Categories
Priroda i društvo Putovanja

ENC – nije epilog ali blizu

O ENC-u ili hrvatskoj verziji elektronske naplate cestarine sam već pisao nekoliko puta (ENC croatian style, ENC, i ovdje). Ako pogledate, te tekstove sam pisao dosta davno i čovjek bi očekivao da se u međuvremenu puno toga promijenilo no međutim i nije baš. Uglavnom, sve koje sam pitao za ENC uredno su na tu temu odmah izredali impresivnu količinu psovki očito pripremljenu za baš ovakve prilike. Stoga ova priča koja slijedi je totalni kontrast na moje cijelo iskustvo s ENCom i u stvari je svijetli primjer i dokaz da se svjetlo na kraju tunela ipak nazire i kako postoje ljudi koji razmišljaju svojom glavom i doista se trude riješiti problem. Nadam se da će se taj entuzijazam i energija razliti malo i na niže razine i da će nešto o toga doći i do drugih vozača koji redovito koriste ENC sustav.

Anyway, moja priča počinje prije petnaestak dana kada sam bez neke osobite najave odjuriti na jedan nepredviđeni sastanak u Varaždin. Na izlaznoj kućici u Varaždinu sam skužio kako sam uletio u minus na mom ENCu i kako put natrag neće biti tako lagan. Obavivši sastanak, na naplatnoj kućici u Varaždinu sam se pojavio koju minutu prije 16h dokle radi blagajna i gospođa me uredno otkantala i poslala da uplatim na Sv. Heleni budući da tamo blagajna radi do 19h (ona je tih dvije-tri minute do 16h odlučila iskoristiti za zatvaranje blagajne). Obzirom da sam imao puno dobre volje i nije mi se osobito žurilo, bez protesta sam sjeo u auto i otišao do Sv. Helene. Parkirao sam auto i otišao u kućicu uplatiti cestarinu. Ovo je inače zanimljivo, jer da bi uplatili na svoj ENC račun morate parkirati auto i ući u kućicu umjesto da sve obavite na samoj blagajni autoceste (na ovome se navodno radi i to će biti promijenjeno). Uplatio sam novce, sjeo u auto, došao do ENC trake koja mi je uredno na svom displayu dojavila kako sam u “nedozvoljenom statusu” (na nekim kućicama također piše i crna lista), ovo je ukratko oznaka da nema dovoljno novca na ENC računu unatoč činjenici da sam novce uplatio prije nekoliko minuta na kućici udaljenoj svega 30 metara.

Procedura ovdje postaje komplicirana i načelno, ili možete platiti (gotovinom ili karticom) ili pak možete tražiti potpisivanje izjave koja je poprilično komplicirana i zahtjeva impresivnu količinu podataka uključivo npr. mjesto vašeg rođenja (koji je smisao te informacije je beyond me ali eto, to se traži). Dakle, ja sam potrubio i nakon nekoliko minuta pojavio se jedan od HACovih djelatnika. Ovo je također zanimljivo, jer je ENC traka u pravilu uvijek najudaljenija traka na naplatnoj kućici i onda ako primjerice ostanete bez kuna na Sv. Heleni, Ivanjoj Reki, Lučkom ili nekoj drugoj većoj naplatnoj tada morate čekati dok se netko ne pojavi budući da susjedne kućice nemaju blagajnike. Dakle, netko vas mora primjetiti i doći do vas. U ovome času se dakle desio problem jer sam ja odbio platiti (budući da sam platio koju minutu ranije) i tražio da čovjek napiše izjavu što je pak on odbio. U jednom iznimno neugodnom razgovoru koji je uključivao vikanje, sumanuto mahanje rukama i još koješta bio sam natjeran da se po autocesti vozim unazad i odem na drugu blagajnu.

Na drugoj blagajni se desio ponovno problem jer nisam imao prometnu dozvolu (koja je nužna da bi dobili gore navedenu izjavu), ponovno se pojavio lik s ENC trake, još se malo derao na mene i naložio djelatniku da zatvori traku i pravi se da me nema. U tome času sam nazvao HAC u Zagrebu i na zaprepaštenje dispečera tamo objasnio mu što se desilo, tako da su oni nazvali naplatnu kućicu i naložili ljudima što da rade.

Ukratko, da ne dužim previše, lošijeg customer servisa nisam vidio već godinama, a lik koji se derao na mene apsolutno ničime nije bio provociran s moje strane pa je stoga moje zaprepaštenje (i donekle šok) bio tim veći.

