Category: Politika

Politika i političari; komentari, stavovi, prijedlozi, primjedbe…

Categories
Business Ekonomija Politika

O novom obračunu plaće / osobnog dohotka

Većina tekstova koje (rijetko) pišem su kritički orijentirani na sve što se događa oko nas, pa evo jednoga koji je mala iznimka od uobičajenog programa gdje se pohvalno izražavam od aktualnih promjena. Naime, od početka siječnja primjenjuju se nova pravila za obračune plaća (osobnog dohotka) i te promjene se događaju na nekoliko različitih razina. Nekako je cijelu transformaciju obilježio protest knjigovođa koji prigovaraju kompliciranom obračunu, početnim bugovima u softverima i nedostupnosti adekvatne podrške, no to su sve početne bolesti koje se događaju prilikom svake tranzicije i iako možemo reći da se moglo pripremiti bolje, objektivno sve što se događa je u okviru predvidivog i prihvatljivog. Evo nekoliko razloga zašto je ova reforma dobra i bitna.

Dobro je da individualne općine i gradovi imaju mogućnost samostalno odlučivati o stopama poreza na dohodak. Malo je poznato da je u nekim starijim verzijama Zakona o porezu na dohodak tako nešto već bilo ranije moguće ali je u nekom trenutku izbačeno (vjerojatno zato što tu mogućnost nitko nije iskoristio). Dobro je i da se ukinuo prirez – jer je to objektivno porezno davanje koje se i do sada plaćalo na isti račun i s istim pozivom na broj i u biti dvije transakcije svodite na jednu, a osim toga taj prirez je samo bio shema gdje se individualno omogućavalo općinama i gradovima da podešavaju ukupno porezno opterećenje. Dakle, good riddance prirezu. Jedino što bi se moglo “zamjeriti” je raspon dopuštenih stopa poreza na dohodak i možda bi bilo dobro da je taj raspon i veći, te činjenica da (koliko sam shvatio, sorry ako sam propustio) da je Porezna uprava dopustila da se te stope mijenjaju više nego jednom godišnje, tako da će sada biti malo naporno pratiti radnju (ali objektivno istu situaciju smo imali ranije i s prirezom pa smo svi živjeli s time, nije ovo nikakva razlika). U posljednjih nekoliko godina (uglavnom zahvaljujući hrabrim iskoracima ekipe iz Bjelovara i čini mi se Svete Nedjelje), počelo se govoriti o korigiranju stopa poreza na dohodak kao alatu za privlačenje radne snage i businessa u pojedine općine i gradove i čini mi se da se nakon nekoliko godina ovog “eksperimenta” naziru vrlo jasni rezultati koje vrijedi prepoznati i pohvaliti. Uz malo sreće, u sljedećem razdoblju će mnoge općine i gradovi početi razmišljati o korekcijama poreznih stopa kako bi postigle pojedine ciljeve razvoja svojih sredina i mislim da je to dobro, pohvalno i da će na dugu stazu biti dobro za cijelu zemlju jer se moramo odmaknuti od bjesomučne centralizacije svega i svačega u nekoliko žarišta, to jednostavno nije bilo dobro i ovo je prvi korak u korekciji tog stanja.

Knjigovođa koji pritisnut rokovima pokušava izračunati osobni dohodak, kolorizirano, AI.

Na isti način smatram kako je sasvim očekivano i logično da pojedine sredine (a to je nekolicina velikih gradova) imaju veće porezno opterećenje iz jednostavnog razloga što upravljaju infrastrukturom koja je neusporedivo veća, složenija i skuplja za upravljanje od malene općine ili tzv. grada koji ima tri semafora i četiri autobusne stanice. Jedan grad poput Zagreba, Splita ili Rijeke ima neusporedivo veću infrastrukturu po svakom mogućem kriteriju od manjih gradova i općina. Mislim da nema smisla nabrajati.

