Tag: SDP

Categories
Politika

Čekajući supermana

Često se sjetim jedne stare kineske kletve koja glasi „Dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima“. Opaka kletva, osobito zato jer su zanimljiva vremena zanimljiva onima koji o njima čitaju, dok mi koji u njima živimo, ako nas i pitate kako ćemo ih opisati teško da će se riječ „zanimljiva“ pojaviti u opisu. U ovom našem zanimljivom vremenu u ovome trenutku problemi koje imamo nagomilavaju se poput dugačke kompozicije u kojoj je lokomotiva već udarila u prepreku a vagoni iskaču iz tračnica uz ogromnu buku i štetu. Ono što nam treba je superman da nas spasi i riješi problem, no njega nema i između nas i totalne propasti stoje samo naše političke elite.

HDZ je u zanimljivoj poziciji, po svoj prilici nema nimalo ozbiljnu šansu da produži svoj ostanak na vlasti i unutarnje borbe polako izlaze na vidjelo, a čini se da postoje i pojedini pokajnici koji su o tome počeli govoriti. Naravno, dežurni ili barem očekivani Pedro se u našem slučaju zove Ivo, no ako malo bolje pratite i dublje razmislite o konsekvencama onoga što se bivšem cariniku (koji je usput rečeno doživio svoj puni biblijski potencijal) stavlja na teret onda nije uopće bitno da li je ili nije Ivo bio na kraju lanca, nego u tome što je postoji cijela organizacija koja se bavila time i ona se, na opću nelagodu, naziva HDZ. Pitanje je trenutka kada će netko uzviknuti da je car gol. Naravno, ima tu i komičnih trenutaka u kojima se uskoro bivši ministar financija pojavljuje na aerodromu u istom trenutku kada i prethodni premijer što i ne bi bilo problematično da ih nije dočekala skupina novinara. Ispalo je na kraju kako je Ivan čekao sina a ne Ivu, no opet, kako možemo očekivati od oca koji ne uspije prepoznati i pronaći vlastitog sina na aerodromu da prepozna gdje su milijarde koje nedostaje? Sjeme razdora je u HDZu ne samo posijano nego je doživjelo i svoje prve klice.

HSS je posebna priča, ako ste promatrali posljednji rebalans proračuna, on je većinskim dijelom otišao seljacima i Frišćić kakav god da je cijedi Jadranku do zadnje kapljice. Naravno, ovi malo mudriji likovi iz HSSa su shvatili kako u nekoj budućoj vlasti za njih neće biti mjesta te pokušavaju sada kreirati rezervne pozicije ili se barem iz zdušnih HDZovaca pretvoriti u neutralnu opoziciju – što je trik koji će im teško uspjeti.

Tu su naravno i manjine, one su već tradicionalno politički neutralne ali će zato veselo dići ručice za bitne vladine dokumente samo ako im se napravi nekoliko sitnih ustupaka koji su samo njima bitni no potencijalno jako vrijedni. Nemam ništa protiv manjina (dapače), no legitimitet osobe koja je u Sabor ušla sa 170+ glasova ne bi mu smio dozvoliti glasanje o povjerenju vladi, ustavu ili državnom proračunu (taj dio europske stečevine nekako nismo još dotakli, no doći će vrijeme i za to).

Sa opozicijske strane situacija je krajnje napeta. SDP od kojih imamo ogromna očekivanja (a koja smo imali i na prethodnim izborima, ali i na onima prije njih) u očajničkom pokušaju da osvoji vlast gradi mnogobrojnu koaliciju sa svime i svakime. Podršku traži od sindikata i umirovljenika, kod kojih pak Silvano Hrelja mora nekako uvjeriti umirovljenike da je 100.000 glasova s prethodnih izbora potrebno ponovno dati novoj koaliciji, a ne onim umirovljenicima koji su i dalje skloni HDZu. IDSovci se utvrđuju u Istri i žele nastaviti legitimitet svoje dvadesetogodišnje hegemonije, dok HNSovci licitiraju samostalnim izlaskom na izbore a koaliciju uvjetujući koeficijente na izbornim listama kojima bi se postidjeli i najveći mešetari iz onog drugog HNSa. Nekako si mislim da je gore spomenutim seljacima jasno da u koaliciji sindikata i umirovljenika samo seljaci mogu naribati te da HSS čeka sudbina HSPa.

