Categories
Putovanja

Valamar Lacroma Resort

Preko vikenda sam boravio u Dubrovniku na jednom seminaru, a smješteni smo bili u Valamar Lacroma Resortu. To je hotel koji je otvoren prije nepunih mjesec dana a nalazi se na mjestu (a vjerujem da to i je) u stvari stari hotel koji se nalazio na istome mjestu, a koji je bio devastiran tijekom rata. Riječ je o vrlo velikom hotelu s nekih četiristotinjak soba i kako kažu najvećim kongresnim centrom u Dubrovniku (ako lažu mene i ja sam lagao vas). Hotel je kategoriziran s četiri zvjezdice. Room rate za sobu u kojoj sam boravio je (kaže folder koji sam našao u sobi) 1500kn noć. Dakle, čovjek bi rekao vrhunski hotel.

I načelno, ne bi bio daleko od pravog odgovora jer ovaj hotel doista ima apsolutno sve predispozicije da bude vrhunski hotel, no ovoga vikenda dok sam ja boravio u njemu to baš i nije bilo tako.

Nije da mi se nešto osobito ružno dogodilo ali ima brdo malih detalja koji su me doslovce izludili.

Primjerice, stigao sam u petak kasno popodne nakon što je avion kasnio nekih 30ak minuta zbog nevremena u Zagrebu. Kako sam ušao u zonu za odlaske na aerodromu kao štreberko po uputama (a jer sam se htio zavaliti na klupu i čitati) nisam ništa bio pojeo. Potom se odužilo čekanje na aerodromu, a u avionu nisu posluživali apsolutno ništa radi turbulencija (dobio sam doduše dva paprenjaka). Potom sam stigao u hotel, ostavio stvari i odlučio vrijeme do večere potrošiti u buffetu hotela gdje na meniju postoji nekolicina sendviča koji nažalost u ovome času nisu dostupni. Kiosk tiska je bio zatvoren a a la carte restoran također nije imao sendviča (iako, nisam totalno siguran da je a la carte restoran uopće radio, no tako su mi rekli).

Sam hotel je uređen sjajno, lijepo, puno svjetla, moderno uređeno s modernim namještajem. dojam pomalo kvare liftovi u kojima nije totalno jasno na koji kat putujete. Kao i u mnogim drugim Dubrovačkim hotelima, recepcija nije nužno u prizemlju i sobe i hotelski sadržaji se mogu nalaziti bilo gdje. Nekako ispada da je recepcija na drugome katu, no tipke u liftu ne prate tu logiku, pa ako želite u sobu na trećem katu morate stisnuti na gumbić s prelijepljenim brojem 3 dok se na displayu lifta pokazuju neke sasvim druge brojke (malo zbunjujuće i mislim da je to dobrim dijelom razlog zašto vas s recepcije prate do sobe). Iako se to može činiti minimalnom greškom, nekako si mislim da je nacrt tog hotela mjesecima i godinama visio po kojekakvim stolovima i ne vidim isprike da liftovi budu krivo označeni ili da uopće ne rade (panoramski liftove uopće ne rade).

Soba je također bila OK, no dojam su malo pokvarile nekakve sitne metalne pločice po tapisonu (ne njih previše, možda 4-5 komada), puno metalnih strugotina na balkonu a definitivno iznenađenje se desilo negdje u noći s subote na nedjelju kada sam odlučio nešto popiti i prvo mi je ručka od mini bara ostala u ruci (jer nije bila zašerafljena) a potom i činjenica da je mini bar bio prazan.