Ukratko, pohvala da se krenulo u ovom smjeru i smatram da će se srednji i duži rok ovo pokazati kao odličan potez, neovisno o otporima u promjeni (za nešto što su, u suštini, ionako dva računala koja moraju međusobno razmijeniti neke poruke).

Druga značajnija promjena je i pitanje načina obračuna obračuna za mirovinsko osiguranje prvog stupa. Tu sada postoji klizna skala čiji je temeljni cilj povećati dohodak najmanje plaćenih zaposlenih i imam osjećaj da će oni baš značajno cijeniti ovu promjenu.

Da, način obračuna je kompliciraniji i daleko složeniji, no opet, nije da računovođe rukom računaju svaki dohodak posebno nego to radi računalo umjesto njih, ako imate dobrog isporučitelja programske podrške onda problema nema niti će ih biti. A prije nego što krenete kritizirati cijeli model obračuna, vrijedi znati kako mi nismo jedini koji ima takav obračun i sličnih metoda obračuna ima i u drugim zemljama. U trenutku kada sam prije nekoliko godina proučavao poreze i doprinose, uočio sam da primjerice Velika Britanija ima vrlo slični pristup najnižim plaćama i to je dobro.

Općenito, ako promatrate naše poreze i doprinose, unatoč općem stavu, oni ipak nisu preveliki i sasvim su uporedivi s ostalim zemljama Europske Unije (čak su i značajno manji nego u nekim zemljama), te su usporedivi s našim neposrednim okruženjem i vjerujem da će u kombinaciji promjena u shemi poreza na dohodak i obračuna mirovinskog biti još konkurentniji. Ono što nas u stvari koči i čini nekonkurentnim nije u tolikoj mjeri porezna presija na rad, koliko je riječ o ukupnoj neučinkovitosti/neproduktivnosti sustava. A ako govorimo o produktivnosti, to se ne odnosi na vas osobno i vaše radno mjesto koje je možda iznimno učinkovito, ili čak na vašu tvrtku u kojoj radite koja je također možda iznimno učinkovita, nego u ukupnu produktivnost vašeg radnog mjesta je ugrađena i neproduktivnost i neučinkovitost cijelog državnog aparata i buduću konkurentnost naše države moramo početi crpiti na način da krenemo sustavno rješavati te neefikasnosti.

Mimo gornjega, zahvaljujući dosadašnjim poreznim korekcijama, bitno je objasniti kako je porez na dohodak toliko opterećen i osakaćen različitim olakšicama da u ovome času (vjerojatno) manje od polovice svih zaposlenih uopće plaća porez na dohodak (nisam gledao statistike ali to je za očekivati), pa se onda postavlja pitanje da li je doista riječ o porezu na dohodak i ostvaruje li on uopće svoju svrhu ako većina ljudi koji ostvaruje dohodak nije zahvaćeno porezom? To ne znači da taj porez treba ukinuti nego da smo u beskonačnim intervencijama u porez na dohodak negdje putem izgubili njegovu svrhovitost. Ono što je trebalo raditi svih ovih godina nije nužno bila intervencija u porez na dohodak (naravno da je, jer smo dugo vremena bili na vrhu skale), nego smo trebali intervenirati i u doprinose gdje je naš doprinos za mirovinsko ili zdravstveno ukupno nešto veći nego u drugim zemljama. Tako da sada imamo koliko toliko konkurentno stanje u pogledu poreza na dohodak, intervencijama u obračun mirovinskog smo adresirali neto plaću najslabije plaćenih dijelova radne snage pa još ostaje samo fino podešavanje doprinosa na zdrastveno (koji ide na teret poslodavca i ne iskazuje se na isplatnim listama ali opterećuje ukupni trošak rada).

