Categories
Politika Priroda i društvo

Naša vlada je kompromitirana i/ili korumpirana

Prije nekoliko mjeseci napisao sam blog objašnjavajući kako je i zašto predsjednik vlade korumpirana osoba, tekst možete pročitati, bio je dosta kopiran i citiran no sažetak argumentacije je u tome da je korumpiran po zapovjednoj odgovornosti (toliko znamo zasada, nitko ne isključuje i druge pojavne oblike koji će biti vidljivi naknadno). Nakon što sam objavio tekst bilo je tu svega i svačega, od onog nekog frustrirano-nabildanog HDZ-ovca koji je pokušao moj blog svesti na ad-hominem, pa do samog predsjednika vlade kojem sam bio “drug Rakar” koji je, valjda u okviru neke zavjere, krenuo pisati tekst o njemu (iako, tekst je samo zapažanje trenutka), preko uobičajenih telefonskih uvjeravanja i ukazivanja na moje najbolje interese, do ispričavanja i molbi da više ne pišem jer je eto, “šef osjetljiv”. Njemu za informaciju, jer se na SOA-u ionako ne može osloniti, niti sam ja drug Rakar niti postoji zavjera (a ako postoji dvojbe, ima niz ljudi u vladi moj broj telefona pa neka nazovu ili pozovu na kavu pa im sve objasnim, nije nikakav problem). Kako god okrenuli, jučer su stečeni uvjeti za nastavak tog teksta, pa kako ne želim predsjedniku HDZ-a kvariti SEO (iako, pitam se da li je to uopće moguće) neću ga ovom prilikom spominjati ali u biti svi znamo o kome se radi, zar ne?

Prva tema o kojoj vrijedi pričati je sada već (donekle) bivši Barbarić od HEP-a koji je trebao dobiti pedalu, no kako ga predsjednik vlade u biti nema ovlasti smijeniti, ovaj je preduhitrio birokratski aparat davši ostavku što mu navodno osigurava backup poziciju u tom istom HEP-u. Priča o dotičnom se raspliće već duže vremena i ona možda ima ili nema temelja, teško je to reći u našem fluidnom društvu, no činjenica je da je upravo u njegovom mandatu nestalo brdo novaca te je očito nastala neka šteta za HEP. Kreativci apologeti su naravno skočili i krenuli objašnjavati kako se cijela situacija odigravala na burzi gdje nema direktnog kontakta između prodavatelja i kupca, no svi smo nekako zaboravili ili olako ignorirali da je većinski kupac diktiran odnosima na tržištu (a ti odnosi su kreirani umjetno), a još je manje primjećena informacija kako je famozna energija poravnanja u tom kritičnom trenutku za HEP bila na povijesno visokoj razini i to u redovima veličina. Dakle, da su ti famozni viškovi bili u nekom očekivanom prosjeku još bi mogli pravdati situaciju, no ako su oni nekoliko puta veći od najvećeg dosadašnjeg uravnoteženja onda vrijedi razmotriti barem teoretsku mogućnost da je riječ o kaskadnom efektu koji nije nužno nastao slučajno.

Ilustracija demoliranja vile.

Potom je tu i pitanje “rekonstrukcije” vile koja je sada okupirana bagerima i koja se pomalo pretvara u građevinski otpad. Zanimljiv mi je bio i taj bezobrazluk ignoriranja elementarnih činjenica. Naravno da postoji “presumpcija nedužnosti” te ona naravno postoji s razlogom, no postoje situacije koje su toliko nevjerojatno očigledne da ne možemo previše preispitivati da li se nešto dogodilo ili nije (poput primjerice ilegalne gradnje), nego je uloga suda i pravosuđa da tu indiskreciju i bahatluk izmjeri i pretvori u primjerenu kaznu. Niti sekunde nije bilo upitno da li je vila izgrađena ili nije, to je moralo svima biti bjelodano i očito, pitanje je samo koja će biti konsekvenca (osim naravno rušenja, koje ide ili bi barem trebala ići po definiciji).

