Kod priče o ZERP-u stalno se spominje nedosljednost pojedinih stranaka- recimo HSS, dok se za Sanadera i HDZ govori samo o želji za što brži ulazak u EU. I je li u pitanju samo medijski spin oko Sanadera u cilju discipliniranja HSS-a?
Zanimljivo je da se sada pokušava “prodati” priča kako je samo HSS nedosljedan u vezi ZERP-a i dežurni krivac za kočenje pregovora. HDZ i Sanader su podržavali moj prijedlog o proglašenju gospodarskog pojasa 2001. i 2003.. Da bi 2004. nakon izbora odustali od primjene ZERP-a na EU, onda 2006. najavili primjenu od 1. 1. 2008., a onda opet promijenili priču. S druge strane, HSS, HNS i SDP su učinili sve što je u njihovoj moći da spriječe proglašenje gospodarskog pojasa 2001.-2003., potom su pristali na ZERP, ali tako da ga se odmah odgodilo na godinu dana. Skandalozno je i sramotno da za Vladu RH i vladajuću većinu u Saboru, a nažalost i za dio medija, ZERP nije pitanje zaštite Jadrana i gospodarenja njegovim resursima, odnosno pitanje načela pregovora sa EU i pridržavanja europskih standarda, nego pitanje unutarnje politike i opstanka vlade. Sanader dakle na političkim manevrima oko ZERP-a dokazuje svoju snagu, uništavajući i gazeći one koji mu prigovaraju radi nanošenja štete Hrvatskoj i radi uništenja resursa koje ova zemlja ima Ako Jadran nije resurs, ne znam što jest.
ZERP je u ovome času identificiran kao najveći pojedinačni problem u procesu pristupanja Hvatske EU, da li je to doista tako? Koliko je na mjestu dilema EU ili ZERP?
Ključni problem Hrvatske je pravosuđe i korupcija. Korupcija jednostavno zato jer sustav javne nabave treba zaštititi od namještenih natječaja i pranja love, sustav koncesija također, da ne i govorim raspodjeli sredstva iz kohezionih fondova EU. Makar ne bih pretjerivao u kritikama, jer ne vjerujem da smo u tome gori od Bugarske, Rumunjske i Slovačke. Dilema “ZERP ili EU” je ipak besmislena. Ekološki dio gospodarskog pojasa, odnosno ZERP-a, ipak ne spada u Acquis i nije dio pregovora sa EU, pa se može proglasiti i aktivirati jednostrano, kao što su to učinile Italija 2006, a Finska 2005. Provedba ZERP-a ujedno znači provedbu europske regulative o ribarstvu, jer se protivimo divljem ribarstvu i barbarskom ne-europskom ponašanju talijanskih ribara u ZERP-u. Naime, nemoguće je kontolirati ribolov u međunarodnim vodama! To se može učiniti samo u gospodarskom ili ribolovnom pojasu, kojeg imaju skoro sve “morske” članice EU (osim Grčke, Litve i Italije), na što ih poziva i Zajednička ribarska politika. Članstvo u EU, u smislu primjene ZERP-a znači samo to da EU raspodjeljuje po kvotama višak ulova iz područja ZERP-a u ime Hrvatske. Nakon pristupanja EU, to više ne radi Hrvatska sama kroz bilateralne sporazume. Ali ipak Hrvatska u oba slučaja određuje ekološki maksimum izlova jer je proglašenjem ZERP-a preuzela odgovornost za taj dio mora. Sada je sve to samo teorija, jer ZERP-a neće biti do daljnjeg što bi po Sanaderu trebalo silno ubrzati pregovore sa EU. Jako me zanima kako će izgledati taj gigantski iskorak u pregovorima kroz idućih 12 mjeseci ako sada odbacimo ZERP, poznavajući šlamperaj ove vlade.
ZERP je proglašen 2003 godine, no u problem se pretvorio tek u posljednjih nekoliko mjeseci u času kada se on počeo primjenjivati za Sloveniju i Italiju (i ostale članice EU), koji su to talijanski i slovenski interesi ugroženi da su oni tako skočili na proglašenje ZERPa?