Kada smo već kod šerafa, vrijedi spomenuti i bazen, a koji je navodno otvoren tek dan ili dva ranije. Kao prvo, nigdje nije pisalo (ili barem ne na meni vidljivom mjestu) koja je temperatura vode – nije da me taj podatak osobito inače zanima no nekako je bio uočljiv nedostatak toga, a osobito nakon što sam zakoračio u vodu koja je po mom subjektivnom mišljenju bila vrlo hladna (tada sam naime postao motiviran da saznam na koliko se to točno stupnjeva očekuje da se okupam). U bazenima postoji nešto što donekle liči na mjesto na kojem bi se mogli ispružiti i na kojem bi vas mlaznice vode morale malo izmasirati. Osim očiglednog problema da to nije funkcioniralo (sorry ako to služi nečem drugom), problem je i u tome što bi ti mlazovi morali prolaziti kroz jednu traku prokroma na kojoj su rupice za vodu doista sićušne. Za razliku od toga rupe za vijke kojim je ta traka pričvršćena za dno bazena su neusporedivo veće. Problem je u tome što od primjerice 20ak šerafa koliko ih ima, rijetko koja traka ima zašerafljenih svih 20 pa to izgleda neuredno, osim toga šerafi nisu jednoliko zašerafljeni pa neki vire iz metalne trake – a daleko najveći problem je što je to očito šerafio netko tko ne zna kako se koristi odvijač pa su mnogi šerafi (a riječ je o phillips šerafima ravne-upuštne glave) “provrtani” što znači da se vjerojatno motorni odvijač vrtio u mjestu i oštetio vijke koji potom na sebi stvore male i vrlo oštre srhove. ti srhovi su me malo ogrebli ali je pitanje trenutka kada će nekome poderati kupaći kostim.

Ako mislite da je to sve, pa eto i nije. U sobama nema wireless interneta (probao), pitam se tko to u 2009 godini radi hotele koji nemaju wireless u svim sobama, u posljednje vrijeme sam proboravio u mnogim hotelima i wifi je definitivno standard. Interneta ima pak na recepciji tj. lobbyu i to putem vauchera. Vaucheri se mogu kupiti za pola sata ili sat (sat vremena je 25kn). To mi je malo nejasno, zašto se misli da je sat vremena interneta dovoljno? Zašto se ne može kupiti dnevni ili tjedni (length of stay) vaucher? A i tih 25 kuna je malo previše jer se veza rušila non stop a download koji sam dobio je bio razine 11-30kb/sec što je na razini ISDN veze (ili antiknog ADSLa). Za utjehu, taj cijeli sustav nije osobito inteligentan pa možete surfati koliko god hoćete uz minimum domišljatosti (no prvi vaucher morate kupiti).

U neko doba večeri na terasi smo odlučili popiti piće i na moje pitanje koje pivo imaju u hotelu, rečeno mi je “u boci i točeno”. Sjajan odgovor, no takav odgovor je ekvivalent mahanja crvenom krpom. Malo je nevjerojatno da hotel s četiri zvjezdice nema osoblje koje je u stanju zapamtiti listu imena pive koja se nudi (a koja je uzgred rečeno depresivno kratka).

Anyway, boravak u hotelu je bio ok i nije da ga neću preporučiti, no nije mi jasno kako se stotine takvih malih sitnih detalja prepušta slučaju. Boravio sam u drugim Valamarovim hotelima koji su bili doslovce besprijekorni (u okviru kategorizacije koju su nudili) no ovdje je jednostavno bilo zabavno promatrati što sve nije ok i koliko to duboko ide (recimo, na razini restorana su WCi bili zaključani pa ste morali na WC ili oprati ruke na drugi kat), ili da u doista bogatom izboru za doručak nema distikncije između meko i tvrdo kuhanih jaja, ili pak činjenica da je voćna salata na jednom kraju dvorane (pazite to je restoran za hotel od 400 soba) dok se zdjelice u koju bi tu salatu mogli pospremiti nalaze na sasvim drugom kraju (ok, drugoga dana su bile tamo gdje su trebale biti pa može biti da je bila riječ o privremenoj nestašici). Čak su im i palačinke koje peku u najmanju ruku neuobičajene.

Nekako mi se čini da je netko žurio kod otvaranja hotela i dok ima nekih sustavnih pogrešaka (recimo nema interneta po sobama) ove ostale su uglavnom lagano rješive i u stvari se nisu smjele dogoditi.

Ne znam, mene te stvari izluđuju, možda sam prekritičan.

p.s. ovo inače nije prvi puta da pišem o hrvatskom turizmu, pisao sam ja i ranije, počevši negdje od Smrti hrvatskog turizma još 2006 godine.

Misao dana:
Like all great travelers, I have seen more than I remember and remember more than I have seen.

