Categories
Business Ekonomija Politika

I Troja je propala zbog konja!

Nisam već dugo onako telegrafski komentirao stvari, pa da napišemo (napokon) nešto na taj način a o nekoliko tema o kojima se očito nije dovoljno pisalo:

  • Prije sada već više od mjesec dana u domaju nam se vratio Ivan Šuker koji se u americi zadužio za impresivnih milijardu i pol dolara. Po povratku je kratko izjavio “To je potvrda Hrvatske politike danas i sutra. Jer nas svi gledaju kroz to kakvi smo danas i što planiramo sutra napraviti.” – i, moram reći da se slažem s njime te da je ovo zaduživanje totalno u skladu s ostatkom njegove makroekonomske politike (ili kako god to zovete). Podsjetio bih da je poprilična hrabrost (da ne kažem druge, daleko direktnije riječi) zadužiti se za 1.5mlrd dolara s kamatom od 6,75% što otprilike znači da ćemo za desetak godina morati platiti dodatnih milijardu dolara samo za kamate, a nekako vrijedi spomenuti i to da se dolar upravo ovih dana nalazi na povijesno najnižim razinama i ako on u međuvremenu naraste za kojih 10-20% tada će ta brojka, uvećana za rast vrijednosti glavnice narasti za solidnih 100% ako ne i više. Ne znam kako to vama zvuči, ali se meni riječi poput “neodgovorno” i “veleizdaja” motaju po glavi.
  • Kada smo već kod velikih kreditnih uspjeha, svakako treba spomenuti i našeg dragog Ivicu Todorića i Agrokor. Oni su se prije svega nekoliko dana zadužili za 400 mil eur na rok od sedam godina i kamatu od 10%. Tom prilikom, uvijek trezveni Ivica je rekao slijedeće “Ovaj uspjeh još je veći ako se uzme u obzir činjenica da je u ovo doba svjetske financijske krize Agrokor dobio povjerenje najvećih investitora na međunarodnom tržištu kapitala. Ovo nije samo potvrda vrijednosti hrvatske kompanije, nego i veliki doprinos cjelokupnom hrvatskom i regionalnom gospodarstvu”.  To ukratko znači da Agrokor mora platiti oko 280 mil eur kamata u tih sedam godina, a ako kažemo da im je netto dobit u 2008 bila 240 mil kuna, a samo kamate iznose 280mil kuna na godišnjoj razini… Ovo nije bila uspješna emisija obveznica nego pokušaj sanacije korporacije.
  • Odlaskom Ive Sanadera otvorio se put dase počisti još malo nataloženog mulja u vladi, pa nas je tako napustio i Berislav Rončević, nedugo zatim i Damir Polančec, cijeli niz uprava javnih poduzeća a ovih dana se počela klimati i fotelja Božidara Kalmete. Evo, moram odmah priznati da ću biti duboko impresioniran ako Kalmeta ode jer je to lik s žestokim zaleđem i jedan od percipiranih nasljednika Ive Sanadera. Božo je meni jako simpatičan, zapamtio sam ga još iz vremena kada se kleo kako on svog vozača uopće ne poznaje (podsjetimo se da je vozač Kalmete pravomoćno osuđen za primanje mita za pogodovanje u poslovima koje se nalaze upravo u Kalmetinom ministarstvu). Nevjerojatno mi je to “nepoznavanje” tog vozača, unatoč činjenici da mu je on vozač više od deset godina ili recimo usputne činjenice da stanuju u istoj zgradi. Uzevši to u obzir da u više od deset godina Kalmeta nije uspio upoznati svog vozača uopće me ne čudi tvrdnja kako pojma nije imao o svemu onome što se događalo u HACu, HŽu ili bilo kojoj drugoj tvrtci kojoj je nadređen. Doista čudno što su se svi okomili na njega.
