Categories
Ekonomija

O gospodarskoj krizi

Nekada davno, ne znam da li to vrijedi i sada, kod autobusog kolodvora na onom parkingu preko ceste bili su parkirani kamioni s drvima, gdje bi otišli kupiti drva, no na istome mjestu su se sakupljali najamni radnici. Ekipa koju bi došli pokupiti ujutro da ih platite da odrade neki posao tokom dana (prekopaju vrt, izbace smeće, prenesu namještaj…). Nešto slično tome je u gornjem spotu kojeg sam vidio davno, davno ranije, no tek ovih dana dobija sasvim novi smisao.

Anyway, gledam jučer izvještaj iz Vlade i nije mi nešto jasno. Ako pogledate apsolutno svaku zemlju na ovoj planeti – one u trenucima ove krize nude različita rješenja kako bi napali financijsku pošast. Mjere se naravno razlikuju, no rangiraju od smanjenja PDVa (ograničena mjera u britaniji, smanjeni PDV na rok od 13 mjeseci), preko direktnih subvencija privredi (200mlrd eur iz europske unije) – dok istovremeno naša vlada uporno ganja nulti deficit i smanjenje potrošnje. Da li jedino ja imam osjećaj da naša država radi suprotno od svih ostalih? Zašto?

Meni je jasna priča o tome kako slijedeće godine moramo platiti 5mlrd eur dospjelih obveza (koje nitko baš neće biti pretjerano voljan reporogramirati), kako nam izvoznici pate jer im se otkazuju narudžbe, kako će vjerojatno i turistička sezona stradati i kako je deficit platne bilance koji je koliko-toliko držan u balansu sada pod velikim pitanjem (nekako si razmišljam da je platna bilanca u stvari jedan ogromni ekvivalent novčanog toka, i sve je ok dok cash dolazi, no što kada ga više ne bude?). No svejedno, što se može učiniti?

Kaže Ivo kako nije potencijalno pitanje visine plaća, nego je pitanje očuvanja radnih mjesta. Nisam vidio naslovnicu večernjeg (ova ovdje je očito photoshopirana):

No ispada kako u državnoj upravi nema viškova i državni službenici se ne moraju ničega bojati (osim naravno toga hoće li dobiti svojih 6% ili neće). Inače, ako govorimo o tih 6%, oni su bili definirani kolektivnim ugovorom, pa je bilo ugovoreno da ako inflacija naraste preko 6% ili ako rast BDPa bude veći od 6% (ili tako nekako) onda se okida to povećanje. Sada se desilo da nam je BDP pao na impresivnih, ali za HDZ tako tipičnih 2%, inflacija je narasla (ali je i pala jer se indexi ravnaju na posljednjih 12 mjeseci a kriza je krenula negdje u 10-11 mjesecu prošle godine) i naravno, sada je kriza pa ne može.

300.000 državnih službenika predstavlja oko 20% ukupne radne snage u Hrvatskoj, dakle 1 od 5 zaposlenih živi na državnom proračunu. Ako ekonomija doista izgubi 150.000 radnih mjesta (možda ne svih 150.000 ali…) kako država ima namjeru namaknuti plaće za onih 300.000?

Ono što će se možda dogoditi je svojevrsno čistilište, može biti da nam doista slijede vrlo ružni mjeseci s desecima tisuća otpuštenih, kao možda i tisućama tvrtki i obrta koji će se ugasiti jer jednostavno nisu dovoljno veliki i jaki da prežive (ili, kao što je to bio dobar običaj u devedesetima, zato jer su ne nužno dobrovoljno, financirali velike sustave poput države ili nekih velikih poduzeća). Hoće li država reagirati i ekspeditivno bacati nelikvidne u stečajeve, ili će i dalje imati glavu u kanti pijeska i slati Jadranku Kosor svakih pola sata da upali novu svijeću u Kamenitim vratima?

