Dokopao sam se izvještaja međunarodnog republikanskog instituta (famozni IRI) o stanju javnog mijenja. IRI radi redovna istraživanja političke klime i dobro je upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. PowerPoint ima nekih 80ak slajdova, za oko mi je zapalo nekoliko zanimljivih podataka koji se u uobičajenim novinskim člancima ne spominju. Važno je napomenuti da se anketa provodila krajem kolovoza i početkom rujna, dakle prije afera Verona i Brodosplit, biti će zanimljivo vidjeti slijedeću takvu anketu.
Kao što ste mogli vidjeti u Otvorenom prije neki dan, na pitnje ide li hrvatska u dobrom ili lošem smjeru, pozitivno je odgovorilo 27% ispitanika, što je ujedno i najbolji rezultat u posljednje dvije godine, no ono što nije pokazano je kako većinu od tih 27% izvlače (naravno) HDZ ali i HSLS čiji glasači misle poprilično slično kao i HDZovi.
Kada se govori o problemima koji se nalaze pred hrvatskom, pojavljuju se nezaposlenost (kao uvjerljivo prvi problem), mito i korupcija (kao uvjerljivo drugi) a tek potom u sličnim postocima status umirovljenika, standard, zdrastveni sustav i ostali problemi. No da li je sve baš tako?
Čini se da nije, jer kada glasače pitate koje zadatke bi dodijelili vladi u slijedećoj godini, poboljšanje standarda, smanjenje nezaposlenosti i borba s korupcijom i kriminalnom ukupno u postocima dobiju najviše pozicije, no ako glasače pitate da navedu tri najvažnija zadatka osim poboljšanja životnog standarda odjednom se na popisu pojavi i pristup EU ali i zaštita digniteta domovinskog rata!!! Jedanaest godina nakon završetka rata, još uvijek nismo raščistili s time i taj rat će nas čini se proganjati još duže vremena.
Na popisu prepoznatljivih projekata ove vlasti na prvim mjestima pojavljuje se gradnja cestovne mreže, povrat duga umirovljenicima i pregovori s EU, no isto tako se pojavljuju reforme zdravstva i školstva (nisam eto niti znao da je neka reforma školstva u tijeku, ovaj HNOS mi se čini više kao PR kampanja nego neka stvarna reforma) i odmah potom pravilnik o plastičnoj ambalaži. Na popisu konkretnih poteza vlasti, situacija je malo drugačija i najbolje ocjene su dobili gradnja cesta i plastična ambalaža, potom rješavanje problema ptičje gripe, no na četvrtom mjestu se nalazi komemoracija godišnjice domovinskog rata.
I dosada je sve bilo manje više OK uz pokoje iznenađenje, no ako pitate birače za nekoliko uvjerljivo najlošijih poteza vlade Ive Sanadera tada na prvome mjestu uvjerljivo zasjedne nezaposlenost, ali se na jednako uvjerljivoj drugoj poziciji spomene izručenje Ante Gotovine, odmah potom nerealizirana i lažna obećanja, reforma zdravstva te mito i korupcija.
Na popisu najuspješnijih ministara uvjerljivo prva je Vesna Škare Ožbolt unatoč činjenici da ona uopće nije ministar, slijedi je naša EU integrirajuća Kolinda, školski Dragan Primorac i odmah potom Božidar (go go) Kalmeta. Branko Vukelić kojeg smo nedavno puno spominjali zauzeo je uvjerljivo drugo mjesto (ali odozdola). Popisu najneuspješnijih ministara predvodi Jadranka aka. Suzana Kosor, vječno nesposobno simpatični Čobanković, Neven Ljubičić (koji se svima obraća kao da smo u vrtiću) te Ivan Šuker. Vukelić je na ovome popisu smješten negdje u zlatnoj sredini jer valjda moraš nešto raditi da bi mogao napraviti neuspjeh, pa stoga on ne zadovoljava donji minimum za bolju poziciju na ovoj tablici.
Kada govorimo o integracijama, za pristup EU glasalo bi danas nekih 48% glasača, i totalno očekivano, ako gledamo po stranačkoj pripadnosti najmanji broj glasova bi stigao iz HSPa i HSSa. No ako gledamo pristupanje NATOu, za NATO bi glasalo svega 37% birača, ali zanimljivo je da taj postotak uglavnom proizlazi iz glasova birača HDZa i HSPa. Ispada kako bi više HSPovaca glasalo za NATO nego za EU što je u najmanju ruku zanimljivo ali i zabrinjavajuće u odnosu na neke druge rezultate, primjerice osobito mi je zanimljiv podatak da za HSP glasa dvostruko više muškaraca nego žena, što u kombinaciji s ostalim rezultatima HSP pozicionira kao seksističke militantne euroskeptike.
