Categories
Business Ostalo Politika

Business i politika u doba koronavirusa

Evo prvo malo presjeka situacije (kako ga ja vidim, kako bi ameri rekli “your mileage may vary”). U ovome trenutku imamo nekoliko situacija koje se paralelno razvijaju i koje će po mom mišljenju trajno promijeniti način na koji svijet i ekonomija funkcioniraju. S jedne strane, tu je koronavirus koji je u vrlo kratkom roku zaustavio ili će zaustaviti cijelu planetu. Kina, odakle je sve poteklo se polako vraća u normalu no Europa u ovome času još nije došla do vrhunca (pa čak niti započela s vrhuncem) krize. Kao temeljni efekt koronavirusa došli smo do kompletnog gašenja društvene infrastrukture. Ekonomija na teritoriju cijele EU je kolektivno digla ručnu kočnicu, svjetska ekonomija je stala u mjestu. To je događaj bez presedana i nikada se ništa slično nije dogodilo čak niti u ratnim vremenima, Merkel je jučer izjavila kako je ovo najveći Njemački izazov nakon drugog svjetskog rata, ovo navodim čisto da bi dobili sliku razmjera katastrofe ako vam nije jasna. Nacionalne granice se zatvaraju, hoteli (u Zagrebu su zatvoreni praktički svi hoteli, situacija koju ni u ratu nismo imali), restorani i u biti svaka lokacija na kojoj je moguće bilo kakvo okupljanje su zatvoreni ili je okupljanje na njima strogo regulirano. Čak je i Hrvatski zavod za zapošljavanje prekonoćno omogućio registraciju nezaposlenih putem interneta (ova kriza će čuda napraviti za digitalnu transformaciju). Putovanja svih vrsta su zaustavljena, Lufthansa je prizemljila 92% svoje flote, Ryan Air je doslovno prestao letjeti a slična situacija vrijedi za većinu kompanija, za koji dan kompletni zračni promet će stati ili će biti sveden na povijesno niske razine.

U okolini u kojoj je zabranjeno okupljanje u kafiću, slična situacija vrijedi i za tvornice. Kompletna auto industrija je obustavila proizvodnju na minimalno 30 dana, a slično se događa i u stotinama drugih tvornica širom svijeta. Dijelom nije moguće osigurati proizvodnju bez “socijalnog distanciranja” (koji blesavi naziv za nužnost fizičkog razmaka među ljudima, očito je to neki političar osmislio kako bi zvučalo ozbiljno ali ne i alarmantno). Auto industrija je osobito zanimljiva jer je kapitalno intenzivna i od osamdesetih do danas je u cijelosti prebačena na “just in time” koncept proizvodnje što znači da je supply chain najkraći mogući. Prevedeno, ako BMW ili Renault odluči da ovaj tjedan neće proizvoditi automobile, to znači da će domaća AD plastika ili Boxmark ovaj tjedan prestati proizvoditi branike ili presvlake za sjedala (a vjerojatno je prestala još prošli tjedan). Lanac dostave je strašno krhak i počiva na pretpostavci slobodnog transfera roba, a taj transfer je prekinut još tamo negdje u siječnju. Prije možda mjesec dana sam naletio na tekst koji objašnjava kako zbog prestanka isplovljavanja brodova, stotine tisuća, a danas već milijuni kontejnera ostaju zarobljeni na pogrešnim pozicijama. To pak znači da kada jednom ova pošast prođe, proizvođači neće imati u što upakirati svoju robu jer su kontejneri na krivim mjestima, proces premještaja koji će se morati događati paralelno s uobičajenim tijekom roba trajati će mjesecima ako ne i godinu dana samo da bi došli na poziciju na kojoj smo bili početkom siječnja ove godine. Ako naivno mislite da vas to neće zahvatiti, gotovo je sigurno da neki od proizvoda ili dijelova koje koristite u svojoj proizvodnji ili prodaji ovisi ili o kineskom dobavljaču, koji pak ovisi o američkom, koji možda ovisi o europskom. Dovoljna vam je jedna jedina komponenta (od nekoliko tisuća) koje čine jedan automobil, stroj ili perilicu rublja da cijela tvornica stane. Ova kriza će donijeti tektonske promjene u načinu na koji razmišljamo kada kreiramo supply chain.