I tu dolazimo do tog, za nas eluzivnog koncepta vladavine prava kojeg često zazivamo a nikako da shvatimo. Poštivanje zakona je doslovno dno dna, to je najmanji zajednički nazivnik, neizrečeni društveni ugovor u kojem svi koji obitavamo na ovom prostoru unaprijed pristajemo da nećemo živjeti i djelovati po standardima i pravilima koja su lošija od zakona koje smo donijeli u demokratskoj i zakonodavnoj proceduri. Poštivanje zakona države u kojoj živiš nije nikakvi uzvišeni ideal kojem treba stremiti, nego donji minimum civiliziranog ponašanja u uređenom društvu.

Za razliku od toga, politika (kao uostalom i svi koji se bave javnim poslom, neovisno o tome koji je to posao i jesu li ili nisu do te pozicije došli kroz izborni proces, imenovanja ili na neki drugi način) bi morala stremiti prema standardima ponašanja koju su bitno stroži od pukog poštivanja i zadovoljavanja zakonske norme. U nekim zemljama, političari odstupe zbog nesmotrenog emaila, toblerone kupljene pogrešnom kreditnom karticom, zbog neplaćanja TV pretplate, neprijavljene kućne pomoćnice, no kod nas je to daleko teže pa tako i velike i teško transgresije poput izravne štete državi, ministarstvu ili javnom poduzeću prolaze nekažnjeno i to ne zato što smo veliki zagovornici procesa i legalisti (pa slijepo vjerujemo konceptu nedužnosti do dokazivanja krivnje) nego uglavnom zbog kombinacije osobnih taština jer se kažnjavanje posrnulih podanika smatra slabošću (gdje je percipirana osobna slabost i priznanje pogrešnog odabira suradnika nadređena općem dobru i gore spomenutoj vladavini prava), neodlučnosti u donošenju teških odluka (jer smo mi tradicionalno uvijek reaktivni a rijetko kada proaktivni). Čak i kada do smjene dođe, kao što je to jučer bilo s ovim Lovrinčevićem i Filipovićem, ignoriramo očigledno i u pozadini se ispričaju priče koje, iako možda čak i točne, ponovno stvaraju prostor da se tvrdi kako je do smjena došlo iz nekog drugog razloga a ne očiglednog.

Bizarno, ako ćemo baš i o razlozima, postoje dvije priče vezane uz Lovrinčevića, prva je ona koja je objavljena u Nacionalu, a koja (pod pretpostavkom da su snimke autentične, a zasada ne vidimo da nisu), jasno implicira kako je dotični tražio za “nas” (tkogod taj “nas” bio) isplatu polovice alociranog marketinškog budžeta. Čisti, jedan kroz jedan, mito i korupcija i bez ikakvog dvoumljenja situacija u kojoj je kazneni progon očigledan a odogovornost na svakoj razini jasna.

No, razlog zbog kojeg je napravljeno razrješenje ministra i posebnog savjetnika (posebni savjetnici su oni koji nisu u radnom odnosu u ministarstvu) je, ako ćemo baš doslovno promatrati, drugi tekst u drugom mediju, gdje informacija naizgled dolazi od istih autora (kao i snimke), a koji defacto govore o tome kako je državni dužnosnik/posebni savjetnik proslijedio određene informacije saborskom zastupniku (da, taj zastupnik je predstavnik oporbe ali istovremeno i predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) – a informacije koje je prenio se u biti odnose na sumnju o određenim koruptivnim radnjama u sektoru energetike. Zanimljivo, zar ne?

Hrvatski politilčari diskutiraju antikorupcijske mjere, idealizirano.

Ali, da se trenutak vratimo na zakone kao donji minimum normalnog ponašanja. Ako se sjećate, prije nešto malo više od godinu dana, Allianz je u zadnjim trenucima iskočio iz vlaka koji je trebao preuzeti Fortenovu, a što je rezultiralo bijesom politike i produženih ruku politike. Taj bijes i nemoć se pretvorila u konkretni zakonski prijedlog koji će ovih dana omogućiti političko diktiranje i kreiranje alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati privatnu imovinu građana u politički sponzorirane i predodređene projekte. A sve zato kako bi se (vjerojatno) spriječio još jedan promašaj u preuzimanju Fortenove, vjerojatno zbog od ranije slomljenog ortačkog kapitalizma. Naravno, nije tu Fortenova i odabrani budući vlasnik jedini predodređeni korisnik, vjerujem da je žestoka klika lobista iza cijelog prijedloga te da žele ponoviti iskupljivanje loših plasmana banaka kroz premošćivanje financiranja, izdavanje različtih obveznica ili vlasničkih dokumenata na način na koji smo to radili ranije s Nexe, Ingrom, IGH, Ledom i na različite druge načine kroz koje smo javno spaljivali novce mirovinaca (da, OMF-ovi su zločinci sami za sebe, ali čini se da povremeno pokazuju barem nekakve naznake postojanja kičme, AIF je dizajniran kao beskičmenjak od početka).

