Categories
Business Ekonomija

the hardest thing in the world… (2:42, The Stone Roses, The Complete Stone Roses, 1992)

Još malo da se nadovežem na prethodni post, a osobito na WinstonW-ov komentar i općenito na priču o porezima, našem društvu i problemima u kojima se svi skupa nalazimo (usput rečeno Winston, kada će novi post, prošlo je 50 dana od prošlog a ja i dalje čekam novi).

Napomenuo sam kako je tamo u godini uvođenja PDVa državni proračun u prekonoćnoj akciji rebalansa budžeta narastao za praktički 50% te smo tako u posljednjih 8 godina taj proračun uvećali za 2,5x što je neusporedivo više od ukupnog rasta naše ekonomije u cijelom tom razdoblju.

Obzirom da proračun nije mogao rasti toliko iz organskog rasta privrede on se hrani ili povećanjem poreza (trošarina i novih nameta),  privatizacijom kao posljednjim preostalim izvorom prihoda državnog proračuna ili pak zaduživanjem. Državni proračun je tijekom godina (kao uostalom i gomilanje državne uprave) služio kao amortizer socijalnog mira, baš kao i privatizacija.

Mišljenja sam kako je privatizacija obavljena tijekom devedesetih kombinirala taj famozni feudalni model podjele države (dakle, onih sjajnih 200 bogatih obitelji) kroz kupovinu socijalnog mira; tj. da budem vrlo konkretan, mislim da je pretvorba i privatizacija u dobrom dijelu bila ne samo izvor bogatstva za novopečene tajkune nego da je i dio dogovora po kojem je taj grijeh struktura bio uopće omogućen bila i kupovina socijalnog mira kroz neotpuštanja u tim sustavima. Neke od tih privatizacija su propale same od sebe jer su ionako bile osuđene na neuspjeh, neke su propale zato što su novopečeni vlasnici postali nepodobni, dok se neki vuku i danas (a vi si mislite koji je koji).

Svi ti veliki sustavi koji zapošljavaju tisuće ljudi vrlo su malo učinili na svojoj učinkovitosti, što znači da racionalizacija koja je mogla i trebala uslijediti se jednostavno nije dogodila i danas imamo kompletnu državu koja je propustila doživjeti potpuni slom. Mnoge slične države u našem okruženju taj su slom odavno proživjele pa su sa dna krenule ispočetka, dok smo mi iz ovih ili onih interesa (a primarno interesa stranke da se održi vlasti) samo nastavili tamo gdje smo devedesete i bili bez da smo uklonili osnovni i strukturni problem. Znam da se s velikom pažnjom i kritikom ljudi koncentriraju na otpuštanja u recimo T-Comu, no činjenica je da isti takav val otpuštanja slijedi i u ostalim velikim sustavima, zvali se oni INA ili nekako drugačije.
Vjerujem da nisam totalno jasan, no da se vratim na slučaj željezare Sisak. Taj gigant s desecima tisuća ljudi koji je praktički stvorio grad u svojem tvorničkom dvorištu jednostavno tehnološki nije u mogućnosti pratiti kvalitativne i produktivne kriterije svoje bjelosvjetske konkurencije. Umjesto da se ta željezara u jednom trenutku zatvorila, u času kada su ljudi bili voljni na žrtve, sudbina se te iste željezare beskonačno produžavala, a supstanca (imovina, obrtni kapital) sustavno isisavao kroz ili nepotrebne troškove nerentabilne proizvodnje ili kroz čistu pljačku, malverzacije vlasnika ili managementa.

Da je grad Sisak proživio taj slom željezare, do danas bi na mjestu te željezare niklo nešto sasvim drugo, ljudi bi preživjeli i nastavili s nečim novime, a ovako se desilo polagano i sustavno odumiranje jednog ogromnog industrijskog potencijala i grad s jednim od najvećih potencijala u državi se sveo na skoro pa socijalni slučaj. (nije da ovime povlačim vodu na Vidovićev mlin, ali je doista tako)

Misao dana:
Security is mostly a superstition. It does not exist in nature, nor do the children of men as a whole experience it. Avoiding danger is no safer in the long run than outright exposure. Life is either a daring adventure, or nothing.

