Categories
Priroda i društvo

Gdje je nestao čovjek?

Prvi dio predizborne kampanje rapidno se približava kraju i predizborna šutanje efektivno počinje sutra i traje do nedjelje. Imamo dakle nekoliko dana za napuniti baterije, a sve kako bi od negdje nedjelje u ponoć krenuli u drugi krug.

Pozicija “mog” kandidata proteklih je nekoliko mjeseci bila stabilna i uz lagani rast, dok se cijela priča događala na drugom planu i s kandidatim koji (objektivno gledano) nisu mogli previše vremena potrošiti na Ivu Josipovića čisto zato jer su morali osigurati sebi drugi krug. To će se u nedjelju do ponoći definitivno promijeniti.

Što se tiče kandidata za drugi krug, opet, htjeli mi to priznati ili ne, bitka se cijelo vrijeme vodila između tri (samo teoretski četiri) kandidata. Nadan Vidošević prvi je krenuo u priču početkom rujna i njegova kampanja je izgledala pomalo štreberski; no jedan od problema koji su s njime očiti je to što se okružio ekipom koja je pokušala prodati Nadana na isti način kao što u svoje plaćeno radno vrijeme prodaju šampone, Bajadere ili pak “Kupujmo Hrvatsko” s državnim budžetom kojeg može osigurati HGK. Kako danas stvari stoje, Nadana nećemo gledati u drugom krugu no iznenađenja su moguća (ima i neka interna oklada između mene i njegovog stožera i očekujem da će svoje obećanje ispoštivati).

Drugi otpisani kandidat je Dragan Primorac, čovjek koji pokušava predstaviti svoj odlazak s ministarskog mjesta kao moralni čin iako je u biti to bio polu smišljeni potez koji je cijelo vrijeme imao Pantovčak na nišanu. Primorčeva kampanja je očito fokusirana na elektroničke medije i utoliko se čini efikasnom, no pitanje je samo da li je riječ o površinskom efektu i koliko je jaka volja njemu deklariranih birača. Šansa da u drugom krugu gledamo Primorca je nešto neznačajno veća od nule i ako ste se voljni kladiti na njega možete slobodno i uplatiti loto. Šansa za dobitak je tu negdje.

Treći kandidat na kojeg se sasulo drvlje i kamenje je Andrija Hebrang. Iako je još svega četiri dana do izbora, postavlja se pitanje zašto je HDZ dopustio ovu situaciju i zna li HDZ nešto što mi ne znamo? Politička stranka koja je na vlasti, koja pokušava već dvadeset godina održati vodežu poziciju može si možda dozvoliti da izgubi predsjedničke izbore (budimo objektivni; situacija nije dobra za dobivanje izbora od strane HDZova kandidata), no da izgube tako lagano u prvom krugu (a nakon što su prikupili najveći broj potpisa) jednostavno mi nije logična. Ta situacija ili ocrtava duboke probleme u HDZu (znam, o tome svi pričaju) ili nešto drugo. Naravno, nije niti Hebrang baš najbolja osoba za dobiti s njime izbore (definitivno je izazov), no na neki čudni način u njemu, nakon svega, ima i dalje više integriteta i poštenja nego u Vidoševiću, Primorcu ili osobito Bandiću. Andrija će prema obećanju vjerojatno nakon ovoga u zasluženu političku mirovinu i nadajmo se da je ovo jedan od njegovih posljednjih nastupa. Andrija je možda imao svoje mjesto u nekome času, ali i za nas i za njega je bolje da ode.

Četvrti kandidat je Milan Bandić. Poznat je moj stav kako je Milan Bandić vjerojatno najopasnija osoba za politički život ove zemlje, on svoju gradonačelničku poziciju već godinama zloupotrebljava za ovu predizbornu kampanju, a i sam je uključen u praktički svaku imalo veću aferu koja se u ovome gradu dogodila. No, ne samo da je Bandić korumpiran do srži, nego je pritom još i neuk, priprost, nekulturan i općenito osobito problematičan za sve ono što bi predsjednik jedne zemlje morao predstavljati.

