Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.
Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).
Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?
Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).
Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.
Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.
Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?
Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?
U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?
Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?
Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…
Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?
Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.
Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.
Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”
Share the post "Kakve političare želimo?"