Gledam i ovu burzu, nisam neki stručnjak i ono malo što imam je ionako dugoročne prirode pa se ne živciram previše (ili, živciram se zato jer nemam više cash-a da pokupujem što se kupiti može), no pitam se nešto drugo. Zombix je svojevremeno pisao o tome, što ako naši mirovinski fondovi, koji priznali to ili ne i dalje imaju koliko toliko svježu infuziju novca svaki mjesec i koji sjede na ogromnim rezervama, što ako oni svojim igrama i igricama namjerno guraju burzu u velike minuse? Malo panično prodaju t-coma ispod cijene, par školskih kolega iz drugih fondova učine isto i odjednom se krdo pomakne prema niže, a ekipa natrag pokupuje ono što je malo prije prodala ali sa 3-5-7% margine? Fondovi funkcioniraju na duge staze i njima takve igre nisu strane. Ono što ide u prilog toj teoriji je i veliki bum građanskog dioničarstva, dakle INAu, T-Com, Magmu, Atlantic i tko zna što još je otkupilo brdo malih dioničara koji su nerijetko dizali i kredite da bi kupili dionice (zašto ne, Ivo dijeli besplate pare po cesti), fondovi su ionako tu manje-više loše prošli i nisu se okoristili, ali upravo to ih čini manje osjetljivima na fluktuacije cijene dionica. Dakle njima je interes rušiti cijenu i kupovati jeftino jer oni sami nisu imali prilike kupiti dionice za 300+ kuna ili 1800+ kuna? Oni također gledaju dugoročni interes, nemaju u ovome času stvarni pritisak na isplate umirovljenicima i mgu si dozvoliti da hiberniraju ovih godinu-dvije koliko će kriza trajati.

Pitanje je dakle, koliko bi kriza na burzi bila manja, da je privatizacija ovih tvrtki bila drugačije izvedena, tj. da je struktura ulagača bila drugačija?

HNB je prije nekoliko dana otpustio pričuve banaka u vrijednosti od 8mlrd kuna. To je ok i naznaka je dizanja likvidnosti banaka koje su očito u krizi (da li netko promatra što se događa s bankama mamama vih naših domaćih? tu su neke milijarde eura infuzije stigle proteklih tjedana), nekako si mislim da ako vidimo pad vrijednosti kune u slijedećem razdoblju, da bi to moglo značiti da ekipa izvlači cash novce van. ako se sjetite prije nekoliko tjedana kada je HNB otpustio prvih 3.5mlrd kuna (upsss, dakle to je dakle već drugo otpuštanje pričuve u malo vremena) EUR je bio narasao na preko 7.25 u jednome času (sada se opet spustio). Neki mi kažu da je to radi MOLa i transakcije s INAom, no ja nekako nisam uvjeren.

Imam feeling da se nešto veliko događa, mimo ovoga o čemu čitamo u novinama, ali ne mogu točno shvatiti što.

Misao dana:
There cannot be a crisis today; my schedule is already full.

Categories
Ekonomija

Porast ulaganja

Na monitoru sam našao vijest koja je u originalu došla s HRTa, a koja govori o dramatičnom rastu vanjskih ulaganja (to već cirkulira neko vrijeme ali eto probilo se jučer i do dnevnika).

U prva tri mjeseca ove godine stranci su u Hrvatsku uložili milijardu i 200 milijuna eura. To je porast od čak 133 posto u odnosu na isto razdoblje lani.

U posljednjih 14 godina stranci su u Hrvatsku uložili 15 milijardi i 200 milijuna eura. Protekla godina, s gotovo 3 milijuna eura ulaganja, bila je rekordna. Po udjelu stranih ulaganja u bruto domaći proizvod došli smo na treće mjesto, iza Bugarske i Rumunjske. No sjajne brojke ne odaju sjajno stanje na terenu. Ulaganja su uglavnom bila usmjerena na financijski i bankarski sektor te preuzimanje tvrtki i osvajanje domaćeg tržišta. Nije bilo novih investicija u proizvodnju.

Fora je u tome da je radi smanjenja vanjskog zaduženja HNB do te mjere pooštrio i poskupio zaduženje banaka na inozemnim tržištima da je praktički jedina stvar koja je bankama preostala dokapitalizacija. Osim što je dokapitalizacija “besplatna”, postoji još i mjera adekvatnosti kapitala koja je za banke propisana i ona govori o tome koliki temeljni kapital banke mora biti u odnosu na ukupnu bilancu banke.

Ova ulaganja su dakle isforsirana i to od strane HNBa, a ne radi neke velike gospodarske akivnosti ili ulaganja. Porazno.

Misao dana:
I’ve found that when the market’s going down and you buy funds wisely, at some point in the future you will be happy. You won’t get there by reading ‘Now is the time to buy.’

Categories
Business Politika

Riječka banka

Kako se prekonoćno razvila cijela priča oko Hypo banke koju je kupio njemački BLB, a kojeg je nemoguće u hrvatskom kontekstu ne staviti u vezu s aferom Riječke banke, malo sam surfao uokolo i pokušao rekonstruirati što se s Riječkom bankom uopće događalo, budući da je to jedna od afera koja se nerijetko dovodi u vezu s koalicijskom vladom što ja smatram pogrešnim.