I da sve ovo gore sažmem u jednoj rečenici: smatram da su sve ove promjene koje su se dogodile dobrodošle te da će se pozitivni efekti ove strukturne promjene (ne bih je nužno nazvao velikom reformom) vidjeti u srednjem i dugom roku, dok će oni najmanje plaćeni vidjeti i neposredne kratkoročne efekte. Rekao bih da je ova strukturna promjena rezultat pristupa novog ministra financija koji je odlučio napraviti značajnu promjenu razmišljanja u odnosu na inkrementalne promjene koje su se događale posljednjih dvadesetak godina i ako želimo biti vjerodostojni u kritici onda moramo biti i dosljedni da pohvalimo kada je nešto dobro učinjeno, a smatram da je ovo definitivno takva situacija.

Misao dana:
I’m proud to pay taxes in the United States; the only thing is, I could be just as proud for half the money.

Share the post "O novom obračunu plaće / osobnog dohotka"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika Priroda i društvo

Naša vlada je kompromitirana i/ili korumpirana

Prije nekoliko mjeseci napisao sam blog objašnjavajući kako je i zašto predsjednik vlade korumpirana osoba, tekst možete pročitati, bio je dosta kopiran i citiran no sažetak argumentacije je u tome da je korumpiran po zapovjednoj odgovornosti (toliko znamo zasada, nitko ne isključuje i druge pojavne oblike koji će biti vidljivi naknadno). Nakon što sam objavio tekst bilo je tu svega i svačega, od onog nekog frustrirano-nabildanog HDZ-ovca koji je pokušao moj blog svesti na ad-hominem, pa do samog predsjednika vlade kojem sam bio “drug Rakar” koji je, valjda u okviru neke zavjere, krenuo pisati tekst o njemu (iako, tekst je samo zapažanje trenutka), preko uobičajenih telefonskih uvjeravanja i ukazivanja na moje najbolje interese, do ispričavanja i molbi da više ne pišem jer je eto, “šef osjetljiv”. Njemu za informaciju, jer se na SOA-u ionako ne može osloniti, niti sam ja drug Rakar niti postoji zavjera (a ako postoji dvojbe, ima niz ljudi u vladi moj broj telefona pa neka nazovu ili pozovu na kavu pa im sve objasnim, nije nikakav problem). Kako god okrenuli, jučer su stečeni uvjeti za nastavak tog teksta, pa kako ne želim predsjedniku HDZ-a kvariti SEO (iako, pitam se da li je to uopće moguće) neću ga ovom prilikom spominjati ali u biti svi znamo o kome se radi, zar ne?

Prva tema o kojoj vrijedi pričati je sada već (donekle) bivši Barbarić od HEP-a koji je trebao dobiti pedalu, no kako ga predsjednik vlade u biti nema ovlasti smijeniti, ovaj je preduhitrio birokratski aparat davši ostavku što mu navodno osigurava backup poziciju u tom istom HEP-u. Priča o dotičnom se raspliće već duže vremena i ona možda ima ili nema temelja, teško je to reći u našem fluidnom društvu, no činjenica je da je upravo u njegovom mandatu nestalo brdo novaca te je očito nastala neka šteta za HEP. Kreativci apologeti su naravno skočili i krenuli objašnjavati kako se cijela situacija odigravala na burzi gdje nema direktnog kontakta između prodavatelja i kupca, no svi smo nekako zaboravili ili olako ignorirali da je većinski kupac diktiran odnosima na tržištu (a ti odnosi su kreirani umjetno), a još je manje primjećena informacija kako je famozna energija poravnanja u tom kritičnom trenutku za HEP bila na povijesno visokoj razini i to u redovima veličina. Dakle, da su ti famozni viškovi bili u nekom očekivanom prosjeku još bi mogli pravdati situaciju, no ako su oni nekoliko puta veći od najvećeg dosadašnjeg uravnoteženja onda vrijedi razmotriti barem teoretsku mogućnost da je riječ o kaskadnom efektu koji nije nužno nastao slučajno.

Ilustracija demoliranja vile.