Tu je i pitanje cijena nafte, prije desetak dana Rusija i Saudijska Arabija su prestale koordinirati razinu proizvodnje nafte. Obje ove države ovise o izvozu nafte i naftnih derivata da bi pogonile svoje ekonomije. Rezultat toga je drastičan pad cijene nafte, dijelom zato jer su obje države povećale proizvodnju, a sve skupa u pokušaju da u okolnostima drastično smanjene svjetske potražnje osvoje veći dio tržišta i osiguraju priljev novca za svoje ekonomije. Kolateral toga je Američka naftna industrija, naime ono što se nakon zaljevskog rata do danas dogodilo jest da je Amerika postala neto izvoznik nafte a ne uvoznik, dakle oni danas proizvode više nafte nego što je sami potroše što na prvu zvuči super. Problem je u tome što američka naftna industrija počiva velikim dijelom na procesu koji se zove “fracking” (to je ekološli problematičan postupak) i koji je u svojoj osnovi skup. Ako je vjerovati ovom članku (a pitanje je u biti samo stilska figura), samo 5 od ukupno stotinu naftnih proizvođača u americi je u stanju profitabilno proizvoditi naftu po cijenama nižim od 31USD (koje su vrijedile u trenutku pisanja članka). Jučer (srijeda 18. ožujka), WTI (West Texast Intermediate oil, index koji se koristi kao barometar burzovnih cijena ovog commoditya) je bio 20,06USD po barelu nafte. Super, jeftina nafta rekli bi, no američki energetski sektor je nositelj velikog dijela financijskih obveznica koje su i inače bile u junk bonitetnom razredu a samo ove i sljedeće godine ti isti proizvođači su trebali isplatiti oko 100MLRD USD tih obveznica. Ne treba posebno naglašavati da će ova situacija pokrenuti val stečajeva američkog energetskog sektora što će proizvesti desetke ako ne i stotine tisuća nezaposlenih, a sama količina nenaplativih obveznica pak stavlja cijeli bankarski sektor u rizik i tu dolazimo do problema tržišta kapitala.

Tržišta kapitala su podivljala u posljednjih nekoliko dana, tu vam ne moram ništa posebno objašnjavati, burze i njihovi indeksi uglavnom izgledaju kao da je nešto palo s litice u Brightonu. Ponašanje je uglavnom nepredvidivo i imamo dan-dva strelovitog pada pa onda dan-dva predaha i laganog uzdizanja pa sve ispočetka. Sve ovo se događa dok centralne banke pokušavaju osigurati likvidnost financijskih tržišta i doslovce zasipaju tržište milijardama dolara i eura – fenomen koji se inače zove “helicopter money“.

Jučer i prekjučer smo dobili prve procjene što će se događati s BDP-om raznih zemalja i ekonomskih zona, ova donja slika dolazi iz briefinga Deutsche Bank:

Uočite kako je pad za drugi kvartal ove godine za Euro područje veći od 20%, dok je američki na cca. -14%. Gornje grafikone bih kao amater, a u svjetlu svih gornjih informacija u biti proglasio kao vrlo optimistične, osobito u pogledu brzine oporavka sustava nakon što korona virus pandemija prođe. IFO je malo prije objavio procjenu za njemačku ekonomiju gdje najoptimističniji scenarij kaže 1.5% pada na godišnjoj razini, dok je prvi sljedeći scenarij na -6%.

I tu u biti dolazimo do naše domaće situacije. Mislim da ne bi trebalo biti sporno da je domaća ekonomija na teritoriju cijele zemlje doživjela nevjerojatni udarac. Od današnjeg dana praktički kompletni uslužni sektor je sveden na hladni pogon i nije mu dopušteno poslovanje. Turistička sezona koja bi trebala početi uskršnjim praznicima je u cijelosti otkazana i nerealno je očekivati bilo kakav pomak u turističkom sektoru prije lipnja (ovaj tekst predviđa štetu za talijansku turističku industriju do kraja svibnja u visini od 8MLRD EUR, s time da je članak nastao prije nego je cijela Italija otišla u karantenu). Lockdown u kojem se nalazimo će po svoj prilici trajati bitno duže od petnaest dana i treba razmatrati što možemo napraviti već danas za novonastalu situaciju (a što smo vjerojatno morali napraviti prošli tjedan). Jedan od problema našeg poreznog sustava je to da je on asimetričan, to otprilike znači da ako imamo 1% rasta BDP-a porezni prihodi će rasti otprilike 3% (možda nešto manje od toga), analogno tome, ako nam BDP padne za 1%…
U scenariju u kojem BDP Euro zone padne za recimo skromnih 15% u drugom kvartalu to bi ukratko značilo da će prihodi proračuna pasti za barem 40% u tom istom kvartalu. Pod uvjetom da su svi drugi kvartali barem na nuli (premda, uz navalu na maloprodaju, pitanje je samo trenutka kada će neki genijalni političar izvaliti da nije neka drama jer prvi kvartal pokazuje sjajan plus), faliti će nam minimalno 40/3=13.3% ukupnog godišnjeg proračuna i to znamo već danas (ok, proračun se ne puni istim ritmom tijekom cijele godine i ima sezonskih varijacija tako da ne tražite greške u kalkulaciji). Uvjeren sam da je ovo vrlooo optimistični izračun.
Američke i Njemačke procjene su da će (ekonomska) kriza trajati između godinu i pol i dvije dana, dok po definiciji kriza ne može trajati kraće od šest mjeseci.

