Categories
Politika Priroda i društvo

Naša vlada je kompromitirana i/ili korumpirana

Prije nekoliko mjeseci napisao sam blog objašnjavajući kako je i zašto predsjednik vlade korumpirana osoba, tekst možete pročitati, bio je dosta kopiran i citiran no sažetak argumentacije je u tome da je korumpiran po zapovjednoj odgovornosti (toliko znamo zasada, nitko ne isključuje i druge pojavne oblike koji će biti vidljivi naknadno). Nakon što sam objavio tekst bilo je tu svega i svačega, od onog nekog frustrirano-nabildanog HDZ-ovca koji je pokušao moj blog svesti na ad-hominem, pa do samog predsjednika vlade kojem sam bio “drug Rakar” koji je, valjda u okviru neke zavjere, krenuo pisati tekst o njemu (iako, tekst je samo zapažanje trenutka), preko uobičajenih telefonskih uvjeravanja i ukazivanja na moje najbolje interese, do ispričavanja i molbi da više ne pišem jer je eto, “šef osjetljiv”. Njemu za informaciju, jer se na SOA-u ionako ne može osloniti, niti sam ja drug Rakar niti postoji zavjera (a ako postoji dvojbe, ima niz ljudi u vladi moj broj telefona pa neka nazovu ili pozovu na kavu pa im sve objasnim, nije nikakav problem). Kako god okrenuli, jučer su stečeni uvjeti za nastavak tog teksta, pa kako ne želim predsjedniku HDZ-a kvariti SEO (iako, pitam se da li je to uopće moguće) neću ga ovom prilikom spominjati ali u biti svi znamo o kome se radi, zar ne?

Prva tema o kojoj vrijedi pričati je sada već (donekle) bivši Barbarić od HEP-a koji je trebao dobiti pedalu, no kako ga predsjednik vlade u biti nema ovlasti smijeniti, ovaj je preduhitrio birokratski aparat davši ostavku što mu navodno osigurava backup poziciju u tom istom HEP-u. Priča o dotičnom se raspliće već duže vremena i ona možda ima ili nema temelja, teško je to reći u našem fluidnom društvu, no činjenica je da je upravo u njegovom mandatu nestalo brdo novaca te je očito nastala neka šteta za HEP. Kreativci apologeti su naravno skočili i krenuli objašnjavati kako se cijela situacija odigravala na burzi gdje nema direktnog kontakta između prodavatelja i kupca, no svi smo nekako zaboravili ili olako ignorirali da je većinski kupac diktiran odnosima na tržištu (a ti odnosi su kreirani umjetno), a još je manje primjećena informacija kako je famozna energija poravnanja u tom kritičnom trenutku za HEP bila na povijesno visokoj razini i to u redovima veličina. Dakle, da su ti famozni viškovi bili u nekom očekivanom prosjeku još bi mogli pravdati situaciju, no ako su oni nekoliko puta veći od najvećeg dosadašnjeg uravnoteženja onda vrijedi razmotriti barem teoretsku mogućnost da je riječ o kaskadnom efektu koji nije nužno nastao slučajno.

Ilustracija demoliranja vile.

Potom je tu i pitanje “rekonstrukcije” vile koja je sada okupirana bagerima i koja se pomalo pretvara u građevinski otpad. Zanimljiv mi je bio i taj bezobrazluk ignoriranja elementarnih činjenica. Naravno da postoji “presumpcija nedužnosti” te ona naravno postoji s razlogom, no postoje situacije koje su toliko nevjerojatno očigledne da ne možemo previše preispitivati da li se nešto dogodilo ili nije (poput primjerice ilegalne gradnje), nego je uloga suda i pravosuđa da tu indiskreciju i bahatluk izmjeri i pretvori u primjerenu kaznu. Niti sekunde nije bilo upitno da li je vila izgrađena ili nije, to je moralo svima biti bjelodano i očito, pitanje je samo koja će biti konsekvenca (osim naravno rušenja, koje ide ili bi barem trebala ići po definiciji).

