Categories
Business Ekonomija

back on the borderline… (3:10, Midnight Oil, 20,000 Watt R.S.L.: Greatest Hits, 1997)

Ima dana kada me ljudi baš razljute elementarnim nepoznavanjem tematike o kojoj govore.

Eto danas se ekipa buni jer nije dobila wimax koncesiju i između ostaloga kaže kako je koncesija trebala otići domaćoj tvrtci a ne strancima? Kužim ja što su oni htjeli reći, no argumentacija je totalno pogrešna i po meni totalno besmislena.

Naime, svaka tvrtka koja posluje u hrvatskoj po definiciji je hrvatska tvrtka; dakle i tvrtke poput T-HTa, VIPa, Erste ili (vidi ironije) Zagrebačke banke su i dalje hrvatske tvrtke. One posluju po našim zakonima (barem se nadamo) kupuju robe i usluge u hrvatskoj, ono čega nema ili nije konkurentno kupuju u inozemstvu, plaćaju svoje zaposlene i na kraju godine ostvaruju profit ili dobit (tijekom godine radite prihod, a na kraju godine iskazujete profit ili dobit – to su dvije toliko različite kategorije da ih je bolje i ne stavljati u istu rečenicu).

Ova dobit je zabavna (dakle ne prihod, nego dobit), to je novac koji je poduzetnik “zaradio” na kraju godine i s kojim može učiniti što god želi. Socijalno najprihvatljivija upotreba dobiti je reinvestiranje kako bi se otvorila nova radna mjesta, kupili novi strojevi ili učinili bilo što drugo što bi unaprijedilo poslovanje i pomoglo u daljnjem boljitku tvrtke. Druga socijalnoprihvatljiva mogućnost je primjerice profit sharing gdje tvrtka dio svoje dobiti podijeli svojim djelatnicima. Ovo je kod nas skoro pa nepoznata kategorija i ponekada se negdje manifestira u vidu trinaeste plaće. I posljednje, poduzetnik jednostavno može odlučiti isplatiti te novce i raditi s njima što mu je volje uključivo i bacati ih kroz prozor.

Tu nastaje i problem jer strani vlasnik može tu dobit nepovratno poslati odakle je i došao tj. u inozemstvo.

No, malo boljom analizom stvarnoga stanja možete zaključiti kako je (uglavnom, a to ovisi o industriji o kojoj se radi), prosječni profit (dobit) neke tvrtke je 3-5% ukupnih prihoda (to znači da ako imate 10 milijuna kuna prihoda, u nekoj prosječno zdravoj tvrtci dobit bi trebala biti negdje između 300 i 500 tisuća kuna). Iskreno rečeno, na iskazani trud, uloženi kapital nerijetko bi bolje prošli da ste novce uložili u banku, oročili ih i ne mrdali iz kuće (nije baš tako, jer tvrtka osim profita povećava i svoju vrijednost koju možete kapitalizirati potencijalnom prodajom udjela).

Dakle, uz rijetke izuzetke, ta silna dobit (a dobit, ponovimo, nije isto što i prihod) čak i u državnom proračunu sudjeluje s manje od 10% (slijedi gore predloženu teoriju). I doista, vlasnik tvrtke te novce može isplatiti, reinvestirati ili donirati u humanitarne svrhe.

Sjetio sam se sada Keruma i njegovog Maybacha i nekako se nadam da su vipnetovi vlasnici svoju dobit potrošili na neki mudriji način.

U međuvremenu, ako niste zadovoljni kako business funkcionira slobodno odete u austriju i kupite si koju dionicu mobilkoma, erste banke ili deutsche telekoma.

Misao dana:
Like mothers, taxes are often misunderstood, but seldom forgotten.
Categories
Business Ekonomija Ostalo Priroda i društvo

drugs… (5:09, Talking Heads, Fear Of Music, 1979)

Ulovio sam prošli tjedan neku od lakših “vrtićkih” viroza što se tijekom mog posjeta Bešu u ponedjeljak pretvorilo u ozbiljni problem jer nisam gledao vremensku prognozu (pa sam tako vrlo naivno otišao oboružan samo sakoom umjesto kaputom), pa sam onda u šetnji (potrazi za british bokshopom) nahvatao više nego dovoljnu količinu vjetra da bi do navečer počeo iz nosa izlučivati tekućine različitih boja. Pretprošla noć je bila napeta, jučerašnji dan bolan (jer su mi sinusi i nos naotekli od silne iritacije) da bi danas koliko toliko bilo bolje.