Eh, i sada se valjda pitate što se tu lijepog moglo desiti? Ja sam lijepo napisao pisamce (na tri stranice) detaljno objasnivši moj problem, dodavši neka moja komparativna iskustva iz slovenije i italije, te sve uredno faksirao predsjedniku uprave HACa. Nekoliko dana poslije dobio sam nekoliko telefonskih poziva, HAC se odmah ispričao te sam bio zamoljen da dođem na sastanak kako bi mi se i osobno ispričali i objasnili što se desilo.

Prošli tjedan sam bio u HACu gdje me primila direktorica naplate HACa i njezin zamjenik. Još jednom su se ispričali i objasnili u detalje gdje je problem nastao, kako ENC sustav funkcionira i u kojim su sve koracima pogriješili djelatnici naplatne kućice. Također, dobio sam i poštom službenu isprikuod uprave HACa, pismeno obrazloženje i odgovor na moje pismo, a kao poklon sam dobio i monografiju HACa ali i poklon bon za besplatnu cestarinu u recimo to sasvim korektnom iznosu.

Pojma nemam da li u HAC-u čitaju moj blog, no u ovom konkretnom slučaju neovisno o mojim problemima kojima sam bio izložen na naplatnoj kućici, uz telefonski poziv visoko pozicionirane osobe u HAC hijerarhiji, pismo, poziv na sastanak, prigodni poklon (i monografije i bonusa za cestarinu) doista su se potrudili i uspjeli ublažiti neugodnost koju sam doživio. Ne znam da li čitaju Seth Godina, no kao da su pročitali njegov tekst “Ti si u pravu!.

Pitanje odnosa s kupcima tj. korisnicima vaše robe ili usluge je u stvari veći i teži dio posla i dok možemo imati prekrasne i sigurne autoceste, cijeli taj doživljaj i isporučenu uslugu može u nekoliko sekundi pokvariti nemotivirani djelatnik na naplatnoj kućici (što se meni desilo više puta). Činjenica je da državni službenici, ali i oni koji djeluju kroz tvrtke u državnom vlasništvu u pravilu imaju vrlo malo treninga ali i motivacije da se sa smješkom i dobrom voljom odnose prema svojim kupcima. Postoje razlozi zašto su trgovine dobro osvijetljene, i zašto bankovni službenici s velikom pažnjom slušaju što želite – vi ste došli u njihov dućan/poslovnicu i odlučili svoj novac potrošiti ili povjeriti njima i to je ono što isplaćuje njihovu mjesečnu plaću. Zadovoljstvo kupca/korisnika je na ovaj ili onaj način povezano s primanjima dotične osobe i zbog toga se mora utrošiti napor kako bi se prema onome tko ti donosi novac odnosili s odgovarajućom dozom pristojnosti, poštovanja i uslužnosti. Nadam se da će ta politika prije ili kasnije doprijeti i do najniže razine blagajnika na naplatnoj kućici auto ceste.

Pozitivni odnos kreira i pozitivnu povratnu informaciju, a pozitivni feedback kreira zadovoljstvo i motivaciju da tako nešto ponovite. Nadam se da će djelatnici koji su se na naplatnoj kućici u Sv. Heleni doista ružno ponijeli prema meni razmisliti o tome i donijeti nekakve pametne zaključke koji će spriječiti da bilo tko nakon mene prođe kroz bilo kakvu imalo sličnu torturu.

Ja sam i dalje nesretan načinom na koji ENC sustav funkcionira u hrvatskoj, no sada barem znam da tamo negdje na vrhu postoje ljudi koji su svjesni nedostataka i trude se te nedostatke ispraviti, nadam se da će u tome i uspjeti.

Misao dana:
And I will make all my mountains a way, and my highways shall be exalted.

Categories
Putovanja

Kopenhagen

Posljednjih četiri dana sam proveo u Kopenhagenu (što je glavni grad Danske :). Boravio sam tamo na jednoj konferenciji s iznimno zanimljivim predavačima između kojih je bio i Poul Nyrup Rasmussen. Poul Nyrup Rasmussen je bivši danski premijer (zanimljivo je da i novi premijer također dijeli isto prezime), šef je socijalističkih stranaka u europskom parlamentu, no ja sam ga gledao u drugome svojstvu i to dok je govorio o globalnom zatopljavanju, izazovima koji slijede i konferenciji o globalnom zatopljavanju koja će se održati u Kopenhagenu za godinu dana. Ako imate prilike, svakako poslušajte što Poul ima za reći jer je čovjek sjajan govornik (mali jubito u prilogu), Rasmussen ima i svoj vlastiti web site pa možete baciti pogled. Ovaj čovjek je ukratko prototip političara kakvog bih volio vidjeti u hrvatskoj.

