Categories
Politika

Mostovi koji vode nikuda

  • Skužio sam prije neki dan kako bi Pelješki most bio idealni kandidat za novčanicu Eura (jednoga dana kada uđemo u EU), naime na novčanicama Eura se s jedne strane nalaze slike nepostojećih mostova. Moj je prijedlog da pokušamo ideju Pelješkog mosta dati nekoj neutralnoj strani na razmatranje, primjerice, ajmo spojiti ugodno s korisnim i pitajmo Briselske birokrate hoće li nam dati koji euro iz pretpristupnih fondova naimjenjenih izgradnji prometne infrastrukture upravo u namjenu gradnja Pelješkog mosta. Eto, ako Briselski birokrat kaže da može onda ću se i ja složiti.
  • Kolinda i još pritom Grabar i ako ste mislili da je to sve zaboravili ste Kitarović, rekla je jučer da će u BIH biti 126 biračkih mjesta. To je jedna impresivna brojka glasačkih mjesta i iskreno se nadam da će se i sama vlada u BIH zainteresirati otkud odjednom toliko glasačkih mjesta i zašto? Također se nadam da i ljudi u Hercegovini razumiju da svoja prava moraju tražiti i boriti se za njih u Sarajevu i Mostaru a ne u Zagrebu.
  • Branko nisam ja odgovoran Vukelić, kaže kako je izvozna ofenziva 85% gotova i kako je iznimno uspješna jer političari napokon govore o izvozu. Nitko nam na početku ofenzive nije rekao da je za izvoz dovoljno samo pričati o njemu, no da ne kvarim dan dobro obaviještenom ministru, možda bi ga netko trebao upozoriti kako mu je mandat istekao i kako političari pričaju o izvozu zato jer je izborno vrijeme, pa većina njih poput papiga ponavlja pojedine fraze, a eto, izvoz je jedan od njih.
  • Na blogu Zorana Milanovića osvanula je prezentacija Industrijske politike Ljube Jurčića, ovaj puta se osim dosada već poznatih informacija ubacio u mix i niz konkretnih instrumenata, ali i analiza ključnih i najvažnijih industrija skupa s dodanom vrijednošću koje ostvaruju a sve skupa sortirano po hrvatskim županijama. Ovo je dosada (barem meni) najdetaljniji plan koji sam vidio. Na istoj je prezentaciji Jurčić najavio i konkretne mjere, no njihovo predstavljanje se čuva za samu predizbornu kampanju.
  • Prije dva dana objavljena je druga po redu anketa Pulsa pravljena za HRT i Jutarnji list. Presjek podataka možete vidjeti na izbornome web siteu HRT-a, poanta cijele priče je da su HDZ i SDP izjednačeni i vode “mrtvu trku”, no postotak na nacionalnoj razini (što bi ameri rekli “popular vote”) ovisno o distribuciji po izbornim jedinicama i kombiniran sa glasovitim D’Hondtom daje identični rezultat kao i protekloga mjeseca (dapače, po jedan mandat idu prema gore i HDZ i SDP). Potencijal SDP-a za povećanje razlike nalazi se u devetoj izbornoj jedinici gdje HDZ biljeći impresivnih 56% podrške (što je punih 10% više nego u zadnjem izbornom ciklusu) i taj skok mi se čini prevelikim, u desetoj izbornoj jedinici gdje će se u trku uključiti Tonći Tadić s zajedničkom nezavisnom listom koja će se po svojoj prirodi “hraniti” iz HDZove kvote, a tu je i četvrta izborna jedinica u kojoj HDZ vodi po prvi puta no mislim da puni efekt Osiječke afere i dvorane još nije ukalkuliran te da je izborni kapacitet HDSSB-a podcijenjen.
  • Nakon “radnog teksta” MMFa i nekolicine novinskih članaka što vani što kod nas, i velikogorički knjigovođa i pasionirani sakupljač satova su procijenili da je vrijeme za smirivanje javnosti. Obojca tvrde kako nam ide super. Ako ste gledali jučerašnji dnevnik, Šuker je rekao kako su samo u 2004 smanjili vanjski dug države za 70 milijuna eura, a u protekle tri dodatnih 900 milijuna kuna. Da li je netko skužio igru riječi? U prvoj godini sedamdeset krušaka, a u preostale tri devet stotina jabuka? To što po težini 3x sedamdeset krušaka je bitno više od devet stotina jabuka je druga priča. Poludim kada to naprave, a rade to svakoga dana. Eh, i na kraju te iste sjednice donjeli su odluku o dodatnom zaduživanju države za 300mil eur na domaćem tržištu kako bi servisirali samurai obveznice. I svi se grohotom nasmijaše… Tj. nasmijali bi se da nije strašno.

