Categories
eDržava Politika

Državni proračun 2008

Prije dva-tri dana izglasan je državni proračun za 2008. godinu.

Ne mogu a ne primjetiti slijedeće: Budžetiranje se radi u nekom softveru (pretpostavljam u istom softveru kao što ga koristi i državna riznica, dakle SAPu) . To znači da je proračun u stvari, skupina nekih zapisa u bazi podataka. Da bi se njime moglo manipulirati, ti podaci se eksportiraju u neki malo čitljiviji format kojeg mogu koristiti i političari – primjerice u excel. No, ako pogledamo, vlada je prijedlog proračuna dobila u PDF formatu, što je također cool (ne baš ali recimo da je), jer je netko uzeo taj excel file isprintao ga u PDF i poslao u Vladu. Vlada je taj prijedlog proračuna proslijedila u Sabor. Ako ste downloadali saborsku varijantu proračuna, onda nije teško za skužiti kako je saborska varijanta prijedloga proračuna u stvari sve ono što su dobili iz vlade ali u papirnatom obliku što je skenirano i ponovno pretvoreno u PDF.

Poanta je dakle slijedeća; imali smo proračun u nekoj bazi kojom rukuje vjerojatno relativno mali broj ljudi; potom je to prebačeno u nekakav excel file što bi bio recimo optimalan način proučavanja proračuna (možemo raditi neke analize, pivot tablice, tražiti uzorke…), no pretvoreno je u PDF file koji je valjda gospodi ministrima isprintano na papir kojeg mogu koristiti kao uteg ili kao oružje (ali ako su dovoljno pametni mogu pretraživati taj PDF), a da bi na kraju to došlo do sabora kao 40mb PDF file prepun nepretraživih TIFFova.

Da li itko vidi ironiju cijele priče? Što proračun dalje ide (od ministarstva financija, prema vladi, prema saboru) to je on u stvari nečitljiviji (namjerno ili slučajno, procjenite sami). Hrvatski državni proračun je u stvari metafora transparentnosti državne vlasti.

Ja bih recimo htio imati proračun u excel dokumentu, prošle godine sam ga dobio i još je uvijek negdje na ovim stranicama. Kada bi to imao mogao bih raditi puno vrlo zanimljivih analiza. Primjerice, ono što me osobito smeta kod državnog proračuna je što se izvještaj o izvršenju proračuna radi na temelju posljednjeg stanja proračuna u odnosu na utrošena sredstva. Kada to tako gledate, onda su sva konta uredno pozatvarana ili su vrlo blizu izvršenja (ili ispod ili iznad cifre). Takvo stanje u odnosu na koje se ne odnosi samo na rebalanse proračuna, nego i na prerazmještanja unutar proračuna (koja pod određenim uvjetima vlada može raditi i sama bez dozvole sabora). Podatak koji nemamo je koliko takvih pozicija je vlada promijenila tijekom jedne godine i zašto. Eto, primjerice samo u prosincu prošle godine dok smo imali tzv. “tehničku” vladu, takvih zahvata u proračun je bilo više od pet (dalje nisam gledao). Kada bi imali excel prijedloga za 2008, imali bi početno stanje (dakle ono što je sabor doista izglasao za 2007), imali bi posljednje stanje u 2007 (nakon svih rebalansa i razmještanja stavki) i imali bi prijedlog proračuna. Siguran sam da bi se tada vidjelo kako u “planskom” trošenju novca vlada iznimno velika anarhija.

Druga stvar koja me muči oko proračuna je on sam. Ovaj konkretni proračun nije niti razvojni niti socijalni niti stimulativni, u stvari niti jedan epitet kojim ga se pokušava krstiti. Ovo je proračun StatusaQuo. Oni koji gledaju te silne retke moraju doći do zaključka kako u proračunu nisu sakrivene niti silne reforme koje bi morali napraviti (a za koje smo čitali report europske komisije s vrlo jasnim rokovima). Ništa od toga nema unutra. Ovo je proračun bujanja kontinuiteta i u njemu nema apsolutno ništa novoga. OK, moram se ipak složiti da je proračun socijalan iz jednostavnog razloga što su vlade do sada generirale toliko puno socijalnih i ostalih prava da je to skoro nevjerojatno. Nije poanta samo u tome da mnogi koji ta prava koriste na njih nemaju pravo (legalno ili moralno), nego je i problem u tome što je trošak distribucije nekih od tih dobara vjerojatno jednak ili veći od samog iznosa koji se dijeli. Imamo hiperprodukciju različitih prava koja su toliko degenerirala da dolazimo u situaciju koju očigledno nije zamislio neki osobito oštri mislioc a koja kaže da ćemo vrlo uskoro imati “obavezno dopunsko osiguranje”. Kako osiguranje može biti istovremeno obavezno i dopunsko?

