Categories
Ostalo

Fiskalizacija, II dio

Kada sam prije nekoliko dana napisao tekst o fiskalizaciji, nisam se osvrnuo na problem poreznog duga koji je taman bio objavljen to jutro pa bih htio ubaciti samo nekoliko misli na temu koliko je ta cijela priča totalno relativna i daleko od stvarnog stanja. To pišem ne zato da umanjim značaj objave, jer je smatram jako bitnom i dugoročno pozitivnom nego zato da ilustriram koliko su ti podaci s jedne strane irelevantni, a s druge koliko sav taj dug utječe na cijelu ekonomiju.

Kao prvo, podsjetio bih na moj stari tekst “Kriminalizirajmo poduzetnike” koji je nastao u času kada je neki dežurni genije (ala Lesar ili njemu slični) predložio da neisplata plaća bude kazneno djelo.

Drugo, uočio bih da u tablici poreznih dužnika ne piše kolika je glavnica duga, a kolike su kamate. Ovo je jako bitno jer ne znamo niti možemo izračunati starost dugovanja pa sukladno tome ne možemo ni odrediti neke rizike tj. šanse da se ukupni dug u stvari naplati. Šansa naplate je poput izvrnutog lijevka, što je dug noviji to je šansa naplate veća, što je dug stariji on je automatski i veći zbog pripisanih kamata ali je i šansa naplate manja. Primjerice, ako ste bili 2005. godine dužni milijun kuna, danas na popisu poreznog duga imate upisano najmanje 2 milijuna kuna poreznog duga, no sedam godina je jako puno vremena i šansa da naplatite sedam godina stari dug je praktički nikakav. Ako ste prije četiri mjeseca prikazali dug od milijun kuna tada je šansa da će dug u cijelosti ili dijelom biti naplaćen biti daleko veća. Znamo da na popisu ima tvrtki koje su izbrisane odavno iz sudskog registra ali je dug svejedno naveden, baš kao što znamo da ima i ljudi koji su u međuvremenu umrli. Ukratko, od pedeset milijardi kuna u biti ne znamo koliko je naplativo, koliko su dugovi stari i koliko je od toga u stvari pravi dug a koliko je kamata tj. neka virtualna vrijednost koju je porezna obračunala (zatezna kamata za poduzetnike je 15% – ako se ne varam).

Treće, zamislite situaciju da je netko iz ovog ili onog razloga propao ili preostao biti poslovno sposoban te je ostao dužan svojim dobavljačima. Ako ste dužni milijun kuna dobavljačima, to znači da su oni dužni državi na ime poreza na dodanu vrijednost 200.000kn, izgubili su milijun kuna prihoda od čega su na barem dio morali platiti nekakav porez na dobit, iz tog dijela su dužni svojim dobavljačima, zaposlenima i tako dalje. Na sve to skupa obračunamo nekakve kamate od 15% i nakon 7 godina, kao i u gornjem primjeru, poduzetnik broj 1 i vrh piramide je dužan dva milijuna kuna (u odnosu na početnih milijun), dok su njegovi dobavljači dužni 400.000kn samo za PDV plus još koju sto tisućicu na ime ostalih poreza i obveza koje su se nagomilale. I tako odjednom krenuli smo s milijunom a završili na njih barem tri-četiri.

I posljednje, i u biti daleko najstrašnije, zamislite situaciju da imate poduzetnika koji je u cijeli business krenuo s idejom da nekoga prevari, ukrade ili da se okoristi na drugačiji način. On je cijeli sustav podredio sebi i svoju konkurentnost na tržištu (a to je onaj razlog zašto ste ga odabrali kao najpovoljnijeg dobavljača) bazira na činjenici da on uopće nema u planu platiti porez, podizvođače ili dobavljače. Kako vi kao pošteni poduzetnik koji izvršava svoje obveze uopće možete biti konkurentni na tržištu i nije li taj koji funkcionira po sasvim drugim pravilima ugrozio vašu egzistenciju neovisno o tome što s njime uopće nemate nikakve dodirne točke. Kako možete poslovati normalno, isplaćivati punu plaću i na nju platiti poreze i što već ide ako vaš konkurent (koji to uopće nije jer njegova namjera nije konkurirati) bazira svoju ekonomiju na tome da ne plati radnika, dobavljača ili državu?

