Skoro mi je promakla jedna malena sporedna vijestica, a koja je inicirala ovaj tekst koji se, usput rečeno, kuha već mjesecima. Naime, na izbornoj skupštini HSPa u Sinju došlo je do omanjeg prevrata. Još sredinom travnja HSPovci su dogovorili pravila igre i odlučili su se za sada već glasovitu personaliziranu kampanju koja će sve karte doslovce staviti na predsjednika stranke Antu Đapića. HSPovu kampanju kreira neimenovana (a ipak etablirana) agencija iz Izraela (što bi valjda moralo kontrirati latentnom ustaštvu koje povremeno iscuri iz pukotina HSPovog oklopa), a u cijelu tu priču HSP je ugurao glasoviti Jakov Sedlar – filmaš kojeg permanentno prati aura financijskih afera, te koji je poznat u nas po tome što uporno dovodi (uglavnom iste) glumce američke B produkcije. Cijela kampanja je krenula dokumentarnim biografskim filmom o Anti Đapiću kojeg nisam imao prilike gledati, ali bih ga rado pogledao (pa ako netko ima DVD viška…), da bi se tijekom svibnja razgranala na predstavljanje politika i konkretnijih kandidata što nas i dovodi do devete izborne jedinice.
Deveta izborna jedinica zahvaća Liku, Dalmaciju i dobar dio otoka skroz negdje do ravnine Splita i uz Antu Đapića nositelja liste, prvi na toj listi bi trebao biti Tonći Sunčani Hvar Tadić, jedan od najpopularnijih saborskih zastupnika prethodnog ali i ovog mandata. Dakle, na gore spomenutoj izbornoj skupštini u Sinju dogodilo se nešto zanimljivo, a to je da je na skupštinu na kojoj se trebalo odlučiti o predsjedniku Sinjskog ogranka HSPa (organizacije koja je bila raspuštena u siječnju ove godine) došao cijeli niz novih ali i nepozvanih starih članova koji su članskom iskaznicom i potvrdom o uplati članarine dobili pravo glasa; obzirom da je ovo bila “tehnička” skupština na kojoj je trebao biti instalirani novi predsjednik koji je vjerojatno unaprijed određen u Zagrebu, odjednom se promijenio odnos glasova, reagirali su zaštitari, a Tonći Tadić je zahtjevajući poštivanje demokratske procedure i statuta reagirao na način koji se kasnije prokazao kao incidentnim. Dakle, uočite kako je Tadić stradao zato što je inzistirao na poštivanju statuta i u njemu predviđenoj proceduri. Nešto slično (ali sa suprotnim namjerama) svojevremeno je iskorišteno u AMK Siget u Zagrebu kada je na redovitu skupštinu društva koja je u normalnim uvjetima rezerviran za upravu, nadzorni i knjigovođe došao veliki broj novoupisanih članova te su totalno legalnim (ali neočekivanim) načinom preuzeli vlast nad AMK Siget. Sinjski “incident” je procurio u medije, počeo se spominjati sud časti, konsekvence po zastupnika Tadića, no eto milostiv kakav i inače je, Đapić je obećao samo dati packe po prstima i to bi bilo to.
U autoritarnoj stranci poput HSPa gdje se sve vrti oko predsjednika (koji je uzgred rečeno dovoljno veliki da vas zahvati u svoje gravitacijsko polje kada se mimoilazite s njime) incidenti poput ovoga gore opisanog u AMK Siget se ne događaju slučajno i postavlja se pitanje zašto se to desilo? Podsjetio bih i na sličnu situaciju s Miroslavom Rožićem koji je svojevremeno također istrčao sa stavovima koji nisu nužno odrazili stav Ante Đapića pa je brzinom svjetlosti dobio “po prstima” i sada uredno pleše kako Ante zasvira.