Prosječna tvrtka u RH iskazuje dobit koja je u redu veličine 3-6% godišnjeg prihoda. Ako godina ima cca. 240 radnih dana (365 minus 52 vikenda, 13 dana praznika, malo godišnjeg ili bolovanja…) u kojima možete ostvariti taj prihod, sa 6% dobiti vi u gubitak sletite 15-ti dan. Zamislite danas sve domaće restorane, kafiće, hotele i slične objekte, oni će do kraja mjeseca doći u minus koji spektakularna godina više neće moći pokriti. Nije problem samo u njima, nego i u svim drugim djelatnostima koje ovise o potrošnji, u trenucima krize prvo stradavaju marketinški budžeti pa ako se u nekom od businessa koji ovise o marketingu već ste u problemu. Neke grane žive isključivo od toga, primjerice TV, radio, novine i portali – a od njih ovih dana očekujemo puni pogon. Frizeri i restorani mogu poslati ljude kući, otpustiti viškove ili ne zaposliti sezonce, no od medija danas očekujemo ne samo puni pogon nego i bitno više od toga. Po prirodi stvari, u krizi se odustaje od investicija svih vrsta, odgoditi će se kupovina svega nebitnog za osnovno poslovanje, nema zanavljanja opreme, prorijediti će se i redovito servisno održavanje, sitne preinake i slične aktivnosti. Tisuće ljudi će dobiti otkaze (uključivo i tisuće onih koji su odselili prošlih godina i koji će se vratiti jer je trošak stanovanja/života vani prevelik). Ne zaboravite da ogromni dio naše ekonomije (i to dio koji se upravo bavi prehrambenim proizvodima) još uvijek trpi posljedice pada Agrokora te su financijski iscrpljeni i u raznim oblicima predstečajnih i drugih postupaka, a u bankama se vode kao rizični klijenti. Posljedice ove situacije su dijelom trenutne, a dijelom će trajati mjesecima ako ne i godinama nakon što pandemija prođe da se vratimo (ako ćemo se ikada vratiti) na stare obrasce funkcioniranja.

Mislim da je u ovome času bitno razumjeti da više nije moguće tek tako “spašavati radna mjesta”, tu fazu smo prošli i vjerojatno preko nje preletjeli a da nismo ni primjetili. Naravno da i to treba raditi i tko god može to bi morao napraviti. Ušli smo u zonu u kojoj je dužnost poduzetnika učiniti sve da održi svoj business, da obrt ili tvrtka preživi ovu krizu, jer kada se pandemija zaustavi, poduzetnici su ti koji moraju ponovno pokrenuti ekonomiju, otvoriti dućane, radionice i tvornice. Posao je države da se pobrine za sve one koji u ovim danima izgube posao.

