Category: Ekonomija

Ekonomija, domaća i svjetska, globalna i lokalna

Categories
Ekonomija Politika Video

Tako je govorio Ante Žigman

Ante Žigman je državni tajnik u Ministarstvu financija, dana 20. studenog 2006. godine bio je poslan u emisiju Otvoreno gdje je trebao objasnit koncept po kojem je u času kada su proračuni jedinica lokalne samouprave već bili donešeni (ili su bili u visokoj fazi donošenja) država odlučila zamijeniti prihode jedinica lokalne samouprave od poreza na dobit na porez na dohodak.

Na samom početku emisije ovo je izgovorio Ante Žigman:

Uočite Žigmanovu rečenicu u kojoj doslovce kaže:

Kada govorimo o središnjoj državi i o tome da će se država okoristiti, to apsolutno nije točno.

O decentralizaciji poreznih prihoda sam već pisao, odmah u studenom u tekstu Fiskalna (de)centralizacija. Poanta cijele priče nije samo u tome da je prekonoćno promijenjen cijeli mehanizam kako se lokalna samouprava financira, nego i to što je porez na dobit (koji raste praktički geometrijski svake godine) i koji garantira da će svake godine lokalna samouprava dobiti sve više i više novaca, umjesto poreza na dohodak koji prati rast plaća – ako nisam bio jasan, to ukratko znači da je promjenom načina financiranja lokalne samouprave ograničen rast lokalnih proračuna u budućnosti. Dapače, svako novo porezno olakšanje cijene rada (koje je najviše opterećeno u europi) će direktno smanjiti prihode lokalnih jedinica (a o tome kada se dogodi).

Anyway, da sada ne gnjavim, odmah negdje tamo u ožujku Ivo Sanader je isporučio bombu. Ivo (hrvatski premijer, op.a.) je objasnio kako je u prva dva mjeseca ove godine lokalnim jedinicama uplaćeno impresivnih 345 milijuna kuna više nego u istom razdoblju prošle godine. Ono što je Ivo zaboravio reći da su prihodi od poreza na dohodak ravnomjerno raspoređeni tijekom godine za razliku od prihoda poreza na dobit koji su koncentrirani dobrim dijelom u mjesecu travnju.

Uočite kako u svibnju nije bilo bombe.

Početak srpnja je obilježio rebalans proračuna i sve bi bilo totalno cool da novinari Jutarnjeg (totalno očekivani, ako pitate mene) nisu primjetili da je država uprihodovala impresivnih 1.7mlrd kuna više poreza na dobit od onoga što je bilo planirano (što znači da je upravo taj ubrani porez osnovica za rebalans proračuna) .

Kakav to ekonomista morate biti da vam se ovakav rasplet događaja desi ispred nosa i da tvrdite da to nije moguće i da se to neće desiti? Kakve analitičare zapošljavaju u tom ministarstvu financija? Teta u saborskom kafiću zna više o proračunu i trendovima punjenja od Ante Žigmana.

Ante Žigman, još jedan od sjajnih likova koji nezaustavljivo vode našu državu ka boljitku. Ante, sram te bilo.

Misao dana:
See, when the Government spends money, it creates jobs; whereas when the money is left in the hands of Taxpayers, God only knows what they do with it. Bake it into pies, probably. Anything to avoid creating jobs.

Share the post "Tako je govorio Ante Žigman"

  • Facebook
  • X
Categories
Business Ekonomija Politika

Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006

Izišlo je prije nekoliko dana Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006, a koje možete i sami downloadati i donositi vlastite zaključke, ovo dolje ispod su moji.

Ovo izvješće kreira Nacionalno Vijeće za Konkurentnost, isto ono nedržavno tijelo koje se nalazi i iza ideje o hitrorezu koje sam već proglasio pojedinačno najboljim projektom ove vlade (unatoč tome što su uprskali stvar i sjajnu ideju skljaštrili na svega malo više od PR akcije).

Dobra vijest (i praktički jedina dobra ako se mene pita) je činjenica da se Hrvatska pomakla uzbrdo za 13 mjesta u odnosu na stanje iz 2005 godine, što je sjajan rezultat osobito ako uzmemo u obzir da su ostale zemlje regije u pravilu pale za po 3 mjesta u odnosu na prošlu godinu (dakle s 64 smo danas na 51 mjestu ljestvice globalne konkurentnosti). Dobre vijesti ovdje nažalost i prestaju. Indeks globalne konkurentnosti se računa iz devet osnovnih polja, od kojih je njih 2/3 anketne prirode a ostatak statističke – dakle, percepcija igra značajnu ulogu i ako ste popili crvenu tabletu za smirenje prije nego što ste ispunili anketu, može biti da vam se sve činolo ružičastijim nego što doista je.