Za dežurne kritičare, treba odmah reći da me uopće ne zanima činjenica što Bandić nije zasada osuđen ni za što. U zemlji u kojoj pravosuđe ne funkcionira, u kojoj političari određuju kada će se i s kime obračunati, zatvoriti ili uništiti nije ni čudo da je osoba koja direktno ili indirektno kontrolira drugi najveći budžet u državi (s daleko manje transparentnosti) dovoljno premrežena da ili neutralizira svaki napad na njega, ili ta inkriminirajuća informacija jednostavno čeka neka bolja vremena o čemu odlučuju oni koji su u posjedu te informacije.

S druge strane, nevjerojatno je da društvo dopušta da jedna osoba poput Bandića uopće postoji. Tu je velika, ako ne i najveća, greška upravo stranke koja mu je to omogućila. SDP prečesto dopušta da im se neke stvari dogode, pa onda potom oni (ali i društvo u kojem djeluju) kukaju o tome što se desilo, umjesto da donesu odluku i žive s njezinim konsekvencama. Jednako su krivi i mediji koji dopuštaju da takva osoba nesmetano funkcionira i koji s žarom tabolida prate svaki potez korumpiranih političara, a na kraju krajeva ni mi birači nismo daleko na ljestvici odgovornosti jer smo na izborima dopustili da ovaj nesmetano zasjedne u fotelju u kojoj je zasjeo.

U društvu u kojem se političke stranke ponašaju poput nojeva koji guraju glavu u pijesak, u kojem novinari nisu korektiv političara i u kojem među narodom vlada opća letargija nije niti čudo da suludi pojedinci grabe vlast i potom je zloupotrebljavaju na najrazličitije moguće načine dok se mi svi skupa kolektivno pitamo “Da li je to moguće?”.

Kada razmišljam o svim ovim stvarima, uvijek se sjetim Mone Sahlin, švedske premijerke koja je morala odstupiti zbog toga što je državnom kreditnom karticom kupila Tobleronu na aerodromu, ili pak Mart Laar koji je na Zagreb summitu prije nekoliko godina izjavio antologijsku rečenicu: “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran”. Možemo li dopustiti da za isporuku pravde čekamo korumpirane sudove, nesposobno tužiteljstvo ili nemotiviranu i dobrim dijelom nestručnu policiju? Ne moramo li možda mi nešto učiniti kako bi pokrenuli stvar s mrtve točke?

S druge strane, ovo malo ljudi što se trudi u sustav unijeti neku promjenu i nisu baš dobrodošli. Mnogi padaju u samoj borbi sa sustavom, a neki drugi ne dođu do izražaja ili se njihovi potezi (koliko god mudri i dobronamjerni bili) ne prepoznaju u kakofoniji događanja. Naravno to nije razlog da se prestane ili odustane, no pitam se gdje je nestala ideologija (ne mislim pritom nužno na političku ideologiju jedne ili druge strane) nego istinska želja da pojedinac kroz svoj javni angažman vrati nešto društvu? Gdje su ti ljudi nestali? Što bi Goran Bare rekao; Gdje je nestao čovjek?

U nedjelju su izbori i predlažem da ako ikako možete izađete na njih i pokušate odabrati najboljeg mogućeg za posao predsjednika države, osobe koja će je dostojno predstavljati u svijetu, osobe koja neće zloupotrijebiti dati mu autoritet i položaj i po mogućnosti osobu koja može postati katalizator promjene koju svi željno iščekujemo.

Ako ne uspijete pronaći takvu osobu, onda uvijek možete glasati protiv, tu je izbor uvijek daleko bolji. No kako bilo, izađite na izbore.

Misao dana:
Do you ever get the feeling that the only reason we have elections is to find out if the polls were right?

Categories
Priroda i društvo

Nekoliko zapažanja

Zadnjih dana sam poprilično zauzet i nikako da sjednem i napišem nešto solidno, no naletio sam na nekoliko (meni) zanimljivih stvari pa da ih podijelim s Vama.