Situacija je, što bi rekli partijski kadrovi, složena i doista bilo bi super da imamo supermana koji bi nas izbavio iz ove situacije, no to nije realno i ono što nama, promatračima sa strane jedino preostaje je da kinesku kletvu proživimo do maksimuma. Možda nam neće biti dobro, sigurno nam neće biti ugodno ali će zato biti zanimljivo.

p.s. ovo je moja petnaesta kolumna iz Večernjeg lista, objavljena u Obzoru 9. listopada 2010., ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Web pick tjedna:
http://vlada.hr Web stranice Hrvatske vlade su vjerojatno najbolje stranice jednog tijela državne uprave. No, ako malo zagrebete po toj sjajnoj površini, moći ćete uočiti kako ama baš svaki tekst na stranici počinje riječju „Predsjednica“, a prijevodi novosti na engleskom jeziku ponekad sadrže zanimljive diskrepancije od originalne hrvatske verzije.

Share the post "Čekajući supermana"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija

Zakašnjeli rebalans

Ovo s rebalansom je već pomalo zabrinjavajuće jer se ekipa iz pozicije i opozicije ulovila u jedan igrokaz koji nema stvarnog izgleda za uspjeh, a što je najgore čini se da se s obje strane nalazi ekipa koja niti ne razumije što bi u stvari trebalo učiniti.

Maras je ponovio prijedlog SDP-a da se svi rashodi, osim mirovina, plaća i socijalnih davanja, smanje za 10 posto, čime bi se uštedjelo potrebnih pet milijardi kuna. ‘Dojam je da Vlada radi upravo suprotno’, rekao je Maras, izražavajući bojazan da se rebalans priprema samo da bi se stvorili preduvjeti za nova zaduženja. (tportal)

Ovo bi bilo super da je realno, no ekipa je nekako propustila neke temeljne argumente uzeti u obzir, kao što je to na primjer kalendar. Dečki su zaboravili da je danas 17. kolovoza i da će se sjednica Sabora desiti negdje krajem kolovoza gdje će proračun biti izglasan, a nedugo potom i objavljen pa će tako stupiti na snagu.

Ukupni iznos trenutno važećeg proračuna je nekih 140 milijardi kuna. Od tih 140 milijardi, njih nekih 22 milijarde otpada samo i isključivo na plaće zaposlenih u državnoj upravi. No nije to samo tih 22 milijarde nego je negdje u troškovima zdravstva sakriveno dodatnih 7-8 milijardi kuna plaća koje se ne iskazuju zbog metodologije obračuna. Dakle, preostaje nam na raspolaganju nekih 108-110 milijardi kuna. Od ove brojke treba odmah oduzeti nekih 64.5 milijardi kuna koliko iznose tzv. naknade građanima i kućanstvima a što su u stvari transferi u mirovinski i zdrastveni sustav iz državnog proračuna. Ostali smo dakle na nekih 43,5 milijardi kuna od kojih opet moramo oduzeti 6.4 milijarde kamata za zajmove, i nekih 17 milijardi glavnice +- neki sitniš sa strane što čini dodatne 24 milijarde, a što pak znači da je za sve ostalo (uključujuči i struju, vodu, telefon i slično) ostalo nekih 20-ak milijardi kuna.

Štogod učinili s tom brojkom, nerealno je da u rujnu mjesecu možete iz tih 20 milijardi iscjediti 5 milijardi kuna ušteda iz jednostavnog razloga što je po dinamici trošenja proračuna dvije trećine tog iznosa ionako već potrošeno u prethodnim mjesecima a da ne kažemo kako je dobar dio od tih preostalih 5-6 nepotrošenih milijardi ionako već rezerviran različitim cjelogodišnjim ugovorima i u biti jedino što ovom metodom možemo računati je nekih  milijardu do dvije ali i to u jako optimalnim uvjetima.

Da ne bi ispalo da samo SDP sjedi na ušima:

Osvrnuvši se na mogućnost rezanja plaća za 10 posto, što je nedavno najavio Josip Friščić, premijerka Jadranka Kosor je kazala:

‘To nije Friščićev prijedlog, nego razmatranja što bi sve moglo ući u rebalans.’ (tportal)

Dakle, ako uzmemo obrnutu logiku i idemo kresati 10% plaća, a znamo iz gornjeg da nam je ukupna masa plaća za cijelu godinu oko 32mlrd kuna, a imamo četiri preostala mjeseca (a objektivno, ne možete retroaktivno skidati plaće i u biti imate samo tri mjeseca plaće koje možete zahvatiti do kraja godine), ispada da bi linearno smanjenje mase plaća za 10% zahvatilo oko 8 milijardi kuna bruto i ako to smanjimo za 10% onda se masa plaća smanjuje za tih donekle komičnih 800 milijuna kuna do kraja godine i u biti smo na brojci koju se može dobiti i SDPovom metodom.