Za početak, vrijedi konstatirati kako se tek u 2006 godini hrvatska vratila na relativno mjesto konkurentnosti koju je imala nakon 2002 godine (dakle nakon treće godine vladanja koalicijske vlade), ako govorimo o zemljama regije odnosno pretendentima prema EU, lošiji od nas su samo Rumunjska i Bugarska (iako smo 2004 godine bili ispod njih, čini se da su reforme i udarac ulaska u EU ostavile traga na njihovim ekonomijama). S druge strane, ako se gleda indeks lakoće poslovanja (famozni doing business report svjetske banke) uvjerljivo smo iza cijele regije, pa smo tako pozicionirani na impresivno 124 mjesto (od njih stotinu i pedesetak) a prva slijedeća zemlja našeg zemljopisnog područja je poljska koja se nalazi na 75 mjestu.

Realna stopa rasta nam je također uvjerljivo najmanja, manje od nas imaju samo Mađarska, Češka, Poljska i Slovenija (te “core” članice EUa), no njihov BDP je ionako daleko veći od našega i to je onaj fenomen kada kažemo da njemačkih 2% rasta (na 30.000eur BDPa po glavi) je i dalje neusporedivo više od naših 5% na oko 10.000eur. Po stopi nezaposlenosti od nas su gori samo poljaci i slovaci. ako gledamo strukturu zaposlenih, u hrvatskoj imamo svega 40,6% stanovnika koji su radno sposobni (u odnosu na europskih 49,7, dakle oni imaju 25% više radno sposobnih od nas), zaposlenost nam je 34,9% u odnosu na europskih 47,2% (dakle nekih 40% više populacije u EU radi), no ono što mene osobno najviše zabrinjava je činjenica kako impresivnih 34,4% zaposlenih radi u javnom sektoru (dakle direktno na državnim jaslama) što je dramatična razlika u odnosu na prosječno europskih 19,4%.

Rast zaposlenosti od 2001-2006 nam je impresivnih 0%. Naša ekonomija i broj zaposlenih NE RASTE i to se vraćamo na ono što tvrdim da bi imali negativne trendove kada bi iz te brojke izuzeli novozaposlene u bujajućoj državnoj administraciji.

Ako krenemo na financije, prva i ubojita tablica je odnos zaduženosti hrvatske. Apsolutni smo rekorderi u odnosu između odnosa inozemnog duga i BDPa (index 167), čisto usporedbe radi, prva slijedeća zemlja na redu je poljska s indeksom 123. Slična situacija je i između odnosa inozemnog duga i izvoza roba i usluga – apsolutno zadnji na popisu. Ako već spominjemo izvoz, NVK tvrdi kako su osnovne značajke našeg izvoza vrlo visoki izvoz usluga (eto Čačiću nešto na njegov mlin), vrlo slabi rast izvoza usluga i iznimno nizak udio složenih proizvoda u izvozu (da li se itko sjeća Jurčićeve priče o BDPu po glavi stanovnika u odnosu na složenost proizvoda tj. BDP u zemljama koje grade brodove ili automobile u odnosu na zemlje koje proizvode npr. avione?).

Hrvatska produktivnost raste, no broj zaposlenih se ne mijenja tako da u principu samo pratimo ostale zemlje okruženja, no ako pogledamo strukturu rasta efikasnosti onda nije neko iznenađenje da svi sektori rastu s efikasnošću dok jedino efikasnost državne uprave pada i uspjeli smo pasti ispod razine na kojoj smo bili 2000te godine (istini za volju, na najnižoj razini smo bili u 2003, no sada opet idemo u tom smjeru).

Konkurentnost naše privrede se bazira na troškovima rada, a ne na tehnološkoj složenosti što je jasno vidljivo iz tablice prosjećne brutto plaće gdje je slovenija najdalje otišla s 11.129eur po zaposlenom, u odnosu na hrvatskih 7.643 ili mađarskih 4.050. Uz nisku produktivnost, bez rasta zaposlenosti i bez adaptiranja novih tehnologija (i izvoz usluga koji je flatliner) nema napretka u budućnosti jer će komparativna prednost niskih troškova rada u sve globalnijoj ekonomiji i dramatičnom razvoju transporta i interneta biti sve manja. Ako postoji nešto u čemu pratimo i vodimo u Europi onda je to cijena širokopojasnog interneta, eto uz 55eur mjesečno jedini koji nam uopće dođu blizu su Portugalci i njihovih 54,5eur.