I tu dolazimo do tog, za nas eluzivnog koncepta vladavine prava kojeg često zazivamo a nikako da shvatimo. Poštivanje zakona je doslovno dno dna, to je najmanji zajednički nazivnik, neizrečeni društveni ugovor u kojem svi koji obitavamo na ovom prostoru unaprijed pristajemo da nećemo živjeti i djelovati po standardima i pravilima koja su lošija od zakona koje smo donijeli u demokratskoj i zakonodavnoj proceduri. Poštivanje zakona države u kojoj živiš nije nikakvi uzvišeni ideal kojem treba stremiti, nego donji minimum civiliziranog ponašanja u uređenom društvu.

Za razliku od toga, politika (kao uostalom i svi koji se bave javnim poslom, neovisno o tome koji je to posao i jesu li ili nisu do te pozicije došli kroz izborni proces, imenovanja ili na neki drugi način) bi morala stremiti prema standardima ponašanja koju su bitno stroži od pukog poštivanja i zadovoljavanja zakonske norme. U nekim zemljama, političari odstupe zbog nesmotrenog emaila, toblerone kupljene pogrešnom kreditnom karticom, zbog neplaćanja TV pretplate, neprijavljene kućne pomoćnice, no kod nas je to daleko teže pa tako i velike i teško transgresije poput izravne štete državi, ministarstvu ili javnom poduzeću prolaze nekažnjeno i to ne zato što smo veliki zagovornici procesa i legalisti (pa slijepo vjerujemo konceptu nedužnosti do dokazivanja krivnje) nego uglavnom zbog kombinacije osobnih taština jer se kažnjavanje posrnulih podanika smatra slabošću (gdje je percipirana osobna slabost i priznanje pogrešnog odabira suradnika nadređena općem dobru i gore spomenutoj vladavini prava), neodlučnosti u donošenju teških odluka (jer smo mi tradicionalno uvijek reaktivni a rijetko kada proaktivni). Čak i kada do smjene dođe, kao što je to jučer bilo s ovim Lovrinčevićem i Filipovićem, ignoriramo očigledno i u pozadini se ispričaju priče koje, iako možda čak i točne, ponovno stvaraju prostor da se tvrdi kako je do smjena došlo iz nekog drugog razloga a ne očiglednog.

Bizarno, ako ćemo baš i o razlozima, postoje dvije priče vezane uz Lovrinčevića, prva je ona koja je objavljena u Nacionalu, a koja (pod pretpostavkom da su snimke autentične, a zasada ne vidimo da nisu), jasno implicira kako je dotični tražio za “nas” (tkogod taj “nas” bio) isplatu polovice alociranog marketinškog budžeta. Čisti, jedan kroz jedan, mito i korupcija i bez ikakvog dvoumljenja situacija u kojoj je kazneni progon očigledan a odogovornost na svakoj razini jasna.

No, razlog zbog kojeg je napravljeno razrješenje ministra i posebnog savjetnika (posebni savjetnici su oni koji nisu u radnom odnosu u ministarstvu) je, ako ćemo baš doslovno promatrati, drugi tekst u drugom mediju, gdje informacija naizgled dolazi od istih autora (kao i snimke), a koji defacto govore o tome kako je državni dužnosnik/posebni savjetnik proslijedio određene informacije saborskom zastupniku (da, taj zastupnik je predstavnik oporbe ali istovremeno i predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) – a informacije koje je prenio se u biti odnose na sumnju o određenim koruptivnim radnjama u sektoru energetike. Zanimljivo, zar ne?

Hrvatski politilčari diskutiraju antikorupcijske mjere, idealizirano.

