Tag: Milan Bandić

Categories
Politika

Još jedan vrlo osobni tekst o politici

Prije nešto malo više od dvije godine napisao sam tekst koji se zvao “Jedan vrlo osobni tekst o politici“. Nekako postoji očekivanje da će novinari biti neutralni u svemu onome o čemu pišu, a onda se to očekivanje prelilo i na blogere s čime se ja ne slažem. U tom tekstu vrlo sam jasno napisao gdje su moje političke preference bile u času kada se trebalo odlučiti za koga glasati na lokalnim izborima. Neke je to tada malo šokiralo (iako je moj stav ionako bio jasan i bez javne deklaracije), a mnogima se ipak dopalo – i nekako si mislim da je to bila ispravna stvar za napraviti i da je to trebalo učiniti.

Danas istu stvar radim i za lokalne izbore. Za mjesec dana biramo novog gradonačelnika i novu gradsku skupštinu. Moj glas će ove godine ići Josipu Kregaru, zato što smatram da način na koji se upravlja ovim gradom nije dobar i zato jer smatram da nam treba nezavisni kandidat koji može prodrmati ustajalu strukturu koja je već okoštala oko gradske uprave.

Ovo su prijelomni izbori jer se po prvi puta koristi direktni izbor gradonačelnika, uskoro treba ustrojiti i cijelu gradsku upravu po novom modelu i mislim da nam trebaju ljudi koji nisu političari. Kregar nije političar (iako je blizak politici), sudjelovao je u izradama mnogobrojnih zakona i osvjedočeni je borac za transprarentnost i protiv korupcije. Jedina meni poznata afera koja se veže uz njegovo ime je ona o kreditu iz Posmrtne pripomoći koji je u cijelosti vraćen i koji je bio sporan zbog toga što je bio dan pod povlaštenim uvjetima koje su uživali i ostali djelatnici posmrtne pripomoći u to doba.

Josipa Kregara i osobno poznajem kroz niz različith seminara i predavanja na kojima smo zajedno sudjelovali i nije osobita tajna da sam i sam svojim savjetom pripomogao njegovoj kampanji.

Lijepo Vas molim da ovo uzmete na znanje, te da sve moje tekstove ubuduće do isteka izbora promatrate kroz prizmu moje odluke.

Unatoč brdu optimističnih tekstova o Kregarovoj kandidaturi u proteklih nekoliko dana, smatram da su izbori daleko od odlučenog te da je Milan Bandić i dalje u žestokoj prednosti, da li se Zagreb umorio Milana i hoće li Kregar dobiti podršku glasača to ćemo tek vidjeti, no ako se ne pokuša nikada nećemo niti saznati.

Misao dana:
Make sure you have a different opinion and people will talk about you.

Share the post "Još jedan vrlo osobni tekst o politici"

  • Facebook
  • X
Categories
Priroda i društvo

Zagrebačke mjere za poticanje recesije

Grad Zagreb je objavio tzv. anti recesijske mjere. Dokument o tome možete vidjeti ovdje. Ovo je moj komentar na taj tzv. program.

