Categories
Business Politika

Riječka banka

Kako se prekonoćno razvila cijela priča oko Hypo banke koju je kupio njemački BLB, a kojeg je nemoguće u hrvatskom kontekstu ne staviti u vezu s aferom Riječke banke, malo sam surfao uokolo i pokušao rekonstruirati što se s Riječkom bankom uopće događalo, budući da je to jedna od afera koja se nerijetko dovodi u vezu s koalicijskom vladom što ja smatram pogrešnim.

Proces privatizacije Riječke banke započeo je te je praktički dovršen u vrijeme vlade Zlatka Mateše, no sama financijska transakcija se dogodila na samom početku 2000te godine kada je banka prodana njemačkoj Bayerische Landesbank za 41.24 milijuna dolara. Ono što je promaklo due dilligencu BLBa, redovnim nadzorima i revizijama banke, ali i nadzorima koje je HNB radio nad bankom je činjenica da je njihov dealer Eduard Nodilo gomilao gubitke na tržištu valuta. Dakle, bavio se spekulativnim transakcijama (što mu je i posao) te je na njima ostvarivao gubitke. Gubici su se tijekom godina gomilali, a transakcije koje je Nodilo radio su postajale sve veće i veće da bi u nekome času postale toliko velike da su sudionici londonske burze valute kontaktirali centralu BLBa i dali do znanja da se neke čudne stvari događaju u banci.

U času izbijanja afere došlo je do stampeda na bankovne šaltere te je u jednome danu isplaćeno i 43 miljuna EUR ušteđevine. Banke funkcioniraju na sustavu povjerenja i praktički nema šanse da banka preživi takav pritisak, osobito u okolini u kojoj je bilanca banke značajno narušena velikim gubicima koje je Nodilo proizveo. Procjene su da je ukupni gubitak dostigao sumu od stotinu milijuna dolara, a gubitke je Nodilo sakrivao kroz falsificirane izvještaje (kako je tu uspio je beyond me, ali eto, čini se da postoje sustavi u kojima vam može faliti 100mil USD a da to nitko ne skuži).

Političkom odlukom je riješeno da se radi rizika i domino efekta koji bi se mogao dogoditi kreće u sanaciju Riječke banke, te je vlada Ivice Račana (koja je bila vlasnik oko 25% dionica) krenula u pregovore s BLBom o načinu sanacije banke. Glavni operativac cijele priče je bio potpredsjednik vlade Slavko Linić, koji se u času izbijanja afere nalazio na putu u americi, da bi se odmah vratio i krenuo u pregovore. BLBu je bilo ponuđeno da sukladno svome vlasničkom udjelu sudjeluje u sanaciji banke na što oni nisu pristali te su doslovce u 24 sata od početka pregovora prodali banku hrvatskoj državi za 1 dolar i pobjegli glavom bez obzira. Ulaskom države u većinsku vlasničku strukturu situacija u banci se stišala, a krenulo se odmah u rješenje problema s bankom na način da se banka odmah proda kako bi se izbjegla infuzija novca iz državnog proračuna (ovo je bitno istaknuti, jer se implicira kako je banka sanirana državnim novcem – što nije točno, tj. barem ne za sanaciju sloma banke iz 2002 godine).

Nakon provođenja natječaja, odlučeno je da se 85% dionica Riječke banke proda austrijskom Erste banci za iznos od 55 milijuna eura i 100 milijuna eura dokapitalizacije. Dakle u razdoblju od dvije godine, banka je bila prodana dvaput, prvi puta za 41.24 milijuna dolara BLBu, a drugi puta austrijskom Ersteu za 55 milijuna eura (i to u času kada je u banci bio registriran gubitak od cca. 100mil USD a štediše su napuštale banku) – i sve to skupa bez jedne kune iz državnog proračuna.