Treća stvar koja me muči oko proračuna su amandmani. Naime, urbani je mit da državni proračun kreira primjerice Ivan Šuker ili Ivica Sanader. To apsolutno nije točno. Proračun kreiraju tete Štefice po računovodstvima državnih institucija, zavoda, agencija i ministarstava. Ivan i Ivica možda samo tu i tamo nešto prekriže ili pošalju instrukciju dolje u bazu što negdje treba sakriti ili gdje nešto treba dodati, no kao što je 75% proračuna zadano, tako je i 75% proračuna napisala (metaforička) Štefica u računovodstvu. Ono što je bizarno je to da (koliko je meni poznato) nijedna vlada od početka ove države do danas, nije prihvatila niti jedan jedini amandman na proračun koji je nastao u Saboru. OK, možda je koji “pozicijski” i prošao no nijedan oporbeni nije (navodno je prošao jedan i to greškom u doba Ivice Račana), a ja niti sekunde ne vjerujem da među 150 izabranih u Saboru nema apsolutno niti jedan jedini, u razdoblju od 17 godina koji nije u stanju napisati prijedlog proračuna a koji je jednako dobar ili bolji od podplaćene, nisko motivirane, loše educirane i općenito nezainteresirane Štefice u gore spomenutom računovodstvu? Da li je to doista moguće?

Državni proračun bi morao biti dokument široke javne rasprave, to bi nadalje morao biti dokument koji bi morao proći najžešću moguću kritiku, sito i rešeto struke, ekonomista i revizije. Dokument koji bi do zabrinjavajuće razine detalja morao biti javno dostupan svima i svakome. Dokument u kojem bi netko iz npr. Pleternice mogao napisati mail u državnu riznicu i reći kako nije istina da će lokalna općina potrošiti 14.000kn na uredski pribor iz jednostavnog razloga što su im ormari pretrpani olovkama, fotokopirnim papirom, ljepljivom trakom i spajalicama.

Zamislite malo kako se proračun kreira; u prošloj godini ste imali u svojoj instituciji predviđeno npr. 10.000kn za uredski pribor. Štefica otvori novine, pogleda kako inflacija galopira, kako premijer upozorava, kako su bankari suzdržani, a ministar Šuker reterira (ako on uopće zna što ta riječ znači) – i koji drugi zaključak Štefica može donijeti nego da poveća stavku sa svojih 10.000kn na recimo 11.000kn (ili na neku drugu cifru jer nikada nije dobro vidjeti da onaj indeks povećanja bude okrugla cifra.

Ili, imate situaciju da imate nekakvu školu, i nakon tko zna koliko vremena dobili ste u 2007 pravo da promijenite dotrajale prozore na sjevernom krilu zgrade. Inače ste imali 50.000kn za održavanje zgrade, u 2007 ste dobili 150.000, i sada probate diskretno dignuti u ovoj godini na 167.000kn za održavanje pa ako prođe super. Problem je u tome što su prozori promijenjeni 1996. godine a netko tamo deset godina kasnije svake godine uredno dopisuje nove prozore.

Državni proračun je ne samo deklarativni nego stvarni dokument kojime se može upravljati ili barem usmjeriti kuda ova zemlja ide. Sve dotle dok se sustavno ne bude analizirao taj dokument i dok ne bude jasno da ništa u njemu nije sveto pismo, sve dotle nekog značajnijeg napretka neće biti.

Misao dana:
It’s clearly a budget. It’s got a lot of numbers in it.