  • Osoba koja se relativno dobro snalazi ovih dana je Branko Vukelić, ministar kojeg pamtimo još iz Brodosplita (usput, što se događa s tom istragom), naime bizarnim slijedom okolnosti HAC ili HC (koji već) je odlučio sagraditi most vrijedan skoro 10 mil eur a koji povezuje ništa s ničime, ili bolje rečeno s jedne strane mosta je minsko polje a s druge strane nema pristupne ceste tako da iako tehnički gledano imamo gotovo dovršeni most, preko njega duže vremena neće imati tko se voziti (ili kuda). Čista je koincidencija da se to desilo u rodnome selu gore spomenutog ministra. Nekako razmišljam da on nije još na redu da se preispita njegov lik i djelo samo zato jer je novac u igri čisti kikiriki u odnosu na preostale afere pa se Branko relativno dobro snalazi i ne ulazi pod pažnju javnosti.
  • I da popunimo krug, spomenuo bih samo aferu s Hrvatskom poštanskom bankom koja gubi stotine milijune kuna s potencijalom da ta brojka dosegne i cijelu milijardu. Ovo je prva afera koja ima potencijal dotaknuti gore spomenutog Ivana Šukera jer je HPB direktno u njegovoj domeni, a i članovi nadzornog odbora su direktno s njime povezani. Priča s HPBom se meni čini opakijom nego što ovako izgleda, a ako uzmemo u obzir događanja s BLBom koji bi u slijedećem ali kratkom razdoblju morao dokapitalizirati Hypo Alpe Adria banku s gotovo dvije milijarde eura (a sve zbog vleikih gubitaka koje banka ima u istočnoj europi), a što je pak BLB prema izjavi od prije dva dana odlučio ne učiniti… Dvije, tri naslovnice u novinama i eto problema…
  • I malo o predsjedničkim izborima. Kao što svi skupa već znaju, građani su rekli kako im je u ovim izborima najbitnije diskutirati o korupciji i kriminalu koji je prožeo cijelo društvo – no ono što je najfascinantnije je to da su neki od istaknutijih pretendenata nezavisni likovi koji nisu u stvari u stanju objasniti odakle im novac za kampanju. Tu naravno mislim na Milana Bandića koji nas je obasuo TV reklamama (i vrlo prizemnim i primitivnim govorom samo njemu svojstvenim), Nadana Vidoševića (koji je besramno iskopirao Obamu) i Dragana Primorca koji se eto odnekud stvorio s poprilično žestokim zaleđem. Zašto birači ne propitkuju niti se osobito ne interesiraju za izvore financiranja tih kandidata to mi nije jasno. Jasno mi je zašto to ne rade mediji, no za javnost mi baš i nije jasno. Što je najgore, ti isti kandidati nemaju problema da javno kažu kako bi pomilovali osuđivane ratne zločince, ili pak današnji biser jednog od kandidata koji kaže kako nitko nije kriv dok se ne dokaže da je – što je navodno ujedno i razlog zašto Kalmeta mora ostati.
  • Kontrasta radi, podsjetio bih vas na švedsku političarku Monu Sahlin, a koja je morala dvaput odstupiti s funkcije (premijerke i ministrice) zbog toga što su je prvi puta ulovili da je državnom kreditnom karticom platila tobleronu na aerodromu, a drugi puta zato što su članovi njezina kabineta bili uhvaćeni kako nisu plaćali TV pretplatu. I sada neka mi netko kaže (promatrajući to kroz tu perspektivu) da je gore navedena menažerija likova na bilo koji način nedužna za ono što im se stavlja na teret? (usput, da se pohvalim, u siječnju sam pozvan u Stockholm gdje ću uz malo sreće upoznati gore navedenu damu te joj imam najbolju namjeru pokloniti bombonijeru Bajadera).

