Branko Vukelić

Procurilo je što se događalo na tajnoj sjednice vlade od 18. lipnja 2007. godine i događaji koji su uslijedili neposredno nakon nje:

Izvanredna sjednica Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 18. lipnja 2007, Markov trg

Ivo Sanader (grmi; zapliće mu se jezik od bijesa, blijed je u licu, iz očiju mu sijeva biblijski bijes): … su stoka, svinje, psi! I to sada, praktički pred izbore! Što su kupovali s tim novcima? Koliko čovjeku treba – ima novaca za stan, dva stana, auto, vikendicu, a što onda kupuju, majku im Božju?!?

U dvorani za sastanke vlada neugodna šutnja, ministri većinom gledaju u pod. Ana Lovrin frče rub suknje i provjerava da li joj je podstava dobro prišivena. Ivan Šuker se s vremena na vrijeme promeškolji u stolici nastojeći odati dojam da bi se u njegovom umu omamljenom teškim ručkom mogla pojaviti kakva konkretna misao. Božidar Kalmeta se nalaktio na stol, krši ruke ispred sebe i svako malo pogledava na ostale ministre kako bi vidio njihovu reakciju.

Ivo Sanader: Za kojeg Boga, jer ne znam koga bih drugoga pozvao, mi imamo upravni odbor u tom Fondu za privatizaciju? Božo! Božo! (Sanader ponavlja poziv jer se Božidar Kalmeta ne odaziva od prve)

Božidar Kalmeta: Molim?

Ivo Sanader: Moliš? Moliš? Ti bi trebao imati jasan stav o ovome, ti si trebao imati saznanja o tome, ti trebaš imati spremnu izjavu o ovoj svinjariji, a ti moliš!?! Majku vam Božju, jeste li vi svi ludi!? Ja sam toliko puta govorio o sebi u prvom licu, i ispadalo je da samo ja vodim ovu državu, pa su me radi toga kritizirali, govorili da sam sujetan, samodopadan, štajaznam šta sve ne, a ispada da ZAISTA jedino ja vodim ovu državu, a vi svi ostali, kad vas pitaju o pronevjerama u vašim resorima, problemima u vašim ministarstvima, očiglednim propustima u poslu, nemate pojma i molite!

Božidar Kalmeta: Ivo, dopusti da kažem…

Ivo Sanader: Kuš! Ovo je sjednica vlade, sjednice vlade vodim ja, a ne ti, zato ćeš govoriti kad ti se dopusti!

Ivan Šuker: Gospodine Sanader, sjetit ćete se da sam ja u nekoliko navrata upozoravao…

Ivo Sanader (posprdno): Ohoooo!… Javio se i ministar financija!… Nisam ni sumnjao da ste vi u razmišljanju ispred svojih kolega, ispred svog vremena, baš kao i u žderanju. Kao da nije dovoljno što se na službenim večerama pred europskim diplomatskim zborom crvenim zato što mi ministar financija žvače mesinu kao da mu o tome život ovisi, nego si nam još osvjetlao obraz svojom interpretacijom poreznog zakona radi čega slušam prigovore svakog usranog veleposlanstva u ovoj jadnoj državi! I prestani mi s tim Vi-kanjem…

Damir Polančec (crveni se na fleke): … (zaustio je da nešto kaže, ali se predomislio i spustio pogled natrag na stol. Usta mu se ponovo pretvore u ravnu crtu).

Ivo Sanader: Polančec! Htio si nešto reći? Ako sam u ikoga imao povjerenja, to si bio ti, radi svog iskustva u biznisu, radi tvoje samouvjerenosti, znanja kojim si se hvalio… Osim ako mi nisi recitirao naslove poglavlja o čijim sadržajima nemaš pojma? Kako ćemo ovo popraviti, Polančec? Jedini način da vas spasim je da ispadnem kreten tvrdeći da je ova akcija naša zasluga i da se nadam i molim da će barem trećina javnosti progutati priču kako bi vi, veliki reformatori, manageri i vizionari mogli provesti u kožnim foteljama još četiri godine!