Proces privatizacije Riječke banke započeo je te je praktički dovršen u vrijeme vlade Zlatka Mateše, no sama financijska transakcija se dogodila na samom početku 2000te godine kada je banka prodana njemačkoj Bayerische Landesbank za 41.24 milijuna dolara. Ono što je promaklo due dilligencu BLBa, redovnim nadzorima i revizijama banke, ali i nadzorima koje je HNB radio nad bankom je činjenica da je njihov dealer Eduard Nodilo gomilao gubitke na tržištu valuta. Dakle, bavio se spekulativnim transakcijama (što mu je i posao) te je na njima ostvarivao gubitke. Gubici su se tijekom godina gomilali, a transakcije koje je Nodilo radio su postajale sve veće i veće da bi u nekome času postale toliko velike da su sudionici londonske burze valute kontaktirali centralu BLBa i dali do znanja da se neke čudne stvari događaju u banci.

U času izbijanja afere došlo je do stampeda na bankovne šaltere te je u jednome danu isplaćeno i 43 miljuna EUR ušteđevine. Banke funkcioniraju na sustavu povjerenja i praktički nema šanse da banka preživi takav pritisak, osobito u okolini u kojoj je bilanca banke značajno narušena velikim gubicima koje je Nodilo proizveo. Procjene su da je ukupni gubitak dostigao sumu od stotinu milijuna dolara, a gubitke je Nodilo sakrivao kroz falsificirane izvještaje (kako je tu uspio je beyond me, ali eto, čini se da postoje sustavi u kojima vam može faliti 100mil USD a da to nitko ne skuži).

Političkom odlukom je riješeno da se radi rizika i domino efekta koji bi se mogao dogoditi kreće u sanaciju Riječke banke, te je vlada Ivice Račana (koja je bila vlasnik oko 25% dionica) krenula u pregovore s BLBom o načinu sanacije banke. Glavni operativac cijele priče je bio potpredsjednik vlade Slavko Linić, koji se u času izbijanja afere nalazio na putu u americi, da bi se odmah vratio i krenuo u pregovore. BLBu je bilo ponuđeno da sukladno svome vlasničkom udjelu sudjeluje u sanaciji banke na što oni nisu pristali te su doslovce u 24 sata od početka pregovora prodali banku hrvatskoj državi za 1 dolar i pobjegli glavom bez obzira. Ulaskom države u većinsku vlasničku strukturu situacija u banci se stišala, a krenulo se odmah u rješenje problema s bankom na način da se banka odmah proda kako bi se izbjegla infuzija novca iz državnog proračuna (ovo je bitno istaknuti, jer se implicira kako je banka sanirana državnim novcem – što nije točno, tj. barem ne za sanaciju sloma banke iz 2002 godine).

Nakon provođenja natječaja, odlučeno je da se 85% dionica Riječke banke proda austrijskom Erste banci za iznos od 55 milijuna eura i 100 milijuna eura dokapitalizacije. Dakle u razdoblju od dvije godine, banka je bila prodana dvaput, prvi puta za 41.24 milijuna dolara BLBu, a drugi puta austrijskom Ersteu za 55 milijuna eura (i to u času kada je u banci bio registriran gubitak od cca. 100mil USD a štediše su napuštale banku) – i sve to skupa bez jedne kune iz državnog proračuna.

Odgovornost BLBa se sastoji u tome da makinacije svojega dilera nisu otkrili dok nije postalo prekasno, nisu se postavili kao odgovorni vlasnik te su procijenili kako im je jeftinije odustati od banke (i prodati je hrvatskoj državi za 1usd) nego sanirati ono što se u tome času činilo kao vrh ledenjaka. Istovremeno, činjenica je da su odluku napravili unutar 24 sata umjesto da su odugovlačili rješenje i potencijalno tim oklijevanjem zauvijek potpili banku.

Ako je sve ovo točno (a ne vidim suprotne podatke), proces rješavanja krize Riječke banke je jedan od boljih poteza Račanove vlade pa mi stoga nije jasno što Ivo Sanader misli kada optužuje koalicijsku vladu za Riječku banku. Ako netko zna neka dojavi.

Misao dana:
Where large sums of money are concerned, it is advisable to trust nobody.