Talijanski interesi su jasni: 800 brodova koji kočare na našoj strani Jadrana, koja je bogatija ribom nego njihova. U igri su i brodovi sa mrežama plivaricama za plavu ribu, no važan detalj u priči su upravo te koće koje doslovce oru morsko dno i pritom love tzv. vrste od dna – školjke, škampe, listove, rakove, grdobine, jastoge i druge, koje su za Talijane zapravo najvrijednije. Ove vrste ne spadaju u ZERP, nisu predmet kvota koje raspodjeljuje EU nakon pristupanja EU, nego spadaju u epikontinentalni pojas i smiju ih loviti samo naši ribari. Ali je nemoguće kontrolirati ulov iz epikontinentalnog pojasa (za Talijane najvrijedniji!) ako iznad njega proglasite gospodarski pojas. Talijani nisu proglasili svoj gospodarski pojas zato da time ne pružaju povod drugim državama na Mediteranu da i one proglase svoje ribolovne zone. Ali će ga proglasiti onda kad unište Jadran do te mjere da će pokušati zaštititi ono malo što ostane na njihovoj strani. Ali za nas je to predugo za čekati. Naša polovica Jadranom dvostruko je bogatija od njihove, a pravi cilj njihovih napora je ribolov u našem teritorijalnom moru u kojem je ionako 70 posto ribljih resursa Jadrana. Pazite, oni svojom flotom koja je 6 puta veća od naše sustavno uništavaju našu polovicu Jadrana znajući da će se ovdje kad-tad pojaviti vlada koja će to spriječiti. Pa ipak, prije 20 godina su lovili godišnje 250.000 tona, a sada oko 170.000 tona i to uz puno više brodova. Uništenje Jadrana je na djelu, i to je i njima očito. Kad koća zaore dno treba 20 godina da se obnovi uništeno stanište živih vrsta na dnu. Fućka mi se što oni neće imati što loviti – važnije je to da ova generacija Hrvata nije učinila ništa na zaštiti Jadrana kao svog ključnog resursa. Kod Slovenaca je sve prešlo u političku mitologiju, samo što tamo umjesto Kosovskog mita imamo Piranski mit. Još 1993. je slovenski parlament proglasio u Memorandumu o Piranskom zaljevu da Slovenija ima pravo na cijeli zaljev i na izlaz na otvoreno more. Nakon toga su 2005. proglasili svoj ZERP preko našeg zapadno od Istre. Pa su 2006. proglasili svoje ribolovne zone – jednu za cijeli Piranski zaljev, jednu zapadno od Istre do Vrsara u našem teritorijalnom moru, a jednu u njihovom tzv. ZERP-u na kojeg nemaju pravo. Ali problem je u tome što Sanaderova vlada nije glavnom tajniku UN uputila nikakvu notu protiv toga, nego to infantilno ignorira. Nasuprot tome, Italija je 2004. i 2006. uputila note UN-u protiveći se crti sredine kao granici ZERP-a, te pozivajući se na navodna “povijesna prava ribarenja Talijana” na području ZERP-a. Niti na to Sanaderova vlada nije reagirala notom UN-u!
EU želi poštivanje tzv. Trilateral agreementa kojeg je u Briselu 4. 6. 2004. potpisao Hido Biščević u ime Hrvatske. Je li to sporazum ili zapisnik? Ako to nije sporazum nego zapisnik, zašto hrvatska vlada to do sada nije demantirala?
To je de jure zapisnik sastanka. To nije de facto međunarodni ugovor u vezi primjene Konvencije o pravu mora. Nije tu bitna forma – potpis ili ratifikacija. Bitno je to što je taj papir potpisao Biščević u ime Sanaderove vlade, a da to kasnije nitko nije demantirao, pa je to ušlo kao činjenica u sve dokumente EU. Važnije je to što članak 311. Konvencije dopušta takve sporazume kojima se npr. Hrvatska odriče svojih prava na moru u korist zemalja EU, ali ih onda treba poslati glavnom tajniku UN, te preko njega svim članicama UN. To nije učinjeno, pa taj papir ne vrijedi na međunarodnom sudu. Ipak, riječ je o pisanom jamstvu Sanaderove vlade da dok su oni na vlasti nema ZERP-a. I toga se, kako vidite drže!
