Categories
Ekonomija

Kada bi barem umjesto tople vode otkrili naftu…

Slušao sam posljednjih dana ovu cijelu priču oko cijene nafte, odnosno pratim to već neko vrijeme i cijela diskusija me neizmjerno zabavlja. Zabavlja me Sanader koji je odlučan u tome da brani cijenu goriva na 8kn – taj koncept osim što je danas demantiran na vrlo spektakularni način, je ujedno i beskrajno glup iz puno razloga i drago mi je da mi je onaj sindikalac (inače moj klasni neprijatelj) upozorio kako kamioni, vlakovi, autobusi idu na diesel a ne na super 95; i ako postoji pritisak na inflaciju ili standard građana onda on dolazi iz cijene nafte a ne benzina.

Općenito ta cijela ideja o “branjenju” cijene nafte je besmislena jer je nafta jedna od temeljnih sirovina koje pokreću našu civilizaciju, i iako je činjenica da veliki dio cijene nafte proizlazi iz mešetarnja koje se trenutno opravdvaju različitim rizicima (primjerice onim o vojnom udaru na Iran: molim da uočite kako je Iran strateški smješten između Iraka i Afghanistana što bi moglo dati skroz novi pogled na istu stvar), jednako tako je činjenica kako je peak proizvodnje nafte prošao tamo negdje sredinom-krajem devedesetih i da sada funkcioniramo na tržištu koje nudi sve manje i manje nafte, dok je potražnja sve veća i veća. Glumiti iznenađenje ili kako smo zakon ponude i potražnje otkrili tek nedavno je totalno besmislen, skoro jednako kao i vladina odluka da brani cijenu od 8kn za gorivo koje nitko ne koristi neovisno o činjenici da je 60% ukupne cijene goriva u stvari namet države na ovaj resurs.

Kina je veliki generator cijene goriva jer 40% svjetske energije se konzumira u kini, 40% svjetskih zaliha čelika ide trenutno u kinu. Kina ima godišnji rast BDPa od 10% ili više već 5-6 godina za redom u državi s preko 1.6 milijardi stanovnika, imaju financijski suficit od preko 60 milijardi USD mjesečno i s tim novcem su pokupovali praktički cijelu industrijsku bazu amerike i gotovo cijeli američki vanjski dug. Kinezi su postali pedeset i treća američka država bez da je i njih i amerikance netko pitao.

Pitanje je koga treba bombardirati prve; Irance ili Šangaj ili Peking? (samo da razjasnim, ja sam protiv bombardiranja bilo koga, a osobito kineza koji su puno toga dali civilizaciji)

Počnite se navikavati na visoke cijene goriva, jer kada bi Sanader doista i krenuo braniti cijenu goriva, njegov doseg je vrlo ograničene prirode i jedini način koji ja vidim je da npr. sa naših 450.000+ branitelja napadnemo i okupiramo Irak. Ameri se ne bi bunili previše, a možemo ih zaskočiti iz zasjede jer ona naša satnija ili vod može im doći s leđa (iz afghanistana) i napasti ih s leđa odakle nas ne očekuju. No mislim da to nije realni scenario.

Misao dana:
How can we dance when our earth is turning
How do we sleep while our beds are burning

The time has come to say fairs fair
to pay the rent, now to pay our share

Categories
Business Ekonomija

Oslobodite snagu prosječnosti…

Razmišljajući kako već petnaestak dana nisam napisao niti jedan “ozbiljni” poslovni tekst, tražeći temu a istovremeno se suzdržavajući da napišem nešto o trenutnom stanju u Tvornici duhana Zagreb (osim da im napišem Pozdrav iz Rovinja) tema je nekako ispala sama od sebe tijekom popodnevnog treninga kojeg sam imao u uredu (nikakav sport nije u igri nego trening za upotrebu jedne nove aplikacije), a ilustrira besmislenost hrvatskog poreznog sustava i njegovu povremenu kontradiktornost u odnosu na međunarodne računovodstvene standarde.

Naime, tijekom popodnevnog zadatka naletili smo na problem izračuna troška zalihe. Kada tvrtka kupi neki artikl taj artikl se stavlja na zalihu (skladište) i osim činjenice da se na skladištu nalazi x artikala moramo zabilježiti i njihov trošak. Međunarodni računovodstveni standardi ili skraćeno MRS (koje se i hrvatska obvezala poštivati) počivaju na načelu da rezultati poslovanja moraju iskazivati fair vrijednosti. Ovo je naravno vrlo široka definicija i teško je na jednostavan način odrediti što bi fair vrijednost bila, no upravo zato postoje MRSovi koji definiraju za svako područje poslovanja što to točno je. Po hrvatskom zakonu (onako napamet, bez provjere, to bi morao biti ili zakon o porezu na dobit ili pravilnik o porezu na dobit) definirano je kako se kao metoda izračuna troška zalihe koristi prosječna metoda. Zakonskim “cementiranjem” metode izračuna troška vrlo često se onemogućava fair izračun troška zalihe, a kroz takvu odluku proizlazi i cijeli niz besmislenih situacija koje ću pokušati ilustrirati.