  • nema otpuštanja, smanjenja plaća i ostaloga; ovo uopće nije aniterecijska mjera nego je to “sve po starom mjera” – u državi u kojoj pada broj zaposlenih u kojoj je država skinula plaće svojim službenicima od kojih većina živi u zagrebu, a čiji porez na dohodak bi se morao sliti u zagrebačku blagajnu – jednostavno nije realno da prihodi grada ostanu održivi i da to nema utjecaja na plaće uposlenih koji troše cca. 1/4 ukupnog zagrebačkog proračuna. Dvije trećine prihoda grada Zagreba ovisi o porezu na dohodak i nema šanse da se ukupno smanjenje zaposlenosti i plaća u javnom sektoru ne osjeti do te mjere da svega 300mil kuna ušteda pokriju novonastalu rupu.
  • smanjenje plaća dužnosnika; po projekciji gradskog poglavarstva štedi svega 3mil kuna godišnje, to je isključivo demagoška mjera jer je očito da sudjeluje u ukupnom budžetu sa 0,4%. Pohvalno ali nimalo impresivno.
  • uštede korisnika proračuna: nisu specificirane, no ukupni iznos svih ušteda je 300mil kuna što je oko 4% proračuna i to ovogodišnjeg proračuna koji očito nije uključivao krizu prilikom izrade, ispada kako grad zagreb predviđa upola manju krizu od primjerice centralne države koja je jasno rekla da joj nedostaje 11mlrd kuna ili 10% proračuna.
  • zamrzavanje cijena komunanlnih usluga: u okolini kada je cijena energenata pala u odnosu na 2008, u jeku recesije kada cijene padaju a ne rastu zadržavati cijene na istom nivou je više mjera zaštite profita nego antirecesijska mjera. Gdje su i hoćemo li ikada vidjeti uštede koje generira Zagrebački holding?
  • smanjenje komunalnog doprinosa: čitaj smanjuje se cijena građevnih dozvola, ako postoji mjera koja pogoduje kapitalu a ne zagrepčanima onda je to ova (uočite da piše do 10% a ne samo 10%).
  • subvencioniranje obnove fasada: ovo je gradski program koji traje već godinama i kakve on uopće ima veze s recesijom? Uostalom na to je grad obavezan zbog spomeničke rente koju naplaćuje.
  • interevntni fond za poduzetnike: ako se kaže da jedno novostvoreno radno mjesto košta cca. 50.000 eur ili 350.000 kn, ovom mjerom ćemo dobiti cca 70 radnih mjesta koje moraju zaustaviti grad u recesiji, impresivno (ako su superheroji).
  • “osigurati kroz transparentnu javnu nabavu”: tko o čemu nego Bandić o transparentnim javnim nabavama… I svi se grohotom nasmijaše.
  • investicije: u slijedećem razdoblju predviđeno je ukupno 19.415.000.000 kuna (da, skoro dvadeset milijardi kuna), sve to u trenutku kada nije moguće dobiti financiranje na otvorenom tržištu, a investicije uključuju bisere poput dinamovog stadiona u iznosu od 3.000.000.000 kuna čime će dinamov stadio postati vjerojatno najskuplji stadion na planeti i bližoj i daljoj okolici.
  • energetska učinkovitost: predviđeno svega 5mil kuna, a grad na kupnju žarulja godišnje potroši skoro pa toliko, toliko o učinkovitosti.
  • osnivanje povjerenstva za urbanu komasaciju: ovo zvuči kao odbor koji će okrupnjivati zemljišta po gradu, dakle kupovati gradskim novcem parcele od građana i potom ih prodavati zainteresiranim privatnim developerima, gdje smo li to već čuli (da, bundek i zgrada od gucića, superkonzum od Ferenčaka i slično).
  • inicijativa za smanjenje cijena proizvoda široke potrošnje za 10%: i svi se grohotom nasmijaše (po drugi puta).
  • povratak urbanističke i građevinske inspekcije: pa gdje su do sada bili, i zašto inicijativa?
  • obročno plaćanje nezakonito sagrađenih objekata: legalizacija urbanog kaosa – ovo ide direktno za naselja gdje Bandić stoji najbolje.
  • investicije 2: dodatnih 9.880.000.000 kuna, dakle došli smo skoro do 30mlrd kuna, u stvari kada se pridoda investicija u vodoopskrbu to je preko 30mlrd kuna, ukupni budžet grada zagreba je oko 7.5mlrd kuna (bez recesije) i kada b apsolutno svaka kuna otišla u investicije i apsolutno ništa drugo ne bi bilo plaćeno (plaće, socijala, kultura, zdravstvi i sve ostalo što ide) i onda bi ostali dužni. gradovi imaju jasna ograničenja u smislu veličine zaduženja i ovi planovi za nekoliko redova veličina premašuju ono što zagreb može učiniti.

Izbori su blizu i sada je to očigledno.

Misao dana:
No man is happy without a delusion of some kind. Delusions are as necessary to our happiness as realities.