Share the post "Državni proračun 2008"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Stanje nacije

Jučer sam bio u Koprivnici, ako nekoga interesira, ramsteak u njihovoj pivnici na glavnome trgu košta svega 32,00 kn. No mimo toga imam nekoliko stvari koje me posljednjih dana pomalo brinu:

  • Već neko vrijeme sa zanimanjem pratim priču vezanu za Šibenskog konobara i Damira Horvatovića koji je optužen da je autor tog bloga. Prije nekoliko dana osvanuo je intervju sa načelnikom PU Šibensko Kninske Brankom Peranom u kojem čovjek doslovce kaže: “da je Horvatović priznao da je blog njegov, sluičaj bi bio riješen bez medijske pompe”.
  • Jučer je pak cnn objavio nekoliko dokumenata koji se bave Željkom Peratovićem. Ti dokumenti bi bili iznimno smiješni da nisu toliko ozbiljni.

Cijela ta priča sa Horvatovićem i Peratovićem me podsjetila na pjesmicu koju sam već citirao a koja glasi:

First they came for communists,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a communist.
Then they came for Jews,
and I didn’t speak up, because I wasn’t a Jew.
Then they came for Catholics,
and I didn’t speak up because I was a Protestant.
Then they came for me
and by that time there was no one left to speak up for me.

I u slučaju Horvatovića ali i Peratovića (ne računajući pažnju koju je dobio prilikom uhićenja) ono što me osobito zabrinjava je nedostatak pažnje medija za ovim problemima. Naime, mediji se ponašaju kao da se to njih uopće ne tiče, neovisno o tome što imamo s jedne strane čovjeka koji tvrdi da nešto nije njegovo ali trpi određene konsekvence zbog toga, ili pak Peratovića za kojeg su sada izronili vrlo konkretni podaci oko toga da ga obavještajna zajednica ne samo pratila nego mu je na različite načine podmetala. Danas pričamo o Horvatiću, nekome policajcu usred Šibenika ili Peratoviću, slobodnom novinaru i blogeru koji piše o teško razumljivim temama, no njih dvojca su samo jedan klik udaljeni od nas svih skupa…

Neki kritičari cijele priče, govore o tome kako je Horvatović kao policajac trebao držati jezik za zubima, a Peratović nije imao zašto objavljivati dokumenti koji su državne tajne – no ako kroz legalne kanale ne uspijete riješiti problem, koji vam drugi lijek preostaje nego objava u medijima (pa makar to bio blog), no razina Procesa je sasvim drugačija ako vas optuže da ste autor bloga koji uopće nije vaš, ili ako vam aktivno na blogu komentiraju pripadnici obavještajne službe kako bi “minimalizirali štetu ili odveli diskusiju u drugome pravcu”.

Osnova za Peratovićevo uhićenje i premetačinu kao i cijeli postupak koji još uvijek nije okončan je objava državne tajne, koja je objavljena i prije Peratovića, no jednako tako je dobrim dijelom riječ o dokumentima koji po riječima obavještajaca uopće nije državna tajna.

Jedna od temeljnih funkcija novinara i medija je da budu protuteža vlasti i da budu kontrolni mehanizam zloupotrebe vlasti, što nas dovodi do pitanja što je to javni interes? Pitanje zaštite državne tajne je pitanje kojime se moraju baviti oni koji njima barataju i koji državne tajne kreiraju – interes novinara je da takvu državnu tajnu objavi, i koliko razumijem novinari po jednoj od presuda europskog suda za ljudska prava nisu dužni čuvati državnu tajnu ako do nje dođu. Mislim da je neprihvatljivo da se obavještajne i uostalom policijske službe uopće bave novinarima, a još manje da se nad njima rade nekakve obrade, a da ne kažemo kako su kvalifikacije poput ove koja je otišla prema Peratoviću kako je on prijetnja nacionalnoj sigurnosti i potencijalni uzrok usporavanja pritupanja euroatlanskim integracijama? Otkad se službe uopće smiju baviti političkim kvalifikacijama ili prosuđivati oko toga što je ili nije interes zemlje?