Gdje je nestao čovjek? Gdje smo i zašto pogubili kompas, što se desilo s ljestvicom vrijednosti? Kako živimo i opravdavamo društvo u kojem živimo i gdje je nestala želja za promjenom i boljitkom? Moral, savjest… Što se desilo s tim konceptima?

Misao dana:
Opinions alter, manners change, creeds rise and fall, but the moral law is written on the tablets of eternity. For every false word or unrighteous deed, for cruelty and oppression, for lust or vanity, the price has to be paid at last.

Categories
Business Politika

Što se dogodilo dok me nije bilo?

Nema me petnaest dana i puno se stvari dogodilo, pa da sumiram u nekoliko crtica.

  • Uhapsilo Radovana Karadžića, promatrajući sada sve to skupa gotovo je nevjerojatno koliko je prostora dotični dobio u medijima, a da i ne govorimo o bizarnome dijelu cijele priče gdje se traže lokacije na kojima je ovaj govorio i rade intervjui s osobama koje mu onako neobrijanom nalikuju. Unbeliveable. Meni je osobno najzanimljiviji detalj u kojem Radovan tvrdi kako je uhapšen na autobusu u petak a vlasti kažu u nedjelju. Pitam se nije li netko naplatio pet milijuna dolara nagrade koliko je bilo ponuđeno za njegovo hvatanje?
  • Umro je i Dinko Šakić, a pokopan je u ustaškoj uniformi. Problematično u cijeloj priči je prostor koji je u medijima taj događaj dobio što me navodi do zaključka da je danas (još uvijek) najlakše pažnje i drame kreirati ako krenemo govoriti o ustašama i partizanima ili krenemo prebrojavati tko je ili nije hrvatski branitelj. Bojim se da takvom fiksacijom na prošlost nećemo predaleko stići.
  • Prekjučer je na TVu bio film “Laku noć i sretno” o američkom novinaru Edwardu R. Murrowu koji se u doba najžešće kampanje McCarthya usprotivio i preispitivao njegove odluke i poteze. Iako sam znao za Murrowa i ranije (dapače, i citirao ga u nekoliko navrata) film nisam pogledao i nadam se da su ga pogledali i barem neki naši novinari i dobili inspiraciju jer nam je očajno potrebna. Poanta novinara i izvještavanja nije samo u objavljivanju vijesti nego ima i puno dublju funkciju. Naši mediji tu funkciju ne obavljaju uopće ili je obavljaju loše, pa stoga nije niti čudo da “media coverage” gornja dva događaja zastrane u mjeri u kojoj su zastranili.
  • Dnevne novine su poskupile 1kn, to je skupa sa smanjenjem PDVa koje je nastupilo prije točno godinu dana ukupno 30%.  Nema stvarnog opravdanja za takvo poskupljenje. Ono što treba imati u perspektivi je to što je Agrokor svojevremenu kupio TISAK što je prošlo gotovo nezamijećeno i očito u nekakvoj vrsti dogovora između novinskih izdavača i Agrokora (a koji su nakon stečaja Tiska uz Adris postali većinski vlasnici ovog distributera novina), a nakon što je uletio u priču počela se mijenjati i unutarnja politika tvrtke što se manifestiralo posljednjim pritiskom na izdavače kroz promjenu strukture troškova distribucijske mreže. I dok se svatko može razvijati koliko god želi (i može), pitam se kako bi u svijetu prošla ovakva koncentracija maloprodajnih lanaca kao što je ima Agrokor kroz Konzum, Tisak i ostale tvrtke koje su mu u posjedu. Baš me zanima da li AZTN prati tu koncentraciju na temelju zemljopisnih pokazatelja i koliko teritorija pokriva određena tvrtka ili se govori o nekakvom financijskom udjelu ili ukupnom udjelu na pojedinom području.
  • Inflacija polako ali sigurno galopira, navodno imamo nekakvo povjerenstvo koje prati rast cijena (iako za to ionako postoji cijeli odjel u državnom zavodu za statistiku) i efekt takvog povjerenstva je doista ograničen, osim što nam je eto prije neki dan moj omiljeni ministar objasnio kako živežne namirnice doista nezaustavljivo poskupljuju. Da li je itko primjetio kako smo mi leaderi u negativnim vijestima, imamo najmanje stope rasta u regiji, najveću inflaciju i tome slično… Da li je to bjelosvjetska zavjera protiv nas ili jednostavno imamo nesposobne vladajuće?
  • Digla se i frka oko Thompsona. Moje je mišljenje kako je Thompson jednostavno lik koji je pronašao svoju tržišnu nišu i sada cijelo vrijeme hoda po rubu bez jasnog određenja da li on je ili nije za ustaštvo. U društvu u kojem pokop Dinka Šakića dobija ovakvu vrstu publiciteta, nije niti čudo da i različiti Thompsoni dobro prolaze kod publike kojom ovaj valjda predstavlja što bi to domoljublje trebalo biti. Naravno, Thompson je slobodan čovjek, poduzetnik i može raditi što želi sve dotle dok je to u okviru zakona, no jednako tako i lokalne sredine u kojima on ima namjeru održavati koncerte imaju pravo dozvolu dati ili uskratiti. Ono što se desilo u Umagu je vrlo jednostavno, no poanta je nekako svima promakla. Mesić nije bio taj koji je spriječio koncert nego je jednostavno rekao da ako bude koncerta on tamo neće doći – sasvim legitimna odluka, jednako kao što je i Umag trebao odlučiti što im je više u interesu.