Categories
Business Ekonomija Politika

sugarhigh… (2:37, Coyote Shivers, Empire Records, 1995)

Pitali me neki što online a što offline što mislim o nedavnom prijedlogu za FlatTax sustav.

Kao prvo, ja mislim da to jednostavno više nije moguće izvesti iz razloga što su odnosi unutar hrvatskog državnog proračuna toliko definirani i unaprijed zadani da bez nekog žešćeg pospremanja državnih financija to neće biti moguće izvesti. Ako se sjećate, sve nam je krenulo nizbrdo u času kada smo uveli PDV, no ne zbog sustava PDVa koji je inače jedan sjajan princip oporezivanja nego zato što je naglo veličina državnog proračuna skočila za skoro 50%. Bilo bi zanimljivo vidjeti što se desilo s tih 10-15 milijardi kuna koliko se odjednom slilo u državni proračun 1998. godine i kako je država uspjela u tako kratkom roku potrošiti tolike količine novaca?

U svakome slučaju, postojeći porezni sustav se ustalio i manje ili više ekonomski tokovi (to znači: kako business funkcionira) se prilagodio ovome sustavu. Prihodi od PDVa i poreza na dohodak su većinski prihodi proračuna i svaka promjena koja bi promijenila te odnose (a flat tax o kojem se raspravlja u svakome slučaju bi smanjio porezne stope) značajno bi promijenio odnose prihoda i država da bi uopće realizirala državni proračun (a sjetimo se; plaće državnih službenika + running_costs administracije su praktički 50% proračuna , dok je drugi dio rezerviran za socijalne transfere u sustav mirovinskog i zdravstvenog, a tek je minorni dio zadužen za investicije), ukratko smanjenjem poreza ili promjenom odnosa među porezima država to jednostavno to mora uzeti negdje drugdje, ili otpustiti pola proračuna, smanjiti rashode u zdravstvu ili mirovinskom ili odustati od investicija.

Naša država se nikada nije bavila rashodnom stranom proračuna već isključivo prihodnom, i ako pogledate što naš knjigovođa iz Velike Gorice radi onda nije teško zaključiti kako je njemu odgovor na skoro pa svako pitanje; financijska policija i povećanje prihoda od trošarina.

Protivnik sam flat tax sustava ne zato što on na jednaki način oporezuje sve zaposlene (jer bih ja dobio višu plaću zbog toga), nego zato što se mudrom primjenom poreznih politika može stimulirati domaća proizvodnja u odnosu na uvoz. Primjer; ako imate stolicu koja košta 100kn u domaćoj proizvodnji i 100kn na našoj granici iz uvoza. Danas je cijena te stolice u dućanu 122kn u oba slučaja. Kada bi smanjili stopu PDVa, odnos na tržištu se ne bi promijenio niti milimetra. Ako bi pak umjesto PDVa smanjili doprinose za mirovinsko, zdrastveno ili porez na dohodak, tada bi proizvodna cijena te stolice u hrvatskoj bila manje opterećena troškovima rada i stolica bi možda koštala 5% manje, i u dućanu više ne bi imali dvije stolice po 122kn nego jednu po 115 a drugu po 122 kune. Da uopće i ne spominjem da bi radnik dobio veću netto plaću u nekom iznosu, u odnosu na smanjenje PDVa gdje bi se u dućanima roba koja je tipično socijalna kategorija (kruh, mlijeko, brašno…) pojeftinila tek koju lipu. (znam, na ove artikle se treuntno ne plaća PDV no to je samo pitanje trenutka kada će se vratiti natrag)
Naši političari to ne razumiju (ili barem o tome ne govore na glas), a svi se redovito okome na PDV kao da je on uzrok svih problema, dok je u stvarnosti PDV jedan od rijetko dobrih sustava oporezivanja.

Korijen svih naših problema je prerastrošna i preglomazna državna uprava. Dok se tome ne stane na kraj nema nama napretka. Volje da se s time netko obračuna jednostavno nema.