Ali, da se trenutak vratimo na zakone kao donji minimum normalnog ponašanja. Ako se sjećate, prije nešto malo više od godinu dana, Allianz je u zadnjim trenucima iskočio iz vlaka koji je trebao preuzeti Fortenovu, a što je rezultiralo bijesom politike i produženih ruku politike. Taj bijes i nemoć se pretvorila u konkretni zakonski prijedlog koji će ovih dana omogućiti političko diktiranje i kreiranje alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati privatnu imovinu građana u politički sponzorirane i predodređene projekte. A sve zato kako bi se (vjerojatno) spriječio još jedan promašaj u preuzimanju Fortenove, vjerojatno zbog od ranije slomljenog ortačkog kapitalizma. Naravno, nije tu Fortenova i odabrani budući vlasnik jedini predodređeni korisnik, vjerujem da je žestoka klika lobista iza cijelog prijedloga te da žele ponoviti iskupljivanje loših plasmana banaka kroz premošćivanje financiranja, izdavanje različtih obveznica ili vlasničkih dokumenata na način na koji smo to radili ranije s Nexe, Ingrom, IGH, Ledom i na različite druge načine kroz koje smo javno spaljivali novce mirovinaca (da, OMF-ovi su zločinci sami za sebe, ali čini se da povremeno pokazuju barem nekakve naznake postojanja kičme, AIF je dizajniran kao beskičmenjak od početka).

Situacija u kojoj se zakoni kroje kako bi pogodovali točno određenoj kasti businessmana je od ranije poznata u političkoj teoriji i praksi i zove se crony kapitalizam, a ovaj specifični oblik nazivamo kleptokracija. Naša aktualna vlast jedan na jedan odgovara udžbeničkoj definiciji oba pojma. Promjena zakona koja će omogućiti alternativni investicijski fond je čisto pogodovanje i zaobilaženje uobičajenih tržišnih mehanizama koji bi osigurali zdravo financiranje projekata (mogli bi to nazvati i kontinuitetom socijalističke misli), a oni koji donose odluke, smatraju da ako se situacija legalizira kroz neko ministarstvo, izglasa na vladi i bude potvrđena u zakonskom tekstu kroz saborsku proceduru da je onda i ta krađa legalizirana i “jail free” za svoje sudionike, no nije to baš tako. Isto tako, nije ovo ni prvi puta da se sabor koristio kako bi se legalizirale određene manipulacije i krađe, ima primjera. Šteta što DORH/Uskok nemaju dovoljno znanja, volje ili autonomnosti da istražuju i utužuju takve situacije.

Kako god okrenuli, čak i ako pogledamo ukupnost svega što se događalo, a današnje otpuštanje Lovrinčevića i Filipovića lijepo uvezuje cijeli paket, sasvim je jasno kako se uvijek ista imena provlače kao krajnji korisnici cijele priče oko Barbarića i njegovog pogodovanja (na svim razinama), prije toga one milijarde plina koja je nestala iz INA-e, preko plina za cent u HEP-u, pa sve do sada ovog razrješenja ministra i njegovog savjetnika (btw. ovo je prvi puta da smo smijenili ministra zbog djelovanja njemu podređenih djelatnika, očito je i Filipović, kakav god da je bio, bio smetnja prema nečemu).

Razina nervoze je ogromna, i u cijelosti proporcionalna razmjerima grabeža koji se trenutno događa. Zanimljiva vremena su pred nama i više je nego očigledno kako nam slijedi eskalacija neke vrste, pa ako smo istrpili cijelu ovu predstavu, predlažem da ostanemo i pogledamo i vatromet.

Misao dana:
I must confess the activities of the Croatian governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement by Lord Vetinari. Outright theft as a policy had never occurred to him.

Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije, veljača 2017.

Ugrijavam blog za povratak iz zamrzivača pa samo da podijelim nekoliko aktualnih frustracija s javno političkim životom ove države, redosljed nabrajanja nije odraz prioriteta ili redosljeda nego kako mi je palo na pamet:

  • Predsjednica: pojma nemam jeste li pratili našu predsjednicu no vidljivo je da se u posljednje vrijeme puno brani od koječega. Njezina popularnost je na dnu i jako nervozno reagira na svaku prozivku koja joj se dogodi (od putovanja u Ameriku, broja putovanja u Ameriku u kratkom roku ili ovo posljednje o “čistoći” njezine kampanje). Praksa kaže da nervoza ovoga tipa nije bezrazložna i da se podsjetimo narodne mudrosti – gdje ima dima ima i vatre, pitanje je samo što je točno ta vatra i koliki će ona utjecaja imati na sve nas ostale. Teško je to predvidjeti jer nema koherentne ili bilo kakve imalo logične politike koju bi uopće mogli nazvati politikom. Niski populizam, novogovor bez porijekla i pauze između pojavljivanja za koje se ne zna što i gdje je točno dotična boravila ili radila. Osjećam neki problem ovdje većih razmjera.
  • Premijer: tko normalan govori u rečenicama “treba pronaći novi globalni kontekst i kohezivni narativ“, što to uopće znači? Diplomati imaju veliki talent da puno govore i ništa ne kažu, no od premijera bi se morala očekivati neki konstruktivni pristup problemu. No nema tu nikakvog konstruktivnog pristupa jer Plenković i cijela “nova” HDZ garnitura boluje od istih simptoma kao i preostale dosadašnje vlade koje smo ikada imali; kronični nedostatak bilo kakve vizije i apsolutno cijepljenje protiv odlučnosti bilo kakve vrste (inače, ne slažem se baš s Nenadom da je lijeva vlada poticala beznađe, jednako odlučna u tome je bila i Jadranka prije njega). Jedini imalo konkretni potez ove vlade je ko-fol porezna reforma koja na papiru onako u bullet pointima izgleda impresivno, no u stvarnosti sama činjenica da ste promijenili ili mijenjate 17 zakona ne govori ništa o tome da kroz njih doista dolazi do nekakve reforme ili imalo značajnije promjene sadržaja. Kombinirajte to s po meni nerealnim očekivanjem rasta BDP-a i sve što možete zaključiti je da uz malo nešto mrvica koje su sa stola pale poduzetnicima, sve drugo samo nastavak bala pijanstva i kiča i kupovine vremena – jedinog resursa kojeg više nikada nećemo imati. Nažalost, ne vidim snage ili odlučnosti a još manje ideja da se nešto napravi.
  • Ministri: tek tu smo u problemu, za mnoge od ministara do današnjeg dana čuli nismo što rade. Neki su se sakrili i traže rješenja i vjerojatno razbijaju glavu kako neke stvari porješavati (sjetite se samo da imamo neke puste milijarde vratiti ove godine, ne samo od države nego i HACa i tko zna koga još). Imamo ministre prepisivače (malo mi se iskreno čini taj udar da je van proporcije ali, kada vidim koji su se svi savezi stvorili a koji uključuju ne samo poziciju nego i oporbu, onda sam ipak skloniji da bi čovjeka trebalo skloniti na neka mjesta gdje ne može raditi štetu, ili barem ne u tolikom opsegu). Žao mi je i kurikularne reforme, ne toliko što je Jokić otišao (jer ne vjerujem da sustav smije biti sveden na jedno ime, pa čak i onda kada mi se to ime dopada), koliko zbog toga što su u igru uključeni mnogi očigledno nazadni i/ili (potencijalno) kupljeni likovi. Naša akademija je sramota i uz pravosuđe to su dva stupa društva koja su trulija čak i od politike.
  • Ministri 2: zanimljivo je pratiti imenovanja i pomake u javnim poduzećima i drugim institucijama. Dok se mi bavimo visokom politikom i nekakvim načelima (makar imaginarnima i nepraktičnima), dotle stara HDZ garda žari i pali u pozadini, iz naftalina se vade stara imena i guraju na sve strane (uključivo i imena koja su odavno bila identificirana kao dijelovi raznih hobotnica i organiziranih skupina), vade se stare strategije otimanja. Biti će posla za DORH i USKOK, samo kada bi oni radili svoj posao kako spada.
  • INA – MOL: tužna je u biti ta priča i nadajmo se samo da će nas pohlepa Mađara spasiti od nas samih kada smo već ovako jasno izrekli namjeru. A ako se doista želite nasmijati nakaradnosti naše države onda samo pročitajte objašnjenje HANFAe o tome kako ne postoji obveza javne ponude. Dakle, genijalcima avangardne pravne misli iz HANFAe nije jasno da objavom premijera da želimo otkupiti INAu, zajednica ponuditelja (koja se tada odazivala na ime HR Vlada + MOL) više ne postoji, te da je ovdje riječ o sasvim novoj ponudi gdje jedan dioničar ide protiv drugog. Na gornji popis gdje sam već prethodno stavio akademiju i pravosuđe slobodno dodajte i regulatore. Ionako, čini se da pravi cilj te priče nije kupovina INAe nego prodaja HEPa (a skretanje pažnje je osnov svakog dobrog trika).
  • Ivan Pernar i Donald Trump: riječ je o jednom te istom fenomenu samo što su im pozicije moći različite. Obojca govore što im prvo padne na pamet, a mediji s attention spanom od trideset sekundi nemaju stvarne alternative u svijeti pageviewa i rejtinga da odbiju objaviti što je ovima prešlo preko usta. Razlike ipak postoje, Pernar koristi populizam niže vrste kako bi sagradio svoj rejting (a prve plodove toga pretpostavljam da ćemo promatrati na lokalnim izborima), dok je Trump već odradio solidni dio svog posla i zasjeo gdje je htio (ili gdje je ispalo, mnogi iz Trumpovog kampa su mi rekli da nijedan model koji su imali nije im dao više od 40% elektorskih glasova). Trumpove poteze možda najbolje karakterizira rečenica: foul fast – foul hard (pronađite tekst u mom prošlom newsletteru), a sve se skupa naslanja na teoriju zbog koje je Daniel Kahneman dobio Nobelovu nagradu (pogledajte video, vrijedi svake sekunde). Pernar u međuvremenu koristi alate koje su koristili i populistički lideri u Venecueli (u istom newsletteru imate tekst i o tome).
  • SDP: kako ponešto poznajem situaciju tamo kao i ljude, moram priznati da mi je prestalo biti zabavno kritizirati ih više ili ukazivati na gluposti koje rade. Nešto kao kad imate mlađeg bespomoćnog brata (da ne kažem malo sporijeg) pa jednostavno više nema smisla podmetnuti mu nogu jer nema veselja u tome. Davor Bernardić vjerojatno muku muči kako da riješi pitanje lokalnih izbora (ili, daleko vjerojatnije, kako da masakr koji mu slijedi svali na leđa Milanovića), u međuvremenu kadrovi na Iblerovom su otkrili radnička prava (zanimljivo, obveze nisu spominjane), a novopečeni članovi vrha stranke užurbano dilaju informacije u pokušaju da izliječe neke svoje stare frustracije prema ljudima koji su de-facto politički mrtvi. Tužno ih je promatrati kako se koprcaju u blatu vlastite nekompetencije.