Misao dana:
No one can terrorize a whole nation, unless we are all his accomplices.

Categories
Business

Kako je Luka Rajić od Dukata napravio dukate

U srijedu kasno popodne posljednji dnevni sastanak prekinuo mi je email časopisa Banka koji je ukratko rekao da je Luka Rajić prodao Dukat francuskom Lactalisu (iako čini mi se ovo nije točan podatak, jer obzirom na značajni tržišni udio Dukata i Lactalisa, ova kupovina je vjerojatno predmet odobrenja agencije za zaštitu tržišnog natjecanja). Luka je Dukat prodao za impresivnih 2 milijarde kuna (i kusur). Impresivno.

(Usput, u nizu novinarskih izvješća čuo sam kako i dalje barataju imenom tvrtke LURA dok je u stvarnosti, Lura relativno nedavno promijenila ime u Dukat. Isto tako, Rajić je u nekoliko navrata radio javnu ponudu za dionice Dukata i nekako sumnjičim da nije prodaoDukat, hrvatska mljekarska industrija baš sve dionice i da mu je ostalo nekoliko postotaka, vjerojatno manje od 4%.)

Ne bih sada diskutirao o tome kako je Luka Rajić došao dokle je došao; klasične priče o njemu kao vozaču viličara, kasnije kamiona, uvoz sira tim svojim kamionom, te lagan kupovanje Dukatovih dionica (tamo početkom devedesetih kada se ta cijela pretvorbena igra događala prilično često sam putovao u inozemstvo i znao sam redovito kupivati ciglice ementalera od po kilu koje su tada koštale oko 10 maraka ili po naški nekih 35-40kn – indikativno je da ciglica sira niti danas kod nas ne košta toliko) . Kako god bilo, Luka Rajić je neprijeporni vlasnik Dukata i dok mnogi ukazuju na disproporciju njegove školske spreme, pozicije i bogatstva koje je stekao, sve do današnjeg dana se nije u javnosti pokazao niti jedan jedini dokaz (ili čak naznaka istoga) koja bi govorila o tome da je Rajić stekao Dukat na nezakonit način (samog Rajića se spominje kao jednog od egzekutora akcije prijevoza jugoslavenskih dinara u bosnu i zamjenu za konvertibilnu valutu i to ga stavlja direktno u kontest s primjerice Hrvojem Petračem, no objektivno – čovjek je dosada bio sterilno i pasterizirano čist, a njegova priča o Dukatu je homogenizirana do krajnosti).

U četvrtak ujutro vozio sam se na jedan sastanak i morao sam stati na kiosk kupiti neke sitnice, a tamo me dočekala ogromna naslovnica Večernjeg lista koja je na sebi imala sliku Luke Rajića i cijena po kojoj je prodao Dukat. No, mene je u stvari razveselio podnaslov koji je ukratko rekao (ne sjećam se točne formulacije) “i Rajić neće platiti niti lipe poreza hrvatskoj državi”. Prije svega tri tjedna o tome uopće ne bi razgovarali da oporezivanje kapitalne dobiti nije spomenuo SDPov Ljubo Jurčić. Naravno, svi su se obrušili na SDP i Ljubu, no nitko nije očekivao ovako školski primjer tako brzo. Ako vam do prodaje Dukata nije bio jasan koncept kapitalne dobiti onda sada sasvim sigurno je (ono što su svi naravno propustili učiniti u toj diskusiji je uzeti razliku cijene kao osnovicu za izračun dobiti, jer je Rajić ipak nešto platio taj Dukat, zar ne?).