Istovremeno, što radi naša vlada? Izdali su popis 63 mjere koje su uglavnom kozmetičke naravi i tek u nekim objašnjenjima i pomoćnim dokumentima nailazite na elemente koji pokazuju da ipak ima neke svjesti oko toga što se događa. Uočite i da se niti jednim jedinim zarezom nisu osvrnuli na rashodnu stranu proračuna gdje bi morali (kao što je to cijeli svijet napravio) dignuti ručnu kočnicu. Mjere koje su predviđene su solidnim dijelom selektivne i predmet neke administrativne odluke što za veliku većinu poslovnih subjekata nije neka velika sreća jer nemaju niti novca niti vremena. Problem kriterija je između ostalog i to što one tvrtke koje imaju loše rezultate (neovisno o tome jesu li pogođeni krizom) na papiru izgledaju kao bolji kandidati od tvrtki koje dobro posluju a koje su stožerni stupovi ekonomije u ovome trenutku. Mjere, koje god one bile, moraju biti strašno jednostavne, dostupne doslovno svima pod jednakim uvjetima i provedive u nekoliko dana bez sakupljanja dokumentacije i hodanja po šalterima. Ne možemo niti imamo vremena u ovome času raditi procjene da li je netko zloupotrijebio neku mjeru ili ne, za to postoje institucije koje se time trebaju baviti kasnije, no u ovome trenutku je kriterij napraviti sve što se napraviti može da se postojeća situacija ublaži, a ponašanje svih institucija mora biti takvo da mogu na najjednostavniji mogući način omogućiti bilo kome da pridonese i pomogne.

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na rashodnu stranu proračuna su:

  • Zaustavljanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su u tijeku ili onih koji su provedeni a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
  • Zaustavljanje, odgoda ili usporavanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su ugovoreni (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
  • Zaustavljanje svih natječaja za zapošljavanje koji su u tijeku ili onih koji su provedeni a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
  • Zaustavljanje svih okvirnih ugovora (osim onih koji se odnose na ovu situaciju).
  • Zaustavljanje isplata SVIH subvencija koje nisu usmjerene u proizvodnju (a osobito one koje su usmjerene na stimuliranje potrošnje poput natječaja APNa i tome sličnih programa na svim razinama).
  • Hitna korekcija dužnosničkih plaća (npr. 15%, simbolike radi ne zato jer će se uštediti puno novaca).
  • Hitna korekcija povlaštenih mirovina.
  • Korekcija plaća u državnom i javnom sektoru (nelinearna).

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na prihodnu stranu proračuna (i drugih parafiskalnih nameta) su:

  • Beskamatna odgoda plaćanja poreza i prireza na dohodak, doprinosa – odmah, bianco i svima, na ukupno vrijeme trajanje krize, otplata na dvije godine nakon što problem prestane.
  • Ukidanje plaćanja ankontacije poreza na dobit (za 2020 godinu) – odmah, bianco i svima. Ekonomija će ionako biti u minusu.
  • Ukidanje ili drastično rezanje komunalnih naknada za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima. Postepeno podizanje na stare razine u periodu od dvije godine.
  • Ukidanje plaćanja za HGK, HTZ, HOK, HRT i slične namete za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima.

Za državu ne trebamo previše brinuti, ona će se uvijek snaći (vidi gore pod “helicopter money“) i njoj su dostupni resursi koji drugima nisu. Također, država mora napraviti SVE (a i puno više od toga) da u ovom času maksimalno fleksibilizira i olakša poslovanje što znači liberalizacija poslovanja kako ono ne bi stalo (da se ne desi da vam uleti neki Mikulićev inspektor i mjeri da li je home office radni stol na 78cm, da li je istekla kutija prve pomoći, imate li 400luxa osvjetljenja na radnoj površini ili posjedujete li jasno označeni put evakuacije iz dnevne sobe). To ne znači amnestija ili dozvola za zaobilaženje propisa ili plaćanja poreza, nego maksimalno olakšavanje gospodarstvu da se brzo prilagodi krizi u kojoj smo se našli. Treba nam cijeli niz brzih, jasnih, poštenih i svima dostupnih državničkih poteza.
Također, po mom mišljenju i neposrednom iskustvu, treba dobro paziti da birokracija ne iskoristi ovu totalnu dramu i kaos da progura tko zna što sve ne ispod radara dok nemamo vremena gledati, takve situacije kada se pojave (uočite da sam napisao “kada” a ne “ako”) treba bez odgode i nemilosrdno kažnjavati.

p.s. ovo nije totalni popis, tekst ću dopunjavati i korigirati tijekom sljedećih dana (malo sam trenutno zauzet), ostavite u komentarima što još mislite da treba napraviti

Misao dana:
“There are decades when nothing happens; and there are weeks when decades happen.” — Lenin.