Share the post "Zagrebačke mjere za poticanje recesije"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Politički poduzetnik

Za početak, napao bih temu suhom definicijom što to jest politički poduzetnik

Wikipedija kaže kako pojam “politički poduzetnik” može značiti bilo što od slijedećeg:

  • netko (uobičajeno aktivan u politici ili poduzetništvu) koji osnuje novi politički projekt, grupu ili stranku
  • poslovni čovjek koji želi profitirati kroz poticaje, protekcionizam, ugovore s državom ili kroz druge za njega povoljne aranžmane s državom kroz politički utjecaj
  • politički akter (ne nužno i političar) koji želi napredovati u svojoj političkoj karijeri i popularnosti promovirajući stvaranje politika koje zadovoljavaju publiku

Očito, pojam političkog poduzetnika u svijeti ima malo šire značenje nego što je to kod nas, baš kao što se i pojedina značenja tog termina ne povezuju s nekim našim političkim akterima koji očito zadovoljavaju definiciju.

Činjenica je kako se u posljednje vrijeme (sustavno ili ne, na vama je da prosudite) ova fraza sve češće koristi i to uglavnom u negativnom kontekstu. Pojam političkog poduzetnika bi morao označavati nešto loše i negativno, te bi to očito (postoji konsenzus političara) trebalo izbjegavati. Načelno, ako govorimo o političkom poduzetništvu kao sredstvu za povećanje nečijeg osobnog profita (druga točka gornje definicije) vjerujem da svi skupa imamo konsenzus – no, i u svijetu (a kod nas osobito) imamo cijeli niz primjera u kojima niti naši političari ne uspijevaju biti imuni na te sitne ljudske slabosti, pa se pitam s koje pozicije autoriteta ti isti političari nastupaju da bi tako nešto mogli tvrditi (“tko je bez grijeha neka baci prvi kamen”).

Tražeći malo više o političkim poduzetnicima naletio sam na članak “Gdje su politički poduzetnici”, u kojem autor (zazivajući meni dobro poznatog Ken Robinsona) kaže kako je naša društvena situacija takva da status quo u kojem se nalazimo više ne funkcionira, a ne možemo biti zadovoljni nositeljima političkog razvoja zemlje kroz malene pomake – ono što nam treba (a autor govori o Americi, no jednako je primjenjivo kod nas) su politički poduzetnici, tj. oni ljudi koji svojom kreativnošću mogu unijeti velike promjene ne samo u businessu (gdje je kreativnost i odgovor na izazove temelj preživljavanja) nego i u društvu općenito pa tako i u politici. Politička struktura kod nas je u stvari sazdana kao jedna vrlo uska i visoka piramida koja je sazdana (uz minimalne novitete i povremena preslagivanja) od istih ljudi već dugi niz godina. Društveni mehanizmi za izbacivanje nepoželjnih elemenata strukture su preslabi ili nepostojeći, a populistički element politike (točka tri definicije) kreirao je vrlo široku bazu onih koji takvu političku strukturu održavaju na životu (ili zato jer bi promjenama ispali iz strukture, ili zato jer im ta struktura osigurava određene beneficije) – pa je stoga jasno kako bilo kakvo značajnije komešanje nije poželjno.

Političkih poduzetnika je kod nas bilo, najradije se sjetim Borisa Mikšića, zlatnog dečka s Trešnjevke (koji je rođen u Karlovcu) i kojeg sam zapamtio prvoga trena kada je obećao 20% gospodarskog rasta. U nizu nekakvih čudnovatih događaja, Boris je navodno bio oštećen za cijele izbore, u Sabor nije uspio uletiti, uspjelo mu je to za skupštinu grada Zagreba; a njegova famozna tvornica bio razgradive plastike čini se i dalje ne radi (zbog, pogodili ste, političkih pritisaka). I dok je Mikšić certificirani ridikul hrvatske političke scene, splitska Lista velog mista je na proteklim lokalnim izborima izborila svoje mjesto pod suncem s nekih 17% glasova (ispravite me ako griješim) i odmah krenula u koaliciju s HDZ-om na način da nisu uzeli pozicije u poglavarstvu ali se percipiraju kao grupacija na vlasti koja se okoristila kroz različite ugovore. Najčešći primjer koji se spominje je riva, na kojoj je jedan od članova liste odradio posao pocinčavanja stupova-nosača tendi. Nije da se puno razumijem u građevinu, no činjenica je kako je riva projekt kojeg je pokrenula prethodna splitska vlast, a ovi su je samo dovršili, a nekako sumnjam da je pocinčavanje nekoliko desetaka stupova osobito veliki posao na 60+ milijuna kuna vrijednoj rivi, a da i ne spominjemo kako je prva slijedeća pocinčaonica ona od Dalekovoda u Dugom Selu (ako su lagali mene i ja lažem vas…). I najbolji primjer političkog poduzetništva je svakako onaj od Plinia Cuccurina i njegovog Baljanskog čuda Mon Perin (za one koji žele znati više: to je ime brda iznad Bala), koji je neosporno u Balama uspio napraviti dramatični pomak u upravljanju imovinom općine na čijem je čelu njegova lista, a što sada kroz projekt Ladonje želi projicirati na cijelu Istru.