Kritičari poreza su glasni, no 2 milijarde su 2 milijarde, zar ne? Po trenutnom zakonu Luka Rajić može staviti pare u kofer i odvesti se do Švicarske to live happily ever after. No ako malo bolje razmislite 2 milijarde kuna je novac koji će ove godine isplatiti T-HT kao dividendu, i kako je krenulo bez imalo razmišljanja će taj novac neki knjigovođa poslati u Njemačku (gdje će na taj novac platiti porez, jer su to u hrvatskoj propustili učiniti) , a kao bottom line mogu ponuditi Željka Keruma koji je svoju dobit iskoristio da si kupi Maybacha. Da postoji porez na kapitalnu dobit, tada bi se Željko možda vozio u malo manjem autu?

No, ono što je zanimljivo u cijeloj priči (barem meni), je tekst koji ste mogli pročitati u praktički svim novinama a koji govori o našem navodnom podpredsjedniku vlade za gospodarstvo Damiru Polančecu koji je početkom due dilligenca Lactalisa razgovarao s Rajićem te mu nudio da Dukat kupi hrvatski konzorcij. Priča o hrvatskom konzorciju koji kupuje sve i svašta je već u nekoliko navrata bila lansirana u javnosti no nikada se taj konzorcij nije materijalizirao, a i u slučajevima kada se to i dogodilo, to je više bio paravan kako bi netko stekao odgovarajuću političku podršku kako bi stekao vlasniptvo koje je potom s vremenom polako i sigurno prenešena u ruke stvarnih vlasnika (ako vam nije jasno o čemu govorim, bacite pogled na knjige dionica ili poslovnih udjela u primjerice vipnetu ili nekim od nacionalnih televizija).

Ono što je zanimljivo je da se u tim pričama praktički uvijek pojavljuju isti likovi, od kojih bi večeras izdvojio Agrokor kao jednog od “reketara” hrvatske maloprodaje. Agrokor, tj. bolje rečeno Konzum kao maloprodajni dio Agrokorovog imperija, poslao je danas priopćenje kako raskida suradnju s Dukatom. Ovo nije prvi puta da je Dukat “na ledu” u Agrokoru, no razlozi su ovoga puta doista smiješni, jer kako kaže Todorić, još im se iz Lactalisa nitko nije javio. Ne znam kako vama, no osim što Agrokor posluje s Dukatom a ne Lactalisom, a obzirom da je uprava i dalje identična i nepromijenjena, a gore spomenuta agencija se nije još izjasnila – meni se ovaj potez čini kao neviješti pokušaj da se Rajiću pomrse računi u prodaji (ako je to još moguće napraviti), a sve skupa mi se čini kao prozirni diktat s Markovog trga na kojem se Petar Čobanković (inače vrlo simpatičan ministar poljoprivrede) izletio s idejom o preispitivanju zakonitosti prodaje Dukata. Kao da se o tome nešto može razgovarati? Dakle, ako je postojao trenutak kada se mogla uočiti sprega države i Agrokora (koji je toliko velik i toliko zadužen da je definitivno partner ove države) onda je to danas.

Usput rečeno, kada smo već na Agrokoru i njihovom iznenađenom i uvrijeđenom stajalištu, vrijedi spomenuti i njihovu alijansu sa srpskom Deltom o kojoj pak Agrokor nije nikoga pitao nego je jednostavno poslao priopćenje (nešto sitno o Delti možete pročitati ovdje i ovdje). A odmah potom i o planovima da Delta kupi neku od mesnih industrija u hrvatskoj (a vidi čuda, ima ih Agrokor na raspolaganju) – ne sjećam se da nas je netko to pitao?

Poantu priče izvucite sami.

p.s. inače, odrastao sam na Dukatu i smatram to iznimno dobrom kompanijom, no preferiram Vindijine jogurte, a Dukatu nikada neću prežaliti što ne proizvode pošteni ementaler 

p.p.s. Luka, pojma nemam da li čitaš mračni blog ali znam da ga se poprilično redovito čita u Dukatu; svaka čast na manevru, doista se nadam da si prilikom prodaje mislio i na budućnost tvrtke a manje na svoj žiro račun koji je ionako solidno popunjen, pošalji čokolade

Misao dana:
It’s diamonds in your pockets one week, macaroni and cheese the next.