Mimo ovoga, moram reći kako je Danska poprilično skupa zemlja (za nas), očito je otvorena svim novim idejama i u indeksima inovacije i fleksibilnosti je jedna od vodećih u svijetu. Nezaposlenost je praktički nula.

Objasnili su mi kako primjerice njihova djeca imaju garantirani džeparac, kada napune 18 tada ga dobijaju direktno na svoj račun i vrlo se rano odvajaju od roditelja. Novac koji dobijaju od države je dovoljan da prežive, no ne i za mnogo više od toga tako da je rad u vrlo ranim godinama stimuliran. Jedan od zanimljivih koncepata je i slobodna studijska godina, gdje se od studenata doslovce očekuje da uzmu ruksak na leđa i odu negdje daleko i nauče nešto o svijetu koji ih okružuje (ta godina im je plaćena jednako kao i školska, a i vrednuje se na neki način na fakultetu).

U ovih nekoliko dana koliko sam bio bilo je sunčano (što je dancima očito odličan i sasvim dovoljan razlog da proglase neformalni nacionalni praznik), a da ne kažem kako je jučer u gradu izmjereno impresivnih 28 stupnjeva za što apsolutno nisam bio pripremljen.

Misao dana:
The World is a book, and those who do not travel read only a page.

Categories
Putovanja

Meme: zemlje koje sam proputovao

Dugo vremena su me zaobilazili meme-i no prije nekoliko dana me bezkomentara ubacio na popis izazvanih na temu zemalja koje sam proputovao. Obožavam putovanja, a čak i na blogu imam kategoriju Putovanja. Osim što putovanja obožavam, imao sam sreće i poprilično se naputovati, a kako se volim i voziti ispada kako sam veći dio europe se sam i provozao. Putovao sam uglavnom poslovno, ali imam i nekoliko poprilično spektakularnih godišnjih odmora; no zajedničko svim tim putovanjima je žestoki tempo (jer ne volim biti na jednome mjestu duže vremena) i moja klasifikacija mjesta i zemalja u koje ima smisla otići (ili koje treba brzo zaboraviti).

Da počnemo od vlastitog dvorišta, moram se pohvaliti da sam Hrvatsku uglavnom prešao uzduž i poprijeko i praktički nema većeg mjesta ili znamenitosti koje nisam posjetio (još mi visi Kopački rit kojeg sam imao prilike vidjeti prošle godine ali sam to morao propustiti u posljednjem trenutku). Ako gledamo prve susjede, u Bosni sam bio nekoliko puta, Srbiju sam također vidio (i to kompletnu, skupa s vojvodinom i Kosovom; što je predmet posebnog teksta), naravno tu je i Slovenija koju morate proći da bi došli do zapada, a od Mađarske sam vidio uglavnom ono što se vidi na putu od Zagreba do Budimpešte.

U Budimpešti imam nekoliko sjajnih restorana za preporučiti, kao uostalom i u svim drugim gradovima koji su me se dojmili (dobar obrok je sastavni dio uspješnog putovanja).

Kada smo već u istočnom dijelu europe, vrijedi spomenuti i Češku i Slovačku (i dok su bile zajedno i odvojeno), a tu je i Poljska čiji sam posjetio južni dio. Sve što je lijevo od toga u Europi sam vidio. U Austriji sam (skoro pa) doma, od uobičajenih shopping lokacija poput Graza (u kojeg sam zalazio dok su na pustom parkiralištu sagradili onu prvu IKEAu), Beča (kojeg morate posjetiti u adventu jer im je to praktički trademark), pa sve do Klagenfurta i Villacha, prekrasnog (da ne kažem romantičnog) Salzburga ili Innsbrucka (u kojem nisam naletio na drIvu). Austrija je prekrasna zemlja, vrlo nam je blizu i mnoge se stvari tamo mogu vidjeti u nekim vikend izletima koji uopće ne moraju biti skupi jer se noćenje s doručkom može dobiti za 30ak eura, a među njihovim planinama se možete voziti danima.

U Njemačku sam odlazio također mnogo puta, naravno tu je Muenchen od početka mojih informatičkih dana kada se tamo kupovala elektronika, preko Frankfurta i Duesseldorfa i Koelna. Iako sam bio i u Hannoveru i Hamburgu, a istina je da Berlina i istočne Njemačke još nisam vidio.