Misao dana:
Conrad ‘Connie’ Brean: And it’s most certainly NOT about the B-3 bomber.
John Levy: There is no B-3 bomber.
Conrad ‘Connie’ Brean: I just said that! There is no B-3 bomber. I don’t know how these rumors get started!

Categories
Priroda i društvo

Napredak uvijek dolazi iz malih grupa

Razvila se bogata diskusija o tome koja je stvarna svrha pollitika.com-a i imam li ja u stvari neku sakrivenu agendu i ono što je trebala biti tema o budućnosti samog sitea ili barem raskrinkavanje mog tajnog plana za svjetskom dominacijom, pretvorila se (barem djelomično) u objašnjavanje tko je za koga i zašto (ima trenutno preko 100 komentara pa kome je po volji neka čita, ima tamo zanimljivih stvari). Napisao sam i jedan komentar koji mi se čini dovoljno značajnim da ga razradim u samostalnom tekstu, a sam komentar je nastao kroz diskusiju o tome treba li stvarati neku treću (ili trideset i treću) snagu koja će donijeti žarko očekivanu promjenu u društvu ili to treba napraviti kroz postojeće strukture. Ovo je moj odgovor (proširen i sređen):

Sa sustavom možeš boriti samo mjerama koje je isti taj sustav predvidio, vremena revolucija su prošla, a sustav kakav je dizajniran je da onemogući stvaranje neke nove snage – a dizajniran je tako zato jer oni koji su ga stvarali s jedne strane nisu znali drugačije (zato nam i je biologija prvenstveni razlog promjene vlasti), ali i zato jer su njih učili tako desetljećima. Vlast je piramida po kojoj se penješ sporo i kada dođeš do vrha paziš da ne padneš jer je pad dugačak i strm i s podnožja se ne vide svjetla velegrada.

Dakle, nitko nas ne priječi da stvorimo novu snagu, stranku, partiju ili što već, no mislim da je šansa daleko veća da to napravimo kroz neku od postojećih. Hrvatska je prepuna stranaka i strančica, njih više od stotinu, čujem procjene da će se na ovim izborima kandidirati i do pedesetak lista po izbornoj jedinici. Ako se malo bolje razmisli, svaka od tih lista je nastala zato što je netko smatrao da kroz bilo koju od postojećih struktura ne može realizirati svoje ambicije. Prečesto su to osobne ambicije, no na tom dugačkom popisu sasvim sigurno ima i nešto idealista koji doista žele ovoj državi sve najbolje i jednostavno nisu znali, ili nisu vidjeli svoju priliku da je realiziraju kroz neku od postojećih stranaka.

Ima tu još jedna stvar koja je strašno očigledna u businessu, ali niti politika nije ništa drugačija. Naši poduzetnici imaju tendenciju raditi sve sami, kooperacija među poduzetnicima iste branše je praktički nepostojeća i vrlo rijetka, a tamo gdje i postoji je više privremeno stanje dok si jedan i drugi ne zaokruže proces nego stvarna potreba da ljudi rade zajedno. Poput hrčka sakupljamo strojeve, ili koncentriramo proizvodne procese umjesto da sjednemo i dvoje-troje-petero ljudi napravi zajednički projekt. Politika nije ništa drugačija, pogledajte samo HSLS koji je valjda školski primjer; skup velikih liberala koji su po svome nazivlju jako tolerantni, no svaki puta kada bi se sukobili u mišljenjima razdvajali bi se poput amebe. Ostatak naše političke scene nije ništa drugačiji, ljudi rezignirano izlaze iz stranke jer ne mogu realizirati svoju ambiciju i potom osnivaju svoju, još manju pa se proces ponavlja i vrlo brzo neki sjajni ljudi potonu izvan fokusa javnosti i medija i o njima više ništa ne čujemo (doduše na jednu izvrsnu osobu potone njih devet loših pa i nije neka globalna šteta, ali svejedno…).