Kako bi dramaturgiju doveli do krajnjih granica, pretpostavimo da kupujemo jedan artikl u dva primjerka. Prvi primjerak smo kupili na veliko (u primjerice nekoj posebnoj ponudi na sajmu, platili avansom) i njega smo platili 1kn, a drugi primjerak smo kupili u nekom nepovoljnom trenutku, s velikom odgodom i platili ga 100kn. Slijedeći slovo zakona, prosječna cijena naše zalihe je (100+1)/2=50,5kn, i to se zasada čini OK. No, ako prodamo ovaj prvi komad po cijeni od recimo 30kn (što je sjajno, jer smo isti taj artikl kupili po cijeni od 1kn, te smo time ostvarili maržu od skoro pa svemirskih 3000%), po metodi prosječne cijene umjesto da skinemo sa zalihe nabavnu vrijednost prvog primjerka a to je bilo, podsjetimo se 1kn, mi smo obavezno skinuti prosječnu cijenu artikla, a to je 50,5kn. I što je najzabavnije, na ovoj transakciji smo obavezni knjižiti 20,5kn gubitka unatoč tome što smo objektivno zaradili 29kn! Kada prodamo ovaj drugi primjerak, a njega prodamo po recimo 110kn (jer znamo da je to bila narudžba jednog primjerka, neka vikend akcija ili bilo koji drugi razlog koji može opravdati ovako suludu kupovinu) tada ćemo na tom artiklu knjižiti dobit od 59,5kn iako je stvarna razlika u cijeni (famozni RUC) bila svega 10kn.

Na kraju balade, ne samo da ćete imati totalno pogrešne statistike, jer će prvi kupac na kojem ste žestoko zaradili iskazivati gubitak po transakciji, dok će drugi pokazivati razmjerno visoku dobit iako je ona objektivno 6x manja; nego vas i poreznik u nadzoru može teretiti radi toga što ste prodali proizvod ispod razine troška (koja je, podsjetimo se, izračunata prosječnom metodom). Ako se osjećate zbunjenim ili vam nije jasno kako se to dogodilo – to je sve u redu, sve je po slovu zakona.

Alternativne metode (one koje nisu dozvoljene) su dobro poznati FIFO i LIFO (gdje se vrijednost zalihe iskazuje kao prosječna vrijednost, ali se prilikom prodaje od vrijednosti zalihe oduzima trošak prve nabave u FIFO metodi, odnosno zadnje u LIFO metodi – pa to vrijednosno ispadne fair vrijednost). Treća metoda je specifično, gdje se praktički svaki artikl prati zasebno.
Problem odabira metode izračuna troška zalihe je vrlo važan jer ovisi o okolini u kojoj poslujete. Prosječna metoda koja je kod nas zakonom propisana je dobra metoda na stabilnim tržištima gdje postoje male oscilacije u vrijednost robei; no ako poslujete na tržištu koje je podložno inflaciji (što mi na svu sreću nismo) ili poslujete s artiklima kojima se rapidno mijenja tržišna vrijednost (dakle zamislite da trgujete naftnim derivatima i u ponedjeljak INA odluči povisiti ili sniziti cijene, a vaš tank je pun goriva), ili vam je zaliha osjetljiva na tečajne razlike (primjerice imate milijune kuna zaliha računalne opreme koju ste kupili u dolarima a istovremeno Al Qaida zvekne avionom u neki neboder) tada imate ozbiljnih problema, jer ne samo da gubite neizmjerno vrijednu analitiku po kupcima (tko je profitabilni kupac a tko nije) nego se izlažete nepotrebnom i u principu forsiranom poreznom prekršaju (u praksi se ovo ne događa, no već vidim nekog nadobudnog poreznika kojem bi u sumraku razmišljanja to moglo pasti na pamet), a da ne kažem kako vam je vrijednost zalihe na skladištu nerealno iskazana što u krajnjoj liniji direktno utječe na financijske rezultate – a sve samo zato jer je neki genije odlučio da je prosječna metoda baš super.

Misao dana:
Watch, listen, and learn. You can’t know it all yourself.. anyone who thinks they do is destined for mediocrity.

Categories
Ekonomija

Stvarna veličina gospodarskog rasta u 2005 godini…

Danas je lansiran podatak kako je rast BDPa (bruto domaćeg proizvoda; a BDP je suma vrijednosti svih proizvoda i usluga jedne države) sjajnih 4,3% što je u odnosu na klimu u kojoj živimo navodno genijalni podatak.

Obzirom da mi makroekonomija osim na razini koncepta nije baš neko područje u kojem suvereno ili uopće vladam, može biti da sam neke bitne podatke propustio čuti, no svejedno pitam se slijedeće;

  • Da li govorimo o realnom ili nominalnom rastu BDPa? Razlika između jednog i drugog je u inflaciji, a inflacija od 2-3% na našem BDPu bi mogla značiti razliku od cca 1% BDPa?
  • Gledam podatke o ukupnom prihodu INAe i ona je na razini od cca. 4 milijarde kuna kvartalno ili 16 milijardi kuna godišnje (nekako mi je ostalo u uhu da su 2005 završili s 18 milijardi kuna prihoda); nadalje, ako znamo da je veličina BDPa u 2004 bila 34 milijarde USDa (a tada je dolar bio dosta slab) i zaokružimo to na nekih 200 milijardi kuna, a u obzir uzmemo da je cijena litre eurosupera u studenom 2004 bila oko 7,25kn, a početkom ove godine oko 8kn to odgovara rastu cijena od 10% odnosno vjerojatnom rastu prihoda INAe od cca. 10% (ipak se oni bave trgovinom derivatima), a tih 1.6 milijardi odgovara 0,8% brojke od 200 milijardi kuna ukupnog BDPa.
  • Pitam se stoga, nije li možda gornjih 4,3% trebalo umanjiti za inflaciju i/ili rast cijene energije, kako bi onda dobili kakvu takvu realnu sliku koja nije nikako tako lijepa (jer bi time odjednom bili na razini neke spororastuće ekonomije iz zapadne europe koja se rješava recesije)?

Pitam se također, što bi naši političari odabrali kao informaciju? Da li su nam zatajili možda koji važni podatak? Hm, ma nisu, koje koristi oni imaju ako izvrnu neki podatak?

Misao dana:
Why do they lock gas station bathrooms? Are they afraid someone will clean them?