Situacija u kojoj se zakoni kroje kako bi pogodovali točno određenoj kasti businessmana je od ranije poznata u političkoj teoriji i praksi i zove se crony kapitalizam, a ovaj specifični oblik nazivamo kleptokracija. Naša aktualna vlast jedan na jedan odgovara udžbeničkoj definiciji oba pojma. Promjena zakona koja će omogućiti alternativni investicijski fond je čisto pogodovanje i zaobilaženje uobičajenih tržišnih mehanizama koji bi osigurali zdravo financiranje projekata (mogli bi to nazvati i kontinuitetom socijalističke misli), a oni koji donose odluke, smatraju da ako se situacija legalizira kroz neko ministarstvo, izglasa na vladi i bude potvrđena u zakonskom tekstu kroz saborsku proceduru da je onda i ta krađa legalizirana i “jail free” za svoje sudionike, no nije to baš tako. Isto tako, nije ovo ni prvi puta da se sabor koristio kako bi se legalizirale određene manipulacije i krađe, ima primjera. Šteta što DORH/Uskok nemaju dovoljno znanja, volje ili autonomnosti da istražuju i utužuju takve situacije.

Kako god okrenuli, čak i ako pogledamo ukupnost svega što se događalo, a današnje otpuštanje Lovrinčevića i Filipovića lijepo uvezuje cijeli paket, sasvim je jasno kako se uvijek ista imena provlače kao krajnji korisnici cijele priče oko Barbarića i njegovog pogodovanja (na svim razinama), prije toga one milijarde plina koja je nestala iz INA-e, preko plina za cent u HEP-u, pa sve do sada ovog razrješenja ministra i njegovog savjetnika (btw. ovo je prvi puta da smo smijenili ministra zbog djelovanja njemu podređenih djelatnika, očito je i Filipović, kakav god da je bio, bio smetnja prema nečemu).

Razina nervoze je ogromna, i u cijelosti proporcionalna razmjerima grabeža koji se trenutno događa. Zanimljiva vremena su pred nama i više je nego očigledno kako nam slijedi eskalacija neke vrste, pa ako smo istrpili cijelu ovu predstavu, predlažem da ostanemo i pogledamo i vatromet.

Misao dana:
I must confess the activities of the Croatian governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement by Lord Vetinari. Outright theft as a policy had never occurred to him.

Categories
Ekonomija Politika Priroda i društvo

Stanje nacije (2023)

Uglavnom, ne baš svake ali gotovo svake godine napisao bih neki sažetak što je bilo i što nas čeka (npr. 2022. ili nešto stariji iz 2018.), zanimljivo je pročitati ovaj posljednji, osobito stoga što nažalost većina napisanog vrijedi i danas, a ne vidim da će se nešto promijeniti u godini koja dolazi. Svejedno, evo nekoliko razmišljanja pa učinite s njima štogod želite:

  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Schengen. Vidim da naša vlada to pokušava proturiti kao njihov jako veliki uspjeh, ali objektivno on ima vrlo malo veze s njima. Počeci projekta Schengen su nastali odmah po ulasku u EU i trajali su godinama uglavnom iz različitih političkih razloga koji nisu direktno povezani s nama samima. Susjedi Slovenci su u EU ušli u svibnju 2004. godine, a u Schengen u prosincu 2007. godine, dakle njihove tri i pol u odnosu na naših devet i pol godina se ne čine kao neki veliki uspjeh. Svejedno, sjajna je vijest da napokon ulazimo i u to društvo. Napredujemo, polako ali ipak napredujemo i ima mjerljivih i vidljivih koraka koje smo zakoračili.
  • Devet i pol godina nakon ulaska u EU, ulazimo i u Euro. Mišljenja su tu podijeljena iako doista ne razumijem zašto. Kuna nikada nije bila naša prava valuta, to su više bili bonovi koje smo koristili u dućanima i u međusobnom kliringu. Sve iole veće investicije smo oduvijek računali u drugim valutama, njemačkoj marci ili kasnije euru. Automobile, nekretnine, s njima trgujemo isključivo eurima. Naši političari godinama o investicijama i krađama govore u eurima, jedini koji navode kune su DORH i Uskok. Kao i sa Schengenom, ni devet i pol godina prolaznog vremena da dođemo do Eura nije neko veliko postignuće, ali svejedno je dobro da smo ušli i u tu grupaciju. Za minijaturne zemlje poput naše, koja je ionako ekonomski u cijelosti ovisna i indeksirana na naše zapadne susjede, ima smisla da ukinemo taj komadić virtualnog suvereniteta i damo velikim dečkima da upravljaju tim segmentom javnog dobra.
  • Kada smo već kod Eura, postoji ta priča o tome kako će financiranje pojeftiniti, no ja ne vidim da je bilo što imalo slično tome moguće. Da, od časa kada smo krenuli o tome pričati krenula je ova inflacijsko recesijska spirala, ali mi je zanimljivo da naši političari nikako da o tome progovore. Nisam ekspert, ali znam da postoji nešto što se zove Nacionalna Referentna Stopa, što je bazična cijena kapitala na koju banke prilikom kreditiranja nadodaju svoje marže i rizike. Aktualna stopa je 0.08%. Ulaskom u Euro, mijenjamo to s ECB-ovom stopom koja je sada na 2.75% (s jasnim naznakama da će agresivno i brzo narasti kako bi se matchirala s inflacijom eurozone), a to meni neukom kaže da ćemo vrlo brzo u siječnju početi korigirati kamatne stope na kredite, i to uzbrdo. Pročitajte Bloombergov tekst o Švedskoj i što se tamo dogodilo. Švedsku zovu “kanarincem” u Europskoj uniji i tamo se stvari događaju prije nego drugdje. Očekujte povećanje cijene kapitala.
  • Da bi priča o Euru bila kompletnija, vrijedi spomenuti kako se solidni dio bankovnih rezervacija odnosi na valutne rizike i sada će ta količina novaca biti odjednom oslobođena. Banke sjede na ogromnim količinama novca koja će sada biti još veća. Btw. ako promatrate strukturu prihoda banaka, onda ćete vidjeti kako je jedan značajni dio njihovih profita vezan za devize i devizno poslovanje i odjednom taj cijeli segment nestaje. Kombinirano s ostalim elementima, očekujte povećanje ne samo kamata nego i cijena svih drugih bankarskih usluga.
  • Jedina preostala organizacija u koju bi trebali ući je OECD, ulazak u taj klub bi nas trajno svrstao u ekonomski napredne zemlje (pa makar bili i na kraju tog popisa, barem zasada) te bi nam vjerojatno otvorio mnoga vrata za daljnji razvoj koji nam je prijeko potreban. Poput ulaska u EU, OECD zahtijeva razne prilagodbe i “reforme” (koliko god ta riječ bila izlizana i lišena značenja) koje će na duži rok za nas sve skupa biti pozitivne.
  • Slon u sobi je svakako i rat u Ukrajini. On velikim dijelom utječe na energetski mix koji nam je dostupan i cijene energije su dramatično narasle u proteklih godinu dana što je generiralo veliki inflacijski pritisak. Na 1kW potrošene energije, mi moramo uvesti 480W iz drugih zemalja (to je neka generalna brojka) i iznimno smo energetski ovisni. Dio rasta cijena energije se već prelio i evidentiran je u inflaciji i padu “rasta” BDP-a, no zbog načina na koji je vlada intervenirala u tržište (a to prevedeno znači da su solidni dio cjenovnog udara u ovome času prelili na HEP i INA-u, kako krajnji potrošači ne bi bili zahvaćeni), puni efekti nisu još uvijek evidentirani i za očekivati je kako će se sve skupa preliti negdje u drugoj polovici sljedeće godine gdje nas onda očekuje još jedan cjenovni šok. LNG terminal dijelom ublažuje situaciju, no LNG nikada neće biti dobavljiv po cijenama ruskog plina iz jednostavnog razloga što je to tehnološki nemoguće izvesti. Mogućnosti vlade za subvencijama su limitirane i imaju ograničeno trajanje (i nakon godina pandemije i sada rata jednostavno se bliže svojim krajnjim limitima), a i HEP i INA imaju ograničeni prostor absorpcije gubitaka (što će ih na dugi rok financijski oslabiti za energetsku tranziciju koja nam je nasušno potrebna), tako da show program u energetici tek slijedi. Očekujte povećanje cijena energije na duži vremenski rok.