Pojedini tvrde da čak i kada bi ZERP ostao na snazi, da se opet ništa ne bi dogodilo, jer ne samo da nam nedostaje Obalna straža koja bi taj ZERP kontrolirala nego i provedbeni propisi temeljem kojih bi se u prostoru ZERPa djelovalo. Ako smo godinama znali da će ZERP stupiti na snagu, zašto ti dokumenti i propisi već nisu izglasani, odnosno kako se onda ZERP primjenjuje na zemlje koje nisu članice EU a za koje ZERP vrijedi već nekoliko godina?
Tekst proglašenja gospodarskog pojasa varira od zemlje do zemlje. Velesile poput SAD ili Rusije nisu se zamarale tim detaljima, nego su proglasile što su htjele. Finska je pak (članica EU i domovina Olli Rehna!) u svoj tekst proglašenja gospodarskog pojasa 2005. (objavljen u UN-ovom Biltenu “Law of the Sea”) ugradila koje će propise tamo primjenjivati, a inače vrijede u teritorijalnom moru. Imam dojam da je Hrvatska sve ove godine to pripremala sa “figom u džepu”. Kako se provedba ZERP-a ne bi svela na puku kazališnu predstavu za unutarnje-političku uporabu, Vlada RH trebala bi hrvatsku javnost izvijestiti i odgovoriti na tri skupine pitanja:
- Zašto je Zakon o Obalnoj straži donesen tek u listopadu 2007.? Kada će biti doneseni pravilnici i drugi provedbeni akti koji omogućavaju provedbu ovog Zakona i dosljedan nadzor Jadrana?
- Zašto je od 2003. do danas odgađana primjena ekološke komponente ZERP-a, koja ne spada u pregovore s EU i nije dio Acquisa? Zašto do 1.1.2008. nisu doneseni pravilnici o plovidbi brodova s naftom i drugim opasnim teretom kroz ZERP te pravilnici o nadzoru ispustanja stetnih tvari ili otpada s brodova u ZERP-u?
- Koje je stanje ribljeg fonda na području ZERP-a, odnosno koji je ekološki održiv maksimum izlova morskih organizama na području ZERP-a? Koje su tzv. vrste od dna na području ZERP-a, koje spadaju pod režim epikontinentalnog pojasa tj. ne spadaju pod režim gospodarskog pojasa ili ZERP-a?
Tko je napravio izračun da Italija i Slovenija izlove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura godišnje, kada znamo da primjerice Norveška za izlov u svome gospodarskom pojasu naplaćuje oko 400 milijuna eura?
Ako tih 800 talijanskih brodova ribari 200 dana godišnje i ako ulove dnevno 2000 eura vrijednosti ribe, računica je jasna – 320 milijuna godišnje. Neka plate i 200, to je ipak više nego ništa kao što je sada slučaj. Ali još je važnije pitanje – za što bi nam to plaćali? Nikako za vrste od dna, jer to nebi ni smjeli loviti. Sloveniju nemojte miješati u tu priču. Imaju manje od 40 brodova, a svega desetak nešto znače. Kod njih su razlozi drugi – plin iz epikontinentalnog pojasa zapadno od Istre, kojeg koristimo mi i Talijani.
Slovenija koristi ZERP kao izgovor da odbije otvaranje poglavlja o ribarstvu, no oni to rade ne toliko radi ribarenja koliko zbog problema razgraničenja na moru. Ukidanjem primjene ZERPa neće se problem riješiti pa je stoga za očekivati kako će oni i dalje pokušati koristiti ovo pitanje za blokadu otvaranja pregovora o ribarstvu?
Ne samo oni, nego i Talijani. Ovakvim odnosom prema ZERP-u Sanaderova vlada pokazuje svijetu da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU. Hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u ne smiju loviti. Još je veća opasnost primjena Direktive 2371/2002 koja regulira Zajedničku ribarsku politiku. Ta direktiva poziva sve članice na proglašenje svojih ribolovnih zona radi kontrole i ograničenja ribolova. Sve te nove zone, kao i gospodarski pojasi novih članica postaju zajedničko ribolovno more EU. Pri tome svaka članica određuje maksimum izlova u svojoj zoni i prepušta višak ulova EU (uz kompenzacije). Ipak teritorijalno more ne spada u zajedničko ribolovno more EU, prema članku 17 te direktive sve do 2013. Nakon toga ne znamo što će biti. Ali Hrvatska ovakvim odnosom prema stranom ribarenju u ZERP-u poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371. Uostalom, ako ne uđemo u EU do tada (a Hrvatske nema u proračunu EU tj. u “Financial Prospective 2007-2013”), i ako ribolov u našem moru EU postavi kao uvjet sigurno će se u vladi naći idiota koji će to dopustiti. Posve sigurno će to tražiti Talijani i Slovenci. Hrvatska ovim postupkom pokazuje svim članicama EU da pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru.
