Neću danas dugo, no u zadnjih nekoliko dana iskristalizirala se jedna misao, a do nje sam došao prisjećajući se slijedećih ljudi:
Tatjana Holjevac, nezavisni kandidat na lokalnim izborima koja je nakon lokalnih izbora zasjela na manje-više ceremonijalno mjesto predsjednika gradske skupštine. U vrijeme predizborne kampanje istjerala je poneke prilično zanimljive stavove a imala je kredibilitet bitno veći od Mikšića kojem je status do lokalnih izbora već bio narušen.
HSU ili Hrvatska stranka umirovljenika, HSU nije u stvari stranka, oni su interesna skupina koju zanima samo jedna jedina stvar a to je boljitak umirovljenika. Zanimljivo je kako su se organizirali kao stranka i dobili popriličan broj glasova na izborima te uletili u sabor. Osobito mi je zanimljiv Silvano Hrelja, prema saborskim stranicama on ima svega 48 godina, čovjek je inženjer sigurnosti na radu (to vam je onaj zakonski propis kojeg će hitrorez uz malo sreće eliminirati a koji kaže da ako imate više od 50 zaposlenih morate imati jednoga koji se bavi sigurnošću na radu, pa makar se bavili daktilografijom ili prodajom perja). Strašno bi me zanimalo na temelju čega je on umirovljenik, definitivno ne izgleda kao invalid pa sam pomalo zbunjen.
Branimir Glavaš i Ivan Drmić, obojca su ušli u sabor na listi HDZa, odvojili se u HDSSB i osim naravno priče koja okružuje Glavaša u posljednjih nekoliko mjeseci prošli tjedan su se izdvojili sa svojim izjavama o navodnom lažiranju izbora za vrijeme HDZovih stranačkih sabora.
Ono što spaja sve te ljude (iako na jedan vrlo čudan i meni svojstven način) je činjenica da su se izborili na političke funkcije na jedan način (dakle kao vladajući ili kao oporba), a danas funkcioniraju na suprotan način. Ono što im je također svojstveno je da su (u manjoj ili većoj mjeri) zastupali jedne stavove na početku svog mandata ili tijekom predizborne kampanje, da bi pristali na kompromis (dakle priklonili se vladajućima, ili u slučaju HDSSBa prešli u oporbu) te postali kritični prema suprotnoj strani.
Moje pitanje bi glasilo (a recimo da se direktno odnosi na situaciju kojoj je danas Tatjana Holjevac ili Branimir Glavaš) da li je prihvatljivo pristati na poziciju suprotnu od one koju ste u početku zastupali i koja je teoretski i protiv vaših vlastitih načela, a u svrhu ispunjenja barem dijela onoga za što se zalažete?
Ili konkretnije; da li je u slučaju Tatjane Holjevac prihvatljivo prihvaćanje pozicije vlasti kako bi pokušala ostvariti svoju političku ideju digitalnog grada (unatoč tome što je žestoka i uz to još ceremonijalna manjina unutar većine)? Da li je prihvatljivo (moralno, etički ili kako god hoćete) hipotetsko postupanje Glavaša i Drmića kada su lažirali glasove na HDZovom saboru kako bi odabrali od dva percipirana zla manje (i podpitanje, ako je, da li imaju pravo pokretati to pitanje danas kada su na suprotnoj strani političkog spektra)? Da li je društveno prihvatljivo ponašanje HSUa koji kroz ucjene pregovore s vladom trguje s umirovljeničkim sudbinama s jedne strane i sudbinom nacije s druge strane?
Čije interese svi ti ljudi doista zastupaju?
Misao dana:
[God] puts an apple tree in the middle of [the Garden of Eden] and says, do what you like guys, oh, but don’t eat the apple. Surprise surprise, they eat it and he leaps out from behind a bush shouting “Gotcha.” It wouldn’t have made any difference if they hadn’t eaten it…Because if you’re dealing with somebody who has the sort of mentality which likes leaving hats on the pavement with bricks under them you know perfectly well they won’t give up. They’ll get you in the end.
neki zovu, projekt je ministarstva prosvjete koji po mnogima ima karakteristike velike PR kampanje (taman smo neki dan spominjali spin-doktore), a bez neke pretjerano velike koristi. Da li je to doista istina teško mi je reći jer prosvjeta ipak nije moja specijalnost, no da znamo kako nam je školstvo u krizi to je valjda svima jasno.