Categories
Putovanja

Povratak iz Obamalanda (epilog)

Prije neki dan sam se vratio iz Amerike, gdje sam petnaestak dana sudjelovao u različitim izbornim i postizbornim aktivnostima po praktički cijeloj istočnoj obali. Prve, još predizborne prognoze dao sam u dnevniku “Još četiri dana ili četiri godine”, a oglasio sam se i na sam dan izbora dnevnikom “Get out to vote! NOW!!”. Napravio sam i malu fotogaleriju na flickru koju možete pogledati ovdje.

Kretati se tamo petnaest dana uz birače, volontere i političke profesionalce donijelo mi je uvida u kampanju i način na koji amerikanci rade politiku, a koju teško da možete osjetiti kroz članke ili TV priloge. Američka kampanja se bitno razlikuje od naše Hrvatske, ali i bilo koje druge europske kampanje i to po nekoliko elemenata. Kao prvo, sve izborne bitke koje se tamo vode (a osim najočiglednije za predsjednika, bilo je tamo i izbornih trka za Kongres, Senat ali i lokalne funkcije od šerifa, člana školskog odbora pa na dalje) glase na ime. Stranačka pripadnost je vrlo širok pojam i dok nominalno amerikom vladaju dvije stranke, činjenica je kako je apsolutno svaka osoba direktno podložna svojim biračima i samo o njima ovisi sudbina dotične političarke/političara pa stoga privrženost partiji nije toliko stroga kako je to primjerice kod nas. Ovo naravno donosi i neke druge pozitivne elemente, a to je direktna komunikacija koja je u stvari nužna kako bi preživjeli izbore na svojoj poziciji – naši političari nemaju takve potrebe, jer njihova sudbina u stvari ovisi o predsjedniku stranke a ne o raspoloženju elektorata.

Druga bitna razlika je financiranje; naime ogromni dio kampanje se uvijek sastoji u prikupljanju donacija. Više puta sam bio pitan i više puta je teško bilo američkom sugovorniku shvatiti kako sakupljanja novca kod nas nema. Stranke se u americi financiraju iz džepova građana i korporacija (s određenim ograničenjima), i dok postoji mogućnost da se oslanjate na državne novce isto tako postoje stroga ograničenja što se smije s čime učiniti i kako. Nadalje, za svaku aktivnost mora se znati tko ju je platio. Nije primjerice moguće održati skup a da jasno i glasno ne bude navedeno tko je platio zakup dvorane, tehnike, platio volontere…

Kada sudbina ovisi ne samo o vašim biračima nego i o njihovim donacijama, tada ćete dobro paziti što i kako radite i šteta je što takvog mehanizma nema i kod nas. Moj je dojam kako je sakupljanje donacija domaćim strankama više gnjavaža nego neka stvarna potreba, a odredbe o visinama donacija su kod nas, čak i u odnosu na američke limite, nevjerojatno visoke.

Ako pogledate fotografije koje sam snimio u stožeru Baracka Obame za sjevernu Floridu; vidjeti ćete na slikama penzionere i studente – to je populacija ljudi koja je iznjela izbore na sebi. Razina volonterstva i aktivizma je doslovce impresivna, jednako kao i razina organizacije. Ako dođete u stožer i prijavite se da taj dan možete raditi 4-5 sati, tada dobijete odmah kovertu s vašim zadatkom. Zadatak može biti jednostavan, od toga da raznosite vodu volonterima, do razgovaranja i anketiranja ljudi telefonom, obilazaka kvartova i kucanja na vrata, postavljanja reklamnog materijala…

U americi nema billboarda i političara koji vam se smiješe sa svakog stupa; reklame su tamo ili s televizije i radija, ili pak zapiknuti mali (ali doista mali, malo veći od A3 formata) reklamni panoi na tratinama ispred kuća – no puno više aktivnosti se provodi u direktnoj komunikaciji s biračima (dakle nagovaranje na glasanje, nagovaranje na donacije i slično). U americi nema niti izborne šutnje, izborne aktivnosti se nastavljaju i traju non-stop sve do zatvaranja birališta – u stvari, najaktivniji dan cijele kampanje je bio upravo dan izbora kada su milijuni Obaminih volontera radili jednu od tri moguće aktivnosti.