Share the post "Business i politika u doba koronavirusa"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Priroda i društvo

Digitalno seciranje korupcije

Ako ste ikada gledali sjajnu Netflixovu seriju „Ozark“, onda ćete se možda sjetiti scene u kojoj glavni lik Martyn Byrde, onako retorički, preispituje što sve možete učiniti s brdom novca kojeg ste stekli kriminalom. Ako ne iskoristite neki od mehanizama za pranje novca, jedino što vam je preostalo da napravite sa svojim milijunima je da ih doživotno trošite po supermarketima i benzinskim postajama, to su naime jedina mjesta na kojima možete danas slobodno trošiti gotovinu bez stvarne provjere odakle je on stigao. Ako pak želite malo legalizirati financijske tokove, svakako najpopularnija i jedna od najboljih metoda su „ulaganja“ u nekretnine. Nekretnine su zgodno rješenje jer se mogu kupovati i prodavati pod širokim spektrom uvjeta, pa tako ako želite primiti mito možete „kupiti“ neku nekretninu bitno ispod tržišne cijene (naši političari se sada već redovito pojavljuju kao kupci iznimno povoljnih i običnom puku nedostupnih nekretnina koje se nikada nisu pojavile u oglasnicima ali eto redovito mijenjaju vlasništvo). Druga metoda je da neku nekretninu prodate znatno iznad njezine stvarne cijene i na taj način ostvarite naizgled legalni primitak („dobra prodaja“ nije nužno i legalna prodaja), a uvijek je zgodno imati nekog navodno jako uspješnog, bogatog i teško provjerljivog brata, rođaka ili prijatelja koji po mogućnosti dolazi iz inozemstva i koji će posuditi novac kako bi kupili neku nekretninu bitno iznad vašeg platežnog razreda što je preferirana metoda naših rezača etiketa, vozača Harley Davidsona ili pak ljubitelja stanovitog arhaičnog automatskog oružja. Osim ovih metoda, tu je uvijek i staromodna „polagana“ gradnja gdje sami krenete graditi, pa se gradnjom mučite godinama dok u stvarnosti sve skupa možete sagraditi u tri mjeseca i u konačnici, dobro je da je dom „nepovrediv“ pa onda nitko ne može zaviriti unutra da vidi kako ste opremili vlastitu malu palaču. Posjedovanje nekretnina je osim toga u našem podneblju percipirani plemenski simbol životnog uspjeha pa tako mnogi svoja životna postignuća mjere ciglom i betonom (valjda u odnosu na mjesto odakle ste potekli), a tu je i uvijek zlatni i društveno prihvatljiv argument „štednje za stare dane“ jer nekretninama vrijednost navodno ide samo uzbrdo (što je malo čudna logika u zemlji u kojoj je sve više zgrada a sve manje stanovnika, ali o tome drugom prilikom).

Sve ovo nas dovodi do posljednjeg primjera, u času dok pišem tekst još uvijek aktualnog ministra Kujundžića čiju su imovinsku karticu posljednjih desetak dana neumorno ispunili i dopunili novinari jer je on očito u tri i pol godine mandata nije uspio ispuniti sam. Sve zajedno je krenulo s navodnom greškom u zbrajanju jer se u posljednjoj verziji imovinske kartice našeg ministra odjednom stvorilo nekih 700.000kn za koje nije bilo ponuđeno objašnjenje odakle su stigle i odjednom, kada se sva ta imovina pogledala malo detaljnije, kada su se usporedili različiti podaci koje su supružnici davali za razne institucije, slika koja se odjednom stvorila ne izgleda više nimalo nedužno kao što se to očajnički pokušava prikazati – dapače, ako poslušate odvjetnika kojeg je ministar doveo na vlastitu press konferenciju, uočiti ćete kako se i on pažljivo ograđuje od ministrovih riječi. Ministar Kujundžić tako je postao još jedan u nizu ministara čije su argumente zajednički demontirali mnogobrojni novinari iz više novinskih kuća što je ministar, brže bolje okarakterizirao kao „orkestrirani napad“ zasada neimenovanih interesnih skupina.

