Jasen Mesić

Kako Vlada vlada?

Kao što vjerojatno znate, nakon nekog vremena raznih tračeva došlo je danas do rekonstrukcije Vlade. Mediji su prepuni toga što i kako se desilo, tko je znao a tko je iznenađen, te koga je rekonstrukcija zahvatila a koga pustila na miru. No, ima nekoliko elemenata priče koji su čini mi se promakli a koje smatram bitnima pa eto prilike da ih nabrojimo i spomenemo.

Krenuo bih odmah s predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, o njoj nitko nije imao osobito dobro mišljenje, niti ju je itko smatrao kapacitetom za bilo što (osim golog preživljavanja) i horoskop koji sam joj napisao prije godinu i pol dana se dobrim dijelom i obistinio. Ono što je bitno za reći je kako je Jadranka tada imala opciju biti produžetak Ive Sanadera ili pokušati samostalno i u biti dragi mi je da se desio ovaj drugi scenarij, a što se tiče borbe protiv korupcije i istinskog napora da se napravi neka pozitivna promjena u društvu recimo samo da sam prije godinu i pol dana bio doista skeptičan i nesklon vjerovanju da će se bilo što imalo značajnije dogoditi, no eto nakon proteka vremena zadovoljan sam što sam u njezinom slučaju voljan porazmisliti o njezinim motivima i ponovno razmisliti. I dalje sam uvjeren da se HDZ zasada obračunava s mrtvim tkivom Sanadera, no da se ide dalje, žešće i odlučnije nego ikada prije to je ja mislim sada svima jasno. Ukratko rečeno, Jadranka Kosor je unatoč svemu pokazala zavidnu razinu snalaženja i preživljavanja iako to možda nije nužno u korist države koju vodi, no slučajno ili ne, paralelno ili ne pokrenuti su procesi koje će biti vrlo teško, a nadam se i nemoguće, vratiti na staro.

Zanimljiv mi je odabir ljudi koji su otišli iz Vlade. Kao prvi tu mi je Božo Biškupić koji je u biti zreo za penziju već godinama i bilo je krajnje vrijeme da svoje mjesto ostavi nekome drugome. Mislim da u svim ovim proteklim godinama teško da smo vidjeli neke osobite Biškupićeve ambicije ili da je on u bilo kojem času predstavljao prijetnju za bilo koga i pretpostavljam kako je u njegovom slučaju prevladala želja za umirovljenjem umjesto često ponavljane priče o Biškupiću kao Sanaderovom čovjeku.

Branko Vukelić je već zanimljiviji lik oko kojeg se sakupila zanimljiva količina intriga, a obzirom na kontinuirani dotok vijesti iz njegovog Karlovca, čini se kako je njegov interes više bila lokalna karlovačka scena nego stanje u Ministarstvu obrane. Čini se kako će ga glave doći priča o onom famoznom mostu (koji i dan danas vodi iz livade na livadu), a ne treba zaboraviti niti priču o Brodosplitu, dok se iz priče o vojnim kamionima uspio (čini se) izvući na uštrb Berislava Rončevića.

Marina Matulović Dropulić je puno zanimljivija igračica kojoj se može predbacivati svašta od suvlasničke pozicije u IGH-u koji se pretvorio u HDZ-ovu ekspozituru, preko niza nedavno otvorenih afera, no meni osobno najdraža je uloga Marine u nevjerojatnom pravničkom poduhvatu kojom je Ivo Sanader stekao svoju sada već jako spornu vilu. Pogledajte malo dokumentaciju i usporedite to s datumima u kojima je Marina bila povjerenik za grad Zagreb. Također, promotrite datume kada se što događalo i usporedite to s pravomočnošću rješenja i potom se jedino možete diviti zavidnom učinkovitošću zagrebačke gradske uprave u tih nekoliko tjedana njezinog povjereničkog mandata gdje je niti do dan danas nije uspio nadmašiti Milan Bandić.

I naravno, tu je i moj omiljeni Ivan Šuker koji je odavno odnapredovao do daleko iznad svojih mogućnosti i koji je svoj nedostatak ne samo znanja, elementarnog bontona nego i temeljnog razumijevanja toga što je stvarna funkcija ministra financija nadomještao čistim i sirovim bezobrazlukom i otvorenim mobingom nad sugovornicima. Duboko sam uvjeren da će vrijeme pokazati kako je on jedan od uvjerljivo najštetnijih ministara koja je ova država ikada imala i koji nas je sam svojim neznanjem i nesposobnošću unazadio za koju godinu.

Ako bi morali dati kladionice za Remetinec, uz Šukera i Marinu tu bih dao prilično veliku šansu i Vukeliću, a za Biškupića ću se jako iznenaditi ako mu se nešto prišerafi.