Zato je strašno bitno da pravila igre budu jednaka za sve, da se ne može dogoditi da netko svoj percipirani uspjeh gradi na tuđem novcu – neovisno o tome da li govorimo o neplaćanju državi ili nekom drugom, jer to nije država u kojoj sposobnost i konkurentnost prolazi nego upravo suprotno. I ako je situacija doista takva, a ovaj popis pokazuje da je, imate li uopće izbora oko toga hoćete li poslovati po zakonu ili ne?

I zato, ako ste sve ove silne godine uspjeli preživjeti i plaćati svoje obveze, tada ste napravili malo čudo koje rijetko tko u ovoj zemlji zna cijeniti.

Misao dana:
Good and evil keep happening in this world. It just takes a little longer for us to take the bad in our stride. And just when we think we’ve come to terms with bad, we’re shocked to be haunted by that one query whose answer is ever as elusive – why on earth did it have to happen to me ?

Categories
eDržava

Fiskalizacija

Sasulo se drvlje i kamenje po Slavku Liniću i fiskalizaciji. Dio argumenata ima čak i smisla jer fiskalizacija neće riješiti sve probleme nego samo neke, neće riješiti pitanje parketara koji vam postavlja laminat kod kuće u subotu popodne ili bilo koji drugi posao koji se događa unutar četiri zida; no značajno će utjecati na sve one koji rukuju na dnevnoj bazi s gotovinom i imaju prilike da im se pokoja kuna zalijepi za prste. Primjerice, nedavno sam to skužio, ugostitelji odu u Metro kupiti piće za svoj lokal i onda naprave dva računa; jedan koji ide u materijalno knjigovodstvo i drugi kojeg prodaju za cash…

Anyway, najbitnija karakteristika svega onoga što Slavko Linić radi ovih dana, a taj dio je čini mi se ostao totalno neprepoznat, je to da on ravna igralište. To bi trebalo značiti da se uvjeti poslovanja izjednačavaju za sve i da su pravila igre jednaki za svakoga neovisno o tome o kome se radi.

Taj proces je očigledno bolan i mnogi su pogođeni time, neki evo kažu da se takve stvari ne smiju raditi u vrijeme krize, neki kažu da će 500kn za neproknjiženi račun stvoriti naciju cinkera – ne sjećam se što su ti isti autoriteti rekli za naciju koja kopa po kontejnerima tražeći plastičnu bocu koju mogu unovčiti za 50 lipa.

Neki će i poginuti u postupku i neće preživjeti tranziciju, no oni ionako nisu vjerojatno bili sposobni za normalno poslovanja i zagorčavali su život svima onima koji su odlučili poslovati po pravilima (koja jesu ili nisu pravedna ili čak ponekad i provediva, ali su pravila kojih se odlukom da živimo u ovoj zemlji moramo pridržavati).

Podržavam li Slavka; apsolutno da. Imam li kakvih primjedbi; apsolutno imam, volio bih da naprave nešto konkretno za poduzetnike i to ne u stilu osnivanja poduzeća za 10 kuna (to mi je totalno bezvezni kriterij uspjeha, ako ste se odlučili baviti businessom onda 1.000kn ili 20.000 koji su ionako vaši, ne bi trebalo biti problem). Htio bih da pojednostave kriterije za evidenciju lokalne vožnje, da dnevnice podese prema stvarnim  troškovima, da priznaju amortizaciju osobnog auta, da poskidaju brdo besmislenih propisa na kojima se troše dani a ne donose ništa dobroga. Ima puno sitnica, formulara i procedura koje morate odraditi a da je njihov smisao odavno nestao.

No čak ako se to i ne dogodi, onda sama činjenica da će igralište biti izravnano (ili će biti ravnije nego prije) je dobro samo po sebi.

Misao dana:
While money can’t buy happiness, it certainly lets you choose your own form of misery.