Damir Polančec: Ja, gospodine Premijeru, mislim da nas je državni tužioc po zakonu morao obavijestiti…

Ivo Sanader: Po zakonu?!? Po kojem zakonu?!? Zakonu o curenju informacija?!? Jeste li vi svi normalni? I što to uopće mijenja? A vi, Vukeliću, nešto ste mi blijedi, da niste bolesni?

Branko Vukelić (zaista blijed): Meni je od jutra loše… ja bih molio izuzeće…

Ivo Sanader (smireno, tiho, ali smrtno ozbiljno): Dobit ćete vi izuzeće. Svi. Na sljedećim izborima. Neću vas više voditi. Neću više voditi nikoga. Snalazite se kako znate i umijete. Baš me zanima gdje ćete raditi kad vam isteknu mandati. Baš me zanima da vidim koliko vas će na kraju završiti u zatvoru. Dajem vam svoju neopozivu ostavku, a vi provjeravajte da li ja to po zakonu i protokolu mogu ili smijem. Svejedno mi je. Moralan čovjek ne daje ostavku zato što je on svinja, već zato što su svi oko njega svinje. (Završava tužno i umorno, skuplja papire sa stola, gasi monitor ispred sebe, ustaje i odlazi. Lovrin, Šuker i Kosor gledaju s čuđenjem, ostali osjećaju određeno olakšanje, ne podižu poglede sa stola u neizrečenom očekivanju da ode jedan i dođe neki drugi Sanader. Po njima, stvari će se već nekako riješiti, izgladiti. Kalmeta, vidno uzrujan, ustaje i požuruje za Premijerom).

Božidar Kalmeta (na hodniku, sustižući Premijera koji je grabio prema izlazu odlučnim korakom, kao u propagandnom spotu): Ivo!…

Ivo Sanader (ne usporavajući, sarkastično): Božo!…

Božidar Kalmeta: Uvjeravam te, mi nismo znali… bilo bi užasno glupo priznavati grešku koje nema…

Ivo Sanader (staje, okreće se): Da?

Božidar Kalmeta (usrao se od nagle promjene tona Premijera): Ne, pa mi dobijamo već gotova rješenja na uvid i odobrenje…

Ivo Sanader: Idiote. Idiote. Mi se tu već godinama jebemo s konceptom objektivne odgovornosti, majmune jedan zadarski, a ako ti to nije poznato iz svih sranja koje imamo sa Haškim sudom, onda pogledaj zakon o trgovačkim društvima, pogledaj zakon o obveznim odnosima i upitaj se što znači formulacija «gruba nepažnja»; pa onda ako se tamo pronađeš i prepoznaš, razmisli o tome kolika bi mogla biti kazna za takva sranja pa trči u klub zastupnika i spremaj izmjene krivičnog zakona jer ćete odgovarati krivično, a ne politički, a za «krivično» se, za razliku od «političkog», ide u zatvor! (unosi se Kalmeti u lice, ovaj promatra izbuljenim očima dok mu se uobičajeno muževni izraz lica razlaže na komadiće užasnutog, nervoznog mesa).

Božidar Kalmeta: Ja sam mislio na… (prekida i šumno izdiše jer ga Sanader grubo odguruje dlanom u prsa te nastavlja prema izlazu.)

Ivo Sanader (leđima okrenut Kalmeti, u odlasku): Jebi se, Božo.

U trenutku kad je Premijer izišao na ulicu ispred zgrade Vlade Republike Hrvatske, njegov vozač se nalazio preko puta, naslonjen na crkvu Sv. Marka, i bio je puno dalje od službenog vozila nego Premijer. Iznenađen ovako ranim pojavljivanjem Premijera i preplašen njegovim ljutitim izrazom lica (što je upućivalo na moguće biflanje radi toga što će morati čekati na vozača da mu otvori vrata), vozač se trgne, gotovo poskoči na mjestu, baci cigaretu na pod i potrči prema vozilu ne ugasivši je nogom. Nacrta se pored auta upravo u trenutku dok je Premijer prilazio.