  • Naša vlada ima tu tendenciju sakrivanja troškova i sakrivanja problema pod tepih. Recimo, jedan solidni dio troškova koji se moraju platiti nalazi se negdje između bolnica i HZZO-a, vjerojatno u milijardama. Taj dug, iako postoji, nije evidentiran (barem ne tamo gdje bi trebao biti). Slična situacija se sada dogodila i s ovim pokušajem intervencija u cijenama energenata. Razlog je vjerojatno dvostruki, prvi zato da se izbjegne cjenovni šok i solidna kontribucija cijena energenata prema inflaciji (i bez toga smo među pogođenijima u EU, s punim efektima vjerojatno na samom dnu, ili vrhu, zavisi kako gledate). Efekti te odluke su samo kratkoročni, a posljedice dugoročne. Očekujte stoga još jedan “val” inflacije sljedeće godine (i to samo naš val, drugi ga neće imati).
  • Ako imate mogućnost, krenite intenzivno razmišljati o instalaciji solara, toplinskih pumpi i svega drugoga što može ili smanjiti vašu potrošnju energije ili osigurati energetsku neovisnost (potpunu ili djelomičnu). A ako je moguće, bježite od fosilnih goriva u svim njihovim agregatnim stanjima. Povrati na zelene projekte jesu i biti će još brži, a era jeftine energije je prošla na dugi rok ako ne i zauvijek.
  • Tu je naravno i pitanje svjetske recesije. Puno se priča o tome i teško je u stvari reći što se događa i kako će cijela situacija završiti, no sve više i više glasova ide u smjeru da će do recesije doći, a ako pratite moj nedjeljni newsletter, vidjeti ćete da je moje mišljenje kako ulazimo u konstalaciju događaja bez jasnog presedana u povijesti. Istovremeno imamo smanjenje ekonomije, on-shoring i friendly-shoring, odnosno raspad globalizacijskog modela. Posljedice na svijetu, europu a posljedično i nas su nejasne i veliko je pitanje hoćemo li izvući kraći ili deblji kraj te batine (samodostatnost nam je niska, uvozimo puno energije, ovisimo o vanjskim partnerima koje će kriza žestoko opaliti, ovisimo o turistima koji dolaze iz zemalja koje će kriza žestoko opaliti pa će im sposobnost dolaska biti uništena ili značajno smanjena). Krize su vremena kada se bogatstva gube i stvaraju i treba je dobro iskoristiti.
  • Lokalno gledano, promatrajući poteze vladajućih, rekao bih da se HDZ priprema za izbore koji bi mogli uslijediti relativno brzo, možda čak na proljeće. Potezi koji su prethodili, osobito promatrajući državni proračun ukazuju da se ide u prilično ranu pripremu za izbore. Rani, proljetni izbori imaju smisla za HDZ jer će i dalje moći jahati na uspjesima Schengena i Eura, bez stvarnih, vidljivih i bolnih efekata inflacije i potencijalne recesije. Kao i sve vlade do sada, većina poteza koji se rade su kratkog daha i u svojoj biti koncentrirane na potrošnju i stumuliranje potrošnje (povećanje plaća, socijalnih davanja, nove privilegije i slično) ili pak usmjerene na investicije s nevjerojatno velikim horizontima povrata (autoceste, mostovi i slično) – mi vrlo malo toga radimo da bi povećali proizvodni kapacitet (bez obzira govorimo li o proizvodima ili uslugama) i ta kratkoročna zadovoljstva nauštrb dugoročnog prosperiteta nas kao kletva prate desetljećima, vjerojatno zato što smo lišeni državnika u našoj politici. I baš zato mislim da možemo očekivati izbore u novoj godini.
    • Update 05/01: razmijenio sam s Mladenom par mailova pa me podsjetio kako je postojeći zakon o izborima dramatično izvan ustavnih limita, i sada nakon provedenog popisa stanovništva je ovo stanje neodrživo. Dakle, da bi imali legitimne izbore, nužno je promijeniti zakon o izboru zastupnika, što onda, ako bi aktivno krenuli u promjenu zakona, izbore smješta najranije u drugu polovicu godine.
  • Ako pratim prošlogodišnje predikcije, vrijedi spomenuti kako je oporba napravila točno ono što sam od njih i očekivao, a to je jedno veliko ništa. U proteklih godinu dana nije bilo nikakve značajnije konsolidacije, nismo dobili nikakve nove ljude ili naznake novih ljudi koji bi se mogli nametnuti kao protuteža vladajućoj stranci. Nikakve iole značajnije ili korisne ideje nisu lansirane u javni prostor, a otpor vlasti se manifestira kroz nekolicinu politički raštrkanih i nekoordiniranih pojedinaca. Otužno.
  • Pravna država nam također nije nimalo napredovala u protekloj godini. Pravosuđe (kao uostalom i bilo koji drugi segment društva) nije doživio nikakvu iole značajniju ili spomena vrijednu reformu koja bi državu učinila pravednijim mjestom za život. Konstalacija snaga u Saboru je takva da se ministri bezbolno mijenjaju, loši se mijenjaju gorima od sebe.