  • puno vremena posljendnjih tjedana provodim u zgradi u kojoj se do ureda u kojem radite putuje liftom. Riječ je o velikoj zgradi s trgovačkim centrom (kako to obično biva) i gužva u liftovima i pripadajućoj podzemnoj garaži je poprilična. Zanimljivo je promatrati ljude u liftovima. Kao prvo, liftovi (kada ih čekate) obično imaju u čekaoni dva gumbića, jedan za dolje a drugi za dolje. Impresivno je promatrati koliko ljudi stisne gumb u smjeru u kojem se lift trenutno nalazi iako je to suprotno od smjera u kojem oni u stvari žele ići (tako da je broj putnika koji putuju u istom liftu gore-dolje u stvari impresivno veliki). Također, zanimljivo je da mnogi dok putuju u liftovima međusobno jedni druge pozdravljaju. Zašto to rade ako se ne poznaju? Zašto to onda ne rade na hodnicima ili na pokretnim stepenicama?
  • igrom slučaja imam dodira s jednim cijelim uredom koji je opremljen računalima koja su umjesto windowsa opremljena Ubuntu Linuxom. I, na moje opće čuđenje, moram reći kako to funkcionira sasvim solidno. Računala se brzo dižu i uopće su vrlo slična windowsima s time da se puno toga može podesiti na način kako to ne možete na windowsima (rekli bi; za power usere linux je fleksibilniji, naravno i potencijal da zeznete je proporcionalno veći). Plug&Play šljaka OK, a sam operativni sustav je u cijelosti preveden na hrvatski.
  • obzirom da u ovom uredu nemam svoju šalicu, pojavio se problem jutarnje kave. Ja sam se nekako prebacio na američko ispijanje velikih jutarnjih kava i minijaturna kava iz automata mi ne odgovara. Jedino mjesto gdje je moguće trenutno kupiti ogromnu kavu u centru (to-go) je u stvari u Costa Coffee na ćošku Tesline i Preradovićeve, a to mi je puno predaleko.
  • U svijetu politike se također dosta desilo, dogovor sa slovencima je proglašen velikom pobjedom (na obje strane) iako se čini da su se samo strasti stišale i da niti jedni niti drugi nisu ništa ovime postigli osim kolosalnog gubljenja vremena. Nekako se i EU čini bližim (službena procjena je sada 2012 što znači da bih ja svoju morao prebaciti na 2013), no nekako se po putu zaboravlja da ima još zatvorenih poglavlja i da Slovenija nije jedina koja je blokirala Hrvatsku. Imamo priču o topničkim dnevnicima i s time povezano poglavlje o pravosuđu koje je blokirano od nekolicine zemalja. Da vidimo koliko će to našim novinarima trebati da otkriju? Čitam sada u večernjem da Slovenija skida samo 10 od 14 blokada. Sjetio sam se jednog citata Jamesa Rubina koji je govorio što treba reći za govornicom. Da parafraziram, kae da uvijek treba govoriti o postignućima, ako nema postignuća o pregovorima, a ako nema niti toga onda govorite o procesu. Uvijek se negdje događa neki proces. Tako i ovo, i Jadranka i Borut slave, no napretka u biti nema.
  • Imamo inflaciju i predsjedničkih kandidata, dva najnovija padobranca su Bandić i Primorac od kojih oba očigledno nešto rade na tu temu ali obojca žestoko odbijaju priznati da će se kandidirati (ali neće niti reći da neće). Veselje se nastavlja. Slijedeći tjedan stižu prve ankete nakon što se Vidošević kandidirao.

Toliko za sada.


Misao dana:

Once there were two mice who lived in a museum. One evening after the museum had closed, the first mouse crawled into a huge suit of armor. Before he knew it, he was lost. “Help!” he shouted to his friend. “Help me make it through the knight!”

p.s. naletio sam na internet manifesto, a koji govori o budućnosti medija -> must read

Categories
Priroda i društvo

Generacija Y

Iskreno me iznenadila spontanost srednjoškolskog prosvjeda, a još više me impresionirala brzina kojom je državna matura odgođena. Očito je da je Dragan Primorac, kojeg iz nekog razloga svi smatraju najuspješnijim ministrom u Sanaderovoj vladi više stvar dobrog marketinga nego stvarnih potignuća, a nekako si mislim ako je već pokupio sve lovorike na temu školstva (ili barem percipiranog napretka koji se navodno dogodio ali ga nitko nije vidio) onda bi morao prihvatiti i odgovornost za cijelu priču.