Ako uzmemo u obzir da se njihova stranačka pozicija (zasada) nije promijenila, te da su svi četvero preseljeni u Saborske klupe postavlja se pitanje koja je stvarna namjena cijele rekonstrukcije? Hoće li npr. Marina i Ivan za koji mjesec kad se obruč malo stegne a temperatura malo naraste u nekoj od telefonskih sjednica predsjedništva HDZ-a biti naprasno smijenjeni, a saborski imunitet im samo osigurati nekoliko sati upozorenja pred izručenje Bajiću u Gajevu? I ako se to dogodi, da li je to onda znak doista neovisnog pravosuđa i/ili će to biti finalna demonstracija Jadrankine moći i odlučnosti da pomete pred svojim pragom? Rončević i Polančec su definitivno bili Sanaderov kadar, no da li je slanje ovih gore navedenih ministara na “odmor” u saborske klupe prvi korak prema nekom drastičnijem koraku? Vjerojatno je.

Jednako je zanimljiv i odabir novih kadrova. Božu Biškupića zamijeniti će Jasen Mesić, lik koji je u vrijeme navodnog Sanaderovog puča također bio u središnjici stranke te kada je shvatio što se događa također navodno se sakrio na balkon popušiti cigaretu (nejasno je da li je pušač ili nije). U doba lokalnih izbora hrabro je isturen da izgubi, a njegovu organizaciju skupa s njime na čelu Jadranka Kosor raspustila je još početkom ove godine, da bi danas bio imenovan ministrom Kulture, dok je donedavno bio zadužen za arehologiju i kako je to više puta rečeno, on sam nije kadar Mirjane Sanader. Ministarstvo kulture je maleno ministarstvo sa svega 1mlrd kuna proračuna, a Jasen Mesić se pokazao kao osoba koja nema baš neki osobiti stav o bilo čemu i u biti on će po svoj prilici u vladi služiti kao jedan od likova koji je tamo da diže ruku onako kako to Jadranka od njega traži.

Izbor za ministra obrane je Davor Božinović s kojim sam se imao prilike nekoliko puta sresti, a koji mi se čini kao korektni birokrata koji odrađuje zadanu politiku bez pretjeranih preispitivanja. Nekako mi se čini da će nakon zadnjih nekoliko političkih ministara, ministarstvu obrane dobro doći jedan činovnik koji bi uz malo sreće mogao dati trajniji utjecaj na red, rad i disciplinu u tom mnogobrojnom ministarstvu pred kojim se u najkraćem roku očekuju odluke oko toga što će se desiti sa zrakoplovstvom, koji se mora riješiti nekolicine potencijalno problematičnih državnih tajnika koji su zaostaci Vukelićeve vlasti i koji mora stati na kraj privatizaciji vojske i njezine infrastrukture za pojedine privatne projekte.

Ministarstvo financija preuzela je Martina Dalić, za razliku od prethodnika ona je pravi ekonomista s pravom diplomom i višegodišnje iskustvo kao makroekonomiste PBZ-a, potom iskustvo državne tajnice kod Šukera, a kasnije predsjednice uprave Partner banke daje joj jedinstveni uvid ne samo u funkcioniranje ministarstva nego i u probleme koji se pojavljuju u businessu. Mislim da je poznavanje makroekonomije važni pozitivni faktor za novu ministricu, a to što je uspješno radila u privatnom sektoru daje mi naslutiti kako je posao prihvatila s namjerom da napravi neki korisni utjecaj na zemlju, a pozicija ministrice financija je po meni druga najmoćnija pozicija u Vladi.

Osobito iznenađenje mi je odabir Domagoja Miloševića kao potpredsjednika Vlade za investicije. Ovaj čovjek nalazi se iza uspješnog PASTOR-a i cijeli svoj radni vijek proveo je u privatnom businessu i bez meni poznatih političkih angažmana ili ambicija. O njemu znamo najmanje ali očekujem pozitivno iznenađenje.

Od ostalih rošada po Vladi, upozorio bih na pozicioniranje Čobankovića na potpredsjednika Vlade, što je zanimljivi odabir.

I da sve pokušam sumirati u nekoliko rečenica: Čini se kako je Jadranka Kosor ovom rošadom degradirala nekolicinu isturenih stranačkih kadrova te ih zasad vratila na rezervne pozicije u Sabor ali s tendencijom trajne promjene prebivališta, dok je s druge strane u samu Vladu gurnula nekolicinu ljud koji će ili provoditi njezinu direktnu volju (Mesić, Božinović) ili će pak biti zaduženi za vrlo konkretne i jasne poteze koje će trebati vući u slijedećoj godini (Dalić, Milošević – što mi se čini kao iznenadno dobra kadrovska kombinacija). Kao posljedicu ove rošade, čini mi se da vidimo jačanje pozicije Jadranke Kosor unutar Vlade, a nova kadrovska rješenja vidim prevenstveno u funkciji nadolazećih izbora s time da Čobankovićevo potpredsjednikovanje vidim kao moguću naznaku samostalnog izlaza HDZ-a na izbore bez koalicije s HSS-om što će sasvim sigurno zaoštriti situaciju s koalicijskim partnerima.