Problem je u kritičnoj masi, ja sam 100% siguran da je jedna jedina osoba na pravome mjestu s pravom idejom u stanju preokrenuti stvari, naravno ne preko noći, ali sigurno možeš sam, svojim rukama gurnuti stvari u novome smjeru. Za to ti treba vizija, malo karizme i povijesni trenutak. Takvih trenutaka ima koliko god hoćeš, problem s povijesnih trenucima što njih 99% nitko ne prepoznaje i onda odjednom, netko napravi neki potez i stvari krenu teći različitim smjerom.

Ako govorimo o mojim preferencama. Možemo mi sada o Jurčiću i Milanoviću razglabati danima, o tome kako Milanović nikada nije pobijedio niti na jednom jedinom izboru (uključivo i za mjesnu zajednicu), kako je Ljubo Jurčić fach-idiot za ekonomiju i kada govori o politici se ponaša kao slon u staklani, no ono što mene fascinira kod obojce je da odgovaraju na pitanja i odgovaraju ih iskreno, točno onako kako misle, pa makar mi se odgovor nije dopao. Možemo mi pričati kako je Jurčić desničar jer mu je ujak bio u ustašama, a Milanović zato jer je rekao da su ljudi u urbanim sredinama išli u ustaše a na selu u partizane (ili tako nekako), možemo govoriti kako je Milanović nesposoban jer se Stankoviću u Nedjeljom u 2 nije sramio reći da ne zna odgovor na neko pitanje, možemo…

Jurčića i osobno poznajem i poslovao sam s njime prije desetak godina i znam da je on lik koji neće zeznuti i prevariti i koji brine i o tuđem interesu a ne samo svojem, to je ljudska osobina koja nam je nužno potrebna a u politici je rijetko susrećemo.

Jurčićev pogled na ekonomiju je bitno drugačiji od pogleda kojeg imamo na snazi sada već sedamnaest godina i u tom pogledu ja vidim šansu za promjenu na bolje, može biti da sam idealista, sasvim sigurno nisam školovani ekonomist, no šetajući svijetom po desetinama industrijskih zona, desetinama sajmova uviđam da ovo što Jurčić govori ima smisla.

Jurčić i Milanović imaju viziju društva koja se meni dopada, pitanje je samo imaju li oni snage tu viziju pretvoriti u djelo i mislim da se na razini vizije i Jurčić, Milanović i mnogi drugi slažu (ako ne u cijelosti onda uglavnom), pitanje je samo snage koja će to napraviti koja je po mnogima s apsolutno dobrim razlogom upitna? No moj je odgovor na to; zašto ne pripomoći tom procesu, zašto ne utopiti nesposobne i korumpirane u moru motiviranih i zainteresiranih? Zašto promatrati sve sa strane kada možeš biti sastavni dio promjene?

Ovo je ono što ja mislim o cijeloj priči, svime ovime se bavim zato jer smatram da je promjena nužna, da možemo i zaslužujemo bolje, dakle ja sam tu vrlo zainteresirana stranka, no iskustvo kaže da napredak uvijek dolazi iz malih grupa ljudi, ja sam prepoznao jednu grupu za koju smatram da ima šanse uspjeti i voljan sam im pomoći i pogurnuti.

Categories
Politika

Kakve političare želimo?

Prije sedam dana napisao sam tekst “Smije li SDP uopće govoriti o nacionalnim pitanjima”, istovremeno Bepo je napisao sjajan tekst s osvrtom na Milanovićev intervju u Lideru, a cnn je pak napisao tekst pod naslovom “Teror na ulicama grada Zagreba”.