Iako mi se bolonjski proces konceptualno dopada (unatoč tome što implementacija značajno kaska i organizacijski ali i konceptualno za originalnom idejom, tj. dobrim se dijelom sve svodi na istu priču kao i ranije samo s novim imenom), činjenica je da je bolonja donijela ogromni stres u sustav s kojim se svi još uvijek bore. Priča o državnoj maturi, koliko se god činila sjajnom idejom očito kaska u provedbi, osobito ako znamo da su temelji za topostavljeni još u vrijeme koalicijske vlade, a provedbeni dokumenti koji su trebali biti poznati još 2006 godine do današnjeg dana nisu napravljeni. Pitanje je stoga što će se odgodom od godinu dana postići, jer proces za kojeg je predviđeno tri godine teško da možete sabiti u godinu dana.

Dakle, neovisno o ispravnosti koncepta državne mature, baš kao i s bolonjom; moglo bi se dogoditi da naglo uvođenje i “preko koljena” označi Primorca na isti način na koji je i Stipe Šuvar bio označeno i u stvari sinonim za jedan veliki promašaj u pkolstvu prije trideset godina (iako, ja se nikako ne bih složio da je Šuvarov koncept loš). Svaka promjena je teška i nailazi na ogromni i organizirani otpor, pa tako i ova inicijativa. Pitanje je samo da li je uloženo dovoljno truda da se ti otpori uklone ili barem otupe, ili se išlo sjekirom raditi po finoj mehanici. HDZ kao organizacija nikada nije bila poznata po suptilnim i dobro odmjerenim potezima, već im je brute_force metoda daleko bliža.

No, nije ovo dnevnik o školstvu, nego o ljudima koji su prosvjed istjerali. Kažu novine kako je riječ o ljudima koji su se spontano organizirali i to putem alata poput SMSa, Facebooka i interneta općenito; zajednički nazivnik za ovu generaciju klinaca koji dolaze je generacija Y – ukratko oni kojima su računala, internet i mobilni telefoni sastavni dio života od samoga početka (u odnosu na primjerice generaciju X, tj. one s kraja šezdesetih do početka osamdesetih koji u stvari stvaraju platformu koju generacija Y koristi). Generacija Y je dosada najškolovanija, američka statistika kaže:

  • 97% posjeduje računalo
  • 94% posjeduje mobilni telefon
  • 76% koristi instant messaging
  • 15% IM korinika su logirani 24 sata dnevno, 7 dana tjedno
  • 34% koristi web kao primarni izvor vijesti
  • 28% posjeduje blog, a 44% čita blogove
  • 49% downloada muziku putem p2p servisa
  • 75% studenata ima Facebook račun
  • 60% posjeduje neku vrst portabl audio/video uređaja (iPod i slično)

Naravno, hrvatska Y generacija nešto kasni (zbog zakašnjenja uvođenja interneta, broadbanda, nižeg standarda, manje ponude sadržaja i ostalih faktora) cca. desetak godina, no osnovni elementi Y generacije su ovdje. I ono što je u stvar jedna od zanimljivijih obzervacija, je to što su voditelji “bunta” bili vrlo televizični, uspjeli su u svojih petnaestak sekundi odaslati svoju poruku. Dakle imaju spsobnost formulirati svoj problem u televizičnom formatu jedne ili dvije rečenice, čemu je najvjerojatnije uzrok korištenje SMSa gdje u malo prostora morate iskomunicirati ono što želite.

Čini mi se da ovo nije posljednji puta da se ova skupina ljudi obraća i rješava probleme koji ih muče.

Misao dana:
We’re the middle children of history…. no purpose or place. We have no Great War, no Great Depression. Our great war is a spiritual war. Our great depression is our lives.