Potom je tu i pitanje “rekonstrukcije” vile koja je sada okupirana bagerima i koja se pomalo pretvara u građevinski otpad. Zanimljiv mi je bio i taj bezobrazluk ignoriranja elementarnih činjenica. Naravno da postoji “presumpcija nedužnosti” te ona naravno postoji s razlogom, no postoje situacije koje su toliko nevjerojatno očigledne da ne možemo previše preispitivati da li se nešto dogodilo ili nije (poput primjerice ilegalne gradnje), nego je uloga suda i pravosuđa da tu indiskreciju i bahatluk izmjeri i pretvori u primjerenu kaznu. Niti sekunde nije bilo upitno da li je vila izgrađena ili nije, to je moralo svima biti bjelodano i očito, pitanje je samo koja će biti konsekvenca (osim naravno rušenja, koje ide ili bi barem trebala ići po definiciji).

I tu dolazimo do tog, za nas eluzivnog koncepta vladavine prava kojeg često zazivamo a nikako da shvatimo. Poštivanje zakona je doslovno dno dna, to je najmanji zajednički nazivnik, neizrečeni društveni ugovor u kojem svi koji obitavamo na ovom prostoru unaprijed pristajemo da nećemo živjeti i djelovati po standardima i pravilima koja su lošija od zakona koje smo donijeli u demokratskoj i zakonodavnoj proceduri. Poštivanje zakona države u kojoj živiš nije nikakvi uzvišeni ideal kojem treba stremiti, nego donji minimum civiliziranog ponašanja u uređenom društvu.

Za razliku od toga, politika (kao uostalom i svi koji se bave javnim poslom, neovisno o tome koji je to posao i jesu li ili nisu do te pozicije došli kroz izborni proces, imenovanja ili na neki drugi način) bi morala stremiti prema standardima ponašanja koju su bitno stroži od pukog poštivanja i zadovoljavanja zakonske norme. U nekim zemljama, političari odstupe zbog nesmotrenog emaila, toblerone kupljene pogrešnom kreditnom karticom, zbog neplaćanja TV pretplate, neprijavljene kućne pomoćnice, no kod nas je to daleko teže pa tako i velike i teško transgresije poput izravne štete državi, ministarstvu ili javnom poduzeću prolaze nekažnjeno i to ne zato što smo veliki zagovornici procesa i legalisti (pa slijepo vjerujemo konceptu nedužnosti do dokazivanja krivnje) nego uglavnom zbog kombinacije osobnih taština jer se kažnjavanje posrnulih podanika smatra slabošću (gdje je percipirana osobna slabost i priznanje pogrešnog odabira suradnika nadređena općem dobru i gore spomenutoj vladavini prava), neodlučnosti u donošenju teških odluka (jer smo mi tradicionalno uvijek reaktivni a rijetko kada proaktivni). Čak i kada do smjene dođe, kao što je to jučer bilo s ovim Lovrinčevićem i Filipovićem, ignoriramo očigledno i u pozadini se ispričaju priče koje, iako možda čak i točne, ponovno stvaraju prostor da se tvrdi kako je do smjena došlo iz nekog drugog razloga a ne očiglednog.

Bizarno, ako ćemo baš i o razlozima, postoje dvije priče vezane uz Lovrinčevića, prva je ona koja je objavljena u Nacionalu, a koja (pod pretpostavkom da su snimke autentične, a zasada ne vidimo da nisu), jasno implicira kako je dotični tražio za “nas” (tkogod taj “nas” bio) isplatu polovice alociranog marketinškog budžeta. Čisti, jedan kroz jedan, mito i korupcija i bez ikakvog dvoumljenja situacija u kojoj je kazneni progon očigledan a odogovornost na svakoj razini jasna.

No, razlog zbog kojeg je napravljeno razrješenje ministra i posebnog savjetnika (posebni savjetnici su oni koji nisu u radnom odnosu u ministarstvu) je, ako ćemo baš doslovno promatrati, drugi tekst u drugom mediju, gdje informacija naizgled dolazi od istih autora (kao i snimke), a koji defacto govore o tome kako je državni dužnosnik/posebni savjetnik proslijedio određene informacije saborskom zastupniku (da, taj zastupnik je predstavnik oporbe ali istovremeno i predsjednik Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije) – a informacije koje je prenio se u biti odnose na sumnju o određenim koruptivnim radnjama u sektoru energetike. Zanimljivo, zar ne?