Ono što je zanimljivo u ta tri teksta je činjenica kako je ovaj moj “desničarski” tekst kreirao ogromnu diskusiju, a na CNNov je pak diskusija doslovce eksplodirala (tekst je nastao povodom Bandićeve odluke da se jednosmjerna Galjufova ulica – prva ulica za koju znam da ima svoj blog, pretvori u dvosmjernu i probije na Vlašku). Istovremeno, diskusija o ekonomskim pitanjima koje propagira SDP je daleko skromnija i u principu se odvija među nekolicinom zainteresiranih sudionika (čisto da bude jasno, ne slažem se s tekstom u cijelosti, ali cijenim argumente i uloženi trud).

Moje je mišljenje da je pitanje ekonomije ili gospodarstva ključno hrvatsko pitanje i da nije normalno da ono kreira toliko malo zanimanja javnosti, no istovremeno neke “prizemne” teme poput toga da li je ili nije Zoran Milanović bio na Sinjskoj alci i u kojem je redu sjedio, odnosno da li Bandić smije ili ne smije rasteretiti promet jednom svojom rečenicom dignu mnoge na noge. Pitam se stoga kakve mi političare uopće želimo?

Imao sam prilike biti često u nizozemskoj i kada god nekoga vodim tamo (a da nije prije bio) uvijek se odvezemo pogledati njihove brane. Uglavnom, nitko nje osobito zainteresiran gledati brane sve dok ih ne vide, najveća brana je dugačka tridesetak kilometara, preko nje ide autocesta, negdje na sredini ima i benzinska stanica, a cijela brana je sagrađena između 1927 i 1933 godine, ne mogu pronaći sada ime političara koji je tu branu naručio, no nizozemci su mi rekli da su čovjeku htjeli suditi zbog veleizdaje, jer je ta brana bila toliko skupa i nesvrsishodna. 1955 došlo je do dizanja razine sjevernog mora i ta brana je spasila nizozemsku. No poanta nije u poplavi niti kako je brana spasila nizozemsku nego u viziji jednog čovjeka koji je izgurao ideju i skoro zbog nje završio u zatvoru. Ili, primjerice, u Australiji imate sličnu situaciju kada su odlučili vodu koja inače istječe u pacifički ocean preusmjeriti prema unutrašnjosti (u stvari totalno identična priča). Ovo spominjem zato jer političari ponekada moraju raditi vrlo nepopularne poteze čiji se kraj ne vidi, ali je dugoročno bitan (ne tvrdim da naši političari takve stvari doista i rade, no samo tvrdim da postoji situacija).

Bandić je tu genijalni primjer, ja tvrdim da se otkako je on gradonačelnik počelo puno toga raditi i graditi. Rekonstrukcije cijelih ulica, ogromni graditeljski zamah, grad dobija sasvim novo lice (da li je to samo koincidencija ili nie ostavlja se za diskusiju)… I onda se desi ideja s Horvatinčićem i novim shopping centrom u samom centru grada. Horvatinčić je očigledno već duže vremena pikirao na tu imovinu, pokupovao koliko je kupiti mogao i došao u poziciju da sagradi famozni centar. Da bi se on mogao izgraditi morale bi se porušiti zgrade u tom bloku (koje su ionako sakrivene od pogleda prolaznika), morala bi se sagraditi podzemna garaža koja bi iz nekog razloga ulazila u Varšavskoj na površini koja je trenutno pješačka zona. Udruge su se digle, prosvjedi su organizirani, a Bandić kao Bandić kojem mahneš crvenom krpom je totalno poludio i samo dolio ulja na vatru.

Meni se ne čini da je to loša ideja i mogu nabrojati desetine primjera iz centara bilo koje europske metropole u kojima imate totalno identičnu situaciju, od primjerice Graza u kojem svi manje-više redovito idemo u shopping, preko Beča pa na dalje. Grad nije niti može biti zatvorena konzerva pa da što se izgradilo ostane tako “zacementirano” zauvijek. Ne vidim zašto u tom prostoru ne bi nastao novi moderni centar (kakvog uzgred rečeno nemamo) i na taj način oplemenio gradsku jezgru? Naravno, svaka promjena je teška i svi oni koji ne žele promjene (neovisno o tome koliko je stanje trenutno loše) su ustali u obranu nekolicine starih zgrada, koje, koliko razumijem nemaju nikakvu niti povijesnu niti arhitektonsku vrijednost.