Zanimljivo je kako je HSP unatoč tome što se radi o stranci stroge discipline uspjela iznjedriti nekoliko vrlo zapaženih zastupnika poput Tonćija Tadića, Miroslava Rožića, Pero Kovačevića ili trenutno vrlo popularne Ruže Tomašić. Ja nekako razmišljam da su upravo ti zastupnici dobrim dijelom zaslužni za popularnost HSPa u biračkom tijelu, dok ostatak popularnosti zasigurno otpada na one kojima na sam spomen NDH zastane suza u oku. A kada već govorimo o tom dijelu birača HSPa vrijedi spomenuti i još nešto, HSP uporno govori o svome naslijeđu i Ante Starčeviću kao začetniku moderne misli i arhitektu/ocu domovine, no međutim ako utrošite malo svoga vremena i pročitate o čemu je to Starčević pisao i govorio vidjeti ćete da se on bavio vrlo složenim problemima koji su morili tadašnji puk uključujući i gospodarstvo, kreditiranje poduzetnika i seljaka, izgradnji domovine (usput rečeno, HSP i Osijek dižu spomenik Starčeviću unatoč tome što je njegova eksplicitna želja bila da nema njegovih kipova – tek toliko o poštivanju korijena)… To su ukratko teme o kojima se vrlo rijetko priča s HSPovih govornica i teme na kojima ponekada morate doista i magistrirati da bi ih uopće razumjeli, a kamoli biti u stanju prenijeti onima ispod sebe. HSPovci danas s govornica pričaju o svojim korijenima i neopostojanju hipoteke vlasti te se nadaju još boljim izbornim rezultatima.
A ti izborni rezultati bi im se doista mogli i dogoditi, no ne zato jer su HSPovci tako dobri nego zato što je HDZ toliko uspio zastraniti u svoje tri i pol godine mandata da ti izgubljeni birači moraju nekuda otići i HSPova pozicija se naizgled čini sigurnom iako to nije posve baš tako. U protekle tri i pol godine HSP je imao prilike sudjelovati u izvršnoj vlasti u mnogobrojnim situacijama, ali ako vidite koalicije koje su se raspadale, prebjege iz stranaka u stranke tada će vam biti jasno kako je u apsolutno svakoj situaciji jedan od aktera cijele priče nezaobilazno bio i HSP. Časni izuzetak je jedino Osijek u kojem stabilnost koalicije ovisi o zdravlju osumnjičenika za ratni zločin. Ante će naravno reći da se radi o principijelnosti, no hercegovac u vama će priznati da se ipak radi o trgovini. HSP svoje povjerenje vladi na nacionalnoj razini uspješno trguje na nižim razinama, a osobito razinama udaljenima od očiju javnosti, pa bi stoga bilo zanimljivo priupitati koliko je HSP instalirao nadzornika u raznim nadzornim odborima ili članova uprava u raznim državnim tvrtkama. HDZ i HSP su u tajnoj koaliciji. HSP se ne brine toliko za izvršne političke funkcije, no ove financijsko operativne ih jako zanimaju i pitanje je s kojom agendom su ti ljudi tamo postavljeni i uostalom kome njihova naklonost ide; stranci i dobrobiti zemlje ili vrlo konkretnoj osobi koja ih je tamo postavila.
Nakon svega ovoga ne mogu vam ponuditi zaključak, no skrenuo bih vam pozornost na HSP i (po mom mišljenju) opasnost koju on predstavlja, a koja će se manifestirati ako HDZ pobijedi na jesenskim izborima. HSP je lonac koji naizgled mirno krčka na vatrici, no meni se čini kako će stvar vrlo uskoro prekipjeti.
Misao dana:
Nationalism is our form of incest, is our idolatry, is our insanity. ”Patriotism” is its cult. It should hardly be necessary to say, that by ”patriotism” I mean that attitude which puts the own nation above humanity, above the principles of truth and justice; not the loving interest in one’s own nation, which is the concern with the nation’s spiritual as much as with its material welfare /never with its power over other nations. Just as love for one individual which excludes the love for others is not love, love for one’s country which is not part of one’s love for humanity is not love, but idolatrous worship.