Categories
Putovanja

Što sam (do sada) naučio u Panami

Eto mene u Panami već nekoliko dana. Ovo je jedno od zanimljivijih putovanja jer sam doputovao na do sada najegzotičniju destinaciju na kojoj sam ikada bio.

Panama

Kao prvo, putovati 26 sati u komadu uopće nije lagano. Znam da sjedenje u avionu izgleda relativno jednostavno, no pokušajte vi sjediti nekih 15-16 sati u komadu na jednom, relativno uskom mjestu. Zabava cijele priče se izgubi začas.

Drugo, airline food je doista ružno iskustvo, da pojeo sam manje-više sve no to nije jelo koje bi pojeo da mogu birati.

Filmovi koji su se nudili u avionu prema Americi sam već odgledao tako da nije bilo ništa osobito vrijednog gledanja, a ima i limita koliko mogu čitati u komadu.

Zanimljivo je da Amerika nema transfere na aerodromima (što je donekle logično, jer su oni ionako cijeli kontinent pa ih međunarodni transfer ne zanima). To otprilike znači da morate proći imigrattion isto kao i bilo tko drugi, morate pokupiti kofer kao da izlazite s aviona i potom kada ste to obavili morate ponovno proći sve natrag (recheck kofera, security check kao da ste došli s ceste).

Let do Paname je trajao nekih 5 sati u avionu u kojem ste doduše mogli gledati TV ali ste za to morali platiti 6 USD. Slijetanje na Panama city international airport je kasnilo nekih 20ak minuta te smo sletili na aerodrom koji nije bitno veći od Zagrebačkog, te je u najboljem američkom stilu klimatiziran do granice smrzavanja tako da su se prozorili u cijelosti orosili od kondenzirane vlage. Iznenađenje na Panamskom imigrattionu je bilo to što mi je žena lijepo objasnila da mi Panamska viza nije potrebna (iako je Panama definitivno na popisu zemalja za koje hrvatti moraju imati vizu), i to zato jer imam američku vizu koja vrijedi i za ulazak u Panamu. Taj dio mi nisu rekli u Panamskom veleposlanstvu u Grčkoj tako da je nekih 1200-1300kn troška bilo potrošeno uzalud. Američku vizu ionako imam, a čak i da je nemam morao bih je imati jer ameri nemaju gore spomenuti međunarodni transfer putnika.

Iznenađenje koje me dočekalo je da bberry ne radi u Panami (mogu telefonirati ali nula bodova za mailove i surfanje). VIPnetu sam opsovao nešto s drugog kontinenta tim povodom.

Hotel u kojem sam smješten je doslovce smješten u džungli i izgleda poput razglednice. Gore je slika koja se vidi iz moje sobe, a oni koji me imaju kao prijatelja na FBu mogu pogledati daleko detaljniji foto album. Koktelčići se piju ko limunada, klima radi non stop i od ranog jutra je jako vruće. Prekjučer je padala i kiša kakve u životu nisam vidio (a vidio sam ozbiljnih proloma oblaka), ovo je više bilo u kategoriji vodopada odnosno rijeke koja teče okomito odozgora prema dolje. No, kiša je samo raščistila oblake i nakon sat-dva sve je ponovno bilo suho, vruće i jako, jako sparno.

Jučer smo posjetili Panamski kanal i gledali kako brodovi prolaze. Panamski kanal ostvaruje nekih 2 milijarde USD prihoda godišnje, kroz njega prođe nekih 40-50 brodova dnevno (u oba smjera) i stvar je jako, jako zanimljiva za promatrati; osobito kada vidite okliki brod mora proći kroz koliko uski prolaz (za one koji znaju Ždrilac na prijelazu Pašmana i Ugljana znaju koliko malo trajektu fali da opali u obalu; e pa u panamskom kanalu je situacija jednako uska ako ne i uža).