Misao dana:
It is dangerous to be right when the government is wrong.

Gradonačelnik grada Zagreba

Ovih dana je očito krenula kampanja za lokalne izbore. Kao zagrepčana koji je nesretan trenutnom situacijom jako me zanima kuda plovi ovaj brod. Ja mogu biti nesretan gradskom vlašću, pa čak i susrećem još ekipe koja je nesretna (a dobar dio ih je koncentriran na stranicama pollitike), no nisam siguran koliko je to u stvari prevladavajuće razmišljanje budući da sve ankete pokazuju kako će upravo dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić osvojiti četrdesetak posto glasova za nepunih devedeset dana.

Želio bih stoga razbistriti zašto točno Milan nije dobar gradonačelnik, tko mu je konkurencija u utrci za gradonačelničku poziciju, koji su im izgledi, a volio bih vidjeti i koje su to karakteristike koje čine poželjnog (nadajmo se) novog zagrebačkog gradonačelnika.

Od loših Bandićevih karakteristika ja u stvari imam samo dvije-tri. Kao prvo, moj je stav da je Bandić iznimno loš komunikator koji je skoro pa nesposoban na javnosti prihvatljivi način prenijeti svoju poruku. No, istovremeno, očito je da postoji brdo naših sugrađana koji ga razumiju vrlo dobro (jer očito drugačije ne bi dobio toliko glasova). Bandić je i autokrata, iako nemam neposrednih iskustava s time, više je nego očito kako je gradska vlast (poput one državne) sazidana na vrlo strmoj piramidi čiji vrh zauzima upravo Bandić. Treća temeljna negativna karakteristika koju sam dobio promatrajući njegov lik i djelo je to što nekako mislim da bi se mnogobrojne aktivnosti koje je Bandić napravio mogle i morale napraviti jeftinije. Jedan od tih primjera je Bundek, koji je prije Bandića (objektivno) doista bio opasno mjesto na kojem kuhinjski aparati odlaze umrijeti. No tih 60ak milijuna kuna mi se nekako čini strašno puno za šišanje šikare, par kilometara pješačkih staza, jedno dječje igralište i čišćenje jezeraca. Drugi primjer u tom smjeru bi moglo biti Sljeme koje je koštalo neke puste stotine milijuna kuna (oko 120 ako se ne varam, a pitanje je koliko je toga za Sljeme sakriveno pod različitim drugim stavkama). Nekako mi se čini to suludo utrošenim novcem za nekoliko dana skijanja, no ima mnogih koji misle da je Sljeme jedan od najboljih Zagrebačkih projekata (iako mi je efekt toga totalno nejasan i u krajnjoj liniji nevidljiv).

Da skratim; diskusija o njegovim komunikatoriskim vještinama su stvar ukusa, pitanje da li je nešto moglo jeftinije ili racionalnije je stvar dojma, no autokratsko vladanje i nedemokratično ponašanje je pitanje principa ali da su svi ostali dojmovi super on i dalje ne bi bio dobar gradonačelnik.

Promotrimo malo konkurenciju (barem ovu javnu), Promatrajući rezultate prošlih lokalnih izbora jasno je kako je Jasen Mesić kao kandidat HDZa prvi slijedeći u redu. Lik ostavlja mlaki dojam državnog birokrate što je samo po sebi loše i neuvjerljivo, iza njega nema nikakvih postignuća koje bi nas uvjerile ili barem dale natruhu drugačijeg pristupa vlasti, te je on (u krajnjoj liniji) eksponent HDZa o kojem zagrepčani imaju mišljenje kakvo imaju. HSP koji je bio treća stranka u proteklim izborima je u međuvremenu nestao i nije za očekivati njihov revival, a Miroslav Rožić teško da može napraviti imalo značajni iskorak u gradu u kojem je lijevi centar prevladavajuća politička doktrina (na barem deklarativnoj razini). Ostaje nam naravno HNS koji objektivno može ponuditi samo Čačića koji je (barem meni) samo umiveni Bandić bez ikakve pa i najmanje razlike u tonu i slici, dok njihova Čičin Šajn koja će navodno i biti gradonačelnički kandidat. Holjevac je bojim se potrošena u savezništvu s Bandićem, a HSS koji je dosada uspješno koalirao na razini grada sa SDPom vjerojatno je na tantalovim mukama prihvačajući zahtjev središnjice da se koalira s HDZom. Vrijedi naravno spomenuti i da u Zagrebu i nemamo oštre podjele po pitanju vlast – oporba, što se najbolje vidjelo na glasanju za GUP kada su skupštinu posjećivali i oni koji (iako izabrani) u nijednoj drugoj situaciji nisu snašli za shodno ukazati se i reći koju.