Odgovornost BLBa se sastoji u tome da makinacije svojega dilera nisu otkrili dok nije postalo prekasno, nisu se postavili kao odgovorni vlasnik te su procijenili kako im je jeftinije odustati od banke (i prodati je hrvatskoj državi za 1usd) nego sanirati ono što se u tome času činilo kao vrh ledenjaka. Istovremeno, činjenica je da su odluku napravili unutar 24 sata umjesto da su odugovlačili rješenje i potencijalno tim oklijevanjem zauvijek potpili banku.

Ako je sve ovo točno (a ne vidim suprotne podatke), proces rješavanja krize Riječke banke je jedan od boljih poteza Račanove vlade pa mi stoga nije jasno što Ivo Sanader misli kada optužuje koalicijsku vladu za Riječku banku. Ako netko zna neka dojavi.

Misao dana:
Where large sums of money are concerned, it is advisable to trust nobody.

Categories
Ekonomija Politika

Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)

Kako me nije bilo u Zagrebu cijeli niz tema mi je promakao od komentiranja:

  1. Večernji list je objavio tekst o tome zašto je gospodarski rast veći od 5% težak. Kao jedan od problema navode i restriktivne mjere HNBa koje ova provodi kako bi zaštitila tečaj kune (o problemu tečaja kune je govorio i Ljubo Jurčić tvrdeći kako se cementiranjem tečaja kune HNB i država odrekla jednog od najmoćnijih alata za reguliranje tržišta).
  2. Dogodio se i rebalans proračuna. Vlada je (još jednom u jako dugačkom nizu) odbila apsolutno svaki amandman na rebelans proračuna. Meni ovo nije jasno jer ne vjerujem da od 150 zastupnika u saboru nema niti jednog jedinog mudrog amandmana.
  3. Split je dobio novog gradonačelnika, a koji je još nekoliko dana ranije (baš kao i Sanader) uvjeravao sve okupljene da ostaje gradonačelnik. Sigurno je pao neki dogovor.
  4. Sanaderov spin oko akcije Maestro ne samo da se otopio u smislu optužbi koje se pojedincima mogu zalijepiti (Gotovac je najbolji od svih, čovjeku jeUskok u akciji koja je koštala oko 10 milijuna kuna uspjela dokazati da je dobio peku – uvijek volim vidjeti kada su moji porezni novci mudro utrošeni). Eh, i javnost misli da je to samo predizborna fora, a ne dostignuće ove vlade.
  5. Troškovi arheoloških iskopavanja HACa su narasli u mandatu ove vlade 14 puta. Supruga premijera Sanadera je arheolog. What a coincidence!
  6. Antun Novalić, lokalni Osiječki tajkun pravomoćno je oslobođen optužbe za gospodarski kriminal. Od svih tajkuna nijedan “veliki” nije završio iza brave (barem ne permanentno), podsjećam na riječi kardinala Bozanića: “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”.
  7. Vlada je izdala nove obveznice u vrijednosti od 3 milijarde kuna. Po tom istom PRu, vlada je smanjila svoj vanjski dug za nekih 7.5 milijardi u svome mandatu što oni valjda misle da je neki uspjeh. Podsjećam da država ima registrirani deficit svake godine, deficit iznosi nekih 3% (ako im vjerujemo) a prve godine je bio 6%. Ako je veličina državnog proračuna danas nekih 113mlrd kuna, ispada da je novonastalo zaduženje države u protekle četiri godine otprilike 15 milijardi kuna. Dakle država se zadužila za 15 milijardo novih kuna i 7.5 milijardi vanjskog duga zamijenila s unutarnjim dugom. Sada bih podsjetio na video s Jandrokovićem u Nedjeljom u 2 (jest da je sredina tjedna ali se svi zajedno možemo nasmijati), u tom videu imamo trenutak kada Sanader govori u Saboru i kaže kako je privatni i javni dug u malenoj državi poput Hrvatske jedno te isto. Ja bih na to dodao, da u malenoj državi poput naše izjednačio i unutarnji dug i vanjski dug. U prvom bulletu ovog teksta piše da su restriktivne mjere HNBa s visokim rezervacijama rezultirale i većom cijenom kapitala. Taj kapital netko treba platiti i unatoč tome što je tržište fondova i banaka (koje moraju imati rezerve) likvidno, svejedno tvrdim da se taj kapital mogao prikupiti drugdje jeftinije.
  8. Boris Mikšić, ridikul hrvatske visoke politike odlučio je da želi još jedno šamaranje i povlaćenje po novinama.
  9. Državno odvjetništvo je odbacilo prijave za sumnjve rabote u “Viktoru Lencu”, za razliku od primjerice Brodosplita – čini se kako su u Lencu ipak bili samo nesposobni ali ne i lopovi.
  10. Martina Dalić, moja omiljena ekonomistica, izjavila je u Nacionalu da vlada nema “miljenike među poduzetnicima”. Ovo je zanimljivo jer sam se odmah podsjetio na priču s recikliranjem PET boca koju je misteriozno dobila tvrtka koja je sagradila cijeli pogon samo za ovu namjenu na tržištu koje dosada nije uopće postojalo. Eh, da je i meni malo takve poduzetničke sreće.