Iskoristite novu godinu najbolje što možete jer nakon godina pandemijskog kaosa ulazimo u prostor ekonomske neizvjesnosti i ako pažljivo odigramo, mogli bi čak i zaraditi.

Misao dana:
Temperatures, petrol prices, the price of the dollar: the golden triangle of our summer. These are facts beyond our control and all we hope now is to see them all rising indefinitely. Sometimes the figures are mixed up in a prophetic confusion, as in 1980 in the US deserts. There, the price per gallon: 51.18, 51.20, 51 .25, varied from one place to another as an exact reflection of the temperature graphs: 100, 110 and 120 degrees Fahrenheit. With the question of confidence always lurking just beneath the surface: what price would you accept petrol rising to? What point do you think the dollar could go up to (with the implication: before causing a crash in world economies)? What record level can the heat reach (before causing a volatilization of energy and the beginnings of a worldwide insomnia)? Our artificial destiny is written in these asymptotic curves.

Categories
eDržava Ekonomija Politika

O padovima (BDP-a i proračunskih prihoda)

Jučer na sjednici vlade se govorilo o gospodarskim rezultatima i očekivanjima u ovoj godini. Ministar Marić je tako podijelio projekcije kretanja gospodarstva koja je proglasio “konzervativnima” što je donekle čudna formulacija u ovim okolnostima, pojašnjavajući što to znači nije bio puno precizniji kada je rekao:

Projekcije su nam i do sada bile konzervativne, pa je izvršenje bilo bolje. U ovom okolnostima uzet je također konzervativan pristup.

Malo je nejasno što to znači, da li to znači da je do sada vlada prognozirala manji rast nego što je stvarno bio slučaj (nekako mi je ostalo kako uporno precjenjuju rast), ili to pak znači da su sada pad procijenili većim nego što ga doista očekuju? Jer ako je tako, onda je ova rečenica još zanimljivija:

Bazni scenarij po njegovim riječima ne uključuje pretpostavku da se virus vraća najesen, uz posljedično ponovno zatvaranje ekonomije.

Što je od toga točno konzervativna procjena meni je i dalje nejasno (ministar Marić i dalje misli da se može spasiti turistička sezona u što duboko sumnjam).

Ipak, neusporedivo mi je zanimljivija ova rečenica koja je prošla totalno ispod radara a koja mi se čini apsolutno komičnom (iako ima daleko boljih pridjeva kojima bi se mogla opisati):

Vlada je u Programu konvergencije za 2020. i 2021. godinu za ovu godinu projicirala pad BDP-a za 9,4 posto, a za 2021. očekuje oporavak po stopi od 6,1 posto te manjak proračuna opće države od 6,8 posto BDP-a ili 24,8 milijardi kuna u 2020., a u 2021. godini projicirano je smanjenje manjka proračuna opće države na 2,4 posto BDP-a.