Korupcija je osobito komplicirano zlodjelo, jer za razliku od ostalih oblika kriminala, kada je riječ o korupciji svi oni koji su u njoj sudjelovali imaju vrlo jasan motiv da o njemu ne govore i nikada ga ne priznaju. Najbolji lijek protiv korupcije je transparentnost i makar naša država već desetljećima čini maksimalne napore da sakrije sve što se sakriti može, primjerice, za većinu javno dostupnih registara nema jasnog načina pretraživanja, umjesto toga, ako znate podatak onda eventualno možete provjeriti da li je on točan ili nije, no pretragom ga sami nećete pronaći. Svejedno činjenica jest da je razina transparentnosti ipak donekle narasla i da je ponekad moguće spojiti različite informacije koje dolaze iz mnogobrojnih izvora. U slučaju ministra Kujundžića, puno toga je otkriveno uvidom u ipak digitalizirane zemljišne knjige i gdje je očita razlika između upisanih površina u knjigama i onima u imovinsku karticu. Nije pomogao niti incident u Ivanbegovini gdje su seljani htjeli spriječiti novinarku u snimanju navodno naslijeđene kuće koja, barem na fotografijama, jako liči na vilu s bazenom. Nakon što se promotrila likvidacija imovine propale tvrtke Zidni vrt ministrove supruge, iskočili su novi detalji. Jedan od tragova je doveo do imovine na Pagu, gdje je otkriveno kako postoji više stambenih jedinica od prijavljenih pa tako više ne znamo da li je riječ o jednoj nekretnini, dvije ili možda čak i više kako je to nespretno u jednome času rekao ministar, a argument kako su nekretnine prodane ali nisu prenesene ne drži vodu, osobito ako ga usporedimo s zanimljivim i višegodišnjim naporom ministrove supruge da na sebe prepiše livadu u Zagrebačkoj sv. Klari za koju pak tvrdi da uopće nije njezina nego gradska. Iz likvidacijskog postupka nismo doduše saznali jesu li supružnici ikada platili stan u kojem žive i to saznanje ćemo morati prepustiti i vjerovati institucijama da to istraže (jer znamo da je hipoteka na koju se pozivaju bila upisana na više nekretnina a ne samo na njihovu), ali ono što jesmo saznali jest da je likvidator imovine ujedno bio i donator ministrove propale političke inicijative, a to je valjda školski primjer sukoba interesa i nevjerojatni primjer koincidencije lutrijskih razmjera, baš kao što je velika koincidencija da je neproporcionalno veliki broj ljudi koji su financijski popratili politički put ministra završio na raznim položajima ili su kao utješnu nagradu postali milijunski dobavljači ministarstva ili bolnica nad kojima ministar ima evidentni utjecaj. I posljednje, jednako je nevjerojatna koincidencija da je supruga ministrovog najboljeg prijatelja (to je onaj bogati prijatelj koji „posudi“ novac za kupnju nekretnine s početka priče) osnovala tvrtku koja se zove Zidani vrtovi, a koja, čini se gradi zgradu u Zagrebačkoj Kranjčevićevoj ulici na čestici koja ima zanimljivu povijest i u priču možda uvodi i neke druge dobro poznate likove naše političke povijesti.

Podaci su možda teško dostupni, dobro sakriveni i nužan je trud da ih se pronađe i dovede u vezu, no to je moguće i posljednjih nekoliko mjeseci je to i jasno demonstrirano. Na političarima je da svoj nezakonito stečeni novac krenu sakrivati na kreativnije načine jer će ih povećalo javnog interesa zahvatiti prije ili kasnije, ali prva lekcija koju bi svi skupa morali naučiti je kako ispravno ispuniti obrazac imovinske kartice. Biti „ekonomski neverziran“ ne samo da je neuvjerljivo i uvredljivo nego je i diskvalificirajuće, osobito za političara koji upravlja s 40 milijardi kuna novca poreznih obveznika.

Misao dana:
Whoever fights monsters should see to it that in the process he does not become a monster. And if you gaze long enough into an abyss, the abyss will gaze back into you.

Share the post "Digitalno seciranje korupcije"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

O predsjedničkim izborima 2019/2020

Samo par misli na temu izbora:

  • nedostatak čak i elementarne samokritike u vodstvu HDZ-a je sada već epskih razmjera, količina novogovora koji je stvoren kako bi se zaobišlo sada već krdo slonova u sobi je apsolutno impresivna. Lideri koji do sljepila zaobilaze problem sigurno nemaju dobar horoskop.
  • “položajna renta” HDZ-a je također impresivna, oni smatraju da su neki glasovi jednostavno njihovi i jako se ljute kada se to ne dogodi. Pola vlade smijenjeno u korupcijskim aferama, predsjednica i premijer lažu čim zinu, razina bahatosti i podcjenjivanja političkih suparnika je na all time high, a oni i dalje misle da je to sve njihovo – impresivno. Život na vrhu piramide ti s jedne strane daje široki i visoki pogled koji nama na dnu nije vidljiv (osim na rijetke sunčane dane), no jednako tako, ovi na vrhu žive na ramenima onih čija elementarna egzistencija ovisi o raznim Plenkovićima, Jandrokovićima i Kitarovićima. Ljudi su u stanju svašta napraviti za svoju egzistenciju, a laganje je jedno od najlakših alata. Sada nakon izbornog preokreta stotine telefona zvone, skida se prašina iz starih adresara, whatsapp je užaren i obnavljaju se ponovno prijateljstva koja su nestala tamo 2015. godine. Promatrajte malo slike zabrinutih i uplakanih državnih službenika koje su kamere ulovile tamo gdje oni nisu trebali biti.
  • neki, kvazivodeći konzultanti su me izrugivali kada sam jutro nakon prvog kruga vrlo jasno rekao (a u perspektivi gotovo u postotak pogodio omjere) da neki “Škorini” neće uopće izaći u drugom krugu, a da mnogi od ovih koji izađu su protestni glasovi koji Škoru uopće ne promatraju kao desnicu nego kao izazivača koji nudi promjenu. Pitanje je naime jesmo li mi kao društvo doista podijeljeni na lijevo i desno ili na one koji su za promjenu ili protiv nje. Ponavljam često da u politici ima malo iznenađenja ali puno iznenađenih, kuda ide društvo u kojem oni koji bi morali znati (i koji navodno žive od tog “znanja”) toliko temeljito fulaju u elementarnim procjenama.
  • fascinantno mi je promatrati političke analitičare (a i mene često predstavljaju tako), koji bi objektivno trebali imati one sponzorske jakne da se vidi tko koga plaća ali se zaklinju u struku i navodno iskustvo. Sa mnom uvijek znate na čemu ste, moje političke preference su uz lijevu stranu (oduvijek i na ovom blogu dokumentirano na tisuće postova, a to što lijeva strana ponekad pretrči preko centra nije moj problem – ja sjednem pa ih pričekam da se vrate) i makar se trudim biti objektivan daleko od toga da sam neutralan i imajte to uvijek na umu.
  • elementarni zakoni fizike kažu da svaka akcija uvijek ima jednaku protureakciju. HDZ-u bi bilo mudro zapitati se zašto se većina biračkog tijela njih doslovce boji (a strah je veliki motivator, bitno veći od stranačke stege ili preference). Kada bi se glasačko tijelo njih manje bojalo, i kada bi oni funkcionirali manje kao mafijaška skupina a više kao “demokratska zajednica” onda bi vjerojatno i rezultati bili drugačiji, no da bi se to dogodilo, kao donji minimum moraš biti u stanju slušati i moraš biti u stanju ne samo korigirati pogrešku nego i priznati vlastite nedostatke a taj film još nismo gledali.
  • “detachment” naše dijaspore od navodne im domovine je također nevjerojatna, naravno da se Hrvatska mora brinuti o Hrvatima izvan zemlje, ali u slučaju BIH, sve dotle dok mi njima podgrijavamo ideju da će iz nekog čudnog i nevjerojatnog razloga s ovlastima koje nema Zagreb rješavati probleme koje imaju, do tada sreće biti neće. BIH Hrvati moraju razumjeti da svoja prava, prilike i težnje moraju ostvarivati prvenstveno u Mostaru i Sarajevu, a tek potom ovdje. Oni (čini mi se, nisam ekspert za tu tužnu zemlju) nekako olako preskaču te dvije stepenice.

p.s. HDZ inače ima jedan zanimljiv pristup stvaranju rukovodećeg kadra koji nije baš totalno tipičan, za razliku od drugih stranaka u kojima se vrh sam izbori za sebe, ako promatrate Plenkovića ili Kitarović uočiti ćete da su oni prvo napravili excel s karakteristikama koje se traže za uspjeh, a onda su u članstvu potražili tko odgovara opisu. Excel nije uključivao lidership skills ili sadržaj u glavi, tako da nakon inicijalnog uspjeha sve nakon toga je nizbrdo.
p.p.s. ovi izbori su bitni i zato jer se pokazalo da bitnu nacionalnu funkciju (predsjednika), HDZ više nije u stanju održati duže od jednog mandata uzastopce, što nam je isto novost

Misao dana:
In elections, the undecided vote is usually the deciding factor.

Share the post "O predsjedničkim izborima 2019/2020"

  • Facebook
  • X