Hrvatski politilčari diskutiraju antikorupcijske mjere, idealizirano.

Ali, da se trenutak vratimo na zakone kao donji minimum normalnog ponašanja. Ako se sjećate, prije nešto malo više od godinu dana, Allianz je u zadnjim trenucima iskočio iz vlaka koji je trebao preuzeti Fortenovu, a što je rezultiralo bijesom politike i produženih ruku politike. Taj bijes i nemoć se pretvorila u konkretni zakonski prijedlog koji će ovih dana omogućiti političko diktiranje i kreiranje alternativnog investicijskog fonda koji će ulagati privatnu imovinu građana u politički sponzorirane i predodređene projekte. A sve zato kako bi se (vjerojatno) spriječio još jedan promašaj u preuzimanju Fortenove, vjerojatno zbog od ranije slomljenog ortačkog kapitalizma. Naravno, nije tu Fortenova i odabrani budući vlasnik jedini predodređeni korisnik, vjerujem da je žestoka klika lobista iza cijelog prijedloga te da žele ponoviti iskupljivanje loših plasmana banaka kroz premošćivanje financiranja, izdavanje različtih obveznica ili vlasničkih dokumenata na način na koji smo to radili ranije s Nexe, Ingrom, IGH, Ledom i na različite druge načine kroz koje smo javno spaljivali novce mirovinaca (da, OMF-ovi su zločinci sami za sebe, ali čini se da povremeno pokazuju barem nekakve naznake postojanja kičme, AIF je dizajniran kao beskičmenjak od početka).

Situacija u kojoj se zakoni kroje kako bi pogodovali točno određenoj kasti businessmana je od ranije poznata u političkoj teoriji i praksi i zove se crony kapitalizam, a ovaj specifični oblik nazivamo kleptokracija. Naša aktualna vlast jedan na jedan odgovara udžbeničkoj definiciji oba pojma. Promjena zakona koja će omogućiti alternativni investicijski fond je čisto pogodovanje i zaobilaženje uobičajenih tržišnih mehanizama koji bi osigurali zdravo financiranje projekata (mogli bi to nazvati i kontinuitetom socijalističke misli), a oni koji donose odluke, smatraju da ako se situacija legalizira kroz neko ministarstvo, izglasa na vladi i bude potvrđena u zakonskom tekstu kroz saborsku proceduru da je onda i ta krađa legalizirana i “jail free” za svoje sudionike, no nije to baš tako. Isto tako, nije ovo ni prvi puta da se sabor koristio kako bi se legalizirale određene manipulacije i krađe, ima primjera. Šteta što DORH/Uskok nemaju dovoljno znanja, volje ili autonomnosti da istražuju i utužuju takve situacije.

Kako god okrenuli, čak i ako pogledamo ukupnost svega što se događalo, a današnje otpuštanje Lovrinčevića i Filipovića lijepo uvezuje cijeli paket, sasvim je jasno kako se uvijek ista imena provlače kao krajnji korisnici cijele priče oko Barbarića i njegovog pogodovanja (na svim razinama), prije toga one milijarde plina koja je nestala iz INA-e, preko plina za cent u HEP-u, pa sve do sada ovog razrješenja ministra i njegovog savjetnika (btw. ovo je prvi puta da smo smijenili ministra zbog djelovanja njemu podređenih djelatnika, očito je i Filipović, kakav god da je bio, bio smetnja prema nečemu).

Razina nervoze je ogromna, i u cijelosti proporcionalna razmjerima grabeža koji se trenutno događa. Zanimljiva vremena su pred nama i više je nego očigledno kako nam slijedi eskalacija neke vrste, pa ako smo istrpili cijelu ovu predstavu, predlažem da ostanemo i pogledamo i vatromet.