Dakle, promatrajući našu lokalnu političku scenu, a uzevši u obzir gornju definiciju političkog poduzetništva, uspješno smo apsorbirali sve oblike tog fenomena i to bez osobite diskriminacije da li je politički poduzetnik netko tko se doista (tradicionalno) bavio poduzetništvom pa je prešao ili barem pokušao preći u politiku (ala. Mikšić), ili je političar koji kao svoju idelogoiju koristi populizam (ala. Bandić) – ili bilo koja druga kombinacija ovih mogućnosti uključivši i situacije gdje imamo percipirane poduzetnike koji se poduzetništvom uopće ne bave (ala. Čačić ili pak sve češće spominjani ali i zbog toga ništa više uspješniji SDP-ov Dragan Kovačević).

No, ono što mene zanima je motivacija osobe da se krene baviti politikom. Tj. da budem precizniji, zanima me koji su mogući razlozi da političari odriču pravo da se poduzetnici mogu posvetiti politici i političkom životu. S jedne strane, očita je cehovska solidarnost jer naravno da su političari “označili” svoj teritorij pa im ne odgovara da netko iz suprotnog tabora (poduzetništva) kvari prosjek ili pak, da slučajno ovaj ne dođe na vlast pa ne napravi nešto kako spada. Ali puno bitniji element je mislim nešto drugo, a što je u cijelosti kompatibilno s nadolazećim neposrednim izborima za župane, gradonačelnike i načelnike općina. Naime, s pozicije političke stranke i strukture, puno je jednostavnije kada se HDZ bori sa SDP-om (ili obrnuto) jer je protivnik poznat, postoje nekakve (barem načelne i teoretske) ideološke razlike – no u situaciji u kojoj će se stranke morati baviti sa 530+ lokalnih kampanja, nikako im ne odgovara da se na terenu bore protiv lokalnih odličnika (bili oni poduzetnici, lokalni liječnici ili druge osobe od povjerenja u maloj sredini) jer protiv njih jednostavno nema pravog odgovora. Ako osoba nije označena aferama ili nekim konkretnim problemom, protiv političkog poduzetnika tog tipa jednostavno nema pravog odgovora jer oni ne zastupaju određenu političku doktrinu ili ideologiju nego nastupaju s pozicije konkretnih problema i konkretnih rješenja koje nude (a na kojima, budimo iskreni, političari baziraju svoju egzistenciju).

Uvijek se možemo naravno vrtiti oko gornje definicije, i pretpostaviti kako poduzetnik u politiku ulazi radi osobnog probitka ili probitka svoje tvrtke (primjera ima i više nego dovoljno da podrže teoriju), no u nekim slučajevima to jednostavno nije kvalitetni argument. Ja sam primjerice uvjeren da postoje ljudi kojima je dobrobit zajednice jednostavno jedan od životnih prioriteta pa je stoga logično da se u nekome trenutku posvete tom problemu.

Lokalni izbori koji nam predstoje iznjedriti će cijeli niz takvih likova, i sasvim je sigurno da će biti dobrih, loših i strašnih primjera – no uz malo sreće, svi skupa ćemo nešto iz cijele priče naučiti, a politički poduzetnici (neovisno o njihovim stvarnim namjerama) će natjerati “učmalu močvaru” naše političke strukture na kvalitativne pomake, ako ne sada onda u onom slijedećem izbornom ciklusu 2011 i 2012 godine.

Misao dana:
When you reach an obstacle, turn it into an opportunity. You have the choice. You can overcome and be a winner, or you can allow it to overcome you and be a loser. The choice is yours and yours alone. Refuse to throw in the towel. Go that extra mile that failures refuse to travel. It is far better to be exhausted from success than to be rested from failure.

Share the post "Politički poduzetnik"

  • Facebook
  • X