Category: Ekonomija

Obećao sam bio poslati jednoj poznanici osnove analize kratkoročnih obveza i potraživanja, pa si nekako mislim kako bi to možda moglo koristiti i ljudima koji čitaju ovaj blog. Upozoravam kako ono što ću napisati ne slijedi nužno hrvatske udžbenike iz ekonomije i kako možda netko ima bitno drugačiji stav od mene (ako mislite da sam negdje pogriješio ostavite komentar).

Ukratko promatrali smo odnose dugovanja i potraživanja jedne tvrtke pa se učinilo kako je omjer gotovo 1:1 te je moja poznanica to proglasila iznimno lošom situacijom s čime se ja ne bih složio.

Kao što znate, dugovanja i potraživanja su bilančne pozicije i potraživanja se nalaze na strani aktive, a dugovanja na strani pasive. Kratkoročna potraživanja se nalaze u dijelu bilance koju nazivamo kratkoročnom imovinom i u tom dijelu bilance se nalaze i ostale kratkoročne stavke poput novca na računu, potraživanja od države, zalihe te vrijednost proizvodnje u tijeku. U pasivi pak imamo kratkoročne obveze koje mogu biti obveze prema dobavljačima, državi i/ili kreditorima.

U osnovi, ako se držimo načela da se dugoročna imovina financira iz dugoročnih izvora, a kratkoročna iz kratkoročnih tada bi željeni omjer kratkoročnih potraživanja u odnosu na dugovanja morao biti 1:1 baš kao što je to i bilo u gore spomenutom primjeru. Načelo da se dugoročna imovina financira iz dugoročnih izvora je nadam se sasvim jasna, jer npr. nije logično da novcem kojeg držite u novčaniku odete i kupite si automobil kojeg imate namjeru voziti nekoliko godina – puno je logičnije dignuti kredit i otplaćivati ga u ritmu u kojem i koristite imovinu koju ste kupili. S druge strane, nema smisla dizati kredit kako bi kupili kruh i mlijeko jer je to aktivnost koju morate raditi svaki dan i za te namjene imate novac iz novčanika.
S pozicije rizika, najbolje bi bilo kada bi u kratkoročnoj imovini imali samo novac na računu a s druge strane samo dugovanja prema dobavljačima, no u praksi novca je na računu najčešće malo, a potraživanja od kupaca ili zaliha zauzimaju većinu vrijednosti kratkoročne imovine. Ocjena oko toga da li tvrtka uspješno upravlja svojom kratkoročnom imovinom najlakše je promatrati upravo kroz odnose potraživanja, zaliha i proizvodnje u tijeku.

Ako recimo imate tvrtku koja radi godišnji promet od 10 milijuna kuna i u bilo kojem času ima milijun kuna potraživanja od kupaca, onda bi mogli reći da potražujemo jednu desetinu godišnjeg prometa, odnosno da je prosječno viijeme naplate potraživanja 365/10 ili 36,5 dana što je prilično dobar rezultat (osim ako ste cash&carry lanac dućana). S druge strane, može biti da imate 1.125.000kn dugovanja dobavljačima, i ako znamo da u cijeloj godini kupujete robe i usluga u vrijednosti od 4.500.000 kuna, to znači da to dugovanje predstavlja jednu četvrtinu ukupnog godišnjeg zaduženja i kada to podijelimo s brojem dana ispada kako je prosječno vrijeme plaćanja računa cca. 91 dan. Ovaj podatak također ukazuje na tvrtku koja posluje u granicama pristojnosti, no doista zanimljiv je zaključak kako tvrtka puno brže naplati svoje potraživanje nego što plati svoj dug (omjer u konkretnom slučaju je skoro 1:3) – a to pak znači da konkretna tvrtka kratkoročne aktivnosti financira od svojih dobavljača što je sjajna vijest (osim ako ste dobavljač), jer se ne morate zadužiti u banci kako bi mogli platiti dobavljača na vrijeme.
Posebna priča je vrijednost zalihe, ako bi takva tvrtka imala vrijednost zalihe od recimo 450.000 kn ili jedne desetine ukupne godišnje kupovine zaliha, to znači da bi (vrijednosno gledano) u bilo kojem času tvrtka imala dovoljno sirovine za punih 36,5 dana proizvodnje (što je ujedno i vrijeme naplate potraživanja), pa bi mogli zaključiti kako je zaliha možda pretjerana i kako bi se novčani tok mogao poboljšati prodajom barem dijela tih zaliha koje stoje barem mjesec dana prije nego što krenu u upotrebu. Takva vrijednost zalihe također znači da je obrtaj zalihe u godini dana 10 puta. Isto pravilo vrijedi i za rad u tijeku, ako bi vrijednost proizvodnje u tijeku bila recimo 225.000kn – to bi značilo da se u bilo kojem trenutku u pogonu nalazi robe za cca. 18 dana proizvodnje, što ukazuje na potencijalno dugačke cikluse proizvodnje.
Naravno, omjeri vrijednosti zalihe i vrijednosti proizvodnje u tijeku su iznimno povezani s industrijom u kojoj se nalazite. Ako se bavite prodajom robe koja brzo gubi svojstva ili vrijednost (bilo što s rokom trajanja, računala i sl.) cilj bi bio imati minimalno skladište, no ako se bavite poslom koji je vremenski dugotrajan (brodogradnja, građevina, poljoprivreda) tada je sasvim jasno da je vrijednost zalihe i proizvodnje u tijeku enormna, a obrtaj zalihe minimalan.

Bitno je naglasiti kako se zaliha i proizvodnja u tijeku nalazi zajedno s potraživanjima u aktivi tvrtke, a aktivu općenito smatramo “dobrom stranom bilance“, pa se može pogrešno shvatiti kako je pretjerana zaliha ili pretjerana proizvodnja u tijeku nešto što je dobro za tvrtku zato što daje povoljne omjere kratkoročne imovine u odnosu na kratkoročna dugovanja. U praksi to može značiti da imate ili predugačke rokove proizvodnje ili da vam je skladište opterećeno starim, nekonkurentnim zalihama (skladišta ja obično zovem štedionicama) – u svakom slučaju, ako želite znati stvarno stanje svojega businessa veliku pozornost posvetite upravo stanju zalihe i proizvodnje u tijeku. Stare i nekonkurentne zalihe treba riješiti što je moguće prije, čak i uz diskont ili gubitak jer novac kojeg povratite kroz tu prodaju možete pametnije uložiti u novu, atraktivniju zalihu (ili možete platiti dobavljača koji dan ranije i tražiti diskont ili skonto).

Misao dana:
It doesn’t matter how many times you fail. It doesn’t matter how many times you almost get it right. No one is going to know or care about your failures, and neither should you. All you have to do is learn from them and those around you because… All that matters in business is that you get it right once. Then everyone can tell you how lucky you are.