Provozali smo se i Panama Cityem i starim dijelom grada kojeg smo promatrali iz autobusa djelomično radi kiše a djelomično radi sigurnosti. Bio sam prilično šokiran onime što sam vidio i moram priznati da nakon što sam vidio Panama city dolazim do zaključka kako u hrvatskoj u stvari nema doista siromašnih ljudi, jer ako ste osoba koja nema ama baš ništa i dalje ste neusporedivo bogatiji od ljudi koji ovdje žive. Panama je siromašna zemlja i višom klasom se smatra svatko tko zarađuje više od 15.000USD godišnje.

Hrana je ok, voće je ovdje praktički korov i od lubenica, dinja, banana i ananasa ću dobiti alergiju do kraja ovog putovanja. Koktelčići su dobri i relativno jeftini (5 dolara za recimo pinacoladu – glava ne boli poslije na moje divno čudo).

Posjetili smo jučer i predsjedničke dvore gdje nas je ugostio ministar pravosuđa umjesto predsjednika (koji se razbolio), koktel je trajao nekih 2 sata, jelo se jako fino (između ostalog i nešto što je skoro pa identično našem pršutu i paškom siru), a cijelo vrijeme nam je svirao lokalni ekvivalent Buena Vista Social cluba. Na kraju smo otišli u restoran na jednom od otočića gdje se jeo “seafood” što je barem meni bilo ok ali ne i spektakularno (roasted beef kod ministra je bio daleko bolji).

Jučer ujutro sam obavio i svoju govoranciju koja je primljena poprilično dobro na ovome skupu i nadam se da će neka poslovna prilika izići iz ovoga. Sutra imamo sastanak članova organizacije (riječ je o IAPC-u) i uz malo sreće uspjeti ću privoliti IAPC da konferencija 2011 bude u Dubrovniku (tako da bi onda uspjeli 100-150 vrhunskih političkih konzultanata doveli do hrvatske, to je dobro i za njih ali i za nas jer imam nekoliko ideja kako to iskoristiti).

Danas popodne ću vjerojatno dio vremena provesti na lokalnoj tržnici gdje ću opaliti koju fotku, a kasnije popodne se imam namjeru okupati u Pacifiku. A u ponedjeljak ujutro opet na avion i istih tih 26 sati natrag do Zagreba.

Misao dana:
Do not confuse crisis with chaos.

Categories
Putovanja

Valamar Lacroma Resort

Preko vikenda sam boravio u Dubrovniku na jednom seminaru, a smješteni smo bili u Valamar Lacroma Resortu. To je hotel koji je otvoren prije nepunih mjesec dana a nalazi se na mjestu (a vjerujem da to i je) u stvari stari hotel koji se nalazio na istome mjestu, a koji je bio devastiran tijekom rata. Riječ je o vrlo velikom hotelu s nekih četiristotinjak soba i kako kažu najvećim kongresnim centrom u Dubrovniku (ako lažu mene i ja sam lagao vas). Hotel je kategoriziran s četiri zvjezdice. Room rate za sobu u kojoj sam boravio je (kaže folder koji sam našao u sobi) 1500kn noć. Dakle, čovjek bi rekao vrhunski hotel.

I načelno, ne bi bio daleko od pravog odgovora jer ovaj hotel doista ima apsolutno sve predispozicije da bude vrhunski hotel, no ovoga vikenda dok sam ja boravio u njemu to baš i nije bilo tako.

Nije da mi se nešto osobito ružno dogodilo ali ima brdo malih detalja koji su me doslovce izludili.

Primjerice, stigao sam u petak kasno popodne nakon što je avion kasnio nekih 30ak minuta zbog nevremena u Zagrebu. Kako sam ušao u zonu za odlaske na aerodromu kao štreberko po uputama (a jer sam se htio zavaliti na klupu i čitati) nisam ništa bio pojeo. Potom se odužilo čekanje na aerodromu, a u avionu nisu posluživali apsolutno ništa radi turbulencija (dobio sam doduše dva paprenjaka). Potom sam stigao u hotel, ostavio stvari i odlučio vrijeme do večere potrošiti u buffetu hotela gdje na meniju postoji nekolicina sendviča koji nažalost u ovome času nisu dostupni. Kiosk tiska je bio zatvoren a a la carte restoran također nije imao sendviča (iako, nisam totalno siguran da je a la carte restoran uopće radio, no tako su mi rekli).