Ljubo Jurčić je (očekivano) jučer postao kandidat SDPa za hrvatskog premijera; u posljednjih nekoliko dana krenula je mala i ničime izazvana medijska ofenziva demontiranja Jurčića s te pozicije. Argumenti su razni, od toga da Jurčić nije političar (što mu je vrlo nedavno bila velika prednost), preko toga da je Milanović daleko bolji izbor (iako Milanović nije zasada imao nijedan “public office”), pa do klasične HDZ spike o tome kako je Jurčić nedokazani kadar (u odnosu na koga?). Zanimljivo mi je čitati novinarske uratke danas i prije tri mjeseca jer kroz njih vidite dvoličnost i nekonzistentnost u pisanju. Nije mi jasno koji je argument prije tri mjeseca mogao biti vrijedan, a danas to više nije. To je ukratko i jedan od najvećih problema naše politike – kratkoročni interesi, a mediji čini se nisu u stanju podržati ništa što bi se duže zadržalo.

U svakome slučaju, Zoran Milanović je održao svoje predizborno obećanje i sada je na njemu (i Jurčiću) da snose posljedice svojih odluka.

Mi Hrvati smo čudni narod, baš kao što je svatko od nas najbolji trener ili nogometni izbornik, čini se da je svatko od nas spreman biti i premijer. Pitam se kako smo samo došli do te ideje? (doduše, gledajući ovu našu vladu čini mi se da vidim izvor)

Misao dana:
I think there is a good reason why the propaganda system works that way. It recognizes that the public will not support the actual policies. Therefore it is important to prevent any knowledge or understanding of them.

Categories
Literatura Politika

Blink, Warren Harding vs. Ivo Sanader

Blink je naziv posljednje knjige Malcolma Gladwella, a koja objašnjava fenomen zbog kojega ste ovaj tekst odlučili pročitati do kraja, i ja ću ga ilustrirati na Warren Harding fenomenu.

Slijedi prijevod dijela trećeg poglavlja (slobodni prijevod, djelomično kraćen):

Jednog ranog jutra 1899., u vrtu Globe hotela u Richwood, Ohio, susrela su se dva čovjeka. Jedan je bio odvjetnik i lobist imenom Harry Daugherty. On je bio čovjek crvena lica i ravne crne kose. On je bio Machiavelli politike Ohia, klasična siva eminencija, dobar sudac karaktera ili, u najgorem slučaju, političke prilike. Druga osoba je bio novinski urednik iz malog gradića Marion, Ohio, koji je u tome času bio udaljen sedam dana od pobjede za Ohio državni senat. Njegovo je ime Warren Harding. Daugherty ga je pogledao te je bio odmah zaprepašten onime što je vidio. Kao što je novinar Mark Sullivan napisao:

Vrijedi pogledati Hardinga. U ono vrijeme imao je 35 godina. Veličina njegove glava, crte lica, ramena i torzo su obuzimali pažnju; proporcije jednog u odnosu na drugo su bila takve da bi ga bilo tko u bilo kojim uvjetima proglasio zgodnim – u kasnijim godinama kada je postao poznatiji, riječ “Rimljan” je povremeno bila korištena kako bi se opisala njegova pojava. Kada bi ustao, njegove noge su bile upečatljive i u proporciji s ostatkom tijela, lakoća kojom se kretao i stav odavali su dojam fizičkog dostojanstva i energije. Njegove široko postavljene oči, gusta crna kosa, i brončani ten davali su mu dopadljivost indijanca. Pristojnost kojom je svoje sjedalo dao strancu sugerirali su istinsko prijateljstvo prema ljudima koji ga okružuju. Njegov glas je bio očigledno rezonantan, muški i topao. Pažnja koju je posvećivao odijevanju odudarala je od male sredine iz koje je došao. Njegovi nastup sugerira dobronamjernost i želju da ugodi svakome.

U tome času, kada je Daugherty pogledao Hardinga, ideja mu je pala na pamet a koja će promijeniti tijek Američke povijesti: Ne bi li bilo sjajno da ova osoba postane Američki predsjednik?

Warren Harding nije bio osobito inteligentna osoba. Volio je igrati poker i golf, volio je piti i, više od svega, ganjati žene; u stvari, njegovi seksualni apetiti su postali dio legende. Kako se dizao s jedne političke funkcije na drugu nikada se nije isticao. Bio je neodređen u stavovima i nezainteresiran za politiku. Njegovi govori su bili opisani kao “vojska pompoznih fraza u potrazi za idejom”. Nakon odabir au senat 1914 godine, bio je odsutan u debatama o pravima žena i prohibicije – dva najveća politička problema tog vremena. Polako i stabilno je napredovao od lokalne politike Ohia samo zato što ga je tjerala njegova supruga Florence, a u svemu ga je pratio i iza scene “sređivao” Harry Daugherty i naravno, zato što je s godinama postajao fizički sve neodoljiviji. Na jednome je banketu jedan simpatizer uzviknuo “Zašto, pobogu, pa on izgleda kao senator!” – te je tako i postao senator. Harding je, prema njegovom bigrafu Francisu Rusellu mogao odjenuti togu, stati na pozornicu i odglumiti u Julije Cezaru. Daugherty je sredio da se Harding obrati Republikanskoj konvenciji 1916 godine, samo zato jer je znao da ljudi moraju vidjeti Hardinga kako izgleda i čuti njegov glas da bi bili uvjereni u njegovu sudbinu da postane američki predsjednik. 1920. Daugherty je protivno Hardingovoj želji uspio natjerati Hardinga da se kandidira za predsjednika.

Harding je ušao na repulikansku konvenciju kao šesti od ukupno šest kandidata. Daugherty nije bio zabrinut. Konvencija se zakomplicirala u pat poziciji između dva kandidata, pa su delegati, kao što je to Daugherty predvidio, morali potražiti alternativnog i neutralnog kandidata. Kome će se okrenuti u tako ozbiljnom trenutku, ako ne čovjeku koji doslovce zrači razumom, dostojanstvom i koji prije svega izgleda predsjednički? Šefovi Republikanske stranke su mahali rukama i počeli se pitati postoji li jedan kandidat oko kojega bi se svi mogli složiti? Jednom ime je odmah iskočilo: Harding! I tako je senator Harding postao predsjednički kandidat, a kasnije te jeseni nakon kampanjekandidat Harding je postao predsjednik Harding. Odslužio je svega dvije godine prije nego što je umro od infarkta. On je bio, kako se mnogi povjesničari slažu, jedan od najgorih predsjednika u Američkoj povijesti.

Knjiga Blink govori o odlukama koje donosimo u treptaj oka a kasnije racionaliziramo zašto smo baš tako odlučili. Često su takve odluke točne i opravdane, no ponekada, kao u slučaju Warrena Hardinga vode u katastrofu.

Misao dana:
A sada zamijeniti ime Warrena Hardinga s Ivo Sanader i pročitajte ponovno.