Misao dana:
I must confess the activities of the Croatian governments for the past couple of years have been watched with frank admiration and amazement by Lord Vetinari. Outright theft as a policy had never occurred to him.

Share the post "Naša vlada je kompromitirana i/ili korumpirana"

  • Facebook
  • X
Categories
Politika

Andrej Plenković JE korumpirani političar

Promatram ovu situaciju koja se dogodila s Gordan Grlić Radmanom kojem se “dogodilo” da je zaboravio prijaviti neke milijune EUR-a isplaćene dobiti u svojoj imovinskoj kartici. Ta dobit proizlazi iz suvlasništva nad tvrtkom koja posjeduje defacto monopol dodijeljen od države. Tu Agroproteinku sam prvi puta primjetio u izvještajima Ureda Predsjednice pa mi je bilo zanimljivo shvatiti što oni tamo rade i zašto (prije ih, koliko znam, tamo nije bilo kao dobavljača).

Dakle imamo problem da čovjek koji je navodno zadužen voditi vanjsku politiku cijele države, koji ima dvojbene jezične sposobnosti i na materinjem jeziku, te sasvim sigurno pogrešne procjene vanjskopolitičkih partnera, ima problema u ispunjavanju imovinske kartice. Grlić Radman je tako još jedan u nevjerojatnom nizu Plenkovićevih ministara koji nije u stanju ispoštivati ovakve jadne, okljaštrene i po svim kriterijima nevjerojatno blage antikoruptivne mjere poput ispunjavanja imovinske kartice. Nisam brojao, ali broj ministara koji je morao otići u posljednjih šest-sedam godina je sada skoro pa duplo veći od ukupnog broja ministarskih pozicija u vladi.

Propusti ovog tipa, da državni dužnosnik propusti navesti svoju imovinu su tu s razlogom i samo totalnom idiotu može promaknuti misao da je možda morao nekome prijaviti neke milijune eura koji su mu sjeli na račun dok obavlja javnu dužnost. Ipak obzirom na opću toleranciju na korupciju koju imamo, apsolutni nedostatak volje da se vodi primjerom i da sam predsjednik vlade “plijevi” loše primjere iz svoje administracije, počevši od Radmana, preko raznih Barbarića na dalje, nema nikakvog čuda da postoji mišljenje kako je plaćanje kazne povjerenstvu za sukob interesa samo po sebi dovoljno da ispere grijeh sakrivanja. U uređenom društvu, svima bi bilo odmah jasno, počevši od Radmana, kako ovaj propust nije dopušten, ostavka bi odavno bila na stolu, te bi mi svi zajedno danas već razglabali o tome tko je (više nego zakašnjela i dobrodošla) zamjena, no u kleptokratskom društvu u kojem živimo, “propusti” se minoriziraju i svode na razinu nebitnog prometnog prekršaja poput pogrešnog parkiranja.

Dvomilijunski “propust” Gordana Grlić Radmana je simboličke prirode, “osim” monopola kojeg mu je država dodijelila i koju ovaj aktivno njeguje desetljećima čini se, barem zasada, kako nije bilo druge materijalne štete. Ipak, borba protiv korupcije se vodi prvenstveno na simboličkoj razini i pozitivnim primjerima. Ako malo bolje pogledate što korupcija radi, vidjeti ćete kako korupcija direktno utječe na naše osobne slobode i vladavinu prava, kako erodira naše povjerenje u državu i u konačnici direktno utječe na našu vlastitu mogućnost da sagradimo bogatstvo i imovinu. Razlog zbog kojeg su stotine tisuća ljudi u proteklim godinama napustile hrvatsku nije nužno taj što su ovdje živjeli loše, nego velikim dijelom zato što znaju da znanje, uporni rad i vještina nisu dovoljni za uspjeh, da je osim tih elemenata potrebno još “sastojaka” a koji se uglavnom sastoje od nekog tipa korupcije koji je prečesto povezan s bojom stranačke knjižice (neovisno o tome koje je ona boje, ovisno već o aktualnoj pobjedničkoj opciji ili zemljopisnom porijeklu).