Naš drugi problem je produktivnost u svim sferama društva. Prošli tjedan sam bio u tvrtci koja gotovo cijelu svoju proizvodnju izvozi i čovjek je pokazao na prezentaciji slide na kojem piše kako je njihova prosječna bruto plaća 1.100EUR, dok njihov najveći konkurent ima 2.200EUR (tvrtka u italiji). Prihod po zaposlenome u Italiji je 139.000EUR godišnje, a prihod u njihovoj tvrtci svega 45.000EUR. Iz toga slijedi da je udio cijene rada u krajnjem proizvodu u hrvatskoj tvrtci i dalje 50% veći od istovjetne tvrtke u Italiji unatoč tome što Talijani imaju 100% veća primanja. To se, ljudi moji, zove produktivnost.

Problemi koje mi danas imamo nisu ništa novoga, eto, i stari rimljani su imali identični problem. A svi znamo što se njima desilo.

Misao dana:
The national budget must be balanced. The public debt must be reduced; the arrogance of the authorities must be moderated and controlled. Payments to foreign governments must be reduced, if the nation doesn’t want to go bankrupt. People must again learn to work, instead of living on public assistance. (Marcus Tullius Cicero, 55 B.C.)

Categories
Business Ekonomija Politika Priroda i društvo Putovanja

one… (3:52, Johnny Cash, Unearthed Disc 5, 2003)

Skrenuo bih vam pozornost na jednu genijalnu inicijativu koju je jučer predstavio Darko Marinac (čelnik Podravke) kroz nevladinu instituciju Nacionalnog vijeća za konkurentnost.
Inicijativa koja je prezentirana zove se Regulativna giljotina predlaže Vladi Republike Hrvatske novi model uklanjanja suvišnih zakona i pravilnika koji opterećuju hrvatsko gospodarstvo. Istraživanje koje je napravljeno pokazuje kako je moguće unutar godine dana smanjiti broj regulativa za 20-50% i na to još treba dodati preko 12.000 različitih dokumenata naslijeđenih iz bivše jugoslavije koji više nemaju nikakvu vrijednost ali se po sili zakona i dalje moraju primjenjivati.

O preregulaciji našeg društva pisao sam jako puno puta i ponovno skrećem pažnju na našu komunističku praksu po kojoj sve što nije u zakonu automatski nije dozvoljeno u odnosu na inozemnu praksu gdje je to doslovce obrnuto. Ovo sivo područje generator je ne samo sive ekonomije nego i mita i korupcije na svim mogućim i nemogućim razinama.

S velikim zanimanjem sam jučer pogledao i reportažu o priči s kravljim mozgom koji možda je ili nije lud, te kako naši domaći CSI upravo DNA analizom pokašava dokazati koja je krava otputovala u englesku(?). Obzirom na pažnju koja se posvećuje kravljem ludilu ne samo kod nas nego i u svijetu, otkriće takvog propusta i zamjena uzoraka ne samo da je očigledno kriminalno djelo koje je moguće sankcionirati unutar vlastitog zakonodavstva, nego ćemo postati žarište žestokog međunarodnog incidenta u kojem će se sva kredibilnost sustava svesti na negativnu nulu. Za našu dobrobit se nadam da se to nije desilo, jer ono što se događa u našem dvorištu može biti i ružno ali nitko o tome neće previše pisati osim možda tu i tamo pokazati prstom – no zamjena uzoraka kod ovako osjetljive tematike (da ne kažemo da će englezi ispasti budale u toj priči) će sasvim sigurno imati dalekosežne posljedice.

Kada smo već kod engleske, taman sam se bio dvoumio da li da odem do engleske slijedeći mjesec ili ne, koliko god bih htio vidjeti svijeta (nisam napustio .hr od mislim prosinca) imam toliko posla i nekoliko dana izvan ureda bi me ozbiljno unazadilo, no s druge strane na suvislom odmoru također nisam bio dugo vremena pa bi mogao spojiti ugodno s korisnim. Veselim se da neću morati do britanske ambasade po vizu, tamo naime nikada ne znaš da li će netki neoprezni djelatnik aktivirati bombu ili ne :)

Odbrojavanje; one – toliko je postova preostalo… vidimo se sutra

Misao dana:
Prepare for Metamorphosis, are you ready Kafka?