Sažetak cijele priče je u tome da je sve otišlo dodatno nizbrdo, da izbori nisu donijeli niti nešto novo niti nešto pozitivno ili barem optimistično i da je budućnost crna i depresivna. Sorry.

Misao dana:
We have already gone beyond whatever we have words for.

Categories
Business Ekonomija Politika

Kako je MOL kupio INA-u a da to nismo niti primjetili?

Nekako ispod radara je prošla informacija kako je Hrvatska vlada prodala INA-u mađarskom MOL-u. Naravno, akteri priče će zasigurno demantirati da se tako nešto dogodilo, cijela akcija je posložena tako da i ne bude primjećena, a lansiran je prigodni dimni zid koji je trebao odvratiti i ono malo ljudi koji bi se možda zakvačili na informaciju da se tako nešto uopće dogodilo.

Svi dakle znamo kako je MOL prvo ušao kao “strateški partner” uz dionički ugovor koji je njega postavio u strateški povoljni položaj u odnosu na vlasnike ostatka dionica (ne kažem da je ovo nužno loše, no činjenica je kako su drugi dioničari a koji bi možda mogli utjecati na sudbinu tvrtke bili i u biti jesu i danas zakinuti).  Naravno, ova pozicije nije zadovoljila MOL, te je krajem 2008. godine objavljena javna ponuda u kojoj je MOL pokušao kupiti dionica a kako bi (u najgorem slučaju) osvojio 50% + jednu dionicu.  Na kraju ponude što je bilo 3. listopada 2008. godine MOL u konačnici nije uspio te se broj dionica zaustavio na 44.3%.