Zašto se bavimo recimo Milanovićevim odgovorom na pitanje “Tito ili Tuđman?”? Kakve to veze ima s životom i svime onime što Milanović mora napraviti u slijedeće četiri godine (uz uvjet da dobije izbore)? Zašto nas ne zabrinjavaju i zašto ne diskutiramo o ekonomskim problemima poput gospodarskog rasta, našoj osjetljivosti na turizam i kretanja u njemu, razlici između uvoza i izvoza, globalizaciji, poreznom opterećenju na rad? Zašto ne otvorimo jasnu i nedvosmislenu diskusiju o primjerice brodogradnji i trošku koju ta industrija predstavlja za ovu državu? Pa donesimo neke teške odluke ako treba?

Ne, mi smo voljni diskutirati o tome da li je (ubaci ime po želji) sjedio za nekom večerom s Ante Gotovinom i da li ga to čini desničarem, ili pak diskutiramo o tome da li ulica mora biti dvosmjerna ili ne; i što je najgore, jedna ta večera ili jedna dvosmjerna ulica se na neki misteriozni način preslikava na cijelu naciju i konsekvence koje će to imati na sve nas? Kako?

U mojoj ulici je nastala prilikom rekonstrukcije cijela frka jer su pločnici na mjestima široki svega 120cm (umjesto 150 što je navodno zakon), Bandić je kriv zbog toga i suočen s protestom naredio je ponovno raskopavanje ulice (sada ću imati totalno novu ulicu sa zakrpama), no ono što su neki zaboravili reći, da je u staroj ulici pločnik na mjestima bio širine rubnog kamena; moramo li baš u svakoj pa i pozitivnoj stvar tražiti crnilo?

Ljubo Jurčić sluša Thompsona (na radiju) i to je čini se daleko veći problem za njegovu podobnost da bude premijer države od recimo njegovih profesionalnih postignuća (ili nedostatka istih)? Zašto?

Mijenjaj se ili umri

Ivo Sanader je za razliku od Milana Bandića beskrajno pristojan u gotovo svakoj prilici osim kada se razračunava s političkim protivnicima, i on lijep i sa smješkom kakvog već ima uredno je (a toga sam se jutros sjetio) prilikom izvješća europske komisije o korupciji u našoj malenoj državici izjavio novinarima “Pa izvješće je upola tanje nego prethodno” (uz valjda zaključak kako naravno da je bolje da bude tanje)…

Malo sam se pogubio u svemu što sam napisao, no poanta priče koju sam htio ispričati, tj. u stvari pitati vas je kakve političare u stvari želimo? Što je kriterij političara kojeg želimo na vlasti? Koji je ispravni put, što su ispravne odluke? Da li stanari jedne zgrade mogu (i smiju li) utjecati na to da li je ulica jednosmjerna ili nije? Da li gradonačelnik uopće smije tako nešto odlučiti? Ili to mora neki ured? Hoćemo li suditi Milanoviću jer je po vlastitom priznanju večerao barem jednom (u nečijem veleposlanstvu) s Ante Gotovinom, ili pak Jurčiću jer mu je ujak bio ustaša (a otac partizan)? Hoćemo li izabrati ponovno Sanadera jer nas možda laže (onako na finjaka) već četiri godine, ali je zato uvijek lijepo popeglan i pristojan?

Ili još bolje, što mi želimo od političara? Jučer sam čitao objavu o novom milanovićevom blogu pa sam svratio na njegov stari blog na kojem je na posljednjem postu napisano impresivnih 689 komentara.

Imam osjećaj da im (političarima) strašno želimo nešto reći, ali eto nekako nismo u stanju to precizno formulirati.

Misao dana:
The most damaging phrase in the language is, “It’s always been done that way.”