Imamo problema i s odnosima štednje i investicija; naime izuzevši Rumunjsku i Bugarsku koje imaju taj odnos još lošiji od nas, raskorak između investicija i štednje u hrvatskoj je 5,9% (ali apsolutnih 5,9%, relativni je odnos 20%) što znači da mi imamo 20% manje štednje od novca kojeg ulažemo u investicije. Ako taj podatak sada iskombinirate s podatkom odozgora da nam je odnos duga u odnosu na BDP ili izvoz uvjerljivo najgori u europi, a pritom uzmete u obzir i HNBovu objavu od prije nekoliko dana kako je plasman kredita građanstvu prešao vrijednost štednje ne vidim kako možete ostati hladnokrvni i ne zapitati se što nam dolazi sutra. Usput rečeno, ako se gleda struktura investicija tada je jasno da najmanje novca ulažemo u prerađivačku i srodne industrije (za koje smo najkompatibilniji po strukturi i dostupnosti radne snage), dok se dobar dio odnosi na telekomunikacije i prijevoz, opskrba energentima te građevinarstvo koje nam je uvjerljivo najjače (sada se opet treba osvrnuti na Jurčića koji uporno govori kako previše trošimo na investicije koje nisu učinkovite, gradnja sportske dvorane ili mosta na pelješac nisu investicije koje donose novac ili zapošljavaju ljude ili kreiraju novu vrijednost – mi se zadužujemo i zamrzavamo imovinu u neproduktivne investicije).

Inozemna ulaganja se svode isključivo na visokoproduktivne djelatnosti (koje zapošljavaju maleni broj ljudi) poput financijskih usluga (banke), trgovina (ne kupujmo hrvatsko), naftnu industriju (prodali smo INAu, radimo sve da prodamo i HEP) , farmaceutika (ode Pliva) i općenito ispada da osim preuzimanja nismo ništa poštenog niti imali.

Ako krenemo pričati o faktorima konkurentnosti tada nije teško uočiti da imamo (uz opet rumunjsku, bugarsku i slovačku) najmanji udio učenika i studenata u ukupnoj populaciji. Udio studenata u ukupnoj populaciji nam je uvjerljivo najniži u odnosu na ostale zemlje (pa uključujući i ove gore navedene), a udio diplomiranih studenata u odnosu na studentsku populaciju nam je također uvjerljivo najmanji sa svega nešto malo više od 14% (jedino su Slovenci lošiji, no broj njihovih studenata je ionako gotovo duplo veći nego naš – dakle slovenci u apsolutnom broju imaju više studenata nego cijela hrvatska). Toliko o zemlji znanja.

Porezni sustav nam je totalno u banani, naime porezni sustav kakav je trenutno većinu prihoda ostvaruje temeljem poreza na potrošnju (PDVa) i poreza i doprinosa na dohodak (porez na dohodak,zdravstvo, mirovine). Poreza na kapital i imovinu nema – to ukratko znači da je struktura poreza pogodna za poduzetnike (dakle mali porez na dobit, nema poreza na kapitalnu dobit, nema poreza na imovinu), velika je presija na cijenu rada što direktno utječe na rast efikasnosti (jer želimo svakog radnika iskoristiti do maksimuma), no istovremeno zbog visoke cijene rada nema rasta zaposlenosti (ovdje opet voda ide malo na SDPov mlin, no činjenica je kako je struktura poreznih prihoda u EU daleko bliža Jurčićevoj viziji nego HDZovoj).

S pozicije izvora novca (a o investicijama smo gore pisali), indikativno je kako je negdje od 2002 godine rast kredita prema građanstvu prerastao kredite prema tvrtkama; ti krediti se troše na potrošnju i otuda generiranje gospodarskog rasta u primjerice građevinarstvu, no isto tako obzirom da smo po svim omjerima izletili u neistražena područja odnosa dugovanja i proizvodnje postavlja se pitanje kada će banke zatvoriti pipu. Krediti građanstvu (primjerice vama za vaš stan) je ugovor između vas i banke u kojem ste žrtvovali vaš budući dohodak (buduću dodanu vrijednost), kako bi osigurali svoje stambeno pitanje. Prva pretpostavka je da ćete u budućnosti imati posla, a sasvim sigurno računate i na to da će vam primanja biti veća i opterećenje manje. Ako u jednome času potrošnja jednostavno stane (jer banke više ne mogu nikome posuditi novac, a vidjeli smo koliko nam je financijsko tržište atipično u odnosu na okruženje) što će se desiti s ekonomijom i hoćete li uopće imati radno mjesto? Hoćete li platiti kredit ili ćete biti prisiljeni prodati stan kako bi umanjili gubitke? Ako je ponuda velika, hoćete li uopće postići cijenu koju ste platili? I kao zadnje, odnos novoodobrenih kredita prema stanovništvu je impresivnih 6,9% BDPa u odnosu na npr. 4.4% kod Čeha (istih onih koji donesu svoju paštetu kada idu na more), što je u u apsolutnom iznosu oko 40% razlike.