Javna ponuda je dakle (u svojoj biti) propala, no MOL se približio polovici svih dionica i zahvaljujući malom podmazivanju naših vladajućih (o čemu ćemo tek pričati u mjesecima koji dolaze) konzumirao je prava kao da je većinski vlasnik, o čemu smo pak puno čitali tijekom veljače u aferi SPICE gdje je naš vrli potpredsjednik vlade Damir Polančec u nekom svom osobnom dealu odlučio pogodovati MOL-u, a sve skupa kako bi on sam dobio nešto jaču polugu u Podravci gdje on već godinama pokušava kroz management buyout preuzeti tu Koprivničku tvrtku (vjerovali ili ne, ali prvi puta sam o tome pisao još davne 2007. godine).

Ukratko, MOL je skoro pa većinski vlasnik, efektivno po pravima doista i je no radi “legitimiteta” fali im tih 6-7% dionica. Naravno, uvijek postoji mogućnost ponavljanja javne ponude (a znamo kako je to prvi puta završilo), postoji i mogućnost otkupa dionica od Vlade (gdje je pak vlada pod pritiskom javnosti pa ne može to tek tako napraviti) pa je sukladno tome došlo do nove ideje koja je prvi puta prezentirana još početkom godine kada je predstavnik MOLa doslovce rekao slijedeće:

There are some possible options under evaluation, like a direct capital increase, a convertible bond or selling a fixed asset as an alternative. This latter one seems, so far, the least probable option but there is no formal decision yet,” Hernadi told the news agency in an interview. (upstreamonline)

Obzirom na nevjerojatne gubitke INAe koji su se sakupili u proteklom razdoblju (inače, nije li barem malo čudno da u vremenima kada naftna industrija ubire rekordne profite INA ostvaruje rekordne gubitke? kako je to moguće i zašto?), te dugove koje INA ima što prema državi a što prema svojim dobavljačima, a i investicijski ciklus te famozne rekonstrukcije rafinerija kasni dramatično odlučeno je da se izda obveznica u vrijednosti od 1.5mlrd kuna. Ono što je zanimljivo je to da su dionice izdane samo velikim vlasnicima (dakle državi i MOLu) te se one u nekome času (tri godine) mogu pretvoriti u dionice jednom ili za oba partnera u ovom poslu.

Kako su stvari sada krenule, do kraja godine će obveznice biti izdane što bi značilo da će država dati kredit INA-i u iznosu od 750mil kuna, a isto će učiniti i MOL. Obzirom da u državnom proračunu nije primjećena stavka izdavanja obveznica (a država valjda ima i većih briga od INAe) vjerojatno će se manevar desiti zamjenom potraživanja države na ime PDVa i sličnih obveza za obveznice (usput, bilo bi interesantno vidjeti kako će se to papirnato riješiti sa strane Vlade), dok će MOL vjerojatno osigurati cash novce. Po isteku tri godine pod određenim uvjetima jedna ili druga strana može tražiti upis dionica umjesto povrata duga i to je trenutak u kojem će MOL (najvjerojatnije) postati većinski vlasnik INAe.

I sada dolazimo do zadnjeg detalja a to je kako je to sve skupa prošlo i odlučeno a bez da je to itko osobito primjetio? Skupština dioničare INAe a na kojoj se je desila gore navedena odluke bila je 18. svibnja 2010. godine, te je na naslovnicama novina za 19. svibnja (dakle dan poslije, isti onaj dan kada se trebalo izvještavati o toj skupštini) izašla informacija o tome kako je dosadašnji šef INAe Tomislav Dragičević dobio otpremninu od 6.8 milijuna kuna.

Ako kao novinar i urednik morate birati između priče u kojoj imate relativno poznatu osobu koja je dobila neke neshvatljivo velike novce (od firme gubitaša) u odnosu na administrativnu odluku skupštine u kojoj se odlučilo nešto što će se tek dogoditi, skupa sa efektima koji će na snagu stupiti tek za tri godine – što mislite koja će priča dobiti više prostora u novinama?

Ništa nije slučajno i ništa nije onako kako izgleda.

Misao dana:
Let us not be deceived we are today in the midst of a cold war.