U Švicarskoj sam bio mnogo puta, a negdje prije 6-7 godina sam proveo tamo i jedan sjajan odmor, provozao sam se tamo nekoliko tisuća kilometara isključivo po lokalnim cestama, a jednom sam čak otputovao iz Lausanne do Zagreba ali preko malo poznate ceste kroz alpe koja vas doveze do zapadne Austrije i Innsbrucka. Italiju sam uglavnom upoznao u njezinom sjevernom dijelu, vozio sam se i po dolomitima, U Veneciji i Padovi sam skoro pa doma, Verona mi nije nepoznata a industrijska zona Milana je mjesto na kojem se dobro snalazim. Naravno, tu su i atrakcije poput Gardalanda, prekrasnih gradova poput Firenze, Rima ili još ljepših malih mjesta kao što je to Bassano, Ferrara (ok, možda ne tako mala) ili Assisi.

Francusku sam prošao nekoliko puta po Azurnoj obali na putu do Španjolske, no jednom sam se odvezao dijagonalno negdje od Andore do Pariza i nešto sitno po Normandiji. Prošao sam i dio od Pariza do Lyonna, vidio sam Grenoble i njihove alpe također.

Ako postoji mjesto gdje sam doma onda je to Benelux, u Luxemburgu sam bio nekoliko puta i ne bih se tamo vraćao ako ne moram (valjda najružniji hotel na svijetu sam tamo vidio). U Nizozemskoj sam proveo ogromne količine vremena, naučio puno, vidio mnogo i upoznao neke od najupečatljivijih ljudi. Belgija je sjajno mjesto, i poput nizozemske tamo ima nekolicina sjajnih gastronomskih lokacija koje vrijedi posjetiti samo radi dobrog ručka. Amsterdam je cool prvi puta, možda i drugi puta, no nakon toga je bezveze.

U engleskoj sam bio također nekoliko puta, no to se uglavnom svelo na London i Birmingham; Irska i ostatak otoka su ostali neotkriveni no to je definitivno na to_do listi.

Španjolsku sam proputovao automobilom ali ne dovoljno temeljito, onaj “ekskurzijski” dio oko Barcelone sam vidio nekoliko puta; Zaragozu proputovao, u Madridu večerao, a svakako preporučam scenic route od Madrida prema Portugalu. Cesta koja podsjeća na bivšu cesto od Zagreba do Novog mesta, a u okolišu koji strahovito podsjeća na crtiće s Wille e Coyotom. Bilbao nisam vidio i to mi je žao. Ibizu nisam vidio niti me to osobito zanima.

U Portugalu sam posjetio u stvari samo Lisabon, došao u njega preko 20km dugačkog mosta Vasco de Gama, no tamo sam bio u posjeti svjetskoj izložbi 1998 i bilo je sjajno. Tamo sam upoznao neke od najbezobraznijih konobara na svijetu, pojeo neke od najgorih odrezaka no općenito sam se dobro tamo zabavio. Ako bude svjetska izložba ponovno, ne štedite novca.

Što nam je još ostalo; Skandinavija. Eh, u jednome času prije nekoliko godina odlučio sam otići autom do polarnog kruga, no kako ja putujem po principu situacijske etike i odokativne navigacije vrijeme koje sam procjenio da mi treba do tamo je bilo žestoko podcijenjeno a to se desilo radi čisto kartografskih problema. Naime zemljopisna karta kako je gledate deformira stvarni zemljopis radi zakrivljenosti planete i ako u Zagrebu povučete crtu do polarnog kruga onda to ne izgleda tako strašno; no kada dođete do Danske i pogledate kako izgleda njihova karta Europe skužite da imate još štogod putovati tako da sam objektivno vidio samo Dansku (legoland je must see), Kopenhagen koji me se i nije dojmio a Švedsku sam gledao preko mosta.

Od drugih kontinenata tu je Amerika koju sam imao prilike posjetiti nekoliko puta i to Kanadu (Ottawa, Toronto, Niagara) i Illinois gdje sam u Chicagou bio dva puta. Amerika je definitivno mjesto na koje ću se vraćati.

Ako gledamo to_do listu; svakako moram vidjeti polarni krug, želim vidjeti i Finsku i voziti se među tisućama jezeraca, Irsku i ostatak engleske sam spomenuo kao i ameriku. Imam fiks ideju otići na Island automobilom. Ako se ikada ukaže prilika volio bih i na sjeverni ili južni pol. Japan i Kina su definitivno na popisu. Južna afrika? Karibi?

Misao dana:
The World is a book, and those who do not travel read only a page.