Što je to javni interes? Da li je javni interes ujedno i interes države, a samim time i klike na vlasti – ili bi javni interes morao biti vladavina prava? Tko je taj koji se brine da se odluči što je što; novinari, sudovi ili po nekoj plemenskoj liniji zaposleni apartčiki u obavještajnim agencijama ili uredima koji se bave kriminalom u policijskim upravama?

Naravno da kritiku na svoj račun nije ugodno čitati u novinama (ili na internetu), i naravno da pojedini dokumenti u nekome času iziđu na svjetlo dana zato što nekome u tome času odgovaraju, no novinarski zadatak nije da procjenjuje kome će koji dokument koristiti ili štetiti, nego je na njemu da procijeni da li postoji javni interes da takva informacija iziđe u javnost.

Tužno je da ta ista javnost (i mediji koji bi toj javnosti trebali tu informaciju proslijediti jednom kada ona postane javna) uopće ne razumiju zašto je priča o Horvatoviću ili Peratoviću iznimno zabrinjavajuća. Možemo mi govoriti o demokraciji i koječemu drugome, no i dalje postoje procesi protiv pojedinaca, i dalje se promatraju novinari (a sada po novome i blogeri), službe i dalje podmeću i plasiraju informacije, i dalje postoje državni neprijatelji i prijetnje interesima zemlje – u stvari, UDBA je i dalje ovdje samo se sada drugačije zove i ima prihvatljiviji nacionalni predznak. Dečki rade po starom, nema nikakve razlike. stara škola, radi se ko nekad.

Svima koji promatraju (i možda komentiraju) moj blog iskreno čestitam i divim se kako novac prikupljen od mojeg poreza u cijelosti bude potrošen upravo na mene; nema boljeg povrata od toga.

Nisam siguran da sam bio totalno jasan; no poanta je da me brine u kojem času su aktivnosti poput gornjih postale normalne i kada smo oguglali na to do te mjere da se više na to niti ne osvrćemo. Gdje su mehanizmi koji bi morali spriječiti da se tako nešto uopće događa, i gdje je bijes javnosti da svima da do znanja da to nije prihvatljivo ponašanje. Da li je biti HDZovac politička doktrina ili karakterna osobina, da li je to nešto od čega se možete morate izliječiti. Zašto nam nitko prije nije rekao da ulaskom u “demokraciju” ujedno gubimo i smisao za razlikovati dobro od lošega?

Misao dana:
If you watch the news and don’t like it, then this is your counter program to the news.

Share the post "Stanje nacije"

  • Facebook
  • X
Categories
Edukacija i školstvo Priroda i društvo

Edukacija vs. Školovanje

Ideja institucionalizirane edukacije je nešto u što sam uložio veliki dio svog života. Posjedujem magisterij iz književnosti i nedostaje mi nekoliko semestara do doktorata iz edukacije. I dok učim studente kako da zarade pišući, postoje aspekti edukacije oko kojih imam velikih zadrški. Kao što je Mark Twain rekao “Nikada nisam dopustio da se moje školovanje petlja s mojom edukacijom”. Postoje, nema nikakve sumnje, mnogobrojne prednosti u redovnom školovanju i svladavanju titula; radeći upravo to moja obitelj zarađuje za život. Ipak, za mnoge ljude koji idu u školu, gomilanje dugovanja i trošenje vrlo vrijednih godina života će ostaviti u zamjetnom zaostatku. Ne želim biti obeshrabrujući. Sasvim sigurno odgovarajući stupanj obrazovanja će dobro doći na svakom rezimeu i svjedočiti će o uloženom radu vlasnika. No za one koji tretiraju visokoškolsku diplomu kao “edukaciju”, izići će iz škole zbunjeniji nego kao kada su u nju ušli.

Završavanje školovanja ne znači i da je edukacija završena, to je jednostavno točka polaska. Ako odaberete književnost i pretpostavite da znate sve o književnosti, tada vam malo toga može pomoći. Ali ako vidite što ste naučili o književnosti u knjigama koje ste pročitali, i vidite ih kao vrh sante koja viri iz oceana, sa milijunima radova koje nikada nećete znati neovisno o tome koliko dugo nastavite čitati nakon što ste izašli sa fakulteta, tada ste došli korak dalje do razumijevanja što je to književnost. Ista stvar slijedi i za sve ostale predmete koji se mogu učiti – oni nikada ne mogu biti naučeni.