Slika dakle nije obečavajuća i objektivno, sve šanse (ako ih uopće imamo) padaju na nezavisne kandidate počevši od gore spomenutog Rožića, različitih Mikšića (tko zna hoće li on opet doći budući da se u Zagrebu temeljito obrukao ne samo izbornim rezultatom nego i pozicijom u vijeću koju protekle četiri godine nije uopće koristio, ili možda je ali im to ne znamo :).

Od nezavisnih, doista ne znam što se može očekivati, na pollitici je puno vremena i energije potrošio Zdravko Gracin koji sam sebe ne smatrra gradonačelničkim materijalom ali i većina onoga što je on napisao se odnosi na politički okvir programa za Zagreb – no ne vidim kako bi to funkcioniralo u okolini gdje Bandiću doslovce na raspolaganju stoji sva moguća i nemoguća infrastruktura (koja je plaćena ili čak voljna volontirati). Vidio sam u jednom komentaru da esperanza spominje Velimira Sriću (koji je već jednom bio predsjednik skupštine i nedugo zatim, valjda razočaran politikom, odlučio odstupiti – što je u stvari jedna od rijetko časnih stvari koje smo viđali u zagrebačkog politici), a prošloga tjedna je izašao jedan članak u večernjem koji kao gradonačelničkog kandidata spominje Josipa Kregara s pravnog fakulteta i izvjesnog Matešu koji je izašao iz HSPa ali čije ime ja nisam dosada čuo. Opet, samo pogledam dnevnik od Kreše i vidim što slijedi Splićanima pa nekako dođem do zaključka da bi možda svi skupa trebali potražiti barem nešto dobroga u Bandićevom liku i djelu.

Ako idemo obrnutim putem, i zapitamo se kakav bi gradonačelnim morao biti, barem meni, čini se očiglednim da tražimo demokratičnu osobu koja je voljna u cijelosti promijeniti paradigmu vladanja gradom. Iskreno, ne bacajući vodu na bilo čiji mlin, bojim se da ustajale stranačke strukture nevoljne promjenama i uostalom uglavljene u različite zagrebačke power sharing sheme ne mogu iznjedriti takvog kandidata, a jedini iole izgledni, Jasen Mesić, predvodnik je HDZa – od kojega (barem zasada) ništa korisnoga i lijepoga nismo vidjeli.

Druga karakteristika dobrog gradonačelničkog kandidata bi morao biti kvalitetni program. No, pitam se, što tu mogu protukandidati ponuditi? Bandić ne samo da tu ima štogod za pokazati, nego jedini i zna što se može ili ne može, tako da štogod drugi nudili biti će mu prelagano to iskritizirati. Nekako mi se čini da će se ta kampanja stoga pretvoriti u ono što bi ameri nazvali “pissing contest” (pardon my french ali nemam bolju usporedbu).

Nisam siguran ni koliko ima smisla lupati po Bandićevoj netransparentnosti i potencijalnom kriminalu. Naime, teti Štefici iz Konzuma je cifra od 60 milijuna za Bundek jednako imaginarna kao i ona od 30 milijuna (makar je ova druga možda realnija). Teta Štefica možda osim toga voli jednom godišnje otići na Sljeme bodriti Kosteliće a ako to i ne radi, onda gleda prijenos iz svoje kuće koju joj je legalizirao upravo Bandić…

I na kraju, čak i kada bi netko uspio uletiti u drugi krug s Bandićem (primjerice Jasen Mesić), da li bi grad podnio HDZovca za gradonačelnika (zadnji puta kada je Marina Matulović bila vladala, koješta se dogodilo o čemu će se još pisati i čitati), a kada bi u drugi krug ušao netko iz ove lijeve priče (recimo Čičin Šajn, znam da je nevjerojaton ali budite sa mnom još koju rečenicu) kako bi (i da li bi uopće) glasali ovi s desne strane političkog spektra?

Što vi mislite? Tko bi trebao biti budući zagrebački gradonačelnik – s time da ne morate samo predložiti dobro ime nego i osobu koja bi u okršaju na biračkom mjestu mogla doista zamijeniti Bandića?

Misao dana:
If a large city can, after intense intellectual efforts, choose for its mayor a man who merely will not steal from it, we consider it a triumph of the suffrage.