Sam hotel je uređen sjajno, lijepo, puno svjetla, moderno uređeno s modernim namještajem. dojam pomalo kvare liftovi u kojima nije totalno jasno na koji kat putujete. Kao i u mnogim drugim Dubrovačkim hotelima, recepcija nije nužno u prizemlju i sobe i hotelski sadržaji se mogu nalaziti bilo gdje. Nekako ispada da je recepcija na drugome katu, no tipke u liftu ne prate tu logiku, pa ako želite u sobu na trećem katu morate stisnuti na gumbić s prelijepljenim brojem 3 dok se na displayu lifta pokazuju neke sasvim druge brojke (malo zbunjujuće i mislim da je to dobrim dijelom razlog zašto vas s recepcije prate do sobe). Iako se to može činiti minimalnom greškom, nekako si mislim da je nacrt tog hotela mjesecima i godinama visio po kojekakvim stolovima i ne vidim isprike da liftovi budu krivo označeni ili da uopće ne rade (panoramski liftove uopće ne rade).

Soba je također bila OK, no dojam su malo pokvarile nekakve sitne metalne pločice po tapisonu (ne njih previše, možda 4-5 komada), puno metalnih strugotina na balkonu a definitivno iznenađenje se desilo negdje u noći s subote na nedjelju kada sam odlučio nešto popiti i prvo mi je ručka od mini bara ostala u ruci (jer nije bila zašerafljena) a potom i činjenica da je mini bar bio prazan.

Kada smo već kod šerafa, vrijedi spomenuti i bazen, a koji je navodno otvoren tek dan ili dva ranije. Kao prvo, nigdje nije pisalo (ili barem ne na meni vidljivom mjestu) koja je temperatura vode – nije da me taj podatak osobito inače zanima no nekako je bio uočljiv nedostatak toga, a osobito nakon što sam zakoračio u vodu koja je po mom subjektivnom mišljenju bila vrlo hladna (tada sam naime postao motiviran da saznam na koliko se to točno stupnjeva očekuje da se okupam). U bazenima postoji nešto što donekle liči na mjesto na kojem bi se mogli ispružiti i na kojem bi vas mlaznice vode morale malo izmasirati. Osim očiglednog problema da to nije funkcioniralo (sorry ako to služi nečem drugom), problem je i u tome što bi ti mlazovi morali prolaziti kroz jednu traku prokroma na kojoj su rupice za vodu doista sićušne. Za razliku od toga rupe za vijke kojim je ta traka pričvršćena za dno bazena su neusporedivo veće. Problem je u tome što od primjerice 20ak šerafa koliko ih ima, rijetko koja traka ima zašerafljenih svih 20 pa to izgleda neuredno, osim toga šerafi nisu jednoliko zašerafljeni pa neki vire iz metalne trake – a daleko najveći problem je što je to očito šerafio netko tko ne zna kako se koristi odvijač pa su mnogi šerafi (a riječ je o phillips šerafima ravne-upuštne glave) “provrtani” što znači da se vjerojatno motorni odvijač vrtio u mjestu i oštetio vijke koji potom na sebi stvore male i vrlo oštre srhove. ti srhovi su me malo ogrebli ali je pitanje trenutka kada će nekome poderati kupaći kostim.

Ako mislite da je to sve, pa eto i nije. U sobama nema wireless interneta (probao), pitam se tko to u 2009 godini radi hotele koji nemaju wireless u svim sobama, u posljednje vrijeme sam proboravio u mnogim hotelima i wifi je definitivno standard. Interneta ima pak na recepciji tj. lobbyu i to putem vauchera. Vaucheri se mogu kupiti za pola sata ili sat (sat vremena je 25kn). To mi je malo nejasno, zašto se misli da je sat vremena interneta dovoljno? Zašto se ne može kupiti dnevni ili tjedni (length of stay) vaucher? A i tih 25 kuna je malo previše jer se veza rušila non stop a download koji sam dobio je bio razine 11-30kb/sec što je na razini ISDN veze (ili antiknog ADSLa). Za utjehu, taj cijeli sustav nije osobito inteligentan pa možete surfati koliko god hoćete uz minimum domišljatosti (no prvi vaucher morate kupiti).