Opasnost dolazi kada netko završi sa svojim školovanjem i napravi pogrešku razmišljajući kako je gotov. Vrlo daleko od toga. Diploma dolazi s velikom odgovoronošću – nastaviti s potragom za edukacijom do kraja svog života. I ovo je doista ozbiljno i važno, jer samim shvaćanjem realnosti znate da će vaša potraga biti uzaludna. Vašoj potrazi za znanjem je suđeno da propadne, i dok učite sve više, ono što morate naučiti je da postoji toliko toga što još niste naučili.

To vam ne govorimo u školi. Mi pojednostavljujemo proizvod. Da bi zaradili diplomu, ne morate previše naučiti. Čak i da bi dobili doktorat, ne morate naučiti ništa originalno. Umjesto toga ono što naučite na fakultetu – ili bilo kojoj drugoj razini školovanja – je da se snalazite i prolazite kroz sustav. Neovisno o tome što ste možda eksponirani prema sjajnim idejama, radovima, teorijama i otkrićima, to su samo nuspojave vaše primarne misije u školi: prilagoditi se. Morate dokazati svojim edukatorima da možete učiniti točno ono što oni žele. I na taj način, naučili ste razmišljati onako kako i oni razmišljaju. Bez dara za originalnom misli, i oboružani mišljenjem da ste educirana osoba, vi prestajete biti snaga promjene i pokreta u intelektualnom svemiru. Ukratko, vi više niste prijetnja za status quo, nego još jedan kotačić u mehanizmu koji će osigurati da mašina ne zastane. Pronaći ćete dobar posao, dobiti kreditnu karticu i posvetiti svoj život tome da promovirate misli, ideje i strasti drugih ljudi.

To počinje još u djetinjstvu. Kažu nam što stvari jesu, i samim time i ono što one nisu. Pokazan nam je svijet crno bijeloga – binarnog. Ali širina naše realnosti i tko mi možemo biti i što možemo postići nije tako precizno odrezana. Kao roditelji, morali bi ohrabrivati našu djecu da ispituju realnost koju osvjetljavamo za njih. Morali bi imati na pameti da sve što znamo je naposlijetku rekla-kazala. Interpretacije bi morale biti dobrodošle i ohrabrene. Kao nastavnici, morali bi shvatiti kako većina naših najtalentiranijih studenata neće dobro proći na nastavi. Generalni smjer koji koristimo da ih osramimo i dajemo im loše ocjene kako bi pokazali njihove nedostatke je samo alat ukalupljenja u sustav i malo toga drugoga. A kao ljudi koji žele biti educirani, morali bi shvatiti da ne znamo ništa bez da to i sami iskusimo. Morali bi težiti da to iskustvo proširujemo, sa entuzijazmom, svakoga dana. I s time na pameti, možemo se samo nadati da će i naša djeca učiniti isto.

Ovo je kratki esej o edukaciji i školovanju kojeg je napisao Sol Smith, profesor književnosti, a kojeg je objavio na blogu Steve Olsona, još jedne zanimljive osobe koja na svome blogu piše o životu i realnosti koji ga okružuje.

Podsjetio bih ovom prilikom na moj stari tekst iz 2006 godine s naslovom “Oda školskom sustavu”, koji je baziran na knjizi sir Kena Robinsona u kojoj govori o kreativnosti kao temelju svakog napretka i inovacije te o odnosu kreativnosti sa školskim sustavom koji ga sustavno zatire – što je ujedno i paralela s ovim tekstom. A sve skupa treba staviti u kontekst sa rapidno mijenjajućim svijetom, o čemu je kroz “Shift Happens prezentaciju” sjajno progovorio još jedan američki edukator Karl Fisch.

Sustav školovanja, naravno, treba mijenjati novome svijetu, no prvi korak moramo napraviti sami i jednom zavijek shvatiti kako je život jedna velika i ogromna škola.

Misao dana:
If you’re not prepared to be wrong, you will never come up with anything original.

Share the post "Edukacija vs. Školovanje"

  • Facebook
  • X