Što se tiče državne uprave, moje omiljene teme, tu smo u totalnoj banani. Naime, birokratske prepreke, pravičnost pravosuđa, neovisnost javnih službi su na all_time_low, dok nam istovremeno korupcija u svim segmentima državne administracije cvjeta i dostiže svjetske dosege (što u relativnom broju ili apsolutnim iznosima), indeks cvjetanja korupcije uporno raste u posljednje četiri godine i trenutno je samo Rumunjska lošija od nas.

Malo sam se raspisao, no probajte pročitati ovo i razmislite, skinite ružičaste naočale, eventualno downloadajte dokument i pogledajte što sam propustio ili krivo interpretirao. Čini mi se kako je rast naše konkurentnosti u 2006 više rezultat toga što su drugi s boljim pozicijama u protekloj godini bili loši, nego zato što smo mi jako dobri. Veliki dio toga što nas čini konkurentnom zemljom su elementi koji nas ujedno i puno koštaju (zdravstvo i socijala) i oni izvlače rezultat, no mislim da studija na alarmantan način pokazuje kako nije moguće gledati samo jedan parametar (kao što je globalna konkurentnost), nego moramo shvatiti i koji su sve elementi korišteni da bi do te brojke došli, a ti podaci ni na koji način nisu dobri. Sasvim je svejedno koja će se vlada morati baciti u koštac s tom nepovoljnom strukturom, jer problemi su tu i ako se nešto ne učini oni će ostati; stajanje u mjestu koje je trenutno na snazi (a objektivno ono je stagniranje: “ako ne rastem onda se smanjujem”) koštati će nas jako puno i trebati će nam godine i godine da ispravimo sve ono što se desilo krivo posljednjih godina, no daleko više od toga će naš koštati sve ono što se moralo dogoditi a nije. Odgovornost nove vlade je da prouči ovaj dokument i ciljano počne djelovati kako bi se problemi počeli rješavati, no to se ne smije raditi kirurški na samo jednom segmentu našeg društva, nego se mora napasti više dijelova istovremeno kako bi ostvarili napredak na više razina.

Misao dana:
The Duchess: Be what you would seem to be — or, if you’d like it put more simply — Never imagine yourself not to be otherwise than what it might appear to others that what you were or might have been was not otherwise than what you had been would have appeared to them to be otherwise.
Alice: I think I should understand that better, if I had it written down: but I can’t quite follow it as you say it.

Share the post "Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2006"

  • Facebook
  • X
Categories
Ekonomija Politika

Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)

Kako me nije bilo u Zagrebu cijeli niz tema mi je promakao od komentiranja:

  1. Večernji list je objavio tekst o tome zašto je gospodarski rast veći od 5% težak. Kao jedan od problema navode i restriktivne mjere HNBa koje ova provodi kako bi zaštitila tečaj kune (o problemu tečaja kune je govorio i Ljubo Jurčić tvrdeći kako se cementiranjem tečaja kune HNB i država odrekla jednog od najmoćnijih alata za reguliranje tržišta).
  2. Dogodio se i rebalans proračuna. Vlada je (još jednom u jako dugačkom nizu) odbila apsolutno svaki amandman na rebelans proračuna. Meni ovo nije jasno jer ne vjerujem da od 150 zastupnika u saboru nema niti jednog jedinog mudrog amandmana.
  3. Split je dobio novog gradonačelnika, a koji je još nekoliko dana ranije (baš kao i Sanader) uvjeravao sve okupljene da ostaje gradonačelnik. Sigurno je pao neki dogovor.
  4. Sanaderov spin oko akcije Maestro ne samo da se otopio u smislu optužbi koje se pojedincima mogu zalijepiti (Gotovac je najbolji od svih, čovjeku jeUskok u akciji koja je koštala oko 10 milijuna kuna uspjela dokazati da je dobio peku – uvijek volim vidjeti kada su moji porezni novci mudro utrošeni). Eh, i javnost misli da je to samo predizborna fora, a ne dostignuće ove vlade.
  5. Troškovi arheoloških iskopavanja HACa su narasli u mandatu ove vlade 14 puta. Supruga premijera Sanadera je arheolog. What a coincidence!
  6. Antun Novalić, lokalni Osiječki tajkun pravomoćno je oslobođen optužbe za gospodarski kriminal. Od svih tajkuna nijedan “veliki” nije završio iza brave (barem ne permanentno), podsjećam na riječi kardinala Bozanića: “Na djelu je grijeh struktura što su ga omogućili zakoni protivni čovjeku”.
  7. Vlada je izdala nove obveznice u vrijednosti od 3 milijarde kuna. Po tom istom PRu, vlada je smanjila svoj vanjski dug za nekih 7.5 milijardi u svome mandatu što oni valjda misle da je neki uspjeh. Podsjećam da država ima registrirani deficit svake godine, deficit iznosi nekih 3% (ako im vjerujemo) a prve godine je bio 6%. Ako je veličina državnog proračuna danas nekih 113mlrd kuna, ispada da je novonastalo zaduženje države u protekle četiri godine otprilike 15 milijardi kuna. Dakle država se zadužila za 15 milijardo novih kuna i 7.5 milijardi vanjskog duga zamijenila s unutarnjim dugom. Sada bih podsjetio na video s Jandrokovićem u Nedjeljom u 2 (jest da je sredina tjedna ali se svi zajedno možemo nasmijati), u tom videu imamo trenutak kada Sanader govori u Saboru i kaže kako je privatni i javni dug u malenoj državi poput Hrvatske jedno te isto. Ja bih na to dodao, da u malenoj državi poput naše izjednačio i unutarnji dug i vanjski dug. U prvom bulletu ovog teksta piše da su restriktivne mjere HNBa s visokim rezervacijama rezultirale i većom cijenom kapitala. Taj kapital netko treba platiti i unatoč tome što je tržište fondova i banaka (koje moraju imati rezerve) likvidno, svejedno tvrdim da se taj kapital mogao prikupiti drugdje jeftinije.
  8. Boris Mikšić, ridikul hrvatske visoke politike odlučio je da želi još jedno šamaranje i povlaćenje po novinama.
  9. Državno odvjetništvo je odbacilo prijave za sumnjve rabote u “Viktoru Lencu”, za razliku od primjerice Brodosplita – čini se kako su u Lencu ipak bili samo nesposobni ali ne i lopovi.
  10. Martina Dalić, moja omiljena ekonomistica, izjavila je u Nacionalu da vlada nema “miljenike među poduzetnicima”. Ovo je zanimljivo jer sam se odmah podsjetio na priču s recikliranjem PET boca koju je misteriozno dobila tvrtka koja je sagradila cijeli pogon samo za ovu namjenu na tržištu koje dosada nije uopće postojalo. Eh, da je i meni malo takve poduzetničke sreće.

Ljubo Jurčić je (očekivano) jučer postao kandidat SDPa za hrvatskog premijera; u posljednjih nekoliko dana krenula je mala i ničime izazvana medijska ofenziva demontiranja Jurčića s te pozicije. Argumenti su razni, od toga da Jurčić nije političar (što mu je vrlo nedavno bila velika prednost), preko toga da je Milanović daleko bolji izbor (iako Milanović nije zasada imao nijedan “public office”), pa do klasične HDZ spike o tome kako je Jurčić nedokazani kadar (u odnosu na koga?). Zanimljivo mi je čitati novinarske uratke danas i prije tri mjeseca jer kroz njih vidite dvoličnost i nekonzistentnost u pisanju. Nije mi jasno koji je argument prije tri mjeseca mogao biti vrijedan, a danas to više nije. To je ukratko i jedan od najvećih problema naše politike – kratkoročni interesi, a mediji čini se nisu u stanju podržati ništa što bi se duže zadržalo.

U svakome slučaju, Zoran Milanović je održao svoje predizborno obećanje i sada je na njemu (i Jurčiću) da snose posljedice svojih odluka.

Mi Hrvati smo čudni narod, baš kao što je svatko od nas najbolji trener ili nogometni izbornik, čini se da je svatko od nas spreman biti i premijer. Pitam se kako smo samo došli do te ideje? (doduše, gledajući ovu našu vladu čini mi se da vidim izvor)

Misao dana:
I think there is a good reason why the propaganda system works that way. It recognizes that the public will not support the actual policies. Therefore it is important to prevent any knowledge or understanding of them.

Share the post "Demontiranje vanjskog duga (i gospodarskog rasta)"

  • Facebook
  • X