko opredjeljenje danas?

Ili, ako ćemo malo o Milanoviću, zašto je posjet rodnome gradu u doba sinjske alke desničarenje? Sinj se nalazi u devetoj izbornoj jedinici u kojoj je tradicionalno SDP loše prolazio i u čemu je problem ako je napokon i SDP počeo tamo tražiti svoje istomišljenike, i to u gradu u kojem je rođen SDPov predsjednik i koji ima SDPovog gradonačelnika.

Nije mi nadalje jasno zašto je progovaranje o braniteljima i njihovim problemima desničarenje? Oko pola milijuna branitelja (što pravih, što lažnih) polaže pravo na tu titulu i samim time čine jednu od najvećih grupacija u našoj državi, zašto SDP ne bi smio govoriti o tome, ili ako je već progovorio zašto bi sama ta činjenica bila (radikalno) desničarenje.

I posljednje, da se vratimo na gore spomenutog Butkovića, u čemu je problem da kada se radi o nacionalnim pitanjima poput pristupanja NATOu, u čemu je problem da se podrška političkoj odluci testira na referendumu? Referendum je jedno od iznimno dobrih sredstava iskazivanja mišljenja nacije, i unatoč tome što je on ugrađen u same temelje naše države do današnjeg dana ga nismo imali prilike upotrijebiti. Nekako mislim da u zemlji koja se još uvijek oporavlja od nasljeđa rata, koja je nacionalnim sukobima opterećena mnogo stoljeća unazad, da je referendum o pristupanju NATOu kao vojno-političkom sustavu sasvim primjeren. Čemu strah od referenduma, tko se referenduma boji?

I Milanović i SDP dobro znaju da govoreći o ustašama i partizanima, Gotovini i braniteljima neće pridobiti vjerojatno niti jedan “desni” glas, no to nikako ne znači da o tim temama ne smiju govoriti, a još manje to znači da samim time što su o tome progovorili da su “desničarili”.

No, najtužnije je u stvari to što mi i dalje govorimo o stvarima koje su se davno dogodile, i na čiji rasplet nemamo više mogućnosti utjecati, umjesto da se koncentriramo na teme koje će nam pomoći da ova zemlja postane jedno uređenije i sretnije mjesto u skoroj budućnosti.

Što vi mislite? Da li SDP desničari (i ako da, u čemu se to desničarenje sastoji), ili se desnica samo čini ugroženom jer je netko progovorio o temama na koje su dosada imali monopol? Ili još bolje, ako su pitanja “desna”, da li su takvi i odgovori?

Misao dana:
My life has no purpose, no direction, no aim, no meaning, and yet I’m happy. I can’t figure it out. What am I doing right?

Categories
Priroda i društvo

Zoran Milanović čita mrak.org

U posljednjem izdanju blogovaonice, što je rubrika na web portalu Jutarnjeg lista koju vodi Nebojša Grbačić, aka. Ariston osvanuo je intervju sa SDPovim Zoranom Milanovićem. Intervju se bavi trennutno zapuštenim Zoranovim blogom, utjecajem internet populacije na politiku (i obrnuto), a između ostaloga Nebojša je Zorana pitao što sve prati, a odgovori su (iz očiglednih razloga) zanimljivi:

Jeste li upoznati s kolaborativnim blogom pollitika.com i čitate li možda rasprave na toj stranici?

Naravno, pratim pollitiku. Sve pohvale pokretačima, to je doista važan projekt i vjerujem da će svoju renesansu doživjeti i u predstojećoj izbornoj kampanji koju će internet, sigurno, obilježiti više nego ijednu ranije.

Ima li možda blogera koje redovito čitate?

Redovito pratim blogove svojih kolega iz stranke (Lugarić, Stazić, Vidović, Jurjević), ali i blogove Hillary Clinton i Baracka Obame, a izuzetno su mi zanimljivi i blogeri britanske Laburističke stranke. Od ostalih – svakako mrak.org, borja.org, zombix, cnn, blog Zorana Šprajca i drugi.

Sada moram ići i pogledati da li sam štogod ružnoga napisao o Zoranu :)

Šalu na stranu, u posljednjih sedam dana koje sam proveo s američkim blogerima sasvim je jasno kako oni imaju direktnog upliva na američku politiku, sasvim je jasno kako njihovi top političari prate blogove kako bi pronašli teme koje su ljudima važne te kako bi na njih adekvatno odgovorili. Sasvim je sigurno da su ti isti blogeri iznjeli cijeli niz nekakvih sjajnih inicijativa koje su nekada prošle i otišle dalje, a nekada nisu. A 100% je sigurno kako je američka blogosfera ili netroots (varijacija na grassroots, teško prevedivi pojam koji bi označavao “izbornu bazu” kako se to nekada kod nas zvalo) ostvarila veliki utjecaj na posljednji izborni ciklus u americi. Uzevši u obzir razliku u demografskoj slici hrvatske i amerike, sigurno je da će se i kod nas prije ili kasnije razviti slična situacija. Internet u nas (a osobito politički internet) nema možda dosega do širokih narodnih masa, te kao takav neće utjecati na mnijenje javnosti, no kao što to primjer Zorana Milanovića kaže, sasvim je sigurno da putem interneta (a očigledno pollitika.com servisa) možete objaviti svoj stav i učiniti ga dostupnim relevantnim ljudima, bili oni političari ili mediji.

Misao dana:
You don’t have to be a “person of influence” to be influential. In fact, the most influential people in my life are probably not even aware of the things they’ve taught me.