Prva aktivnost koju možete raditi na dan izbora je telefoniranje ljudima da ih podsjetite da je dan izbora i da treba izići i glasati. Druga aktivnost je pješačenje i kucanje vrata-na-vrata, a ako nema nikoga tada na kvaki ostavite zakvačenu informaciju o izborima i ukratko zašto morate glasati baš za određenog kandidata. Treća aktivnost, koja se možda čini najbizarnijom, je tzv. sign waving. Može vam se dogoditi da dobijete zadatak da uzmete npr. Obamin transparent, zauzmete poziciju na raskršću i potom nadolazećem prometu mašete tim znakom. Iz naše pozicije to se naravno čini smiješnim (da ne kažem i besmislenim), no tamo je to razonoda za doslovce cijelu obitelj i na dan izbora stotine raskršća po Floridi su bile prenapučene ljudima koji su mahali Obaminim (a nerijetko i McCainovim) transparentima (uz povremeni ručni uradak “Honk if you voted for Obama”).

Direktna komunikacija između kandidata i njegovog glasača kreira vezu koju je kasnije teško potrgati. Vaša donacija je ujedno i vaš udjel u uspjehu određenog kandidata i u osnovi, ako malo bolje razmislite, sva ta silna aktivnost je u stvari želja ljudi da budu malo više uključeni u cijeli taj politički proces, i ono što oni (mi) žele je sudjelovanje i da malo češće budu pitani za mišljenje.

Iako su kulture drugačije, a tradicije praktički nespojive; mislim da identični motivi koji tjeraju amerikance da mašu natpisima po raskršćima postoje i kod nas. Samo treba naći načina kako to probuditi, kanalizirati i iskoristiti.

Druga iznimno važna stvar koju ste mogli i ovdje osjetiti je utjecaj interneta na izborni proces u americi (što je mene u stvari i najviše interesiralo). Imao sam prilike družiti se s ljudima iz samog vrha internet stožera obje kampanje – i ocjena praktički sviju je kako su ovo prvi internet izbori, i sva komunikacija koja se događala je bila direktna i dvosmjerna, a velika većina sadržaja se prvo generirala za internet populaciju a tek potom za televiziju, radio i ostale medije. Ako ste se bili prijavili na my.barackobama.com ili neku drugu kampanju mogli ste to osjetiti i sami. Obama je naravno moć interneta maksimalno iskoristio, koristivši temelje koje je postavio još Howard Dean u predsjedničkoj kampanji 2004 godine – te je naravno svemu skupa  dodao novu dimenziju.

Politički analitičari kažu kako je ova kampanja, u smislu interneta, bila “Perfect storm” i malo ste kritika osim divljenja mogli čuti, no jednako tako, mnogi se slažu kako ovo nije kraj, nego samo početak novog načina izvršenja političkih kampanja.

Categories
Putovanja

I am roaming

Nije neka osobita tajna da volim putovati. U srijedu odlazim na put koji će trajati malo više od desetak dana, a tijekom kojeg ću odraditi put kojeg imaju proći rijetki. Ukazala mi se prilika da posjetim Ameriku u doba izbora, i to u nevjerojatnom aranžmanu s pristupom ljudima koje inače možemo gledati samo na ekranima CNNa ili u kojima čitamo u njihovim biografijama. Mimo toga, imati ću prilike šetati po gradu koji nikada ne spava (i biti na Halloween tamo), šetati po ulicama Floride na +30 i posjetiti američku prijestolnicu i najbitnije zgrade i ljude koji će u slijedećih nekoliko dana biti žarište interesa svih novinara.


Anyway, u tom razdoblju iskreno sumnjam da će na ovome mjestu biti bitnijih updatea, no da ne bi bilo sve baš totalno prepušteno slučaju, kreirao sam link

na kojem će biti objavljene fotografije koje ću snimiti za vrijeme puta. Tamo možete vidjeti najnovije fotografije, krajolike kojima putujem (i vjerojatno previše fotografija aerodromskih čekaonica). Što se tiče tekstualnih updatea, obzirom da će biti riječi o politici, i tekstovi će biti objavljeni na pollitici. Moj blog tamo je na adresi http://pollitika.com/blog/mrak, i tamo će biti updatei i sve ono što vidim oko sebe.

Misao dana:
There are only two emotions in a plane: boredom and terror.