U neko doba večeri na terasi smo odlučili popiti piće i na moje pitanje koje pivo imaju u hotelu, rečeno mi je “u boci i točeno”. Sjajan odgovor, no takav odgovor je ekvivalent mahanja crvenom krpom. Malo je nevjerojatno da hotel s četiri zvjezdice nema osoblje koje je u stanju zapamtiti listu imena pive koja se nudi (a koja je uzgred rečeno depresivno kratka).

Anyway, boravak u hotelu je bio ok i nije da ga neću preporučiti, no nije mi jasno kako se stotine takvih malih sitnih detalja prepušta slučaju. Boravio sam u drugim Valamarovim hotelima koji su bili doslovce besprijekorni (u okviru kategorizacije koju su nudili) no ovdje je jednostavno bilo zabavno promatrati što sve nije ok i koliko to duboko ide (recimo, na razini restorana su WCi bili zaključani pa ste morali na WC ili oprati ruke na drugi kat), ili da u doista bogatom izboru za doručak nema distikncije između meko i tvrdo kuhanih jaja, ili pak činjenica da je voćna salata na jednom kraju dvorane (pazite to je restoran za hotel od 400 soba) dok se zdjelice u koju bi tu salatu mogli pospremiti nalaze na sasvim drugom kraju (ok, drugoga dana su bile tamo gdje su trebale biti pa može biti da je bila riječ o privremenoj nestašici). Čak su im i palačinke koje peku u najmanju ruku neuobičajene.

Nekako mi se čini da je netko žurio kod otvaranja hotela i dok ima nekih sustavnih pogrešaka (recimo nema interneta po sobama) ove ostale su uglavnom lagano rješive i u stvari se nisu smjele dogoditi.

Ne znam, mene te stvari izluđuju, možda sam prekritičan.

p.s. ovo inače nije prvi puta da pišem o hrvatskom turizmu, pisao sam ja i ranije, počevši negdje od Smrti hrvatskog turizma još 2006 godine.

Misao dana:
Like all great travelers, I have seen more than I remember and remember more than I have seen.

Categories
Priroda i društvo

Dubrovnik

Imao sam jučer predavanje u Dubrovačkom Inter univerzitetskom centru, a zbog izbornih i inih obveza odletio sam u ponedjeljak popodne i vratio se natrag u Zagreb jutros.

Osim obzervacije da je ljeto definitivno stiglo (doista je bilo nepodnošljivo vruće, jutros u 4:30 na autobusnom kolodvoru je bilo 23 stupnja) šetao sam malo starim gradom i došao nekako do zaključka da ima manje turista nego prethodne godine.

Kažu mi da se očekuje podbačaj po sezoni i do 30% a čak i više u financijskom smislu. Kažu da soba koja se prošle sezone izdavala po 60eur ove godine ne može ostvariti niti 35eur. Kažu mi i da je situacija svugdje ista (u hrvatskoj) i da krza slijedi i to žestoka, a da je sada prekasno bilo što učiniti.

Šetajući prekjučer navečer gradom tražeći mjesto za sjesti i pojesti, nije teško zaključiti da je većina onoga što se nudi u stvari obični internacionalni restoran ili talijanska špageterija. Nema neke osobite izvrsnosti ili razlike od restorana do restorana. Svugdje isto i svugdje manje-više pusti stolovi. Jedino mjesto (na kojem sam bio odlučio ići jesti ali nije bilo mjesta) je bio bosanski restoran Taj Mahal gdje su mi ponudili da jedem uz maleni stolić koji ne samo da je prenizak nego je i velične malo većeg tanjura. Razlika se (barem njima) očito isplatila.

Idem u Dubrovnik opet za jedno mjesec dana pa ću vidjeti kakvo je stanje tada, no jučer i prekjučer se nije činilo previše optimistično.

p.s. moje obveze prestaju za koji dan pa se onda vraćamo regularnom programu

Misao dana:
Like all great travelers, I have seen more than I remember and remember more than I have seen.