Ako pak zbrojimo jednu i drugu opciju, uzmemo realnosti (dakle vlada je tražila 10%, sindikati su sada krenuli u drugi čin ovog igrokaza i naći će se negdje na 5%) onda je realni rebalans koju ova vlada može iznjedriti smanjenje ukupne mase državnog proračuna od oko 2 milijarde kuna i to u jako optimističnom scenariju (što je nekih 1.5% proračuna), dok će se razlika neminovno napuniti dodatnim zaduženjem.

Toliko o tome.

Misao dana:
The budget should be balanced, the Treasury should be refilled, public debt should be reduced, the arrogance of officialdom should be tempered and controlled, and the assistance to foreign lands should be curtailed lest Rome become bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. Cicero , 55 BC

Share the post "Zakašnjeli rebalans"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu

Prošli tjedan (u četvrtak ako se ne varam) gradska organizacija SDPa raspisala je unutarstranačke izbore za predsjednika GO Zagreb (aka. Bandićevog nasljednika) te za sva ostala tijela koja jedna stranačka organizacija mora imati. Kao što vjerojatno znate iz medija, postoje tri kandidata i središnjica stranke puno toga polaže na rezultate izbora u Zagrebu.

Moje je mišljenje da je naslanjanje SDPa na jedno veliko središte poput Zagreba u biti pogrešno, jer SDP uporno gubi izbore na mjestima gdje se radi malo ili ništa (gledajte rezultate prethodnih izbora; Slavoniju i Dalmaciju). Također, moje je mišljenje da gdjegod SDP ima bilo kakvu infrastrukturu da tamo i postiže rezultate, negdje bolje a negdje lošije, no uvijek ih postiže. Zagreb kao urbana sredina vjerojatno će trajno naginjati lijevoj političkoj opciji i eventualni gubitak izbora na lokalnoj razini (a što bi se preslikalo i na nacionalnu razinu) bi bio (ili će biti) isključivo plod neodgovorne politike koja se provodi danas, a zahvaljujući prethodnom gradonačelniku kojeg je SDP podržavao sve do početka izborne kampanje za predsjednika, te vrlo kompleksne situacije u kojoj su se prvenstveno našli građani Zagreba a tek onda posljedično i sam SDP na gradskoj razini.

Kako god bilo, u Zagrebu postoje tri kandidata za predsjednika GO i to su:

  1. Željka Antunović; o Željki bih mogao pisati puno jer pratim njezin rad duže vremena, a definitivno sam je upoznao u vrijeme dok je bila vd predsjednika SDPa nakon smrti Ivice Račana. Ono što bih njoj zamjerio (kao i mnogim drugim političarima) je to da se njezina egzistencija u biti bazira na tome da bude u vrhu neke vlasti te da je ona karijerni političar koji izvan politike teško da bi mogla funkcionirati. Također, znam da je tijekom kratkog perioda u kojem je upravljala SDPom napravila i nekolicinu grešaka (osobito komunikacijske prirode) no isto tako je činjenica da to razdoblje nije zloupotrijebila da sebe instalira za predsjednicu. Vrlo često se ona i danas ponaša kao slon u staklani i da neku izjavu koju bih teško potpisao (a često i osudio), no jednako tako ona vrlo često (i to u času kada bi se najmanje nadao) ostane jedini glas razuma. Dakle, teško mi je reći kako je Željka kandidat za kojeg bih uvijek dao svoj glas, no mislim da u ovom trenutku nema bolje alternative iz jednostavnog razloga što mislim da je nužno da lokalne organizacije jedne političke stranke budu samostalne i neovisne o stranačkoj središnjici. Izgradnja jedne osobe (ili uskog kruga) nikuda ne vodi i raznolikost je kritična, a uz malo sreće ako Željka Antunović pobijedi to će otvoriti prostor nekim novim ljudima da se iskristaliziraju kao potencijalni kandidati do parlamentarnih izbora.
  2. Ivo Jelušić; s njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje i nemam tu bilo što prigovoriti (ali zaista nemam), Jelušić je trenutno u funkciji vd. predsjednika GO SDP Zagreb i dužnost mu je posljednjih mjeseci da drži stranku na okupu i reformira raspuštene lokalne ogranke te pripremi stranku za unutarstranačke izbore što je očito i napravio. Njega se smatra favoritom Zorana Milanovića iako nisam totalno siguran da je to točno. Ono što ja smatram problemom i u biti ono što ga po meni čini nepodesnim je sama činjenica da je on bio prvi do Bandića godinama. Odabirom njega za predsjednika nekako si mislim da bi se jednostavno dala pogrešna poruka biračima i to mi se čini pogrešnim. Da ne kažem kako je Ivo Jelušić i danas dogradonačelnik grada Zagreba i desna (ili lijeva) ruka aktualnog gradonačelnika. Ako je on doista sada njemu oporba (a morao bi biti), koja je poanta da bude dogradonačelnik? Da li ima itko tko misli da će bilo što “osjetljivo” biti pokazano Jelušiću (kao primjerice nagodba Zagreba i ZABAe prilikom posljednjeg kredita od 120mil eur o čemu misteriozno nitko nije pisao do sada). Mislim da bi Jelušić najbolju odluku donio kada bi dao ostavku na svoju poziciju i na taj način barem malo pripomogao destabilizaciji gradonačelničke funkcije.
  3. Davor Bernardić; Davor je trenutni saborski zastupnik SDP-a, predsjednik foruma mladih (na nacionalnoj razini), jedan od famoznih mladih lavova i čovjek koji je stasao u Zagrebačkom SDPu (sa svim teretom koji to nosi). Nesumnjivo inteligentan i često se javlja u saboru (pa čak i zapaženo), no najveća mana je to što sam se s njime upoznao u Bandićevom uredu i to ga u mojim očima trajno diskvalificira.