Ja sam opet nešto računao pa mi je taj scenarij vrlo, vrlo nevjerojatan, naime moja kalkulacija prebačena u tablicu čisto da vidite vremenski slijedi izgleda ovako:

Samo da objasnim od čega se tablica sastoji, imamo vremenski slijed od 2002. do 2019. godine, podaci o rastu BDP-a u drugoj kolumni su stigli iz tablice glavnih makroekonomskih indikatora HNB-a (podaci za 2018. i 2019. su i dalje privremeni, dakle i dalje ne znamo 100% točno koliki je rast bio). Podaci o potrošnji opće države dolaze iz tablice vremenskih serija Ministarstva Financija (koju sam koristio već ranije). Do 2014. imamo samo podatke središnje države, a potom se prebacujemo na opću državu (iskreno, to su malo kruške i jabuke ali kako je uvjerljiva većina opće države i dalje središnja država prisiljen sam vjerovati kako su odnosi, jer nas oni zanimaju, točni ili vrlo, vrlo blizu točnih). Da bi situacija bila još kompliciranija, napominjemm da je između 2014. i 2015. godine došlo do promjene metodologije konsolidacije opće države pa je prekinut vremenski slijed (pa se zato prebacujemo iz treće u četvrtu kolumnu radi kalkulacije). I u posljednjoj kolumni se nalazi rast opće države (dakle koliko je para više prikupljeno).

Dva su bitna zaključka koja proizlaze iz gornje tablice, prvi od njih je da rast BDP-a od 1% donosi otprilike 2% rasta proračuna (to je prst puta oko metoda, prosjek je 1.71% opet uz par intervencija u brojeve). Analogno tome, pad BDP-a od 1% donosi i pad poreznih i drugih državnih prihoda od 2% proračuna (pa slagali se mi s time ili ne). To znači da ako nam BDP pada 9.4% onda očekujemo pad proračunskih prihoda (aka. proračunska rupa za koju se moramo zadužiti) od cca. 16%. To je jako daleko od gore spomenutih 6.8 posto BDP-a i ima nekoliko mogućih objašnjenja (makar se uglavnom čini kako naši političari namjerno bacaju krive podatke samo zato da se ne shvati što su točno rekli):

  1. Pad BDP-a se računa kao apsolutna brojka u odnosu na rezultat kojeg smo postigli u 2019. godini, dok naš ministar pad proračunskih prihoda računa ne u odnosu na postojeći proračun nego na proračun nakon rebalansa – a taj rebalans prvo mora resetirati plan 2020 (a plan je bio 2.8%) na stanje iz 2019 da bi tek onda došli do pada od -9.4% (što nam dijelom daje gabarite koliko misle srezati proračun, jer treba zbrojiti 2.8% plana s 9.4% pada, pa smo u biti na 12.2% – moj opis tog rezanja je jednostavan i nadam se razumljiv: nedovoljno).
  2. Druga metoda da ra razlika između pada BDP-a i pada proračunskih prihoda ne bude takva jest ta da se uvedu neki novi porezi. Ako pogledate gornju tablicu, postoje dvije godine (pada) u kojima razlika proračunskih prihoda i pada ne prate gornju formulu to su 2009. i 2012. godina. U 2009. godini je vlada Jadranke Kosor uvela krizni porez, čime se nadomjestila pad ekonomske aktivnosti i pripomoglo da se na duži rok država zakopa u recesiju. Drugi takav događaj je 2012. godina, kada je Milanovićeva vlada podigla PDV s 23% na 25% i također nadomjestila proračunsku rupu.

Ono što je gotovo sigurno jest to da će pad BDP-a biti ogroman (promatrajte samo procjene prvih kvartala zapadnih zemalja u kojima je kriza tek kretala u krajem prvog kvartala, drugi će biti devastirajući), a sve skupa to stavite u relaciju s nama gdje smo drugi kvartal pregazili, a koncentracija našeg turističkog BDP-a dolazi u trećem kvartalu. Tako da “konzervativno” nije metoda kojom treba pristupiti procjenama.

Vlada se priprema na izbore i uvažavanje činjenica i ekonomskih pravila im ne ide ni u normalnim vremenima, a kamoli vremenima krize a ponajmanje u vremenima izbora. U sljedećim tjednima možemo od njih očekivati puno magle, suludih obećanja i otvorenog laganja.

Misao dana:
An election is coming. Universal peace is declared, and the foxes have a sincere interest in prolonging the lives of the poultry.