Koje onda presedane otvara ova peta odgoda ZERP-a, odnosno gospodarskog pojasa?
Odustajanjem od provedbe ZERP-a Vlada RH dakle stvara niz opasnih presedana:
- jamči glavnom tajniku UN da Hrvatskoj nije stalo do poštivanja Konvencije UN o pravu mora, i da neće prijaviti (kao što nije dosad) nijedan pritisak iz EU niti kršenje Konvencije od strane Italije i Slovenije;
- jamči svim članicama UN da Hrvatska ne želi preuzeti odgovornost za more u području ZERP-a;
- jamči Vijeću sigurnosti UN da će Hrvatska i dalje provoditi međunarodno pravo selektivno, diskriminirajući i kažnjavajući države izvan EU, mada još nije članica EU;
- pokazuje svim članicama EU da Hrvatska pristaje da se pregovori o njenom pristupanju EU prošire na bilo koju temu izvan Acquisa, odnosno da sve što požele mogu i dobiti od Hrvatske prije ulaska u EU ili to zajamčiti u pristupnom ugovoru;
- dokazuje da Hrvatska spremna radi ulaska u EU kršiti ne samo konvencije UN, nego i pogaziti europske norme na zahtjev iz neke članice EU, posebno kada je riječ o zaštiti okoliša;
- jamči da Hrvatska za odustajanje od svojih prava prema EU tijekom pregovora ni nakon njih neće traži nikakve kompenzacije, niti će joj biti zajamčen datum ulaska u EU;
- pokazuje da Hrvatska ne želi očuvanje ribljeg fonda u Jadranu, te da će rado pristati na uništenje Jadrana divljim ribolovom Talijana, a u cilju članstva u EU; hrvatska vlada do sada nije definirala ni maksimum izlova, ni vrste od dna koje stranci u ZERP-u nesmiju loviti;
- poručuje svima u EU da će blagonaklono dopustiti strani ribolov i u svom teritorijalnom moru nakon 2013. prema direktivi 2371, jednako kao što sada blagonaklono dopušta strani ribolov u ZERP-u;
- jamči glavnom tajniku UN i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji da Hrvatska ne želi ekološku zaštitu ZERP-a, te će čekati dopuštenje Europske komisije ili države zastave za svaku intervenciju na brodu iz EU koji gori ili tone u ZERP-u, makar to značilo ekološku katastrofu za Jadran.
Prije dvadesetak dana, imali smo cijelu priču i sagu o ZERPu. Dakle već četvrto ukidanje (suspenzija, neprimjenjivanje ili kako god to želite nazvati) govori samo o tome da mi u stvari pojma nemamo što želimo, a još manje su nam jasne konsekvence naših vlastitih poteza (što bi Sanader rekao ne znamo bili piškili ili kakili). Eto primjerice, imamo svima već dobro poznatu situaciju s HSSom koji je odbio glasati za ukidanje ZERPa (vrijedi primjetiti kako je HSS od izborne večeri do danas odustao od apsolutno svake točke njihovog predizbornog programa, neće biti niti referenduma za NATO, ništa od ZERPa, a i novci za seljake su se negdje po putu istopili), a da bi samo dan kasnije Ivica Sanader u dalekom i prijateljskom nam Briselu ustvrdio kako je oporba pokušala srušiti vladu – kako to da nije primjetio da su dva člana njegove vlade glasali protiv, a zastupnici HSSa u saboru također, totalno je nejasno. Nejasno je također i da li su HSSovi ministri dali mandat na raspolaganje, a Ivica ih je potom odlučno odbio ili su jednostavno rekli da nema potrebe za daljnjim dramatiziranjem ove ionako tragikomične situacije.