Uglavnom, koliko god Željka bila “loose cannon” mislim da je to u ovome trenutku nešto što gradskom SDPu treba; sigurno je da će rejting SDPa u gradu pasti na slijedećim izborima i jednako tako je sigurno da stranku treba regenerirati s nekim novim (ili barem novijim) ljudima i idejama. Politika kontinuiteta od osoba koje su u biti izrasle na ovoj politici neće donijeti ništa osobito dobroga, niti Zagrebu niti SDP-u, što prije to shvate tim bolje.

Eh, biraju se i potpredsjednici pa bih predložio (ako me već uzimate u obzir) da razmislite o dva imena. Prvo je Mirando Mrsić koji je član gradske skupštine i saborski zastupnik. S njime sam surađivao tijekom predsjedničke kampanje (koju je on vodio) i tijekom kampanje sam upoznao niz ljudi s kojima je Mirando surađivao (i pomagao im) u prošlosti tako da sam čuo puno toga dobroga. Mirando je jedan od ljudi koji je zaslužan za zakladu Ana Rukavina (čovjek je liječnik) i tu mu svakako treba čestitati. Druga osoba je Igor Rađenović koji se puno spominjao posljednjih godina kao osoba koja je (doslovno) skoro izgubila glavu zbog nepravilnosti koje su se dogodile u Zagrebačkom holdingu, a za slučaj da mislite da je to bilo slučajno, podsjetio bih i da je on bio šef kabineta Ivice Račana te je vodio prvi ured za unutarnju kontrolu Vlade RH (i ako se netko sjeća one prve afere sa žitom iz robnih zaliha onda je to to). I Igor i Mirando su osobe koje mijenjaju stvari i kojih nije strah donositi odluke, obojci politika netalasanja nije prihvatljiva i obojca imaju neko opće i javno dobro na pameti.

Kako god bilo, ako imate prilike sudjelovati u izboru SDPovih tijela to svakako učinite, na vama je odgovornost da nešto promijenite i da napravite odmak od politike koja je dosada vladala. Mudrost je u prepoznavanju onih koji tu promjenu nose u sebi u odnosu na one koji ne znaju, ne mogu ili ne žele drugačije (ili koji se, ukrajnjoj liniji, moraju konzultirati da bi saznali svoje mišljenje o nekoj temi).

p.s. čisto da bude kristalno jasno, nisam član stranke (niti to imam namjeru postati) i nisam ni u kakvom osim prijateljskom odnosu s bilo kojom od gore navedenih osoba, tako da moje pisanje uzmite u obzir onoliko koliko vam vrijedi

Misao dana:
Opinions are like feet. Everybody’s got a couple, and they usually stink.

Share the post "Unutarstranački izbori SDPa u Zagrebu"

  • Facebook
  • X