Ivo Sanader (neočekivano blago s obzirom na izraz lica): Samo polako. Danas nam se nigdje ne žuri.

Vozač (otvarajući vrata): Kuda idemo?

Ivo Sanader: Na aerodrom, moram dočekati nekoga. Sasvim privatno. Ovaj put bez pratnje.

Vozač: U redu, gospodine Premijeru.

Dok su se izvlačili iz uskih gornjogradskih ulica i spuštali prema Ribnjaku, Premijeru su kroz glavu prolazile slike koje nisu imale puno veze s njegovim poslom. Bila su to sjećanja iz mladosti, kad je čitav svijet odjekivao neizrečenim obećanjem i nadom, svaka osoba je u sebi nosila nešto zanimljivo, svako mjesto je bilo nevjerojatno i neočekivano, svaki trenutak je bio poput male vječnosti na dlanu svemogućeg dvadesetogodišnjaka. Osjećao je dolazak još jedne prekretnice u životu, novog doba, nešto slično onom tupom slomu oko tridesete godine svog života, kad je osjetio da je nada koja ga je ispunjavala lažna, i da ako postoji nešto čemu se treba nadati, onda to nije nešto veliko, novo i veličanstveno, već nešto malo, svakodnevno i jednostavno. Od tada je nastojao živjeti baš tako, ali mu je to rijetko polazilo za rukom. Imao je i on putra na glavi, nedvojbeno, ali je ipak smatrao da je radio ono što mora, za razliku od većine drugih koji su radili ono što im je naređeno. U tom smislu je mogao biti zadovoljan, ali ostala je praznina nakon gubitka one nade iz mladosti, očekivanja nečeg velikog, svečanog, što se treba dogoditi svaki tren. Možda je konačno sada došlo vrijeme da se ta praznina ispuni, pomisli on, ali samo za trenutak. Sve nade u njemu su danas imale prosječan vijek trajanja od jedne stotinke.

Vozač je parkirao auto ispred ulaza u zgradu zagrebačkog aerodroma, potpuno zatekavši dežurnog policajca koji je prepoznao vladino vozilo. Ovaj je počeo užurbano dojavljivati nešto u svoju radio-stanicu, ali Premijer se toliko brzo oprostio od vozača i uletio u zgradu terminala da nije bilo vremena za uvođenje bilo kakvih sigurnosnih mjera. U prepunoj zgradi je bilo još par iznenađenih lica, ali nitko nije stigao uputiti više od jednog začuđenog pogleda jer je Premijer pohitao ravno prema šalteru za check-in ispod monitora na kojem je pisalo:

Croatia Airlines

OU410

Frankfurt

Kad je došao na red, službenica se malo zbunila, ali joj je on s galantnim smiješkom objasnio kako danas putuje privatno i ne želi nikakvu strku, VIP tretmane i ostale protokolarne drame. Službenica na šalteru rutinirano provede registraciju, položi kartu i putovnicu na šalter i zaželi Premijeru sretan put. Premijer se na pola okreta zaustavi i upita službenicu:

–         Recite mi molim Vas, da li se moja supruga registrirala?

Službenica spusti pogled na monitor, utipka tri slova, zatim klikne mišem dok su joj mutni odrazi slova s monitora plesali po licu te na kraju odgovori:

–         Gospođa Mirjana je na Vašem letu, da. Sjedalo do Vas.

–         Hvala Vam lijepo – odgovori Premijer i osmjehne se na način koji bi zasigurno dobio izbore u nekoj

manjoj državi.

Uslijedilo je još par glupavih reakcija službenika policije pri provjeri putovnice i pretresu, ali Premijer je svojim ponašanjem jasno dao do znanja da mu je jednostavnije malo pričekati u redu s ostalim putnicima nego čekati da se organiziraju i otvore svi putevi za VIP osobe. I zaista, nije prošlo niti deset minuta od registracije, a on je već bio u čekaonici i tražio pogledom svoju suprugu. Ugledao je poznatu frizuru na kraju reda stolica i krenuo prema njoj kad mu u džepu sakoa zazvoni mobitel.