Kada govorimo o razlozima zašto želite glasati baš za određenu stranku prvi razlog je politički program stranke, politička orijentacija a tek potom karakteristike osobe koja je na listi. 27% birača smatra da HDZ zaslužuje još jedan mandat, dok 30% njih smatra da SDPu treba dati još jednu šansu. Zanimljivo je da niti HDZovi koalicijski partneri ne žele HDZu dati priliku za drugi mandat, dok bi to SDPu puno radije dale ostale stranke (uz jedini izuzetak HSPa koj se uostalom kroz ostala pitanja profilirao kao jedini HDZov koalicijski partner u slijedećem razdoblju).
I posljednje, kada bi birali premijera, karakteristike koje bi morao imati novi premijer su: poštenje i nepovezanost s kriminalnim aktivnostima (na prvoj točki nam aktualni premijer ispada iz igre), stavljanje nacije ispred vlastitih interesa, školovanje, ispunjenje obećanja, iskrenost, kompetencija.
Što se može zaključiti iz ovog izvještaja: Kao prvo, pozicija HDZa na slijedećim izborima nije toliko čvrsta koliko se čini (ali vrlo daleko od toga da je loša ili da je gubitak vlasti izvjestan), i činjenica je da je HDZova biračka baza vrlo čvrsta te kako će se HSP pojaviti kao koalicijski partner u eventualnom slijedećem mandatu. S druge strane, postoji jasno naginjanje oporbe (pa i dijela postojećih HDZovih koalicijskih partnera) prema drugačijem sastavu vlade (kojeg bi obzirom na odnose ponovno vodio SDP). Postoji ogromni postotak neodlučnih birača u ostalim strankama koji su voljni promijeniti svoj glas, ali isto tako postoji i ogromni broj birača koji uopže ne žele glasati jer ne vide poantu u tome. Borba za glasače će se očigledno događati u tom segmentu, a to su uglavnom mladi.
Naravno, u svim dosadašnjim izborima uvijek se borilo za “neodlučne” glasače, no nekako mislim da je to više fraza nego stvarno nastojanje iz jednostavnog razloga što dvije glavne političke stranke imaju manje-više zacementirani dio glasačkog tijela i izborni rezultati ne pokazuju da su oni ikada uspjeli doprijeti do tih birača. Osim toga, uspavani glasači mogu značajnije okrenuti priču na jednu ili drugu stranu, a to nije nužno interes politike i političara koji su na vlasti ili visoko pozicionirani u oporbi (kako mi je jedna osoba nedavno rekla, zamislite što bi se desilo da neki od tih ljudi ispadnu iz sabora ili političkog života uopće, oni nemaju alternativu jer nikada nisu ništa drugo radili, a u takvim okolnostima bi mogli postati opasni i potencijalno destruktivni, baš kao i Budiša kojeg smo jedva penzionirali a sada ga pojedini žele rehabilitirati valjda kako bi opet napravio nereda).
Misao dana:
Politics: “Poli” a Latin word meaning “many”; and “tics” meaning “bloodsucking creatures”.
Bacio sam tako jučer pogled i na domaću političku scenu tek toliko da vidim koja je razlika, a razlika je drastična. Ono što je prvo zanimljivo je činjenica kako financiranje političkih stranak uopće nije regulirano, kada napišem uopće, to znači da apsolutno to nije riješeno i jedva da je spomenuto i po svim kriterijima to se događa kroz božju providnost (pa čak i za lijevo orijentirane stranke).
Kaže tako statistika da je daleko najaktivniji saborski zastupnik upravo onaj iz HSPa iliti Pero Kovačević koji se u posljednjih šest mjeseci kroz ukupno čini se 19 sjednica javio 652 puta. Ovo je zanimljiva informacija iz jednog drugog razloga, naime svojevremeno je daleko najaktivniji saborski zastupnik (i ujedno jedan od najcjenjenijih saborskih zastupnika) bio Tonči Tadić. Tadiću su čini se malo podrezali krila jer ga sada pažljivo sakrivaju (potencijalno zato jer je postao po popularnosti ugroza svome predsjedniku koji kako je sam rekao dlaku mijenja ali ćud ne), ili je pak Tadić postao naglo mudriji političar koji troši svoje resurse samo na one bitke u kojima actually može izvojevati koji bod. Čini mi se da je hiperaktivnost upravo HSPovih zastupnika diktirana i da nije nužno plod silnoga rada ili interesa pojedinog zastupnika.