Nabavio sam i u međuvremenu pročitao “Anansi boys” od Neil Gaimana. Neil Gaiman koji ima svoj blog autor je nekolicine sjajnih knjiga, od kojih svakako treba izdvojiti Good Omens (u kolaboraciji s terry pratechettom) i monumentalni American Gods o kojem sam već pisao. Knjiga je dobra i po žanru se nalazi negdje između gornje dvije knige; dakle niti totalno ozbiljna, niti komedija.

Kupio sam i “Going Postal” od gorespomenutog Pratchetta pa je to sada slijedeće na redu, a preostalo je i stotinjak stranica od Joe Buff-a i Straits of power.

Smiješi mi se i neko putovanje u nizozemsku ovaj vikend, putovanje koje samo po sebi neće donijeti neku financijsku nagradu ali ima potencijala da to napravi u nekom trenutku u budućnosti. Nisam baš nešto zagrijan ali što se mora…

Piše danas u dnevnom newsletteru časopisa banka kako se pokazalo da su nakon privatizacije mirovinskih fondova naknade fondova toliko visoke da fondovi imaju niske ili čak i negativne prinose, a pogodite tko prednjači u visinama naknada? Sa skoro 26% troška mi smo dvostruko veći od prvog slijedećeg u nizu.

U nekome času sam bio otkrio kako je u mirovinskom zaposleno nekih 7000 ljudi te kako postoji osoba čiji je posao razdvajanje čekova za mirovinu (zamislite stres na tom radnome mjestu). Ako podijelite 7000 ljudi s brojem zaposlenih u ovoj državi ispada kako na jednog mirovinca otpada nekih 1500 zaposlenih što je manji prosjek nego što liječnik opće prakse mora imati pacijenata. Ja poznam svog liječnka opće prakse (onako ko kroz maglu), no definitivno ne poznam svojeg čovjeka u zavodu za mirovinsko osiguranje kojem po gore spomenutoj statistici osiguravam nekih 26% njegovog dohotka.

Svi gore navedeni brojevi su toliko nevjerojatni da ih treba uzeti sa zadrškom, no osvrnuvši se uokolo i provjerivši još jednom gdje živimo mislim da nije potrebno.

Uvijek mi je drago kada čujem da su moji novci mudro utrošeni na veliki broj ljudi kojima je upravo moja kuna pomogla da prežive još jedan naporan dan u uredu.

Misao dana:
Hard work often pays off after time, but laziness always pays off now.
Categories
Business Ekonomija Ostalo

something ain’t right… (3:38, David Byrne, Uh-Oh, 1992)

Gledam sada Latinicu o bankrotu a danas u newsletteru koji šalje časopis banka čitam kako je otvoren i zatvoren stečaj “željezare sisak nova” zato jer stečajna masa nije dovoljna niti za pokrivanje troškova stečaja. To ukratko znači kako od željezare koja je imala 1700 zaposlenih, ogromne nekretnine i koješta drugo nije ostalo niti toliko da se plati nekolicina službenika da tvrtku pokopaju kako bi to trebalo napraviti.

Totalno mi nije jasno kako se to može desiti, kuda su nestale te visoke peći (koje ionako ne vrijede ništa ili vrlo malo, ali su barem impozantne za vidjeti :).

Donekle slična situacija je nastala i sa onim tunelom Mala Kapela, gdje je država (ministar) obećao ljudima sve i svašta iako je originalni ugovoreni dobavljač otišao u stečaj, da bi nakon otvaranja autoceste i tunela sve skupa otišlo u zaborav, a ljudi i tvrtke ostali bez novaca, a tvrtke podizvođači otišli u stečaj.

Ili, priča o Mungosu, državnom poduzeću za razminiranje kojeg je sama država otjerala u stečaj.

Misao dana:
When I die, I’m leaving my body to science fiction.