Korupcija nije uvijek razmjena novca, ja pogodujem nekome a on meni isplaćuje naknadu. Daleko opasniji oblici su razmjene usluga koje nisu uvijek mjerljive ili uočljive jer nije moguće direktno povezati transakcijsku prirodu aktivnosti dvije strane. Korupciju je teško otkriti jer, za razliku od “običnog” kriminala u kojem je jedna strana kriminalac a druga oštećeni, u slučaju korupcije obje strane su vitalno zainteresirane da se nikada ne sazna da je do došlo do neke koruptivne radnje. Tko npr. može jamčiti da neka tvrtka ili pojedinac kojoj je Radman pogodovao nije naručila neku fiktivnu uslugu od Agroproteinke? I to isto možemo reći za svaku tvrtku koja je povezana s bilo kojim državnim dužnosnikom i tisućama državnih i javnih službenika na svim razinama. Zato je simbolika transparentnosti iznimno bitna, no mi je niti približno ne poštujemo, dapače, od samog vrha vlasti na niže ona se ignorira i minorizira.

I tu nas priča dovede do aktualnog predsjednika vlade. Kada on ispadne kao tema razgovora, vrlo često ćete čuti kako on nije korumpiran, no korupcija koju razmatramo je ona u kojoj je on direktno i novčano bio nagrađen za neku “transakciju”. Ali korupcija je daleko više od toga, korupcija je svaka situacija u kojoj osoba na vlasti omogućuje korupciju, primjerice instaliranjem na pozicije moći ljudi koji aktivno kradu ili pogoduju drugima (različiti Radmani, Žalci, Marići, Kujundžići, Kitarovići, Beroši, Barbarići i tko zna koliko velika bulumenta kompromitiranih i korumpiranih na svim razinama). Korupcija je i nečinjenje u trenucima kada je nužno djelovati i poslati simboličnu poruku kako bi se održao autoritet i povjerenje u sustav, baš kao što je to sada s Radmanom (ili Barbarićem ili…). Korupcija je i manipulacija cjelokupnim sustavom kako bi se ostvarile ambicije jedne osobe (koliko god one neracionalne i sulude bile), a za ostvarenje čega je netko, poput Plenkovića, voljan žrtvovati sudbinu cijele nacije – a cijeli proces se još u postupku interpretira kao velika pobjeda, postignuće ili kako je to jučer lijepo interpretirao “Čovjeku na kraju bude žao činiti dobro“, a što je osobita razina samoobmane.

Ova država će na kraju, kada se bude radio obračun, zapamtiti Plenkovića kao predsjednika vlade koji je bio korumpiraniji, karakterno kvarniji i veća štetočina od Ive Sanadera, sedam godina vlasti će biti sedam izgubljenih godina rasta u kojem plodove tog rasta i okolnosti koje su nam išle u prilog nismo iskoristili za boljitak sviju, nego za gradnju velikog PR-ovskog Potemkinovog sela tankih fasada i stvaranja privida borbe za uspješniju Hrvatsku, a sve u funkciji utaživanja gladi za moći jedne jedine osobe.

Mart Laar je jednom prilikom, usred Zagreba, izgovorio rečenicu “Borba protiv korupcije počinje tako da sam nisi korumpiran.”. Tada ju je izgovorio u lice Ivi Sanaderu, ali kao što vidimo, petnaest godina kasnije, s borbom i dalje ne možemo početi jer oni koji bi je morali započeti i voditi su sami kompromitirani i korumpirani.

Misao dana:
Power-lust is a weed that grows only in the vacant lots of an abandoned mind.

Share the post "Andrej Plenković JE korumpirani političar"

  • Facebook
  • X