Voland: Jesi li zadovoljan?

Ivo Sanader (pomalo zatečen, još uvijek dobro raspoložen, ali s ukočenim pogledom; osjeti da mu je tijelom prošao nekakav hladan val nesigurnosti): Mislim da jesam.

Voland: Misliš ili jesi?

Ivo Sanader: Jesam… A tko pita?

Voland: Voland ovdje.

Ivo Sanader: Tko?

Voland (nestrpljivo): Voland, jebi ga, Mefisto, Kayser Sose,…

Ivo Sanader (pomalo zabrinuto, osvrće se da vidi prisluškuje li tko od putnika njihov razgovor): Dobro, dobro, shvatio sam.

Shvatio je da razgovara s onom silom koja ljudima ne dopušta miran san iako se sve u njihovim životima čini uređenim, čak prekrasnim; sa silom koja tjera ljude da varaju svoje predivne supruge, da u svojim klimatiziranim, udobnim autima voze opasno, nervozno pretječu i psuju na raskršćima, da i u najzanimljivijem okruženju pričaju i razmišljaju isključivo o sebi, da hodaju pod ljetnim suncem spuštenih, umornih pogleda, da uvijek koriste priliku da uzmu još, neovisno o potrebama… lista je bila podugačka, a Premijer je ionako bolje osjećao nego što je razumio kakva je to sila: bilo je to neuhvatljivo, naizgled nejako zlo prisutno u svima. Koliko se to zlo činilo slabim i nestalnim, toliko mu je Premijer vjerno i nepokolebljivo služio.

Voland: Samo provjeravam je li sve u redu.

Ivo Sanader: Je, evo mi smo baš na aerodromu, avion kreće za oko pola sata…

Voland: Znam.

Ivo Sanader (glupavo): Naravno…

Voland: Novci su stigli?

Ivo Sanader: Da, sve sam primio.

Voland: Sjajno. Iako, to je najmanje važno od svega.

Ivo Sanader (ne sasvim uvjeren u svoj odgovor): Da.

Voland: A što je najvažnije, Premijeru?

Ivo Sanader (neočekivano sigurno): Da nitko ne bude siguran ni u što.

Voland (zamišljeno): Da nitko ne bude siguran… sviđa mi se to. I općenito, mislim da si sjajno obavio posao.

Ivo Sanader: Nadam se da nisam ostavio previše tragova.

Voland: Nije važno. U otprilike desetak milijardi godina svog postojanja sam naučio prodrijeti u živa bića toliko duboko da ona prestaju vjerovati onome što vide. Ti znaš da sam ja nepovjerenje, nesigurnost, naizvjesnost; znaš da živim od tuđe neaktivnosti i najmanje zrno sumnje me čini tisuću puta snažnijim od bilo kojeg Boga. Zato je sve ispalo savršeno, stvorio si nesigurnost, ne zna se tko je konkretno kriv, niti će se znati u sljedećih nekoliko godina, a za dva tjedna će ionako biti važnije da li je neki vaš biznismen tukao svoju suprugu ili kako smo prošli u uzvratu s Englezima. Uostalom, stiže ljeto, godišnji odmori, u suradnji s direktorima par velikih banaka upravo radim na neodoljivoj ponudi kredita za ljetovanje, a onda opet ide stambeni bum… Sve je sređeno, ne brini i uživaj u zasluženoj nagradi. S ovom zemljom smo završili zahvaljujući tebi.

Ivo Sanader (pomalo uznemiren razgovorom, suzdržano čeka da sve završi): Hvala.

Voland: Još samo jedno pitanje.

Ivo Sanader: Da?

Voland: Hoćeš li se odazvati ako te budem ponovo trebao?

Ivo Sanader (sa suhim osmijehom kakvim čovjek dočekuje neizbježnu smrt): Naravno.

Zatvorio je mobitel, veselo mahnuo supruzi i krenuo prema vratima za ukrcaj putnika u avion.